REPUBLIKA HRVATSKA
OPĆINSKI SUD U ČAKOVCU                                                          Broj: 7 P-187/22-27

Čakovec, Ruđera Boškovića 18

 

U I M E R E P U B L I K E  H  R V A T S K E

 

P R E S U D A

 

      Općinski sud u Čakovcu, po sutkinji toga suda Valentini Varga Gombar, u pravnoj tužitelja M. K., OIB …, O. V., zastupanog po punomoćniku J. P., odvjetniku iz Č., protiv tuženika P. B. Z. – d. d., OIB …, Z., zastupanog po punomoćnici P. V., odvjetnici iz Z., radi utvrđenja ništetnosti i isplate, nakon održane i zaključene, glavne i javne rasprave dana 28. veljače 2023.god. u nazočnosti zamjenice punomoćnika tužitelja M. P., odvjetničke vježbenice i zamjenika punomoćnice tuženika F. P., odvjetnika iz Č., dana 09. ožujka 2023.god., objavio je i

 

presudio   je:

 

I. Utvrđuje se da je ništetna ugovorna odredba čl. 4. st. 3. Ugovora o kreditu: … od dana 07.07.2006.g., solemniziran po javnom bilježniku J. C. dana 07.07.2006. godine, poslovni broj … u dijelu odredbe koji glasi: „…Banka će prilikom odobrenja kredita utvrditi početnu kamatnu stopu po kreditu, te će u toku otplate kredita na mjesečnom nivou ažurirati istu…“

 

II. Utvrđuje se da je ništetna ugovorna odredba čl. 4. st. 5. Ugovora o kreditu: … od dana 07.07.2006.g., solemniziran po javnom bilježniku J. C. dana 07.07.2006. godine, poslovni broj … u dijelu odredbe koji glasi: „…Banka je prilikom odobrenja kredita, a temeljem ugovorne kamatne stope i ostvarenih popusta iz st. 2. ovog Čl., utvrdila početnu kamatnu stopu u visini od 5,70 % (slovima: petcijelasedamdesetposto)…“

 

III. Nalaže se tuženiku P. B. Z. d.d., Z., OIB: …, isplatiti tužitelju M. K., O. V., OIB: …, iznos od 1.199,66 EUR (tisućustodevedesetidevet eura i šezdesetišest centi ) / 9.037,88 kuna (devettisućatridesetisedam kuna i osamdesetiosam lipa ), zajedno sa zateznim kamatama, koje teku od dana dospijeća pojedinog iznosa do 31.07.2015. po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem eskontne stope Hrvatske narodne banke, koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta koje je prethodilo tekućem polugodištu za pet postotnih poena, a od 01.08.2015. do 31.12.2022.god. po prosječnoj kamatnoj stopi na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunatoj za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu uvećanoj za tri postotna poena, koju utvrđuje Hrvatska narodna banka, a od 01.01.2023.god. do isplate po stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotna poena, s time da se novčani iznosi iz kune (HRK) u EUR iskazuju primjenom fiksnog tečaja konverzije tečaja preračunavanja 1 EUR=7,53450 HRK, tekućim na iznos od:

     iznos 9,22 EUR od 11. veljača 2008. do isplate,

     iznos 9,22 EUR od 11. ožujak 2008. do isplate,

     iznos 9,22 EUR od 11. travanj 2008. do isplate,

     iznos 9,22 EUR od 11. svibanj 2008. do isplate,

     iznos 9,22 EUR od 11. lipanj 2008. do isplate,

     iznos 9,22 EUR od 11. srpanj 2008. do isplate,

     iznos 9,22 EUR od 11. kolovoz 2008. do isplate,

     iznos 9,22 EUR od 11. rujan 2008. do isplate,

     iznos 9,22 EUR od 11. listopad 2008. do isplate,

     iznos 9,22 EUR od 11. studeni 2008. do isplate,

     iznos 9,22 EUR od 11. prosinac 2008. do isplate,

     iznos 9,22 EUR od 11. siječanj 2009. do isplate,

     iznos 9,22 EUR od 11. veljača 2009. do isplate,

     iznos 9,22 EUR od 11. ožujak 2009. do isplate,

     iznos 14,34 EUR od 11. travanj 2009. do isplate,

     iznos 14,34 EUR od 11. svibanj 2009. do isplate,

     iznos 14,34 EUR od 11. lipanj 2009. do isplate,

     iznos 14,34 EUR od 11. srpanj 2009. do isplate,

     iznos 14,34 EUR od 11. kolovoz 2009. do isplate,

     iznos 14,34 EUR od 11. rujan 2009. do isplate,

     iznos 14,34 EUR od 11. listopad 2009. do isplate,

     iznos 14,34 EUR od 11. studeni 2009. do isplate,

     iznos 14,34 EUR od 11. prosinac 2009. do isplate,

     iznos 14,34 EUR od 11. siječanj 2010. do isplate,

     iznos 14,34 EUR od 11. veljača 2010. do isplate,

     iznos 14,34 EUR od 11. ožujak 2010. do isplate,

     iznos 14,34 EUR od 11. travanj 2010. do isplate,

     iznos 14,34 EUR od 11. svibanj 2010. do isplate,

     iznos 14,34 EUR od 11. lipanj 2010. do isplate,

     iznos 14,34 EUR od 11. srpanj 2010. do isplate,

     iznos 14,34 EUR od 11. kolovoz 2010. do isplate,

     iznos 14,34 EUR od 11. rujan 2010. do isplate,

     iznos 14,34 EUR od 11. listopad 2010. do isplate,

     iznos 14,34 EUR od 11. studeni 2010. do isplate,

     iznos 14,34 EUR od 11. prosinac 2010. do isplate,

     iznos 14,34 EUR od 11. siječanj 2011. do isplate,

     iznos 14,34 EUR od 11. veljača 2011. do isplate,

     iznos 14,34 EUR od 11. ožujak 2011. do isplate,

     iznos 14,34 EUR od 11. travanj 2011. do isplate,

     iznos 14,34 EUR od 11. svibanj 2011. do isplate,

     iznos 11,54 EUR od 11. lipanj 2011. do isplate,

     iznos 11,54 EUR od 11. srpanj 2011. do isplate,

     iznos 11,54 EUR od 11. kolovoz 2011. do isplate,

     iznos 11,54 EUR od 11. rujan 2011. do isplate,

     iznos 11,54 EUR od 11. listopad 2011. do isplate,

     iznos 11,54 EUR od 11. studeni 2011. do isplate,

     iznos 11,54 EUR od 11. prosinac 2011. do isplate,

     iznos 11,54 EUR od 11. siječanj 2012. do isplate,

     iznos 11,54 EUR od 11. veljača 2012. do isplate,

     iznos 11,54 EUR od 11. ožujak 2012. do isplate,

     iznos 11,54 EUR od 11. travanj 2012. do isplate,

     iznos 11,54 EUR od 11. svibanj 2012. do isplate,

     iznos 11,54 EUR od 11. lipanj 2012. do isplate,

     iznos 11,54 EUR od 11. srpanj 2012. do isplate,

     iznos 11,54 EUR od 11. kolovoz 2012. do isplate,

     iznos 11,54 EUR od 11. rujan 2012. do isplate,

     iznos 11,54 EUR od 11. listopad 2012. do isplate,

     iznos 11,54 EUR od 11. studeni 2012. do isplate,

     iznos 11,54 EUR od 11. prosinac 2012. do isplate,

     iznos 11,54 EUR od 11. siječanj 2013. do isplate,

     iznos 11,54 EUR od 11. veljača 2013. do isplate,

     iznos 11,54 EUR od 11. ožujak 2013. do isplate,

     iznos 11,54 EUR od 11. travanj 2013. do isplate,

     iznos 11,54 EUR od 11. svibanj 2013. do isplate,

     iznos 11,54 EUR od 11. lipanj 2013. do isplate,

     iznos 11,54 EUR od 11. srpanj 2013. do isplate,

     iznos 11,54 EUR od 11. kolovoz 2013. do isplate,

     iznos 11,54 EUR od 11. rujan 2013. do isplate,

     iznos 11,54 EUR od 11. listopad 2013. do isplate,

     iznos 11,54 EUR od 11. studeni 2013. do isplate,

     iznos 11,54 EUR od 11. prosinac 2013. do isplate,

     iznos 11,54 EUR od 11. siječanj 2014. do isplate,

     iznos 11,54 EUR od 11. veljača 2014. do isplate,

     iznos 11,54 EUR od 11. ožujak 2014. do isplate,

     iznos 11,54 EUR od 11. travanj 2014. do isplate,

     iznos 11,54 EUR od 11. svibanj 2014. do isplate,

     iznos 11,54 EUR od 11. lipanj 2014. do isplate,

     iznos 11,54 EUR od 11. srpanj 2014. do isplate,

     iznos 11,54 EUR od 11. kolovoz 2014. do isplate,

     iznos 11,45 EUR od 11. rujan 2014. do isplate,

     iznos 11,45 EUR od 11. listopad 2014. do isplate,

     iznos 11,45 EUR od 25. studeni 2014. do isplate,

     iznos 11,45 EUR od 3. prosinac 2014. do isplate,

     iznos 11,45 EUR od 11. siječanj 2015. do isplate,

     iznos 11,45 EUR od 11. veljača 2015. do isplate,

     iznos 11,14 EUR od 11. ožujak 2015. do isplate,

     iznos 11,14 EUR od 11. travanj 2015. do isplate,

     iznos 11,14 EUR od 11. svibanj 2015. do isplate,

     iznos 11,14 EUR od 11. lipanj 2015. do isplate,

     iznos 11,14 EUR od 11. srpanj 2015. do isplate,

     iznos 10,96 EUR od 11. kolovoz 2015. do isplate,

     iznos 10,96 EUR od 11. rujan 2015. do isplate,

     iznos 101,36 EUR od 21. rujan 2015. do isplate,

sve u roku 15 dana.

