1                             Poslovni broj: I Kž-91/2022-5

 

 

Poslovni broj: I Kž-91/2022-5

 

 

 

U   I M E   R E P U B L I K E   H R V A T S K E

 

P R E S U D A

 

 

Visoki kazneni sud Republike Hrvatske, u vijeću sastavljenom od sudaca  Ivana Turudića, univ.spec.crim., predsjednika vijeća te dr.sc. Tanje Pavelin i mr.sc. Marijana Bitange, članova vijeća, uz sudjelovanje više sudske savjetnice-specijalistice Ivane Bujas, zapisničarke, u kaznenom predmetu protiv optuženog R. J. i drugih, zbog kaznenog djela iz članka 246. stavka 2. u vezi stavka 1. Kaznenog zakona ("Narodne novine" broj 125/11., 144/12., 56/15., 61/15. - ispravak, 101/17., 118/18. i 126/19. - dalje: KZ/11.) i drugih, odlučujući o žalbi državnog odvjetnika podnesenoj protiv presude Županijskog suda u Zagrebu od 12. siječnja 2022. broj K-86/2017-99., u sjednici održanoj 8. ožujka 2023.,

 

 

 

p r e s u d i o   j e

 

 

Odbija se žalba državnog odvjetnika kao neosnovana te se potvrđuje prvostupanjska presuda.

 

 

Obrazloženje

 

 

1. Pobijanom presudom Županijskog suda u Zagrebu, na temelju članka 453. točke 3. Zakona o kaznenom postupku („Narodne novine“ broj 152/08., 76/09., 80/11., 91/12. – odluka Ustavnog suda Republike Hrvatske, 143/12., 56/13., 145/13., 152/14., 70/17., 126/19. i 80/22. dalje: ZKP/08.) optuženi R. J. oslobođen je optužbe da bi djelima pod točkama 1. i 3. izreke te presude počinio kaznena djela protiv gospodarstva, zlouporaba povjerenja u gospodarskom poslovanju iz članka 246. stavku stavak 2. u vezi stavka 1. KZ/11., te djelom pod točkom 2. kazneno djelo protiv gospodarstva, utaja poreza ili carine iz članka 256. stavak 1. KZ/11., a optuženi I. V. da bi djelom pod točkom 3. izreke počinio kazneno djelo protiv gospodarstva, pomaganje u zlouporabi povjerenja u gospodarskom poslovanju iz članka 246. stavak 2. u vezi stavak 1. KZ/11. u vezi članka 38. KZ/11., činjenično i pravno pobliže opisano u izreci te presude.

 

1.1. Na temelju članka 158. stavka 3. ZKP/08. Republika Hrvatska, Ministarstvo …, zastupana po Županijskom državnom odvjetništvu u Zagrebu upućena je da postavljeni imovinskopravni zahtjev prema optuženom R. J. može ostvarivati u parnici.

 

1.2. Na temelju članka 149. stavka 1. ZKP/08. troškovi kaznenog postupka iz članka 145. stavka 2. točke 1. do 5. ZKP/08. te nužni izdaci optuženika i nužni izdaci i nagrada njihovih branitelja padaju na teret proračunskih sredstava.

 

2. Protiv te presude žalbu je podnio državni odvjetnik zbog pogrešno i nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja s prijedlogom da Visoki kazneni sud Republike Hrvatske ukine pobijanu presudu te predmet vrati prvostupanjskom sudu na ponovno odlučivanje.

 

3. Optuženi R. J. je po braniteljici S. V., odvjetnici u Z., na žalbu državnog odvjetnika podnio odgovor s prijedlogom da se žalba odbije kao neosnovana i potvrdi prvostupanjska presuda.

 

4. Sukladno članku 474. stavku 1. ZKP/08., spis je, prije dostave sucu izvjestitelju, dostavljen Državnom odvjetništvu Republike Hrvatske.

 

5. Žalba nije osnovana.

 

