- 1 -              Revd 4895/2022-2

Broj: Revd 4895/2022-2

U   I M E   R E P U B L I K E   H R V A T S K E

R J E Š E N J E

              Vrhovni sud Republike Hrvatske u vijeću sastavljenom od sudaca Đura Sesse predsjednika vijeća, mr. sc. Dražena Jakovine člana vijeća i suca izvjestitelja, Ljiljane Hrastinski Jurčec članice vijeća, Ivana Vučemila člana vijeća i Mirjane Magud članice vijeća, u pravnoj stvari tužitelja D. Š., OIB … , iz Z., kojeg zastupa punomoćnik D. G., odvjetnik u Z., protiv tuženika Grada Zagreba, OIB … , Z., kojeg zastupa punomoćnik Z. G., odvjetnik u Z., radi naknade štete, odlučujući o prijedlogu tužitelja za dopuštenje revizije protiv presude Županijskog suda u Puli-Pola poslovni broj Gž-62/2022-2 od 21. ožujka 2022., kojom je potvrđena presuda Općinskog građanskog suda u Zagrebu poslovni broj Pn-346/2016-53 od 29. studenoga 2021., na sjednici održanoj 8. ožujka 2023.,

r i j e š i o   j e:

Odbacuje se prijedlog tužitelja za dopuštenje revizije.

Obrazloženje

1. Tužitelj je podnio prijedlog za dopuštenje revizije protiv presude Županijskog suda u Puli-Pola poslovni broj Gž-62/2022-2 od 21. ožujka 2022., kojom je potvrđena presuda Općinskog građanskog suda u Zagrebu poslovni broj Pn-346/2016-53 od 29. studenoga 2021.

1.1. U prijedlogu postavlja pitanja koja glase:

„1. Je li dopušteno sudu u parničnom postupku ocjenjivati zakonitost ili nezakonitost provedenog upravnog postupka iz kojeg potječe upravni akt na kojemu tužitelj temelji svoje pravo i, ovisno o toj ocjeni, prosuđivati o postojanju protupravnosti kao jedne o pretpostavki odgovornosti za štetu (u slučaju utvrđenja parničnog suda o nezakonito provedenom upravnom postupku) odnosno nepostojanju protupravnosti (u slučaju utvrđenja parničnog suda o zakonito provedenom upravnom postupku)?

2. Je li sud u parničnom postupku ovlašten ocjenjivati „razumnost“ rokova u upravnom postupku kada oni nisu predviđeni propisima koji reguliraju taj postupak i upravni spor, te ovisno o toj svojoj ocjeni i poštivanju jedne od parničnih stranaka takvih rokova, zaključivati o postojanju ili nepostojanju njezine odgovornosti za štetu koja je nastala drugoj parničnoj stranci za trajanja takvog „razumnog“ roka, kakvim ga je utvrdio parnični sud?

3. Mora li sud prihvatiti kao činjenicu u parničnom postupku pravomoćan upravni akt ili mu je dopušteno ocjenjivati zakonitost njegovog sadržaja i upravnog postupka koji mu je prethodio?

4. Mora li odluka suda u parničnom postupku biti u svome obrazloženju jasna i razumljiva, smije li imati nedostataka zbog kojih se ne može ispitati i može li njezina izreka biti nerazumljiva, proturječiti sama sebi ili razlozima presude, nemati uopće razloga o odlučnim činjenicama ili sadržavati proturječnost između onoga što se u razlozima presude navodi o sadržaju isprava ili zapisnika o iskazima danim u postupku i samih tih isprava ili zapisnika u pogledu odlučnih činjenica?

5. Predstavljaju li „legitimna očekivanja“ u smislu općeg pravnog načela formiranog u europskom kontinentalnom pravnom krugu u kontekstu načela pravne sigurnosti i vladavine prava, te zaštite imovinskih prava pojedinaca, zaštićeno odredbom čl. 1. Protokola br. 1. uz Europsku konvenciju za zaštitu ljudskih prava i temeljnih sloboda (Narodne novine Republike Hrvatske, Međunarodni ugovori broj 18/1997, 6/1999, 14/2002, 13/2003, 9/2005, 1/2006, 2/2010), izraženog u domaćem pravnom poretku u odluci Ustavnog suda Republike Hrvatske posl. br. U-I-5612/2011. od 23. siječnja 2013. godine, materijalnopravni propis koji je parnični sud dužan uzeti u obzir i primijeniti ga na odgovarajući način u parnicama radi naknade štete u kojima, po provedenom postupku, dođe do zaključka da ne postoji protupravnost kao jedna od pretpostavki odgovornosti štetnika za počinjenu štetu?

