- 1 -              I Kž 727/2020-6

 

 

 

 

 

Broj: I Kž 727/2020-6

 

 

 

U   I M E   R E P U B L I K E   H R V A T S K E

P R E S U D A

 

              Vrhovni sud Republike Hrvatske, u vijeću sastavljenom od sudaca Vrhovnog suda Dražena Tripala kao predsjednika vijeća te Ratka Šćekića i Žarka Dundovića kao članova vijeća uz sudjelovanje više sudske savjetnice - specijalistice Marijane Kutnjak Ćaleta kao zapisničarke, u kaznenom predmetu protiv optužene M. S. zbog kaznenog djela iz članka 227. stavka 4. u vezi sa stavkom 1. Kaznenog zakona ("Narodne novine", broj 125/11., 144/12., 56/15. i 61/15. – ispravak; dalje: KZ/11.), odlučujući o žalbi optuženice podnesenoj protiv presude Županijskog suda u Varaždinu od 11. rujna 2020. broj K-7/2019, u sjednici održanoj 8. ožujka 2023. u prisutnosti u javnom dijelu sjednice branitelja optužene M. S., odvjetnika B. K.,

 

 

p r e s u d i o   j e :

 

              Odbija se kao neosnovana žalba optužene M. S. i potvrđuje se prvostupanjska presuda.

 

 

Obrazloženje

 

1. Pobijanom presudom Županijski sud u Varaždinu proglasio je krivom optuženu M. S. da je počinila kazneno djelo izazivanja prometne nesreće u cestovnom prometu iz članka 227. stavka 4. u vezi sa stavkom 1. KZ/11. te ju je, na temelju članka 227. stavka 4. u vezi s člankom 48. stavkom 2. i člankom 49. stavkom 1. točkom 3. KZ/11., osudio na kaznu zatvora u trajanju od dvije godine i šest mjeseci. Nakon toga, na temelju članka 57. stavka 1. KZ/11., optuženici je izrečena djelomična uvjetna kojom je određeno tako da će se od kazne zatvora na koju je osuđena izvršiti deset mjeseci, a drugi dio kazne zatvora od jedne godine i osam mjeseci se neće izvršiti ako optuženica u roku od tri godine ne počini novo kazneno djelo. Na temelju članka 72. KZ/11. optuženici je izrečena sigurnosna mjera zabrane upravljanja motornim vozilom u trajanju koje je tri godine dulje od izrečene kazne zatvora i počinje teći od izvršnosti presude. Na temelju članka 148. stavak 1. Zakona o kaznenom postupku („Narodne novine“ broj 152/08., 76/09., 80/11., 121/11. - pročišćeni tekst, 91/12. - Odluka Ustavnog suda Republike Hrvatske, 143/12., 56/13., 145/13., 152/14., 70/17. i 126/19.- dalje: ZKP/08.-19.) optuženica je dužna nadoknaditi troškove kaznenog postupka iz članka 145. stavka 2. točke 1. ZKP/08.-19. u iznosu od 16.629,46 kuna, paušalni trošak u iznosu od 2.000,00 kuna te nužne izdatke oštećenika i nužne izdatke i nagradu punomoćnika oštećenika. 

 

2. Protiv te presude žalbu je izjavila optuženica.

 

2.1. Optužena M. S. se žali po branitelju, odvjetniku B. K. naznačujući kao žalbene osnove bitnu povredu odredaba kaznenog postupka, povredu kaznenog zakona, pogrešno i nepotpuno utvrđeno činjenično stanje, odluku o kazni te odluku o troškovima kaznenog postupka. Predlaže da se pobijana presuda preinači na način da se optuženica oslobodi optužbe odnosno podredno da se ista ukine i predmet vrati prvostupanjskom sudu na ponovno suđenje i odluku.  

 

3. Odgovor na žalbu nije podnesen.

 

4. Spis je u skladu s odredbom članka 474. stavka 1. ZKP/08.-19. prije dostave sucu izvjestitelju bio dostavljen Državnom odvjetništvu Republike Hrvatske.

 

5. Sjednica drugostupanjskog vijeća održana je u nazočnosti branitelja optužene M. S., odvjetnika B. K., a u odsutnosti zamjenika glavnog državnog odvjetnika Republike Hrvatske i optužene M. S., iako su, prema potvrdi o izvršenoj dostavi, o sjednici uredno obaviješteni pa je sjednica, na temelju članka 475. stavka 3. Zakona o kaznenom postupku („Narodne novine“ broj 152/08., 76/09., 80/11., 121711. – pročišćeni tekst, 91/12. – Odluka Ustavnog suda Republike Hrvatske, 143/12., 56/13., 145/13., 152/14., 70/17., 126/19. i 80/22. – dalje: ZKP/08.-22.), održana u njihovoj odsutnosti.