6. Žaleći se zbog pogrešno i nepotpuno utvrđenog činjeničnog, državni odvjetnik u odnosu kazneno djelo iz točke 1. izreke pobijane presude upire na nalaz i mišljenje financijske vještakinje P. B. da nije decidirano navela na koji način je za ''J. p.'' d.o.o. plaćen iznos carine u iznosu od 676.922,69 kuna i da nije izvršila usporedbu je li taj iznos plaćen sa žiro računa J.p. d.o.o. jer tada obrana optuženika da je plaćao carinu u gotovini ne bi bila potvrđena, kao i da iz nalaza proizlazi da je 2009. plaćen PDV pri uvozu u iznosu od 280.081,27 kuna od čega iznos od 109.998,24 kuna sa  žiro računa društva, a iznos od 170.083,03 kune nije plaćen sa žiro računa, dakle, nije decidirano navela na koji način je taj iznos plaćen zbog čega je činjenično stanje nepotpuno utvrđeno, Nadalje, žalitelj smatra da podaci koji su navedeni u opisu svrhe isplate novaca sa žiro računa J.p. d.o.o. (materijalni troškovi i isplate po ugovoru) nisu točni niti postoji materijalna dokumentacija koja bi pravdala navedene isplate, dok iskaz optuženika da je time plaćao carinu i PDV nije potvrđen provedenim vještačenjem, pa je činjenično stanje pogrešno utvrđeno.

 

6.1. No, protivno ovakvim žalbenim navodima, prvostupanjski je sud nakon provedenog dokaznog postupka pravilno utvrdio da nije dokazano da bi optuženi R. J. počinio kazneno djelo iz članka 246. stavka 2. u vezi sa stavkom 1. KZ/11. opisano u točki 1. izreke pobijane presude.

 

6.2. Naime, državni odvjetnik se u žalbi, u argumentaciji svojih prigovora, na fragmentaran način poziva na dio nalaza i mišljenja vještakinje za financije u kojem je ona navela da zbog toga što nedostaje dokumentacija ne može utvrditi odnose li se isplate sa žiro računa na poslovanje tvrtke dok u odnosu na plaćanje PDV-a pri uvozu u iznosu od 280.081,27 kuna samo dio od 109.998,24 kune je plaćen sa žiro računa društva, a ostali iznos moguće je plaćen gotovinski.

 

6.3. Međutim, jasno je vještakinja P. B. navela da za dio PDV-a i carine koji nije plaćen s računa, a čiji je obveznik plaćanja bilo društvo J. p. d.o.o. i koji su nedvojbeno u proračun uplaćeni, ne postoji dokumentacija i podatak na koji je točno način plaćanje izvršeno pa su te obveze na ime PDV-a pri uvozu i carine mogle biti plaćene gotovinom od strane društva J. p. d.o.o., jer nema podatka da bi iste platio špediter. Povezujući mišljenje vještakinje s iskazom svjedoka M. P., tada špediteru društva K. T. d.o.o., koji je izjavio da je 2009. optuženi R. J. dostavio svu potrebnu dokumentaciju radi carinjenja uvezenih poljoprivrednih traktora i da je društvo ''J. p.'' d.o.o. podmirilo sva dugovanja Ministarstvu … vezana uz uvoz odnosno uz carinu i porez, pravilno prvostupanjski sud zaključuje da nije moguće sa potrebnim stupnjem sigurnosti zaključiti  da je optuženi J. novac u iznosu od 182.200,00 kuna zadržao za sebe jer je 2009. na ime carinskog duga društva J. p. d.o.o. uplaćeno ukupno 676.922,69 kuna, od čega je po osnovi PDV-a pri uvozu 280.081,27 kuna, i to 109.998,24 kune sa žiro računa društva dok iznos od 170.083,03 kuna nije izvršene putem računa tog društva.

 

6.4. Prema tome, nije točno da je sud prvog stupnja iz ovakvog nalaza i mišljenja vještakinje trebao izvesti zaključak da je optuženik sporni iznos zadržao za sebe, jer to iz navedenog dokaza ne proizlazi budući da se vještakinja nije na decidiran način o tome mogla izjasniti.

 

6.5. Naprotiv, sud prvog stupnja je nalaz vještakinje B., koja, dakle, nije mogla isključiti mogućnost da je sporni novac utrošen u poslovanje društva, pravilno povezao s iskazom svjedoka M. P. i okolnošću da se propusti u vođenju poslovne dokumentacije ne mogu prebacivati isključivo na optuženika kao dokaz da je sporni iznos novca zadržao za sebe.

 

