- 1 -              Rev-x 43/2017-2

 

 

 

 

 

Broj: Rev-x 43/2017-2

 

 

 

U   I M E   R E P U B L I K E   H R V A T S K E

P R E S U D A

 

              Vrhovni sud Republike Hrvatske u vijeću sastavljenom od sudaca Đura Sesse predsjednika vijeća, mr. sc. Dražena Jakovine člana vijeća člana vijeća i suca izvjestitelja, Ljiljane Hrastinski Jurčec članice vijeća, Ivana Vučemila člana vijeća i Mirjane Magud članice vijeća, u pravnoj stvari tužitelja K. b. d.d. K., zastupane po punomoćniku Z. K., odvjetniku u Odvjetničkom društvu K. i J., Z., protiv tuženika E. N. iz K., N. V. iz K., i L. M. L. iz K., koje zastupa punomoćnik I. R., odvjetnik u Z., te tužene S. N. iz K., koju zastupa punomoćnik A. M., odvjetnik u Z., radi ispate, odlučujući o reviziji tužitelja protiv presude Županijskog suda u Karlovcu poslovni broj Gž x-125/2013-2 od 20. siječnja 2016., kojom je djelomično potvrđena, a djelomično ukinuta presuda Općinskog suda u Karlovcu, poslovni broj P-1112/06-101 od 6. veljače 2012., u sjednici održanoj 8. ožujka 2023.,

 

p r e s u d i o    j e:

 

Revizija tužitelja se odbija.

Obrazloženje

 

1. Drugostupanjskom presudom potvrđena je prvostupanjska presuda u dijelu kojim je odbijen tužbeni zahtjev tužitelja za isplatom 1.880.061,90 kn sa zakonskim zateznim kamatama tekućim od 15. srpnja 2009. pa do isplate u odnosu na tužene S. N., N. V. i L. M. – L.

 

2. Protiv drugostupanjske presude reviziju podnosi tužitelj pozivom na čl. 382. st. 1. toč. 1. ZPP iz razloga propisanih čl. 385. st. 1. toč. 3. Zakona o parničnom postupku ("Narodne novine", broj 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 2/07, 84/08, 96/08, 123/08, 57/11, 148/11, 25/13, 28/13, 89/14 – dalje: ZPP). Predlaže da se revizija prihvati pobijana presuda ukine.

 

3. Odgovor na reviziju nije podnesen.

 

4. Revizija je neosnovana.

 

5. Prema čl. 392.a. st. 1. ZPP revizijski sud ispitao je pobijanu presudu samo u onom dijelu u kojem se ona pobija revizijom i u granicama razloga određeno navedenih u reviziji.

 

6. Predmet spora je zahtjev tužitelja za isplatom potraživanja temeljem ugovora o kreditu od 17. rujna 1996. sklopljenog između tužitelja kao kreditora i tuženika E. N. kao korisnika kredita, tužene S. N. kao založnog dužnika, te jamaca N. V. i L. M. – L.

 

7. Tužitelj zahtjev za isplatom prema tuženicama temelji na ugovoru o jamstvu za koji tvrdi da je sklopljen na način da su tuženice potpisale ispravu „izjave dužnika i jamaca za kredit“.

 

8. Povodom revizije tužitelja sporna je ocjena suda drugog stupnja da 2., 3. i 4. tuženice potpisivanjem obrasca tužitelja naslova „izjave dužnika i jamaca za kredit“ sa tužiteljem nisu sklopile ugovor o jamstvu.

 

9. Nižestupanjski sudovi ocjenjuju da je okolnost što su 2., 3. i 4. tužene popunile obrazac tužitelja u formi izjave jamca i u isti upisale svoje osobne podatke kao i podatke o svojoj plaći nedostatna za sklapanje ugovora o jamstvu prema kreditu koji je tužitelj sklopio sa dužnikom (1. tuženikom E. N.).

 

10. Ovu ocjenu temelje na čl. 997. Zakona o obveznim odnosima ("Narodne novine", broj 53/91, 73/91, 3/94, 107/95, 7/96, 91/96, 112/99, 88/01, 35/05. – dalje: ZOO) pa da kako je obrazac tužitelja potpisan (9. rujna 1996.) prije nastanka kreditne obveze (17. rujna 1996.), da se ne može tumačiti da se ta izjava odnosi na potraživanje tužitelja prema 1. tuženiku i to prema konkretnom ugovoru o kreditu koji u vrijeme davanja izjave jamaca još nije niti bio sklopljen, odnosno obveza još nije bila nastala. Nadalje, ističu da u ugovoru o kreditu nisu navedene izjave jamaca kao sredstvo osiguranja kredita, niti su 2. i 3. tužene navedene kao ugovorne strane ugovora o kreditu, dok su kao sredstva osiguranja navedene dvije mjenice i četiri mjenična jamstva, a da tužitelj u ovom postupku ne potražuje isplatu od tuženica temeljem mjenice.

 

11. U odnosu na sporno pravno pitanje u primjeni su slijedeće odredbe ZOO:

 

Članak 997. ZOO kojim je propisano:

 

Ugovorom o jamstvu jamac se obvezuje prema vjerovniku da će ispuniti pravovaljanu i dospjelu obvezu dužnika, ako to ovaj ne učini.

 

Članak 998. ZOO:

 

Ugovor o jamstvu obvezuje jamca samo ako je izjavu o jamčenju učinio pismeno.

 

Članak 1001. st. 2. ZOO:

 

Jamčiti se može i za uvjetnu obvezu, a i za određenu buduću obvezu.

 

Članak 1002. ZOO:

 

Jamčeva obveza ne može biti veća od obveze glavnog dužnika, a ako je ugovoreno da bude veća, ona se svodi na mjeru dužnikove obveze.