 

6. Žalba nije osnovana.

 

7. Optuženica navodi da je počinjena bitna povreda odredaba kaznenog postupka iz članka 367. stavka 1. točke 11. ZKP-a (pravilno bi bilo: članka 468. stavka 1. točke 11. ZKP/08.-19.) iz razloga što je izreka pobijane presude nerazumljiva i proturječna razlozima presude, što u presudi nisu navedeni razlozi o odlučnim činjenicama odnosno što o odlučnim činjenicama postoji znatna proturječnost. To se obrazlaže tvrdnjom da u razlozima pobijane presude nisu navedene odlučne činjenice u pogledu postojanja subjektivnog obilježja kaznenog djela u odnosu na smrtnu posljedicu koja je nastupila kod oštećenice, a isto tako što nisu navedene povrede koje je zadobila pješakinja te nisu obrazložene činjenice koje se odnose na uzročnu vezu između vožnje optuženice i zadobivenih povreda oštećenice.

 

7.1. Međutim, suprotno navedenom, izreka pobijane presude je u potpunosti jasna i razumljiva i niti u jednom dijelu nije proturječna razlozima koji su dani o odlučnim činjenicama, a isto tako razlozi koji su u odnosu na ove okolnosti dani u potpunosti su jasni i razumljivi i niti u jednom dijelu nisu međusobno proturječni. Također je, suprotno tvrdnjama žaliteljice, sud prvog stupnja, na temelju pročitanog zapisnika o obdukciji za oštećenu M. S. (list 42-46 spisa predmeta) te nalaza i mišljenja sudsko-medicinskog vještaka dr. med. A. K. (list 98-106 i 143 spisa predmeta) precizirao i izrijekom naveo sve tjelesne ozljede koje je tom prigodom zadobila oštećenica, nakon čega je na temelju provedenog kombiniranog prometnog i sudsko-medicinskog vještačenja donio zaključak o uzročno-posljedičnoj vezi između vožnje optuženice i zadobivenih ozljeda kod oštećenice, precizirajući da je „do primarnog kontakta oštećene te vozila optužene došlo između potkoljenica oštećene i prednjeg desnog djela branika osobnog automobila, zatim da je došlo do nabacivanja tijela oštećene na poklopac motora, pri čemu je oštećenica zadobila ozljede u vidu...., nakon čega je tijelo oštećenice palo naprijed na tlo, a sve navedeno je prouzročilo smrt oštećene M. S.“ (stranica 5. 2. odlomak odozgo obrazloženja).

 

7.2. S druge strane, iako je optuženica u pravu kad ističe da u pobijanoj presudi prvostupanjski sud nije obrazložio odlučne činjenice u pogledu postojanja subjektivnog obilježja ovog kaznenog djela u odnosu na nastalu smrtnu posljedicu kod oštećenice, zbog navedenog propusta suda da naznači i obrazloži oblik krivnje koji se odnosi na nastalu posljedicu (smrtnu) treba napomenuti kako isti ne predstavlja okolnost odnosno razlog zbog kojeg se pobijana presuda ne bi mogla ispitati. Naime, sud prvog stupnja je u razlozima pobijane presude obrazložio postojanje neizravne namjere kod optuženice u odnosu na činjenicu ugrožavanja drugih sudionika u prometu, navodeći kako je ista bila svjesna da je prije poduzimanja vožnje konzumirala alkoholna pića, zbog čega nije bila sposobna za sigurno upravljanje vozilom te da u takvom stanju može izazvati prometnu nezgodu u cestovnom prometu, no unatoč tome da nije odustala od vožnje u takvom stanju, pokazujući na taj način da je pristala na mogućnost nastupanja zabranjene posljedice, a koja se ogleda u ugrožavanju drugih sudionika u prometu. Međutim, bez obzira što u nastavku obrazloženja prvostupanjski sud nije naveo odnosno opisao i oblik krivnje koji se odnosi na posljedicu koja je tom prilikom nastupila (smrtna posljedica), iz samog činjeničnog opisa izreke pobijane presude i svih okolnosti konkretnog događaja jasno proizlazi kako je optuženica u odnosu na posljedicu koja je nastupila postupala s blažim oblikom krivnje odnosno iz nehaja (svjesni nehaj), s obzirom da je lakomisleno smatrala da vožnjom u takvom alkoholiziranom stanju neće nastupiti i najteža odnosno smrtna posljedica. Pri tome, po ocjeni ovog suda, u odnosu na ovu okolnost niti ne dolazi u obzir neki drugi oblik krivnje u vidu namjere (izravne ili neizravne) jer bi se onda, u takvoj situaciji, radilo o nekom drugom, daleko težem kaznenom djelu od ovog za koje je optuženica proglašena krivom pobijanom presudom.

