1              Poslovni broj Gž-1432/2021-3

 

 

 

 

 

Poslovni broj: Gž-1432/2021-3

 

 

U  I M E R E P U B L I K E H R V A T S K E

 

P R E S U D A

 

Županijski sud u Splitu u vijeću sastavljenom od sudaca ovoga suda Miha Mratovića, predsjednika vijeća te Mirjane Rubić, članice vijeća i izvjestiteljice i  Nediljke Radić, članice vijeća, u pravnoj stvari tužitelja W. O. V. I. G. d.d., Z., OIB: …, kojeg zastupa punomoćnik A. K., odvjetnik iz Odvjetničkog društva K. & P. u Z., protiv tuženika D. B. iz P., OIB: …, kojeg zastupa punomoćnik M. Z., odvjetnik u P., D. S.. Ć. i M. 6, odlučujući o žalbi tuženika protiv presude Općinskog suda u Pazinu Povrv-122/2020-15 od 9.lipnja 2021., u sjednici vijeća, dana 8. ožujka 2023.,

 

p r e s u d i o   j e

 

Odbija se kao neosnovana žalba tuženika te se potvrđuje presuda Općinskog suda u Pazinu Povrv-122/2020-15 od 9.lipnja 2021. u toč. I., III. i V. izreke.

Tuženiku se ne dosuđuje trošak žalbenog postupka.

 

Obrazloženje

 

1.Prvostupanjskom presudom suđeno je:

"I. Djelomično se održava na snazi platni nalog iz rješenja o ovrsi javnog bilježnika A. C. posl. br. Ovrv-407/17 od 2. listopada 2017. i to u dijelu u kojem je naloženo tuženiku da tužitelju isplati 67.680,00 (šezdesetsedamtisućašestoosamdeset) kuna sa zateznim kamatama koje na taj iznos teku od 4. veljače 2017. do isplate te u dijelu u kojem je naloženo tuženiku da tužitelju naknadi nastale troškove postupka u iznosu 2.585,10 kuna (dvijetisućepetstoosamdesetpet kuna i deset lipa) sa zateznim kamatama koje na taj iznos teku od 2. listopada 2017. do isplate, sve po stopi iz čl. 29. st. 2. Zakona o obveznim odnosima uvećano za tri postotna poena.

II. Djelomično se ukida platni nalog iz rješenja o ovrsi javnog bilježnika A. C. posl. br. Ovrv-407/17 od 2. listopada 2017. i to u dijelu u kojem je naloženo tuženiku da tužitelju naknadi predvidivi trošak u iznosu od 975,00 (devetstosedamdesetpet) kuna te se u tom dijelu tužbeni zahtjev odbija.

III. Nalaže se tuženiku da tužitelju naknadi troškove postupka isplatom iznosa od 6.263,50 kuna (šesttisućadvjestošezdesettri kune i pedeset lipa) sa zateznim kamatama koje teku od 9. lipnja 2021. do isplate po stopi iz čl. 29. st. 2. Zakona o obveznim odnosima uvećanoj za tri postotna poena, u roku 15 dana.

IV. U preostalom dijelu zahtjev tužitelja za naknadu troškova postupka se odbija.

V. Odbija se zahtjev tuženika za naknadu troškova postupka.".

2.Protiv uvodno citirane presude žali se tuženik pobijajući prvostupanjsku presudu zbog bitne povrede odredaba parničnog postupka, pogrešno i nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja i pogrešne primjene materijalnog prava predlažući da se pobijana presuda ukine i predmet vrati prvostupanjskom sudu na ponovno odlučivanje.

2.1.Na žalbu nije odgovoreno.

Žalba nije osnovana.

3.Pobijajući prvostupanjsku presudu iz svih žalbenih razloga iz čl. 353. st. 1. toč. 1. – 3. Zakona o parničnom postupku (Narodne novine broj 53/91, 91/92,112/99, 117/03, 88/05, 2/07, 96/07, 84/08, 123/08, 57/1,148/11-pročišćeni tekst, 25/13, 43/13, 89/14, 70/19,80/22,114/22 - u daljnjem tekstu: ZPP), dakle, i iz žalbenog razloga bitne povrede odredaba parničnog postupka, tužitelj u žalbi uopće ne navodi niti obrazlaže o kojoj se bitnoj povredi radi i u čemu se ona sastoji, a ispitivanjem pobijane presude ovaj sud je utvrdio kako nije počinjena niti jedna od bitnih povreda odredaba parničnog postupka iz čl. 354 st. 2. toč. 2., 4., 8., 9. 13. i 14. ZPP-a, na koje bitne povrede ovaj sud, sukladno odredbi čl. 365. st. 2 ZPP-a pazi po službenoj dužnosti.