Jamac odgovara za ispunjenje cijele obveze za koju je jamčio, ako njegova odgovornost nije ograničena na neki njezin dio ili na drugi način podvrgnuta lakšim uvjetima.

On je dužan naknaditi potrebne troškove koje je vjerovnik učinio radi naplate duga od glavnog dužnika.

Jamac odgovara i za svako povećanje obveze koje bi nastalo dužnikovim zakašnjenjem ili dužnikovom krivnjom, ako nije drugačije ugovoreno.

On odgovara samo za onu ugovorenu kamatu koja je dospjela nakon sklapanja ugovora o jamstvu.

 

Članak 1009. ZOO:

 

Jamac može istaći protiv vjerovnikova zahtjeva sve prigovore glavnog dužnika, uključujući i prigovor prijeboja, a ne i čisto osobne dužnikove prigovore.

Dužnikovo odricanje od prigovora te njegovo priznavanje vjerovnikova potraživanja nema učinak prema jamcu.

Jamac može istaći protiv vjerovnika i svoja osobne prigovore, na primjer, ništavost ugovora o jamstvu, zastaru vjerovnikova potraživanja prema njemu, prigovor prijeboja uzajamnih potraživanja.

 

12. Imajući u vidu naprijed citirane odredbe koje reguliraju ugovor o jamstvu proizlazi pravilnom ocjena nižestupanjskih sudova da u konkretnom slučaju tužitelj sa 2., 3. i 4. tuženicama nije sklopio ugovor o jamstvu.

 

13. Naime, iako se u skladu sa čl. 1001. st. 2. ZOO ugovor o jamstvu može sklopiti za buduću obvezu, da bi ovaj pravni posao bio sklopljen, a imajući u vidu sadržaj ostalih zakonskih odredbi koje propisuju ugovor o jamstvu, nužno je da ugovor bude sklopljen u pisanom obliku (čl. 998. ZOO). Nadalje, sadržaj čl. 1002. i 1009. ZOO (kojima se propisuje opseg odgovornosti jamca i koje prigovore prema vjerovniku jamac može iznositi) upućuje na zaključak da su jamcu prilikom očitovanja volje – dakle prilikom sklapanja ugovora o jamstvu trebale od strane vjerovnika biti jasno i nedvosmisleno iznijete sve obveze dužnika za kojeg jamči – od iznosa kredita koji je predmetom obveznog odnosa između vjerovnika i dužnika, roka otplate kredita, visine kamatne stope, instrumenta osiguranja kredita i dr.

 

14. Kako je na temelju čl. 1009. ZOO jamac ovlašten prema vjeroniku izjavljivati sve prigovore koje je ovlašten istaknuti i glavni dužnik, jamac mora ugovorom o jamstvu biti upoznat sa potpunim opsegom obveze dužnika za čije namirenje sa vjerovnikom sklapa ugovor o jamstvu.

 

15. U konkretnom slučaju tužene su ispunile obrazac tužitelja naslova “izjave dužnika i jamaca za kredit” koja nije potpisana od strane tužitelja kao vjerovnika. Nadalje, na toj izjavi je naveden iznos kredita i svrha u koju se taj kredit odobrava (“333.333,00 DEM”, “za kupnju poduzeća u stečaju”, te rok otplate od 5 godina), no nije navedeno da se ugovor o kreditu odobrava sa grace razdobljem od godinu dana koje je uračunato u rok otplate (kako to proizlazi iz ugovora o kreditu koji je sklopljen između tužitelja i glavnog dužnika – 1. tuženika), niti je navedena visina kamatne stope koju je dužnik obvezan vjerovniku isplatiti.

16. Ugovor o jamstvu je dvostranoobvezni pravni posao, te je stoga za nastanak istog potrebno očitovanje volje obje ugovorne strane – a u konkretnom slučaju ispravu “izjave jamaca i dužnika za kredit” – za koju tužitelj tvrdi da predstavlja ugovor o jamstvu  tužitelj nije niti potpisao.

 

17. Nadalje, ova isprava ne sadrži ostale podatke koje ugovor o jamstvu – a s obzirom na međusobna prava i obveze koje između ugovornih strana nastaju treba sadržavati (kako je navedeno u toč. 12. i 13. obrazloženja).

 

18. Naime, iznos kamatne stope koju dužnik treba platiti vjerovniku je cijena kredita i ista je bitan sastojak ugovora o kreditu, a kako jamac odgovara za ukupne obveze glavnog dužnika, mora biti upoznat sa ovom ugovornom odredbom u smislu svoje odgovornosti prema vjerovniku.

 

19. Stoga u okolnostima kada tuženice u ugovoru o kreditu koji je naknadno, nakon popunjavanja isprave  “izjave jamaca i dužnika za kredit” nisu navedene u ugovoru o kreditu u svojstvu jamaca, niti su taj ugovor o kreditu potpisale i na taj način sa tužiteljem sklopile ugovor o jamstvu, niti su sklople drugi, zasebni ugovor o jamstvu, proizlazi pravilnom ocjena nižestupanjskih sudova da u konkretnom slučaju između ugovornih stranaka nije sklopljen ugovor o jamstvu (u istom smislu odluke ovoga suda Rev 1111/12-2 od 15. studenog 2017., Rev 606/2014-2 od 9. travnja 2019.).

 

20. Slijedom navedenog, a kako ne postoje razlozi zbog kojih je revizija podnesena, na temelju čl. 393. ZPP odlučeno je kao u izreci.

 

Zagreb, 8. ožujka 2023.

 

                            Predsjednik vijeća:

              Đuro Sessa, v.r.