 

7.3. Ističući nadalje ovu žalbenu osnovu optuženica ističe kako prvostupanjski sud u obrazloženju pobijane presude nije dao razloge zbog čega smatra da je stajanje pješaka u crnoj odjeći na kolniku kojim se ona kretala predvidiva prepreka jer se navedena okolnost, po ocjeni žaliteljice, nikako se ne može smatrati predvidivom, a osobito ne i očekivanom preprekom s obzirom na to da se radi o ravnoj dionici gdje je dopuštena brzina kretanja od 90 km/h i po kojoj se pješaci ne kreću niti danju, a osobito ne noću.

 

7.4. Međutim, nasuprot iznesenom, sud prvog stupnja je i u odnosu na ove odlučne činjenice u pobijanoj presudi dao jasne, razumljive i dostatne razloge (stranica 8., 2. i 7. odlomak odozgo i stranica 9., 1. i 2. odlomak odozgo obrazloženja), no iz ovakvog sadržaja izjavljene žalbe i iznesenih prigovora očigledno je kako se optuženica s utvrđenjima i zaključcima prvostupanjskog suda, a u odnosu na ovu odlučnu činjenicu, ne slaže te ih smatra pogrešnima, no to onda ne predstavlja ovu postupovnu povredu, već neku drugu žalbenu osnovu koja se, u suštini, odnosi na pravilnost utvrđenog činjeničnog stanja pa će o tome biti više govora u nastavku obrazloženja kada će se analizirati ta žalbena osnova.

 

7.5. Slijedom izloženog, nije počinjena istaknuta bitna povreda odredaba kaznenog postupka, a ispitivanjem pobijane presude, sukladno članku 476. stavka 1. točke 1. ZKP/08.-22., ovaj sud nije našao da bi bila počinjena neka druga povreda odredaba kaznenog postupka koja nije istaknuta u žalbi, a na koju ovaj sud pazi po službenoj dužnosti.

 

8. Osporavajući pravilnost utvrđenog činjeničnog stanja žaliteljica tvrdi da je u konkretnoj prometnoj situaciji odlučna činjenica bila je li optuženica na tom dijelu ceste koja se nalazi izvan naselja, gdje se inače ne kreću pješaci i na kojoj je dopuštena brzina kretanja od 90 km/h, mogla očekivati pješakinju obučenu u crno, pri čemu se, po njenom mišljenju, od nje ne može očekivati da brzinu vožnje smanji za više od polovine dopuštene brzine i to na cesti na kojoj se ne očekuje neka prepreka. Isto tako smatra da prvostupanjski sud u pobijanoj presudi nije u dovoljnoj mjeri cijenio činjenicu da je tijekom dokaznog postupka utvrđeno kako je u kretanju oštećene pješakinje prekršeno više odredbi iz Zakona o sigurnosti prometa na cestama, a koje reguliraju način kretanja pješaka na kolniku te da je optuženica imala opravdane razloge očekivati da će se i drugi sudionici u prometu, pa tako i pješaci, pridržavati prometnih propisa. Zaključuje kako je zbog svega navedenog upravo protupropisno kretanje oštećenice kao pješakinje isključivi uzrok ove prometne nezgode i nastale smrtne posljedice, a ne njezina vožnja.