6.6. U odnosu na žalbene prigovore nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja, valja istaknuti da  teret dokaza leži na ovlaštenom tužitelju, a državni odvjetnik, prema odredbi članka 38. stavka 2. točke 8. ZKP/08. ima ovlast i dužnost predlaganja dokaza na raspravi, pa kako državni odvjetnik nalazu i mišljenju vještakinje nije prigovarao niti je predlagao druge dokaze, to neosnovano državni odvjetnik u žalbi tvrdi da je prvostupanjski sud trebao izvesti dodatne dokaze na okolnost je li podmireni iznos carinskog duga za J. p. d.o.o. od 679.922,69 kuna 2009. godine plaćen sa žiro računa ili dio gotovinski, jer je vještakinja jasno navela da je 2009. plaćen iznos od 676.922,69 kuna na ime carinskog duga, od čega je po osnovi PDV-a pri uvozu plaćeno 280.081,27 kuna, i to 109.998,24 kune sa žiro računa društva, dok je za 170.083,03 kune utvrđeno kako uplate nisu izvršene putem računa tog društva J. p. d.o.o. već očito gotovinski pa, u odnosu na inkriminaciju iz točke 1. izreke pobijane presude, iznos koji nije obuhvaćen vještačenjem da bi bio utrošen za carinski dug je tek iznos od 12.516,97 kuna, a kada se navedeni iznos poveže s obranom optuženika da su novci podizani s računa društava J. p. d.o.o. i G. p. d.o.o. korišteni isključivo za poslovne troškove i poslovanje tih društava pa su tim novcima plaćani carina i PDV na uvoz motornih vozila iz inozemstva koja su preko tih firmi dalje prodavana u H., a dio novaca koji je podignut s računa tih društava korišten je za plaćanje vozila u inozemstvu koja su kupovana također za gotovinu, pravilno prvostupanjski sud zaključuje da nije dokazano da bi optuženik podizao novac sa žiro računa društva s ciljem da ga zadrži za sebe.

 

6.7. U odnosu na djelo iz točke 2. izreke pobijane presude, državni odvjetnik prigovara da je financijska vještakinja prešla granice svog zadatka vještačenje kada je iznijela mišljenje bi optuženik mogao iznos od 206.085,25 kuna, koji je na računima odvojeno iskazao kao PDV, prebiti sa nekim drugim iznosom na ime PDV-a kojeg je morao platiti pri uvozu jer upravo neevidentiranje, neobračunavanje i neprijavljivanje činjenica bitnih za utvrđivanje porezne obveze uslijed čega dođe do štete za državni proračun RH predstavlja ostvarenje bića kaznenog djela iz članka 256. stavak 1. KZ/11.

 

6.8. Suprotno tome, pravilno prvostupanjski sud u pravnoj analizi naglašava da je za ostvarenje kaznenog djela utaje poreza i carine iz članka 256. stavka 1. KZ/11., modalitetom za koji se tereti optuženi R. J. („…u slučaju obvezne prijave ne prijavi prihod i druge činjenice koje su od utjecaja na utvrđivanje porezne obveze…“) nije dostatno da počinitelj ne izvrši prijavu poreza, već je potrebno da zbog toga dođe do smanjenja ili neutvrđenja porezne ili druge carinske obveze u iznosu koji prelazi dvadeset tisuća kuna, odnosno, da time nastane šteta za proračun Republike Hrvatske. Nakon toga, prvostupanjski sud zaključuje da nije nastala šteta za proračun Republike Hrvatske, odnosno, da nije ostvareno jedno od bitnih obilježja djela, a koji iznos štete je, suprotno žalbenom tvrdnji, također obuhvaćen zadatkom vještačenja pa vještakinja ''nije prešla granice svog zadatka''.

 

6.9. Naime, iz nalaza i mišljenja vještakinje proizlazi da je društvo J. p. d.o.o. u 2009. godini na ime poreza na dodanu vrijednost pri uvozu platilo iznos od 501.379,36 kuna, koji je iznos imalo pravo koristiti kao odbitak pri utvrđivanju iznosa PDV-a za 2009. godinu, pa kada se navedeno poveže sa činjenicom da je obveza PDV-a za 2009. godinu društva J. p. d.o.o. iznosila 206.085,25 kuna, to porezna obveza ne bi niti bila utvrđena, već bi društvo bilo u preplati poreza.

 

6.10. Nadalje, pobijajući iz iste žalbene osnove djelo iz točke 3. izreke presude, državni odvjetnik se poziva na nalaz i mišljenje financijskog vještaka R. P. da ne postoji nikakva materijalna dokumentacija koja bi pravdala prebacivanje novca sa računa društva G. p. d.o.o. na račun optuženog R. J. i optuženog I. V. koji su zatim podizali te novčane iznose sa svojim računa, a optuženi Ivo Vranić gotovinu predavao optuženom J. u iznosu od 108.000.00 kuna dok je zadržao 3.000,00 kuna, a da je nelogično da bi takve radnje poduzimali s ciljem da optuženi J. gotovinom plaća davanja državi.

 

6.11. Međutim, protivno ovakvim žalbenim navodima, prvostupanjski je sud nakon provedenog dokaznog postupka i u odnosu na ovo kazneno djelo pravilno utvrdio da nije dokazano da bi optuženi J. počinio kazneno djelo iz članka 246. stavak 2. u vezi stavka 1. KZ/11. i optuženi V. kazneno djelo iz članka 246. stavka 2. u vezi s člankom 38. KZ/11. na način kako se to opisuje u optužnici.