 

IV. Nalaže se tuženiku nadoknaditi tužitelju prouzročeni parnični trošak u iznosu od 1.518,43 EUR (tisućupetstoiosamnaest eura i četrdesetitri centa ) / 11.440,63 kune (jedan-aesttisućačetiristoičetrdeset kuna i šezdesetitri lipe ), zajedno s pripadajućom zakonskom zateznom kamatom koja na taj iznos teče po stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotna poena, tekućoj od dana presuđenja do isplate, u roku od 15 dana.

 

Obrazloženje:

 

1.     Tužitelj K. M. je dana 13. lipnja 2022.god. podnio tužbu protiv tuženika u kojoj navodi da je sa pravnim prednikom tuženika M. b. d.d. dana 07. srpnja 2006.god. sklopio Ugovor o dugoročnom stambenom kreditu broj … sa zasnivanjem založnog prava na nekretnini u iznosu od 27.600,00 EUR-a, a čl. 4. Ugovora je utvrđeno da ugovaratelji ugovaraju promjenjivu godišnju kamatnu stopu. Tuženik nije tužitelja u vrijeme zaključenja ugovora informirao o riziku ugovaranja promjenjive kamatne stope, a tuženik je bez pristanka i bez prethodnog pregovaranja s tužiteljem mijenjao visinu ugovorne kamatne stope i povećao obveze tužitelja. Tuženik kao banka je kamatnu stopu mijenjao jednostranom odlukom banke. Sukladno sudskoj praksi, i to Presudi Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske broj Pž-6632/2017 utvrđeno je da je ovdje tužena banka povrijedila kolektivne interese i prava potrošaća, korisnika kredita zaključujući ugovore o kreditima koristeći u istima ništetne i nepoštene ugovorne odredbe, između ostalog i odredbu po kojoj je kamatna stopa promjenjiva sukladno jednostranoj odluci banke. Tužitelj se poziva i na odredbe Zakona o zaštiti potrošača ( iz 2003.god. i iz sada važećeg), zatim odredbe Zakona o obveznim odnosima, kao i na Direktivu Vijeća 93/13/EEZ od 05. travnja 1993.god. koje uređuju nepoštene ugovorne odredbe. Tužitelj navodi da se M. b. pripojila tuženiku P. b. Z. d.d. čime je temeljm čl. 522. st. 3. Zakona o trgovačkim društvima tuženik postao njezin sveopći pravni slijednik, čime je pasivno legitimiran u ovom postupku. Stoga predlaže da sud utvrdi da su ništetne pojedine odredbe sklopljenog ugovora o kreditu koje se odnose na promjenjivu kamatnu stopu, kao i da obveže tuženika na isplatu iznosa koji iznos je banci previše uplatio koji iznos je tuženik neosnovano primio temeljem ništetnih ugovornih odredbi i to u iznosu od ukupno 8.603,93 kuna u pojedinačnim mjesečnim iznosima, sve uz zakonsku zateznu kamatu i troškove postupka.

 

2.     Tuženik je u ovom postupku podnio pravodobni odgovor na tužbu, u kojem navodi da ne osporava činjenicu sklapanja ugovora o kreditu tužitelja s pravnim prednikom tuženika, niti njegovog sadržaja, no osporava da bi bila ništetna odredba o promjenjivosti kamatne stope iz ugovora o kreditu. Kamatna stopa se mijenjala sukladno tržišnim kriterijima i oscilacije su bile izvan nadzora tuženika. Po mišljenju tuženika odredba o promjenjivosti kamatne stope je jasna, lako uočljiva i lako razumljiva. Ističe da stranke nisu ugovorile da kamata kroz cijelo vrijeme otpate kredita bude fiksna. Elementi promjene kamatne stope su javno dostupni i nisu proizvoljni kriteriji bilo koje od banaka, pa tako niti prednika tuženika, već ovise ouvjetima tržišta, troškovima izvora sredtvava na domaćem i međunarodnom tržištu novca, ovise o regulatornim troškovima Hrvatske narodne banke, zatim o kreditnom riziku zemlje, te marži koja uključuje operativne troškove banke i kreditni rizik klijenta. Nesporno je da je na visinu kamate utjecali realni parametri poput EURIBOR-a i regulatorni trošak. Dakle, radi se o cijeni kredita koja samim time određuje i visinu kamatne stope. Tuženik je postupio i sukladno svim važećim propisima kako u pogledu promjene visine kamatne stope, tako i u pogledu obavještavanja korisnika kredita. Ističe da se kamatna stopa mijenja i mijenjala se isključivo u zakonskim okvirima i sukladno tržišnim kriterijima i elementima čije su oscilacije izvan nadzora tuženika. Tuženik stavlja prigovor zastare utuženih iznosa jer je u trenutku podnošenja tužbe nastupila zastara potraživanja, a ne mogu se primijeniti odredbe o prekidu zastare. Stoga tuženik predlaže da su u cijelosti odbije tužbeni zahtjev i obveže tužitelja na naknadu troškova tuženiku.

 

3.     Kako tužitelj u svojem tužbenom zahtjevu predlaže utvrđenje ništetnosti ugovorne odredbe, kao i isplatu, tako se ovaj postupak provodi po odredbama Zakona o parničnom postupku (Narodne novine RH br. 53/91, 91/92, 111/99, 8/01, 117/03, 84/08, 123/08, 57/11, 148/11, 25/13, 89/14 i 70/19 – koji se primjenjuje s obzirom na vrijeme podnošenja tužbe) za redovni parnični postupak, a ne kao postupak u sporovima male vrijednosti.

 

4.     Parnične stranke su tijekom postupka ostale kod svojih navoda, te su dodatno obrazlagale svoja stajališta.

 

5.     Nakon provedenog financijsko-knjigovodstvenog vještačenja, te očitovanja vještaka R. Z., tužitelj je specificirao svoj tužbeni zahtjev u podnesku zaprimljenom dana 09. siječnja 2023.god. na način da iznose u valuti HRK sada iste naznačuje u valuti EUR, sve na način kako sada glasi u izreci, dakle u ukupnom iznosu od 1.199,66 EUR, po pojedinačnim mjesečnim iznosima, s dospijećem od 11. veljače 2008.god. do 21. rujna 2015.god., kako je navedeno u toč. III. izreke, a što je u skladu sa čl. 190. st. 2. i st. 3. Zakona o parničnom postupku. I nadalje ostaje kod dijela tužbenog zahtjeva u kojem traži utvrđenje ništetnosti ugovorne odredbe čl. 4. Ugovora gdje je ugovorena promjenjiva kamatna stopa, kako je to pobliže navedeno u to. I. i II. izreke.
6.     Tuženik je i nadalje ostao kod svojih navoda, te se usprotivio i ovako postavljenom tužbenom zahtjevu.

 

7.     Sud je na ročištu održanom dana 28. veljače 2023.god., a nakon što su svi predloženi dokazi po strankama provedeni, proveo još dokaze uvidom u svu dokumentaciju, te je zaključio glavnu raspravu, a odluka se donosi na temelju postavljenog specificiranog tužbenog zahtjeva tužitelja, kako je gore obrazloženo.

 

8.     U postupku dokazivanja sud je izvršio uvid u plan otplate (list 11-13 spisa), pregled uplata po kreditu (list 14-16 spisa), knjigovodstvenu karticu (list 17-30 spisa), solemnizaciju i ugovor o kreditu (list 31-36 spisa), dopis – zamolbu (list 37 spisa), sudsku praksu (list 56-59 spisa), sudsku praksu (list 75-88 spisa), nalaz i mišljenje stalnog sudskog vještaka R. Z. zaprimljen 14. prosinca 2022. (list 89-96 spisa), očitovanje vještaka R. Z. zaprimljeno 18. siječnja 2023. (list 112 spisa), te je saslušao tužitelja K. M., kao stranku u svrhu dokazivanja.

 

9.     Analizom izvedenih dokaza u smislu odredbe čl. 8. Zakona o parničnom postupku kao i rezultata cjelokupnog raspravljanja ovaj sud nalazi da je specificirani tužbeni zahtjev tužitelja u cijelosti osnovan.