 

8.1. Međutim, nasuprot istaknutom, okolnost koju ističe žaliteljica u vidu činjenice je li na tom dijelu ceste (izvan naselja s dopuštenom brzinom kretanja do 90 km/h) mogla očekivati pješakinju nije niti odlučna za nastanak ove prometne nezgode. Naime, pobijanom presudom optuženica je proglašena krivom što je "...zbog stanja alkoholiziranosti upravljala brzinom 60 km7h koja je bila prevelika za domet kratkih putnih svjetala i smanjenoj vidljivosti zbog nailaska vozila iz suprotnog smjera uslijed čega nije mogla pravovremeno zaustaviti vozilo kada je uočila pješakinju M. S. ...". Stoga, a imajući u vidu ovakvu inkriminaciju, okolnost jesu li se pješaci mogli kretati po tom dijelu ceste te je li optuženica mogla predvidjeti kretanje pješaka na kolniku kojim se i ona kretala, potpuno je irelevantna i nebitna za nastanak ove prometne nezgode i ona nije u uzročno-posljedičnoj vezi s nastankom ove prometne nezgode, već je isključivi uzrok, kako je to pravilno utvrdio i prvostupanjski sud, " ... brzina (60 km/h koja je bila prevelika za domet kratkih putnih svjetala i smanjenu vidljivost zbog nailaska vozila iz suprotnog smjera ...", a zbog koje onda nije mogla pravovremeno zaustaviti vozilo i izbjeći nalet na pješakinju. S druge strane, unatoč tome što je tijekom dokaznog postupka utvrđeno da se oštećenica u konkretnoj situaciji kretala dva metra udaljena od desnog ruba kolnika, iako se trebala kretati uz lijevi rub kolnika, te da pritom nije bila osvijetljena odnosno označena reflektirajućim materijalom, čime je kao pješak postupila protivno prometnim propisima koji reguliraju način kretanja pješaka na prometnici, prvostupanjski se sud osvrnuo i na te utvrđene okolnosti, no one, po ocjeni tog suda, nisu bile od utjecaja na uzročnost ove prometne nezgode. Navedene okolnosti koje se tiču načina kretanja oštećene pješakinje, neposredno prije naleta vozila kojim je upravljala optuženica, i po ocjeni suda drugog stupnja, prvostupanjski je sud pravilno cijenio kao okolnosti koje u svojoj biti predstavljaju doprinos oštećenice nastanku ove prometne nezgode (stranica 8., 7. odlomak odozgo) i koje su kao takve mjerodavne za odmjeravanje kazne, a to je u skladu i s odredbom članka 47. KZ/11., a ne kao isključivi uzrok nastanku ove prometne nezgode, kako to pogrešno tvrdi žaliteljica.

 

8.2. Žaliteljica također nije u pravu kada tvrdi da je činjenično stanje pogrešno utvrđeno i u odnosu na zaključak prvostupanjskog suda da bi nalet na pješakinju bio izbjegnut da se optuženica kretala brzinom do 39,5 km/h jer bi kod te brzine oštrim kočenjem uspjela izbjeći nalet. Argumentirajući ovaj žalbeni razlog optuženica smatra kako oštro kočenje ovisi o hrapavosti vozne podloge, kvaliteti asfalta, utjecaju atmosferskih prilika, kvaliteti guma na vozilu i nagibu kolničke trake, a koji kriteriji nisu uzeti u obzir prilikom prometnog vještačenja, pa je slijedom navedenog činjenično stanje, po mišljenju žaliteljice, ne samo pogrešno, već i u tom dijelu nepotpuno utvrđeno.

 

8.3. Međutim, niti u tom dijelu izjavljene žalbe optuženica nije u pravu.

 

8.4. Naime, iz pročitanog zapisnika o očevidu te izvršenog uvida u fotodokumentaciju očevida proizlazi kako je u inkriminiranom razdoblju vrijeme bilo vedro, s temperaturom zraka od 19 stupnjeva celzijusa, a da je kolnik bio asfaltiran i suh. Isto tako  utvrđeno je da je vozilo bilo u voznom stanju, s važećom prometnom dozvolom i policom osiguranja, a na kotačima su se nalazili ispravni pneumatici dimenzija 195/50 R 15. Kada se uz navedeno ima u vidu i činjenica da je tijekom ovog kaznenog postupka u više navrata, uz sudjelovanje prometnog vještaka, provedena rekonstrukcija na mjestu događaja, gdje se vještak mogao i osobno uvjeriti u stanje kolnika, tada je evidentno da je i prometni vještak prilikom izrade nalaza i mišljenja uzeo u obzir ne samo one podatke koji proizlaze iz zapisnika o očevidu, već i one podatke koje je osobno konstatirao prilikom provođenja rekonstrukcije, pa tako i stanje i kvalitetu asfalta, atmosferske prilike, nagib kolničke trake i stanje pneumatika na vozilu. Stoga je, i u tom dijelu, suprotno tvrdnjama žaliteljice činjenično stanje pravilno i u potpunosti utvrđeno te nije bilo potrebno na te okolnosti provoditi dodatno prometno vještačenje.