 

6.12. Državni odvjetnik zanemaruje da su tijekom postupka ispitani brojni svjedoci (N. I., T. S., Z. R., B. R., Ž. Č., M. B., I. M.) koji imaju neposrednih saznanja da se društvo G. p. d.o.o. bavilo uvozom i daljnjom prodajom uvezenih vozila u Republici Hrvatskoj time da su N. I. i T. S. u inozemstvu kupovali vozila za gotovinu, uvozili ih i dalje prodavali preko računa društva G. p. d.o.o., pa bi kupci uplatu kupoprodajne cijene vršili formalnom prodavatelju - društvu G. p. d.o.o. O navedenom pravilno prvostupanjski sud zaključuje i iz isprava u spisu jer je veliki dio dokumentacije o uvozu izvršenom u 2009. godini, i to carinskih deklaracija, računa, uplatnica (list 2968-3118 spisa) koje se odnose na društvo G. p. d.o.o. pronađeno u pretrazi stana i drugih prostorija te osobnih automobila T. S..

 

6.13. Stoga povezujuću gornja utvrđenja s dijelom nalazom i mišljenjem vještaka R. P., iz dokaznog postupka proizlazi da je na ime obveza društva G. p. d.o.o. s osnova carine i PDV-a pri uvozu u 2009. godini uplaćen ukupan iznos od 452.394,93 kuna u gotovu novcu, pa ispravno prvostupanjski sud zaključuje da nije moguće isključiti obranu optuženog R. J. da je novac podignut s računa ovog trgovačkog društva koristio za podmirenje obveza tog društva s osnove carinskih i poreznih davanja pri uvozu, a dio podizao i kako bi vratio N. I. i T. S. novac utrošen za kupnju vozila u inozemstvu što je potvrđeno iskazom svjedoka T. B., koji je naveo da je više puta novac, koji bi mu predao optuženi R. J., nosio N. I..

 

6.14. Slijedom navedenog, sam nepropisan način poslovanja putem gotovine odnosno propusti u vođenju poslovne dokumentacije, ne mogu se automatizmom tumačiti kao dokaz da je sporni iznos novca optuženi J. zadržao za sebe, u čemu mu je pomogao optuženi V. za što je dobio ''proviziju'' od 3.000,00 kuna jer, povezujući iskaze brojnih svjedoka, isprave u spisu i nalaz i mišljenje vještaka, nije moguće isključiti da je sporni novac utrošen u poslovanje društva, kako to proizlazi iz obrane optuženog J.. Naime, to što podizanje novca sa žiro računa društva nije opravdano odgovarajućom dokumentacijom svakako jest propust u knjigovodstveno-računovodstvenom smislu, ali taj propust ne znači nužno da su takvim postupanjem ostvarena bitna obilježja kaznenog djela stavljenog na teret optuženom J., u čemu mu je optuženi V. pomagao. To tim više što je obrana optuženog J. da je gotovim novcem plaćao davanja državi kao i kupovinu vozila u inozemstvu potvrđena iskazima svjedoka ali i nalazom i mišljenjem vještaka. Slijedom iznijetoga, potpuno je pogrešna žalbena tvrdnja državnog odvjetnika da već činjenica podizanja gotovog novca sa žiro računa društva ukazuje da taj novac nije utrošen u poslovne svrhe i predstavlja, sama za sebe, dokaz kaznenopravne odgovornosti optuženog J. i optuženog V..

 

6.15. Rezoniranje prvostupanjskog suda, kao potpuno ispravno, prihvaća i drugostupanjski sud jer, u kontekstu prethodno reproduciranog dokaznog postupka, te izostanka konkretnih dokaza koji bi ukazivali da su optuženici počinili predmetna kaznena djela na inkriminirani način, pravilno je sud prvog stupnja uslijed nedokazanosti navoda optužbe optuženike oslobodio optužbe.

 

7. Stoga je, a budući da ne postoje razlozi zbog kojih se pobija presuda suda prvog stupnja niti su prilikom njezinog ispitivanja utvrđene povrede zakona iz članka 476. stavka 1. ZKP/08. na čije postojanje drugostupanjski sud pazi po službenoj dužnosti, žalbu državnog odvjetnika trebalo odbiti kao neosnovanu i na temelju članka 482. ZKP/08. odlučiti kao u izreci ove presude.

 

 

U Zagrebu 8. ožujka 2023.