 

10. U čl. 2 st. 1. Zakona o parničnom postupku određeno je  da  u parničnom postupku sud odlučuje u granicama zahtjeva koji su stavljeni u postupku. Odredbom čl. 7. Zakona o parničnom postupku, određeno je da su stranke dužne iznijeti činjenice na kojima temelje svoje zahtjeve i predložiti dokaze kojima se utvrđuju te činjenice, a u čl. 219. istog Zakona da je u parnici svaka stranka dužna iznijeti činjenice i predložiti dokaze na kojima temelji svoj zahtjev ili kojim pobija navode i dokaze protivnika.

 

11. U čl. 221.a. Zakona o parničnom postupku određeno je da ako sud na temelju izvedenih dokaza (članak 8) ne može sa sigurnošću utvrditi neku činjenicu; o postojanju činjenice zaključit će primjenom pravila o teretu dokazivanja.

 

12. Nije sporno da je tužitelj sklopio ugovor sa sa M. b. d.d. Č., te da ta banka nije bila stranka u postupku kolektivne zaštite interesa potrošača.

 

13. Sud je uvidom u Sudski registar Trgovačkog suda u Zagrebu za ovdje tuženika, odnosno Sudski registar Trgovačkog suda u Varaždinu za M. b. d.d. Č., utvrdio da je tuženik P. b. Z. d.d. Z. pravni slijednik M. b. d.d. Č. koja mu je pripojena temeljem Ugovora o pripajanju od dana 22. veljače 2012.god., što nije sporno između stranaka.

 

14. Sam tuženik P. b. Z. d.d. je priznao sve uplate tužitelja po tom Ugovoru o dugoročnom stambenom kreditu broj … od dana 07. srpnja 2006.god., te je obavijestio tužitelja da je cjelokupni kredit po tom Ugovoru u cijelosti otplaćen.

 

15. Predmet spora je zahtjev tužitelja da mu tuženik isplati utuženi iznos koji je stekao bez osnove zbog više naplaćenih mjesečnih anuiteta od ugovorenih za utuženo razdoblje prema Ugovoru o dugoročnom stambenom kreditu, koji tužitelj temelji na tvrdnji da su odredbe Ugovora o promjenjivoj kamatnoj stopi prema Odluci o kamatnim stopama banke, ništetne.

 

16. Naime, nesporno je da je tužitelj s pravnim prednikom tuženika M. b. d.d. kao kreditorom dana 07. srpnja 2006.god. zaključio Ugovor o dugoročnom stambenom kreditu broj … temeljem kojeg je pravni prednik tuženika stavio tužitelju na raspolaganje novčani iznos od 27.600,00 EUR (tridesetidvijetisuće eura ), a kako je to određeno čl. 2 Istog Ugovora, a  koji se iznos tužitelj obvezao vratiti za 120 mjeseci, s vraćanjem u mjesečnim anuitetima u iznosu od 302,28 EUR ( čl. 7. Ugovora ), dok je čl. 4. Ugovora određeno da je kamatna stopa redovna promjenjiva godišnja i u trenutku Ugovaranja iznosi 6,50 % godišnje te korisnik kredita ima pravo na popust na kamatnu stopu kako je to navedeno u čl. 4. st. 1. ugovora, te je kao početna kamatna stopa utvrđena u čl. 4. st. 5. Ugovora u visini 5,70 % godišnje, dakle kamatna stopa je promjenjiva, a istu mijenja banka promjenjiva, te da će se promjena kamatnih stopa vršiti izmjenama i dopunama Odluke o kamatama banke na čiju primjenu korisnik kredita pristaje. Nesporno je da je banka na osnovu tog ugovora upisala založno pravo na nekretnini tužitelja. Nesporno je da je tijekom trajanja ugovornog odnosa banka (tuženik ) u više navrata mijenjala kamatne stope.

 

17. Nesporno je da je tužitelj kredit otplatio u cijelosti 2015.god., a upravo tuženik P. b. Z. d.d. mu je priznao cjelokupne uplate s osnova tog ugovora o dugoročnom stambenom kreditu, kao je već navedeno.

 

18. Nije sporno da je u čl. 4. Ugovora određeno da je kamata promjenjiva i da je utvrđena početna kamatna stopa u visini 5,70 % godišnje, dakle ista je promjenjiva, te da se njezina kasnija visina mijenja sukladno Odluci banke.

 

19. Sporno je da li je nastupila zastara potraživanja tužitelja.

 

20. Sporno je da li je utvrđenja iz tzv. kolektivne tužbe odnose i na ovaj konkretni spor, budući da je ugovor o kreditu sklopljen za valutu EUR ( euro ).

 

21. Temeljem čl. 186. st. 3. Zakona o parničnom postupku je između ostalog određeno da sud nije vezan za pravnu osnovu tužbe, pa će ovaj sud dalje obrazložiti s kojeg osnova eventualno tužitelj ima pravo na isplatu i kojeg iznosa.

 

22. Prema odredbi čl. 502.c Zakona o parničnom postupku, fizičke i pravne osobe mogu u posebnim parnicama za naknadu štete pozvati na pravno utvrđenje iz presude kojom će biti prihvaćeni zahtjevi iz tužbe iz čl. 502.a st. 1. Zakona o parničnom postupku, da su određenim postupanjem, uključujući i propuštanjem tuženika, povrijeđeni ili ugroženi zakonom zaštićeni kolektivni interesi i prava osoba koje je tužitelj ovlašten štititi. U tom će slučaju sud biti vezan uz ta utvrđenja u parnici u kojoj će se ta osoba na njih pozvati. Samo u ovakvim parnicama, riječ je o specifičnom proširenju subjektivnih granica pravomoćnosti presuda kojima se prihvaćaju zahtjevi za zaštitu kolektivnih interesa i prava, naravno u slučaju ako pojedini zahtjevi za zaštitu budu prihvaćeni, kao što je u konkretnom slučaju.

 

23. U kolektivnoj tužbi, na koje pravomoćne sudske odluke se poziva tužitelj u svojoj tužbi, po kojoj kolektivnoj tužbi je odlučivao Visoki trgovački sud RH je kao jedan od tuženika naveden i ovdje tuženik P. b. Z. d.d., a ovaj ugovor o kreditu koji je predmet ovog postupka je sklopljen između tužitelja i pravnog prednika tuženika P. b. Z. d.d., konkretno M. b. d.d. upravo u razdoblju koje je obuhvaćeno tom kolektivnom tužbom.

 

24. Ovaj sud je u ovom parničnom postupku, s obzirom na navode iznesene u tužbi i s obzirom da se tužitelj poziva na pravna utvrđenje iz gore naznačenih presuda, sukladno čl. 502.c Zakona o parničnom postupku vezan pravnim stajalištima i utvrđenjima naznačenim u presudama Vrhovnog suda Republike Hrvatske, a koje odluke se dalje obrazlažu.

 

25. Naime, kolektivna presuda u slučaju Potrošač odnosi se na sve potrošačke kredite bilo da su stambeni krediti, nenamjenski krediti, auto krediti ili krediti za zatvaranje drugih kredita i bez obzira da li su krediti još uvijek u otplati ili su već otplaćeni.

 

26. U konkretnom slučaju, tužitelj može tražiti samo isplatu previše plaćenih iznosa, a ne mora tražiti tužbenim zahtjevom i utvrđenje ništenosti pojedine ugovorne odredbe, budući da sud na ništetnost pazi po službenoj dužnosti, međutim ovdje tužitelj je postavio tužbeni zahtjev na način da u toč. I. traži i utvrđenje ništetnosti.

 

27. Tužitelj u svojoj tužbi od tuženika traži isplatu, smatrajući da je tužitelju postupanjem tuženika (banke ) šteta nastala, a pozivajući se na presudu iz tzv. kolektivne tužbe.

 

28. Presudom Trgovačkog suda u Zagrebu broj P-1401/2012, od 04. srpnja 2013., koja je potvrđena presudom Visokog Trgovačkog suda Republike Hrvatske broj Pž-7129/2013 od 13. lipnja 2014. godine i presudom Vrhovnog suda RH broj Revt-249/2014 od 9. travnja 2015. godine, u dijelu vezanom za ugovaranje kamatne stope, utvrđeno je između ostalog da je tuženik P. b. Z. d.d., a koji je kao pravni slijednik tadašnje M. b. d.d. Č. kao takav preuzeo sva prava i obveze svog pravnog prednika, pa tako i po spornom ugovoru o kreditu sklopljenom dana 25. siječnja 2007.god., konkretno u razdoblju od 01. studenog 2004. godine do 31. prosinca 2008. godine, a koja povreda traje i dalje, povrijedila kolektivne interese i prava potrošača korisnika kredita, zaključujući Ugovore o kreditima, koristeći u istima ništetne i nepoštene odredbe u Ugovorima o potrošačkom kreditiranju-Ugovorima o kreditima, na način da je ugovorena redovna kamatna stopa koja je tijekom postojanja obveze u Ugovorima o kreditu promjenjiva u skladu s jednostranom odlukom banke i drugim internim aktima, a da prije i u vrijeme zaključenja Ugovora tužena kao trgovac i korisnik i korisnici kreditnih usluga kao potrošači nisu pojedinačno pregovarali i Ugovorom utvrdili egzaktne parametre i metodu izračuna tih parametara, koji utječu na odluku tužene o promjeni stope ugovorene kamate, a što je imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana utemeljenu na jednostranom povećanju kamatnih stopa, a sve na štetu potrošača, pa je time tužena postupila suprotno odredbama tada važećeg Zakona o zaštiti potrošača (Narodne novine RH broj 96/03) u razdoblju od 01.11.2004. godine do 6. kolovoza 2007. godine i to čl. 81., čl. 82. i čl. 90. a od 7. kolovoza 2007. godine do 31. prosinca 2008.god. protivno odredbama tada važećeg Zakona o zaštiti potrošača (Narodne novine RH 79/07, 125/07, 75/09, 79/09, 89/09, 133/09) i to čl. 96. i čl. 97. Zakona o zaštiti potrošača, te suprotno odredbama Zakona o obveznim odnosima.