6. Utječe li organizacijski pravni oblik štetnika (osoba privatnog prava, osoba javnog prava, državno tijelo, tijelo jedinice lokalne i područne samouprave, grad, općina, županija, pojedinac – fizička osoba, trgovačko društvo, ustanova, udruga i druge pravne osobe) na primjenu „legitimnih očekivanja“ u smislu općeg pravnog načela formiranog u europskom kontinentalnom pravnom krugu u kontekstu načela pravne sigurnosti i vladavine prava, te zaštite imovinskih prava pojedinaca, zaštićeno odredbom čl. 1. Protokola br. 1. uz Europsku konvenciju za zaštitu ljudskih prava i temeljnih sloboda (Narodne novine Republike Hrvatske, Međunarodni ugovori broj18/1997, 6/1999, 14/2002, 13/2003, 9/2005, 1/2006,i 2/2010), izraženog u domaćem pravnom poretku u odluci Ustavnog suda Republike Hrvatske posl. br. U-I-5612/2011. od 23. siječnja 2013. godine?

7. Može li jedinica lokalne i područne samouprave odgovarati za štetu temeljem primjene „legitimnih očekivanja“ u smislu općeg pravnog načela formiranog u europskom kontinentalnom pravnom krugu u kontekstu načela pravne sigurnosti i vladavine prava, te zaštite imovinskih prava pojedinaca, zaštićeno odredbom čl. 1. Protokola br. 1. uz Europsku konvenciju za zaštitu ljudskih prava i temeljnih sloboda (Narodne novine Republike Hrvatske, Međunarodni ugovori broj 18/1997, 6/1999, 14/2002, 13/2003, 9/2005, 1/2006, 2/2010), izraženog u domaćem pravnom poretku u odluci Ustavnog suda Republike Hrvatske posl. br. U-I-5612/2011. od 23.siječnja 2013. godine?“.

2. Odgovor na prijedlog nije podnesen.

3. Postupajući prema odredbama čl. 385.a i čl. 387. Zakona o parničnom postupku ("Narodne novine", broj 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 2/07, 84/08, 96/08, 123/08, 57/11, 148/11, 25/13, 28/18, 89/14, 70/19 i 80/22 - dalje: ZPP), revizijski sud je ocijenio slijedeće. Prva tri pitanja ne odnose se na pravno shvaćanje izraženo u pobijanoj odluci. Naime, sud je zaključio o tome da tužitelj nije dokazao protupravnost postupanja tuženika kao jednu od pretpostavki za postojanje odštetne odgovornosti. Pri tome nije ocjenjivao zakonitost upravnog postupka već je na temelju sveobuhvatnog sagledavanja svih činjenica zaključio o nedokazanosti protupravnosti. Razlozi važnosti koje uz ova tri pitanja dostavlja tužitelj ne odnose se na istovjetnu činjeničnu i pravnu situaciju pa nisu od utjecaja. Četvrtim pitanjem tužitelj vrlo uopćeno pita o postojanju bitne povrede prepisujući zakonski tekst iz odredbe čl. 354. st. 2. toč. 11. ZPP-a. Takvo pitanje ne odnosi se na pravno shvaćanje iz pobijane odluke pa niti razlog važnosti na koji se poziva nije od utjecaja. Petim, šestim i sedmim pitanjem tužitelj pita zapravo o domašaju pojma „legitimnih očekivanja“ u kontekstu instituta odštetne odgovornosti. U ovom je sporu predmet postupka odštetna odgovornost tuženika za postojanje koje moraju biti dokazane pretpostavke. Pri tome legitimna očekivanje ne mogu sama po sebi zamijeniti postojanje neke od pretpostavki odgovornosti za štetu niti automatski utjecati na postojanje protupravnosti. Stoga niti pozivanje na odluke Ustavnog suda Republike Hrvatske nisu od utjecaja. Slijedom navedenoga postavljena pitanja nisu pitanja važna za osiguranje jedinstvene primjene prava i ravnopravnosti svih u njegovoj primjeni pa nisu ispunjeni uvjeti za intervenciju ovoga suda.

4. Slijedom navedenoga, kako u ovoj pravnoj stvari nisu ispunjene pretpostavke za postupanje revizijskog suda propisane odredbom čl. 385.a st. 1. ZPP-a i dopuštenje revizije, valjalo je, na temelju odredbe čl. 392. st. 1. i 6. u vezi s čl. 387. st. 5. ZPP-a, riješiti kao u izreci.

Zagreb, 8. ožujka 2023.

                            Predsjednik vijeća:

                            Đuro Sessa, v.r.