 

8.5. I na koncu, nije u pravu žaliteljica kada ističući žalbenu osnovu pogrešno utvrđenog činjeničnog stanja tvrdi da je prvostupanjski sud pogrešno utvrdio kako je ona u konkretnoj prometnoj situaciji, upravljajući svojim vozilom brzinom od 60 km/h, propustila prilagoditi svoju vožnju prometnim uvjetima, pa da je na taj način povrijedila odredbu članka 51. Zakona o sigurnosti prometa na cestama. Argumentirajući ovaj dio žalbe optuženica ponovno navodi kako ni na koji način nije mogla predvidjeti kretanje pješaka na kolniku kojim se ona kretala tijekom noći, izvan naseljenog mjesta, da se ona kretala brzinom koja je manja od dopuštene, a kako se pješakinja kretala na protupropisan način to, po njezinom mišljenju, niti jedan prosječno osposobljen i oprezan vozač u takvoj situaciji ne bi mogao izbjeći nalet na takvog pješaka.

 

8.6. Međutim, nasuprot ovakvim tvrdnjama žaliteljice, već je pod točkom 8.1. ovog obrazloženja navedeno zbog čega i iz kojih razloga je optuženica u konkretnoj prometnoj situaciji mogla očekivati odnosno predvidjeti situaciju u kojoj bi se na kolniku, osim nekih drugih sudionika u prometu, mogli zateći i pješaci, pa se radi nepotrebnog ponavljanja ista u ovom dijelu žalbe upućuje na taj dio obrazloženja. U takvoj prometnoj situaciji, kada se kreće u noćnim uvjetima vožnje i nailaska vozila iz suprotnog smjera, tada je optuženica kao vozač bila dužna brzinu kretanja svog vozila prilagoditi navedenim prometnim uvjetima, a kako bi u svakom trenutku bila u mogućnosti izbjeći nalet na svaku eventualnu prepreku koja bi se mogla pojaviti. Naime, upravo je člankom 51. Zakona o sigurnosti prometa na cestama („Narodne novine“ broj 67/08., 48/10., 74/11., 80/13., 158/13., 92/14., 64/15., 108/17. i 70/19. – daje: ZSPC) propisano da je vozač dužan brzinu kretanja vozila prilagoditi osobinama i stanju ceste, vidljivosti, preglednosti, atmosferskim prilikama, stanju vozila i tereta te gustoći prometa tako da vozilo može pravodobno zaustaviti pred svakom zaprekom koju, u konkretnim uvjetima, može predvidjeti. Kako je na temelju provedenog vještačenja po vještaku prometne struke utvrđeno da se optuženica kretala brzinom od 60 km/h, a da bi u konkretnoj prometnoj situaciji nalet na pješakinju bio izbježiv kod svih brzina do 39,5 km/h ili manjih, te da je optuženica imala tehničkih uvjeta odnosno dovoljno vremena i prostora da prikočivanjem brzinu od 60 km/h smanji  na brzinu od 39,5 km/h, to je pravilan zaključak prvostupanjskog suda da optuženica, bez obzira što se kretala brzinom koja je na tom dijelu ceste dozvoljena, nije postupila sukladno blanketnoj odredbi iz članka 51. ZSPC-a jer nije brzinu kretanja prilagodila prometnoj situaciji tako da u svakom trenutku svoje vozilo može na siguran način zaustaviti pred bilo kojom zaprekom, a koju u tom trenutku može predvidjeti. Prema tome, a imajući u vidu naprijed navedeno, i u tom dijelu su odlučne činjenice, suprotno žalbenim razlozima optuženice, na pravilan način utvrđene.

 

8.7. Slijedom navedenog, neutemeljeni su žalbeni prigovori usmjereni na pogrešno i nepotpuno utvrđeno činjenično stanje pa nije osnovana žalba optuženika podnesena iz razloga navedenih u članku 470. ZKP/08.-19.

 

9. Optuženica nije obrazložila povredu kaznenog zakona (članak 469. ZKP/08.-19.) koju je naznačila u uvodnom dijelu žalbe, no unatoč tome, ispitivanjem pobijane presude, sukladno članku 476. stavku 1. točke 2. ZKP/08.-22., nije utvrđeno da bi bila počinjena povreda kaznenog zakona na štetu optuženika, a na koju ovaj sud pazi po službenoj dužnosti.