 

29. S obzirom na podatke iz Sudskog registra Trgovačkog suda u Varaždinu, kao i prednje utvrđenje, sud je nedvojbeno utvrdio da je tuženik kao pravni slijednik M. b. d.d. pasivno legitimiran u ovom postupku.

 

30. Nadalje, stav Vrhovnog suda Republike Hrvatske u odluci Rev-249/14-2 je da su banke kao visoko specijalizirane novčarske ustanove bile dužne maksimalno odgovorno pristupiti svakom pojedinom potrošaču i pomoći mu da se u okviru zakonom dopuštenih mogućnosti koristi njihovim uslugama, ali nikako na njihovu štetu. U odnosu na znanje i iskustvo banaka u kreditnom poslovanju iste su bile dužne svakog potrošača ozbiljno informirati o smislu i sadržaju odredbi o promjenjivoj kamatnoj stopi i skrenuti mu pozornost na parametre o kojima ovisi kamatna stopa u budućem razdoblju trajanja kredita, a što iste nisu učinile na valjan način u spornom razdoblju zadovoljavajući se nedorečenim i nerazumljivim formulacijama o promjenjivoj kamatnoj stopi iz unaprijed formuliranog standardnog Ugovora koja je kao takva ostala nerazumljiva. Navedeno postupanje banke su kasnije otklonile kao i ovdje tuženik, a nakon što je odredbom čl. 11. a. Zakona o potrošačkom kreditiranju (Narodne novine RH broj 75/09 i 112/12) i formalno propisano sve što treba sadržavati Ugovorna odredba ako je ugovorena promjenjiva kamatna stopa.

 

31. Nadalje, i Presudom Europskog suda pravde broj C-26/13 od 30. travnja 2014.god. je određeno da se čl. 4. st. 2. Direktive 93/13 treba tumačiti na način da "ugovorna odredba potrošaču ne mora biti samo gramatički razumljiva ", već da se istome trebalo na precizan, razumljiv i transparentan način pojasniti uvjete i okolnosti sklapanja ugovora, metodiku promjene kamatne stope, te odnos te odredbe s drugim odredbama ugovora, tako da korisnik kredita može jasno predvidjeti ekonomske posljedice ugovora.

 

32. Da je tužitelj potrošač u smislu odredbe čl. 3. ZZP/07 jasno proizlazi u postupku iz ugovora o kreditu u kojem je kao korisnik kredita naveden tužitelj kao fizička osoba, koji je sklopio ugovor s tuženikom. Stoga po pravnom stavu ovog suda tužitelj nije ni trebao dokazivati svojstvo potrošača na bilo koji drugi način, budući da je njegovo svojstvo potrošača potvrđeno sadržajem ugovora o kreditu.

 

33. Neosnovano tuženik smatra da se utvrđenja iz navedenih presuda u kolektivnim sporovima ne mogu primijeniti na kredite u valuti EUR ( euro ), kakav je i predmetni, jer se povreda kolektivnih prava i interesa navedenih u tim odlukama odnosi na sve kredite bez obzira na valutu, a ne samo na kredite u kojima je glavnica bila vezana uz švicarski franak ( CHF ).

 

34. To slijedi i iz Odluke Visokog Trgovačkog suda Pž-6632/2017 od 14. lipnja 2018. g. u kojoj stoji da je pravilan stav prvostupanjskog suda da se ovaj postupak vodi radi zaštite kolektivnih interesa svih potrošača, a ne samo onih koji su sklopili ugovore o kreditu s valutnom klauzulom u švicarskim francima. Odredba prema kojoj je ugovorna kamata promjenjiva prema odluci banke već je utvrđena nepoštenom odnosno ništetnom i to u svim ugovorima o potrošačkom kreditiranju, a ne samo u ugovorima s valutnom klauzulom u švicarskim francima." Tuženik je jedan od  banaka – tuženika u kolektivnom postupku a ugovor o kreditu je sklopljen u vremenskom periodu  navedenom u izreci presude ( od 10. rujna 2003. g. do 31. prosinca 2008. g. ). Pravo na  pokretanje  parnice odnosno valjanost procesnih radnji  prosuđuje se prema procesnim pravilima koja vrijede u trenutku poduzimanja  procesne radnje, a ne onih koja su vrijedila u trenutku sklapanja ugovora  (tako i sudska praksa npr. Županijski sud u Velikoj Gorici Presudom Gž-234/2020 od 24 studenog 2020.g., Županijski sud u Zagrebu broj Gž-1279/21, Županijski sud u Bjelovaru Gž-281/2019, Županijski sud u Rijeci Gž-827/2018, Županijski sud u Varaždinu, Stalna služba u Koprivnici Gž-2130/2018 ).

 

35. Prigovor zastare, koji je istaknuo tuženik, sud smatra neosnovanim, budući da se primjenjuje opći zastarni rok iz čl. 225. Zakona o obveznim odnosima ("Narodne novine" broj: 35/05, 41/08, 125/11, 78/15, 29/18, 126/21, 114/22, 156/22 ; dalje u tekstu ZOO) od pet godina, a zastarijevanje počinje teći prvog dana nakon dana kad je vjerovnik imao pravo zahtijevati ispunjenje obveze.

 

36. Tužitelj je sporni kredit otplatio 2015.god, prijevremenom otplatom, što nije sporno i vidljivo je iz dokumentacije u spisu.

 

37. Točno je da je Visoki trgovački sud RH presudom poslovni broj Pž-7129/13 od 13. lipnja 2014. pravomoćno utvrdio ništetnim odredbe o promjenjivim kamatnim stopama te da tužitelju počev od 14. lipnja 2014. počinje teći rok od kada je imao pravo zahtijevati isplatu više isplaćenih iznosa po predmetnom kreditu.

 

38. Isto je potvrđeno i odlukom Vrhovnog suda Republike Hrvatske u odluci broj Rev-2245/17, te je zastara prekinuta podnošenjem kolektivne tužbe Udruge Franak 4. travnja 2012.god., a ponovno je počela teći 14. lipnja 2014.god., a u vrijeme podnošenja kolektivne tužbe pred Trgovačkim sudom u Zagrebu 04. travnja 2012.god., tužitelj je otplaćivao sporni kredit, te je za njega zastara prekinuta, podnošenjem ove kolektivne tužbe, te je ista počela ponovno teći po pravomoćnosti presude Trgovačkog suda u Zagrebu broj P-1401/2012.

 

39. Odluka Vrhovnog suda broj Rev-2245/2017 potvrđena je Odlukom Ustavnog suda Republike Hrvatske broj U-III-2922/2018. od dana 20. veljače 2020.god.

 

40. Međutim, odredbom čl. 323. st. 1. Zakona o obveznim odnosima, koja u slučaju ništetnosti ugovora određuje da je svaka strana dužna vratiti sve što je primila na temelju takvog ugovora i stoga zastarni rok u slučaju institucijskog zahtjeva prema kojemu su ugovorene strane dužne vratiti jedna drugoj sve ono što su primile na temelju ništetnog ugovora odnosno u slučaju zahtjeva iz čl. 323. st. 1. ZOO-a kao posljedicu utvrđenja ništetnosti ugovora, počinje teći od dana pravomoćnosti sudske odluke kojom je utvrđena ili na drugi način ustanovljena ništetnost ugovora. Prema čl. 328. Zakona o obveznim odnosima pravo na isticanje ništetnosti nikada ne prestaje.

 

41. Građanski odjel Vrhovnog suda Republika Hrvatske je dana 30. siječnja 2020.god. donio pravno shvaćanje da zastarni rok u slučaju restitucijskog zahtjeva prema kojem su ugovorne strane dužne vratiti jedna drugoj sve ono što su primile na temelju ništetnog ugovora, odnosno u slučaju zahtjeva iz čl. 323. st. 1. Zakona o obveznim odnosima, kao posljedice utvrđenja ništetnosti ugovora, počinje teći od dana pravomoćnosti sudske odluke kojom je utvrđena ili na drugi način ustanovljena ništetnost ugovora. Doneseno je i pravno shvaćanje VSRH dana 01. ožujka 2022.god. u kojem se ističe da ako je ništetnost ustanovljena u postupku kolektivne zaštite potrošača, tada zastarni rok počinje teći od dana pravomoćnosti sudske odluke kojom je utvrđena ništetnost u postupku kolektivne zaštite potrošača.

 

42. Odredbom čl. 241. Zakona o obveznim odnosima propisano je da se zastara prekida podnošenjem tužbe i svakom drugom vjerovnikovom radnjom poduzetom protiv dužnika pred sudom ili drugim nadležnim tijelom radi utvrđivanja, osiguranja ili ostvarenja tražbine, a odredbom čl. 225. ZOO-a propisano je da tražbine zastarijevaju za pet godina ako zakonom nije određen neki drugi rok zastare. Dakle, podnošenjem kolektivne tužbe Hrvatskog saveza udruga za zaštitu potrošača došlo je do prekida zastare na temelju odredbe čl. 241. ZOO-a, zbog čega zastara individualnih restitucijskih zahtjeva počinje teći ispočetka tek od trenutka pravomoćnosti sudske odluke donesene u povodu te tužbe.

 

43. Valja istači da je u konkretnom slučaju tužitelj tražio i utvrđenje ništetnosti i isplatu s osnova stečenog bez osnove ( za promjenjivu kamatnu stopu), a sukladno Zakonu o obveznim odnosima zahtjevi za utvrđenje ništetnosti ne zastarjevaju, dok s osnova isplate zbog stečenog bez osnove isti tužbeni zahtjev zastarjeva unutar rokova određenih Zakonom o obveznim odnosima, uz primjenu odredaba toga Zakona koje se odnose na prekid zastare, a kako se tek ovom presudom utvrđuje ništenost ugovorne odredbe koja se odnosi na ugovaranje promjenjive kamatne stope, tako za isto zastara počinje teći tek ovim utvrđenjem.

 

44. Dakle, tužba tužitelja je podnesena unutar zastarnog roka od pet godina, te ovaj sud o istoj treba odlučiti.

 

45. Prema praksi Europskog suda nije odlučno to što je potrošački ugovor prestao, jer korisnici kredita zadržavaju svojstvo potrošača iako je ugovor prestao, zbog čega tužitelj ima pravo zahtijevati utvrđenje predmetnih odredbi Ugovora ništetnim, jer ništetnost ima ex tunc učinak, dakle od sklapanja ugovora, a što za posljedicu ima restituciju.

 

46. Sud je u dokaznom postupku izvršio uvid u cjelokupnu dokumentaciju, saslušao je tužitelja, te je proveo financijsko-knjigovodstveno vještačenje.

 

47. Bitno je istači da je Vrhovni sud Republike Hrvatske u odluci Rev-3142/18 utvrdio da nije potrebno provoditi dokaze na okolnost ništetnosti ugovorne odredbe koja ništetnost je već utvrđena u kolektivnom sporu i sud u individualnoj parnici je vezan tim utvrđenjem. Odlukom Ustavnog suda Republike Hrvatske broj U-III-2233/2019 odbijena je ustavna tužba da bi presudom Vrhovnog suda RH bila povrijeđena ustavna prava podnositelja tj. banke.

 

48. Tužitelj K. M. je u iskazu izjavio da je 2006. godine trebao kredit za adaptaciju obiteljske kuće u O. V., te je za kredit išao pitati u više banaka. Kako je kroz cijelo vrijeme od kada je radio imao tekući račun u tadašnjoj M. b. d.d. Č. kao i štednju, tako se odlučio kredit uzeti u toj banci. I sada ima račun u sadašnjem P. B. Z. d.d. Radilo se o stambenom kreditu koji nije bio strogo namjenski, tj. rečeno mu je da se dio može koristiti i za druge potrebe, tj. za kupnju materijala i onoga što je bilo potrebno za uređenje te kuće. Ta adaptacija kuće je bila na adresi O. V. gdje je bio prijavljen i gdje kroz cijelo vrijeme od onda do danas živi s obitelji. Novce iz tog kredita je potrošio na promjenu krovišta na kući, na promjenu dijela prozora, uvođenje plinske instalacije, postavljanje radijatora, postavljanje fasade i uređenje okoliša. Kada je sklapao taj ugovor rekli su mu da će kamata biti promjenjiva, nisu ništa posebno objašnjavali, banka je sama napisala ugovor te su mu rekli da kroz nekoliko dana dođe na potpis. U banci su mu rekli da budući da ima račune kod njih, te je njihov štediša da će mu početna kamata biti 5,70%, te su mu rekli da će mu rata biti 2.000,00 kuna mjesečno što mu je bilo prihvatljivo, taj mjesečni iznos je mogao plaćati, a s obzirom da si je izračunao koliko mjesečno može izdvajati za plaćanje kredita s obzirom na ostale životne potrebe. Tako je uzeo kredit u visini od 27.600,00 eura na rok od 10 godina. Taj iznos mu je isplaćen na račun i onda je novce trošio po potrebi. Kada je bio kod javnog bilježnika na ovjeri ugovora isti mu je rekao da će se na nekretninu upisati hipoteku i da ako ne plaća redovno rate da banka može pokrenuti ovrhu na kući. Kako je njegova mama M. K. bila suvlasnica kuće u ½ dijela tako je ista potpisala ugovor kao založni dužnik i banka je upisala hipoteku na kući. Osim toga ugovor je potpisala njegova tadašnja supruga T. K. kao sudužnik. Mjesečne rate je otplaćivao na način da mu se svaki mjesec iznos skidao s plaće. Kroz neko vrijeme su se mjesečne rate povisile, ne može se izjasniti točno kada, a najviše je plaćao oko 2.400,00 kuna i bilo mu je čudno zašto se to povećava pa je išao pitati u banku gdje su mu rekli da je to zbog toga što raste tečaj i kamata i da je sretan što nema kredit u valuti švicarski franak. Tako je nastavio plaćati te povišene rate. Od banke je dobio obavijest da se kamata mijenja. Tijekom otplate tog kredita se M. b. Č. pripojila P. b. Z. d.d. On je taj kredit prijevremeno otplatio, negdje 7 godina nakon sklapanja, tj. 2013. godine. Hipoteka je osnovana na toj kući koja je adaptirana, na toj adresi gdje cijelo vrijeme živi. Niti tada niti sada nema u vlasništvu kakve druge stambene nekretnine, tu kuću je naslijedio po ocu i tu cijelo vrijeme živi. Niti tada niti kasnije tu nekretninu nije koristio za kakve druge potrebe, samo za život i tu je živio s obitelji, nikada na toj adresi nije bila prijavljena nikakva firma, niti obrt, niti se koristila za kakve druge poslovne potrebe. Po zanimanju je policajac, a to je bio i u trenutku sklapanja ugovora, zaposlen u MUP-u.

 

49. Sud je ocijenio istinitim iskaz tužitelja. Iz njegovog iskaza proizlazi da mu je djelatnik tuženika ponudio taj kredit u EUR-ima, te da mu osobni bankar prije potpisivanja ugovora nije objasnio temeljem kojih parametara dolazi do promjene kamatne stope.

 

50. Prema članku 84. Zakona o zaštiti potrošača nije dopušteno ocjenjivati jesu li poštene ugovorne odredbe o predmetu ugovora i cijeni ako su te odredbe jasne, lako razumljive i lako uočljive, iz čega proizlazi da su nepoštene one odredbe ugovora koje su nejasne, koje nisu lako razumljive i koje nisu uočljive.

 

51. Prema članku 295. Zakona o obveznim odnosima, opći uvjeti ugovora su ugovorne odredbe sastavljene za veći broj ugovora koji jedna ugovorna strana (sastavljač) prije ili u trenutku sklapanja ugovora predlaže drugoj ugovornoj strani, bilo da su sadržani u formalnom (tipskom) ugovoru bilo da se na njih ugovor poziva, opći uvjeti ugovora dopunjuju posebne pogodbe utvrđene među ugovarateljima u istom ugovoru i u pravilu obvezuju kao i ove.

 

52. S obzirom na navedeno, jasno je da se o odredbama Općih uvjeta poslovanja koji su sadržani u samom ugovoru, po prirodi stvari i ne može pojedinačno pregovarati.

 

53. Prema članku 59. Zakona o zaštiti potrošača, ugovor o potrošačkom zajmu mora sadržavati podatke potrebne za identifikaciju ugovora, odredbe o uvjetima pod kojima se zajam odobrava, a poglavito odredbu o iznosu zajma, odredbu o godišnjoj kamatnoj stopi i pretpostavkama pod kojima se godišnja kamatna stopa može promijeniti, odredbu o troškovima koji se u vrijeme sklapanja ugovora naplaćuju te pretpostavkama pod kojima se ti troškovi mogu promijeniti, odredbu o realnim godišnjim kamatama na zajam (efektivnoj kamatnoj stopi), odredbu o pretpostavkama pod kojima realna godišnja kamata na zajam može biti promijenjena, odredbu o iznosu, broju i razdoblju ili datumu otplate pojedinih obroka zajma, odredbu o ukupnom trošku zajma, odredbu o obvezi i uvjetima štednje ili pologa novca, ako je to pretpostavka za odobrenje zajma, godišnji kamatnjak za zajam i kamatnjak za sredstvo pologa ako je polog pretpostavka za odobrenje zajma, odredbu o sredstvima osiguranja plaćanja odredbu o pretpostavkama i postupku raskida ugovora o zajmu.