 

10. Žaleći se zbog odluke o kazni optužena M. S. ističe kako je i odluka o kazni pogrešna s obzirom da njezina vožnja nije u uzročno-posljedičnoj vezi s nastalom prometnom nezgodom, pri čemu dodatno ne obrazlaže ovu žalbenu osnovu.

 

10.1. Međutim, unatoč tome, protivno tvrdnjama žaliteljice, po ocjeni drugostupanjskog suda, u pogledu odluke o kazni prvostupanjski sud je ispravno utvrdio sve one odlučne činjenice koje su važne za proces individualizacije kazne i osudio optuženicu, uz primjenu odredbi o ublažavanju, na kaznu zatvora ispod propisanog minimuma od tri godine, tj. na kaznu zatvora od dvije godine i šest mjeseci. Kao olakotno sud je pravilno cijenio njezinu dosadašnju kaznenu neosuđivanost i prekršajnu nekažnjavanost, iz čega je pravilno zaključio da se radi o incidentu u njezinoj vozačkoj karijeri, da su je posljedice prometne nezgode teško pogodile, da je izrazila žaljenje zbog nastale situacije te da je tijekom dokaznog postupka nedvojbeno utvrđeno kako postoji i doprinos oštećene pješakinje nastanku ove prometne nezgode, dok je, s druge strane, pravilno utvrdio kako na strani optuženice ne postoji niti jedna otegotna okolnost.

 

10.2. Kazna zatvora od dvije godine i šest mjeseci, i po ocjeni drugostupanjskog suda, je primjerena stupnju krivnje, težini počinjenog kaznenog djela i osobi optuženi ce. Njome će se prvenstveno utjecati na optuženicu da više ne čini ovakva, ali i druga kaznena djela te će se istovremeno poslati poruka drugim članovima društvene zajednice da je činjenje kaznenih djela neprihvatljivo i da isto zaslužuje odgovarajuću i primjerenu kaznu. Pri tome je prvostupanjski sud također u pravu kada je, utvrđujući sve olakotne okolnosti te druge okolnosti izvršenja ovog kaznenog djela, zaključio da će se i bez izvršenja cjelokupne izrečene kazne, već samo njezinim djelomičnim izvršenjem od deset mjeseci, uz uvjetovani preostali dio kazne zatvora od jedne godine i osam mjeseci, s rokom provjeravanja od tri godine, ostvariti ciljevi specijalne i generalne prevencije te istovremeno i druge svrhe kažnjavanja propisane u članku 41. KZ/11. 

 

11. Ispitujući pobijanu presudu u odluci o sigurnosnoj mjeri zabrane upravljanja motornim vozilom iz članka 72. KZ/11., a na temelju članka 478. ZKP/08.-22., ovaj drugostupanjski sud nalazi da je i ova odluka pravilna i zakonita jer su u konkretnom slučaju ispunjeni svi zakonski uvjeti za njeno izricanje.

 

12. Pobijajući prvostupanjsku presudu u odluci o troškovima kaznenog postupka optuženica, kao i u odnosu na odluku o kazni, paušalno navodi kako je i ova odluka pogrešna s obzirom da ista svojom vožnjom nije prouzrokovala ovu prometnu nezgodu, pri čemu nastavno i ove tvrdnje dodatno ne argumentira.

 

12.1. Međutim, unatoč tome, ispitujući odluku o troškovima kaznenog postupka ovaj drugostupanjski sud utvrdio je da je i odluka o troškovima postupka pravilna i zakonita. Naime, optuženica je pobijanom presudom proglašena krivom da je počinila kazneno djelo iz članka 227. stavka 4. KZ/11. pa je sukladno navedenoj odluci sud prvog stupnja, pravilnom primjenom odredbe članka 148. stavka 1. ZKP/08.-19., optuženici naložio plaćanje troškova kaznenog postupka iz članka 145. stavka 2. točaka 1. i 6. ZKP/08.-19. te troškova koji se odnose na nužne izdatke oštećenika odnosno nužne izdatke i nagradu punomoćnika oštećenika.

 

13. Slijedom svega navedenog, na temelju članka 482. ZKP/08.-22., odlučeno je kao u izreci ove presude.

 

Zagreb, 8. ožujka 2023.

 

Predsjednik vijeća:

              Dražen Tripalo, v.r.