 

54. Prema članku 26. st. 3. Zakona o obveznim odnosima, ako su kamate ugovorene, ali nije određena njihova stopa, između osoba od kojih barem jedna nije trgovac, vrijedi kamatna stopa u visini četvrtine stope zakonskih zateznih kamata, a između trgovaca polovina stope zakonskih zateznih kamata određene sukladno stavku 1. ovoga članka.

 

55. Prema članku 272. Zakona o obveznim odnosima činidba je odrediva ako ugovor sadrži podatke s pomoću kojih se može odrediti ili su strane ostavila trećoj osobi da je odredi, ako ta treća osoba neće ili ne može odrediti činidbu, ugovor je ništetan.

 

56. Predmetni ugovor ne sadrže referentnu stopu koja se primjenjuje na početnu kamatnu stopu, a niti precizan način utvrđivanja promjene kamatne stope dok s druge strane tuženik nije dokazao da bi to bilo sadržano u Općim uvjetima tuženika, odnosno njegovog pravnog prednika.

 

57. Po ocjeni ovoga suda ugovorna odredba kojom se promjena kamatne stope čini ovisnom o odluci tuženika nije razumljiva, ovo, uz već navedeno da predmetni ugovor ne sadrži referentnu stopu koja se primjenjuje na početnu kamatnu stopu, slijedi i iz činjenice da predmetni ugovor ne sadrži precizan način utvrđivanja promjene kamatne stope, već je samo općenito, paušalno i neprecizno.

 

58. Naime, očito je, da je promjena kamatne stope isključivo vezana uz jednostranu odluku tuženika bez sudjelovanja druge strane, odnosno tužitelja, bez pregovora o toj promjeni kao i bez određivanja koliko će tih promjena do kraja otplate kredita odnosno trajanja ugovora biti, kada će te promjene prestati, iz kojeg razloga itd., i da jasno definirana odnosno određena odrediva kamatna stopa, odnosno promjena iste, nisu precizirane ni u aktima tuženika na koje se tuženik poziva. Iz takvog ponašanja tuženika kao i iz odgovora na tužbu, proizlazi da je tuženik prilikom mijenjanja kamatnih stopa, postupao zbog promjene tržišnih uvjeta, ali uvijek jednostrano, bez pregovora s drugom stranom, dok je tuženik tužitelja, tek obavještavao da je došlo do promjene anuiteta zbog promjene kamatna stope, ne nudeći tužitelju, bilo kakvu drugu mogućnost, što je utvrđeno i na temelju iskaza tužitelja.

 

59. Tuženik nije dokazao da je tužitelja upoznao s rizikom promjene kamatne stope, budući da u ugovoru nije navedeno koji su to rizici i učinci koji mogu proizaći iz promjene kamatne stope nastalih za vrijeme postojanja ugovora a nije niti dokazao da je tužitelja u samom ugovoru, a i prilikom odobravanja kredita, upozorio na sve poznate specifičnosti kredita s promjenjivom kamatnom stopom u ponudi, budući da niti iz ugovora, a niti iz iskaza tužitelja tako što proizlazi.

 

60. Navedena odredba predmetnog ugovora, koja promjenu ugovorene kamate čini ovisnom isključivo o odluci jednog ugovaratelja, bez da istovremeno precizno odredi uvjete promjenjivosti i referentnu stopa za koju se veže promjena, uzrokuje neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača, jer dolazi do situacije da vjerovnik jednostrano određuje obvezu dužnika koji promjenu ne može predvidjeti, a pravilnost promjene ne može ni provjeriti, jer nema nikakvih egzaktnih kriterija.

 

61. Tužitelju je trebalo ponuditi - objasniti, razloge promjene kamatne stope, pojedinačno o tome razgovarati i na taj način omogućiti tužitelju kao klijentu - potrošaču, da pristane na takve odredbe ( koje jasno definiraju uvjete i razloge zbog kojih se kamatna stopa može mijenjati) i iskoristiti neke od navedenih solucija, odnosno prigovoriti povećanju stope redovne kamate ili zatražiti okončanje ugovorenog odnosa.

 

62. Naprotiv, tuženik je primjenom navedene ugovorne odredbe, izbjegao utjecaj druge ugovorne strane, tužitelja, na cijenu, što je suprotno članku 247. Zakona o obveznim odnosima koji propisuje da je ugovor sklopljen kada su se ugovorne strane suglasile o bitnim sastojcima ugovora, a bitni sastojci su predmet i cijena (kamate također predstavlja cijenu).

 

63. Takve jednostrano određene ugovorne odredbe protivne su i načelu savjesnosti i poštenja iz članka 4. Zakona o obveznim osnosima jer je neizvjestan i iznos glavnice kredita kojeg tužitelj ima obvezu vratiti banci i cijena.

 

64. Sporna odredba čl. 4. Ugovora o kreditu ne sadrži podatke na temelju kojih bi se moglo zaključiti na koji način tuženik izračunava kamatnu stopu, pa samim time ni jasne podatke o tome pod kojim uvjetima se ta kamatna stopa mijenja. Stoga tužitelj, na temelju tako neodređenih uvjeta promjene kamatnih stopa nije mogao usporediti uvjete primjene kamatne stope tuženika s uvjetima promjene kamatne stope drugih banaka niti je mogao pratiti uvjete promjene kamatne stope pa time ni ocijeniti opravdanost povišenih kamatnih stopa u trenutku njihova povišenja. Sporna odredba Ugovora o kreditu ne sadrži jasne uvjete promjene ugovorene promjenjive kamatne stope, a koje bi bile razumljive prosječnom potrošaču.

 

65. Terminologija korištena u propisima tuženika u odnosu na uvjete za promjenjivost kamatne stope, tako i razlozi koji utječu na njezinu primjenu tijekom trajanja kreditnog razdoblja, prosječnim potrošačima nisu mogle biti razumljive. Razlozi za promjenjivost kamatne stope, a na koje razloge ukazuje tuženik tijekom postupka ne mogu se smatrati načelnim i objektivnim kriterijima koji bi trebali omogućiti potrošaču da provjeri opravdanost razloga za promjenu kamatne stope tijekom razdoblja trajanja kredita.

 

66. Dakle, buduća kamatna stopa ugovorena kao promjenjiva niti je bila određena, a niti odrediva. Ne samo to, radilo se o ugovornim odredbama čiji sadržaj prosječnom potrošaču objektivno nije bio, niti je mogao biti razumljiv. Stoga takva ugovorna odredba uzrokuje znatnu neravnotežu u pravima i obvezama korisnika kredita - potrošača kao jedne ugovore strane u odnosu na banku - trgovca kao drugu ugovornu stranu, a što je suprotno temeljnim načelima obveznog prava, uz ostalo načelu ravnopravnosti sudionika u obveznim odnosima te načelu dužnosti njihove suradnje i načelu zabrane zlouporabe prava.

 

67. Kako su odredbe o ugovorenoj kamati koja je promjenjiva u skladu s odlukama Banke ( tuženika ) u predmetnom Ugovoru o kreditu nepoštene to su u smislu odredbe čl. 102. st. 1. Zakona o zaštiti potrošača (''Narodne novine'' br. 79/2007) te ugovorne odredbe ništetne.

 

68. Pri tom valja voditi računa i o tome da je notorna činjenica da se korisnik kredita kao pojedinac ne može suprotstaviti niti utjecati na odluke banke o promjenjivosti kamate stope i načina njezine primjene. Odredbe u Ugovoru o kreditu koje se odnose na ugovornu kamatu i promjenjivu kamatnu stopu bile su lako uočljive te je bilo jasno naznačeno da je ugovorena promjenjiva kamatna stopa, a koja se mijenjala odlukom banke, dakle te ugovorne odredbe bile su jasne. Međutim te odredbe o promjenjivoj kamatnoj stopi nisu bile razumljive potrošačima. Iz ugovora proizlazi samo to da visina kamatne stope ovisi isključivo o odluci banke. Ne navode se kriteriji za promjenu, već se promjena visine stope veže samo za odluku banke, a da li to možda podrazumijeva i primjenu nekih kriterija u samom ugovoru nije navedeno.

 

69. Sukladno čl. 99. Zakona o zaštiti potrošača nije dopušteno ocjenjivati jesu li poštene ugovorne odredbe o predmetu ugovora i cijeni ako su te odredbe jasne, lako razumljive i uočljive. Prema tome, a s obzirom na sadržaj ugovornih odredbi kojima je regulirana kamata, kako je to već naprijed navedeno, sud nalazi da ima mjesta ocjeni njihove poštenosti u smislu citirane odredbe Zakona o zaštiti potrošača.

 

70. Tužitelju su u ugovoru morali na transparentan način biti objašnjeni razlozi i pojedinosti mehanizma promjene kamatne stope kao i odnos s drugim odredbama ugovara tako da on na temelju jasnih i razumljivih kriterija može predvidjeti ekonomske posljedice koje iz toga za njega proizlazi. Odredba o promjeni kamatne stope je ključna ugovorna odredba i ista je ovisna isključivo o odluci jednog ugovaratelja – banke, bez da su istodobno precizno određeni uvjeti promjenjivosti i referentna stopa za koju se veže promjena, pa ista odredba na taj način uzrokuje neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu tužitelja jer dolazi do situacije da banka jednostrano određuje obvezu tužitelju koju promjenu ne može predvidjeti, a pravilnost promjene ne može niti provjeriti jer nema nikakvih egzaktnih kriterija.

 

71. Navedeno upućuje da se radi o znatnoj neravnoteži u pravima i obvezama između stranaka i to na štetu tužitelja jer su predmet i cijena bitni sastojci ugovora, a putem ove ugovorne odredbe tuženik je potpuno izbjegao utjecaj druge ugovorne strane na cijenu (kamate), što je suprotno odredbi čl. 26. Zakona o obvezni odnosima (ZOO-a) koja propisuje da je ugovor sklopljen kada su se ugovorne strane suglasile o bitnim sastojcima ugovora. Valja reći da Zakon o zaštiti potrošača, a isto tako ni ZOO ne navode nikakve posebne kriterije za ocjenu da li je pojedina ugovorna odredba protivna načelu savjesnosti i poštenja, a koje načelo je sadržano u odredbi čl. 12. ZOO-a kojim je propisano da su se u zasnivanju obveznih odnosa i u ostvarivanju prava i obveza iz tih odnosa sudionici dužni pridržavati načela savjesnosti i poštenja. Načelo savjesnosti i poštenja općenito znači da su sudionici obveznih odnosa dužni međusobno postupati obzirno i uvažavati interese obiju strana, pri tome vodeći računa o smislu i svrsi obveznog odnosa.

 

72. Prema odredbi čl. 98. Zakona o zaštiti potrošača prilikom ocjene da li je određena ugovorna odredba poštena uzimat će se u obzir narav robe ili usluge koja predstavlja predmet ugovora, okolnosti prije i prilikom sklapanja ugovora, ostale ugovorne odredbe kao i neki drugi ugovor koji s obzirom na ugovor koji se ocjenjuje predstavlja glavni ugovor. Imajući u vidu da je kamata cijena, da je cijena bitan element ugovora o kreditu te da mora biti određena odnosno odrediva, samim time odredbu ugovora koju koristi tuženik, a na temelju koje se cijena određuje prema odluci banke (jednostrano) bez naprijed formiranog čvrstog kriterija za promjenu protivna je načelu savjesnosti i poštenja.

 

73. Nepostojanje propisa koji nalažu bankama da u ugovoru o kreditu precizno utvrde uvjete promjenjivosti kamatne stope ne daje tuženiku ovlaštenje da kamatnu stopu mijenja po svom nahođenju i time jednostrano mijenja visinu obveze tužitelja. Upravo u tome se i ogleda potreba primjene korektiva – načela savjesnosti i poštenja u konkretnom slučaju. Kako tuženik u ugovoru u kojem koristi predmetnu odredbu o promjeni kamatne stope nije odredio referentnu stopu, a imajući u vidu da u vrijeme zaključenja ugovora nije bilo propisano da ugovor u slučaju ugovaranja promjenjive kamatne stope mora sadržavati elemente za koji se veže promjena te način promjene, banka je kao savjesni gospodarstvenik, a vodeći računa o načelu savjesnosti i poštenja trebala odrediti elemente za koji se veže promjena i način njihove primjene. Umjesto toga banka je tužitelju kao potrošaču nametnula ugovorne odredbe koje ga stavljaju u neravnopravan položaj, odredbe koje prouzročuju znatnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača, a što je suprotno načelu savjesnosti i poštenja.

 

74. Ugovor o kreditu je dvostrani pravni posao u odnosu na kojeg vrijede temeljna načela obveznog prava kao što su načelo ravnopravnosti sudionika u obveznim odnosima, načelo dužnosti njihove suradnje, načelo jednakih vrijednosti činidbe, načelo savjesnosti i poštenja, načelo zabrane zlouporabe prava. Unošenje u Ugovor o kreditu potpuno neodređene formulacije glede promjenjive kamatne stope, točnije ugovorne odredbe prema kojoj se kamata koja je ugovorena kao promjenjiva određuje prema odlukama banke tuženik je mogao postupiti kako je htio tj. savjesno i nesavjesno te je isto u suprotnosti s navedenim načelima obveznog prava jer je time od samog početka tog ugovornog odnosa, korisnik kredita kao potrošač doveden u neravnopravni položaj u odnosu na banku kao trgovca, pošto je formulacija ugovornih odredbi o promjenjivoj kamatnoj stopi koja je postojala u predmetnom Ugovoru o kreditu bila takva da su na temelju nje potrošači jedino znali koliko je visina kamatne stope na dan sklapanja Ugovora o kreditu, dok oni ni približno nisu mogli cijeniti zašto, kako te u kojem smjeru će se tijekom budućeg kreditnog razdoblja kamatna stopa kretati.

 

75. Tuženik je ugovarajući promjenjivu kamatnu stopu postupio suprotno odredbama čl. 81. st. 1. tada važećeg Zakona o zaštiti potrošača ( Narodne novine RH broj: 96/03 dalje ZZP /03 ) te je posljedica takve nepoštene odredbe njezina ništetnost na temelju odredbe čl. 87 ZZP/03 a sve to stoga jer kamate moraju biti određene odnosno odredive u smislu odredbe čl. 269 st. 2 i čl. 272 Zakona o obveznim o odnosima ( NN. 35/05 dalje ZOO ) zbog čega je ništava odredba čl. 4 Ugovora o kreditu vezano na stav Vrhovnog suda RH izneseno u Presudi i rješenju poslovni broj Revt-249/14 od 09. travnja 2015.g. posebice što je predmetnom odredbom čl. 4. Ugovora o kreditu redovna kamata sadržajno izražena na identičan način kao i ona koja je točka 4. Izreke pravomoćne Presude Trgovačkog suda u Zagrebu broj 1401/2012 od 04 srpnja 2013.g.u postupku radi zaštite kolektivnih interesa potrošača utvrđena ništetnom, a u provedenom postupku ne postoje okolnosti koje bi ukazivale da je postupanje tuženika prilikom ugovaranja promjenjive stope između stranaka bilo drugačije od utvrđenog u tom sudskom postupku to su navedene ugovorne odredbe ništetne. Stoga je odlučeno kao u toč. I. i toč. II. izreke presude.

 

76. Kako je dio koji se odnosi na ugovaranje promjenjive kamatne stope ništetan jer je nerazumljiv, to tužitelju pripada pravo da mu tuženik vrati ono što je na temelju takvog Ugovora, odnosno dijela konkretnog Ugovora o kreditu primio, i to je po mišljenju suda sukladno odredbi čl. 1111. Zakona o obveznim odnosima (stjecanje bez osnove ) u kojem članku Zakona je određeno u st. 1. da kad dio imovine neke osobe na bilo koji način prijeđe u imovinu druge osobe, a taj prijelaz nema osnove u nekom pravnom poslu, odluci suda, odnosno druge nadležne vlasti ili zakonu, stjecatelj je dužan vratiti ga, odnosno, ako to nije moguće, naknaditi vrijednost postignute koristi.

 

77. Stoga sada valja utvrditi razliku obračunatih kamata i da li je tuženik dužan tu razliku isplatiti tužitelju.

 

78. Sud je Rješenjem od dana 28. listopada 2022.god. odredio provođenje dokaza knjigovodstveno-financijskim vještačenjem u svezi Ugovora o kreditu broj … ( valuta EUR ), koji je tužitelj sklopio s pravnim prednikom tuženika, na okolnost utvrđenja razlike između razlike kunske protuvrijednosti anuiteta po početno ugovorenoj kamatnoj stopi naspram iznosa anuiteta koje je tužitelj u kunskoj protuvrijednosti stvarno plaćao tuženiku tijekom otplate kredita, specificirano po datumima uplata. Vještačenje je povjereno stalnom sudskom vještaku R. Z. iz Š.

 

79. Vještak R. Z. je u izradi svog nalaza koristio dokumentaciju o predmetnom ugovoru u kreditu koja je dostavljena u spis tijekom prethodnog postupka.

 

80. Stalni sudski vještak R. Z. je dostavio svoj nalaz i mišljenje dana 14. prosinca 2022.god. u kojem navodi da razlika ( preplata ) između kunske protuvrijednosti anuiteta kredita po početno ugovorenoj kamatnoj stopi od 5,70 % godišnje naspram iznosa anuiteta kredita koje je tužitelj po promjenjivoj kamatnoj stopi stvarno plaćao tuženiku tijekom otplate kredita, iznosi 9.037,88 kuna / 1.199,66 eura. Analitički mjesečni prikaz preplate anuiteta kredita s osnove promjene kamatne stope sa datumima dospijeća svakog preplaćenog iznosa u kunama / eurima vještak je prikazao u tablici.

 

81. Tužitelj nije imao primjedbe na nalaz i mišljenje vještaka.

 

82. Tuženik nije imao primjedbe u pogledu valute izračuna. Tuženik ističe da je volja stranaka bila ugovoriti promjenjivu kamatnu stopu i da postupanje tuženika nije bilo protivno zakonskim propisima. Smatra da takav nalaz nije primjenjiv u ovoj pravnoj stvari.

 

83. Vještak se očitovao dana 18. siječnja 2023.god. gdje navodi da tuženik ne prigovara matematičkom izračunu iz nalaza. Tuženik u podnesku navodi da u cijelosti prigovara nalazu i mišljenju kao neosnovanom, te dalje navodi: a) – prvenstveno Ugovorom o kreditu je ugovorena promjenjiva kamatna stopa, stoga je nejasan i neosnovan izračun vještaka po fiksnoj stopi iz Ugovora o kreditu i usporedba s izračunatim kamatama tuženika, i b) – vještak daje izračun kao da su stranke ugovorile fiksnu kamatnu stopu, a ne promjenjivu, pa stoga vještak na tuženikove navode odgovara da mu je zadatkom za vještačenje naloženo da nalaz i mišljenje sačinim na način da kunsku razliku anuiteta kredita izračuna po početno ugovorenoj kamatnoj stopi naspram iznosa anuiteta koje je tužitelj u kunskoj protuvrijednosti stvarno plaćao tuženiku. Sve ostale činjenice o kojima u podnesku govori tuženik su činjenice pravne prirode o kojima odlučuje pravna struka i nadležni sud.

 

84. Sud u cijelosti prihvaća nalaz i mišljenje, te očitovanje stalnog sudskog vještaka R. Z. jer je dan stručno i objektivno, u skladu sa zadacima koje je odredio sud u rješenju o određivanju vještačenja, te je u svojem nalazu vještak dao sve odgovore na postavljena pitanja. U pogledu prigovora tuženika u dijelu koji se odnosi na pravna pitanja ne odgovara vještak već o tome odlučuje sud.

 

85. Tužitelju je dosuđen iznos u kunskoj protuvrijednosti EUR ( euro ) s obzirom da je i rata otplate kredita bila vezana za tečaj EUR-a na dan dospijeća odnosno plaćanja (čl. 6. Ugovora), a što je vještak obrazložio u svojem nalazu i očitovanju.

 

86. Dakle, kako je dio koji se odnosi na ugovaranje promjenjive kamatne stope ništetan, jer je nerazumljiv, to tužitelju pripada pravo da mu tuženik vrati ono što je na temelju takvog Ugovora, odnosno dijela Ugovora u konkretnom slučaju primio, a sukladno odredbi čl. 1111. Zakona o obveznim odnosima, pa je sud obvezao tuženika na isplatu iznosa od ukupno 1.199,66 EUR / 9.037,88 kuna, a navedeni iznos predstavlja razliku između kamata obračunatih po osnovnom Ugovoru o kreditu, s početno ugovorenom kamatnom stopom i kamata obračunatih prema naknadnim odlukama banke o promjenama kamatnih stopa, a koji iznos je utvrđen provedenim financijsko-knjigovodstvenim vještačenjem i u kojem vještačenju je jasno naveden ukupan zbroj, kao i pojedinačni mjesečni iznosi s datumima dospijeća, stoga je donesena odluka kao pod III. izreke presude.

 

87. Tuženik je dužan temeljem odredbe čl. 1111. u vezi s čl. 323. st.1. Zakona o obveznim odnosima vratiti isplaćene iznose tužitelju u utuženom iznosu s kamatom od dana stjecanja u skladu s odredbom čl. 1115. Zakona o obveznim odnosima, s zakonskom zateznom kamatom na preplaćenu kamatu s dospijećem od 11. veljače 2008.god. do zaključno 21. rujna 2015.god. ( kada je kredit u cijelosti otplaćen ), te čl. 29. st. 1. i st. 2. Zakona o obveznim odnosima.

 

88. Valja istači da se tuženik – banka ne može smatrati poštenim stjecateljem jer je upravo njegovo nepoštenje i razlog ništetnosti radi koje se i vodiovaj postupak, pa stoga i zakonske zatezne kamate na utvrđene iznose pojedinih mjesečnih iznosa teku od dospijeća pojedinog iznosa do isplate, a ne od presuđenja.

 

89. Odluka o troškovima postupka temelji se na čl. 154. stav 1. Zakona o parničnom postupku, jer je tužitelj u cijelosti uspio sa svojim sređenim tužbenim zahtjevom.

 

90. Trošak tužitelja odnosi se na troškove zastupanja po punomoćniku -odvjetniku, a trošak je odmjeren prema vrijednosti predmeta spora ( radi utvrđenje ništetnosti i radi isplate). Sud tužitelju priznaje trošak sukladno čl. 164. Zakona o parničnom postupku kako je zatraženo u predanom troškovniku i to za sastav tužbe u iznosu 99,54 EUR / 750,00 kuna (tbr.8. toč.1.), sastav podneska od 22.08.2022.god. u iznosu od 99,54 EUR / 750,00 kuna ( tbr.8/1 ), zastupanje na ročištu 28.09.2022. u iznosu od 99,54 EUR / 750,00 kuna (tbr.9/1), zastupanje na ročištu 27.10.2022. u iznosu od 99,54 EUR / 750,00 kuna (tbr.9/1), sastav podneska od 17.11.2022.god. u iznosu od 24,89 EUR / 187,50 kuna ( tbr.8/3 ), sas-tav podneska od 29.11.2022.god. u iznosu od 99,54 EUR / 750,00 kuna (tbr. 8/1 ), sastav podneska od 09.01.2023.god. u iznosu od 99,54 EUR / 750,00 kuna ( tbr.8/1 ), sastav podneska od 01.02.2023.god. u iznosu od 99,54 EUR / 750,00 kuna (tbr. 8/1 ), sastav pod-neska od 03.02.2023.god. u iznosu od 99,54 EUR / 750,00 kuna (tbr. 8/1 ), zastupanje na ročištu 28.02.2023. u iznosu od 99,54 EUR / 750,00 kuna (tbr.9/1) i zastupanje na ročištu za objavu odluke u iznosu od 49,77 EUR / 375,00 kuna (tbr. 9/3 ) i u skladu s Tarifom o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika (Narodne novine RH broj 142/2012, 103/14, 118/14, 107/15, 37/22 i 126/22), te posebice Tbr. 48. iste, u iznosu od ukupno 97,52 EUR / 7.312,50 kuna, sve uz pripadajući PDV u iznosu od 242,63 EUR / 1.828,13 kuna i ukupno s osnova zastupanja po odvjetniku iznosi 1.213,15 EUR / 9.140,63 kuna.

 

91. Tužitelju je priznat i trošak koji se odnosi na plaćanje troškova financijsko-knjigovod-stvenog vještačenja u iznosu od 100,08 EUR / 1.500,00 kuna. Priznat mu je i trošak sudskih pristojbi na tužbu u iznosu od 53,10 EUR / 400,00 kuna i na presudu u iznosu od 53,10 eur / 400,00 kuna ( prema VPS ), koji iznos je odmjeren temeljem Zakona o sudskim pristojbama (Narodne novine RH broj 118/18) i Uredbi o tarifi sudskih pristojbi (Narodne novine RH broj 53/19 i 92/21). Tako ukupno priznati trošak tužitelja iznosi 1.518,43 EUR / 11.440,63 kune, a na plaćanje je obvezan tuženik koji je izgubio spor, te je odlučeno kao u toč. IV. izreke.

 

92. Sukladno Zakonu o uvođenju eura kao službene valute u Republici Hrvatskoj (Narodne novine RH 57/22, 88/22) dosuđeni iznosi su u izreci iskazani dvojno tj. u valuti HRK i u valuti EUR, prema fiksnom tečaju konverzije 7,53450.

 

U Čakovcu, 09. ožujka 2023. godine

 

                                                                                                 S U T K I N J A:

 

Valentina Varga Gombar

 

 

POUKA O PRAVNOM LIJEKU: Protiv ove presude nezadovoljna stranka ima pravo žalbe u roku od 15 dana, od dana primitka iste, putem ovog suda na nadležni Županijski sud sukladno čl. 4. Zakona o područjima i sjedištima sudova ( Narodne novine RH broj 67/18 i 21/22 ), pismeno u tri istovjetna primjerka.

Ako stranka nije pristupila na ročište na kojem se presuda objavljuje, a uredno je obaviještena o ročištu smatrat će se da je dostava presude obavljena onoga dana kada je održano ročište na kojem se presuda objavljuje (čl. 335 st. 9. Zakona o parničnom postupku).

 

O tom obavijest :

1. punomoćnik tužitelja P. J., odvjetnik iz Č.
2. punomoćnica tuženika V. P., odvjetnica iz Z.

 

 

fiksni tečaj konverzije 7,53450