 

4.Predmet spora je regresni zahtjev tužitelja prema tuženiku za isplatu iznosa od 67.680,00 kuna, što odgovara visini 12 prosječnih mjesečnih plaća prema podacima iz zadnjeg službenog izvješća Državnog zavoda za statistiku, koliko prema vjerodostojnoj ispravi–izvodu otvorenih stavki od 6. rujna 2017. pripada tužitelju kao osiguravatelju tuženikova vozila temeljem čl. 3. st. 3. t. 3. Uvjeta za obvezno osiguranje od automobilske odgovornosti, koji je upravljajući osobnim automobilom dana 4. prosinca 2004.u alkoholiziranom stanju s koncentracijom alkohola preko 0,5 g/kg i brzinom iznad dopuštene, skrivio prometnu nezgodu sudarom s drugim automobilom čiji vozač je poginuo te tužitelj kao osiguravatelj iz osnova neimovinske štete isplatio oštećenima iznos od 467.182,89 kuna.

5.U provedenom postupku prvostupanjski je sud utvrdio slijedeće bitne činjenice:

-kako je tuženik kao vozač sudjelovao u prometnoj nezgodi koja se dogodila 11. prosinca 2004. upravljajući osobnim automobilom osiguranim policom autoodgovornosti kod tužitelja, povodom koje se vodio kazneni postupak u kojem je pravomoćnom presudom Općinskog suda u Pazinu posl. br. K-66/06 od 22. veljače 2008. (potvrđena presudom Županijskog suda u Puli-Pola posl. br. Kž-49/09 od 1. prosinca 2009.) u istom kao okrivljenik proglašen krivim i osuđen na kaznu zatvora od dvije godine uz izricanje sigurnosne mjere zabrane upravljanja motornim vozilom B kategorije u trajanju od dvije godine, što je dana 11. prosinca 2004. oko 17,20 sati kod mjesta Bonaci, grad Poreč, upravljajući osobnim vozilom marke „Alfa Romeo“ registracijskih oznaka PU ... državnom cestom D-302 iz smjera Poreča prema Pazinu, protivno odredbi čl. 199. st. 1. Zakona o sigurnosti prometa na cestama s koncentracijom alkohola u krvi od 1,98 g/kg, radi čega je njegova sposobnost za ovu vožnju bila bitno smanjena, pristajući da vožnjom u takvom stanju ugrozi druge sudionike u prometu, te protivno odredbi čl. 51 st. 1. Zakona o sigurnosti prometa na cestama, nije brzinu kretanja vozila kojim je upravljao prilagodio ograničenju brzine kretanja vozila na tom dijelu ceste od 50 km/h, osobinama ceste vidljivosti i preglednosti tako da vozilo može pravovremeno zaustaviti se krećući se brzinom od oko 115,83 km/h prednjim desnim dijelom vozila udario u zadnji lijevi dio osobnog vozila reg. oznake PU kojim je ispred njega brzinom od oko 29 km/h upravljao A. M. koji je u tom sudaru zadobio mnogobrojne ozljede uslijed kojih je preminuo,

-kako je u kaznenom postupku provedeno vještačenje po Centru za kriminalistička vještačenja I. V. iz Z. na temelju kojeg je utvrđeno kako je tuženik u trenutku prometne nezgode bio pijan obzirom da je koncentracija alkohola u krvi bila najmanje 1,98g/kg, te je izrekom kaznene presude, koji dio postaje pravomoćan i obvezujući, sud utvrdio kako je tuženik navedeno djelo prouzročio upravljajući automobilom s koncentracijom alkohola u krvi od 1,98 g/kg,

-kako je prometnim vještačenjem po stalnom sudskom vještaku za promet dipl. ing. N. E., koje je provedeno pred Općinskim građanskim sudom u Zagrebu za vrijeme vođenja ove parnice pred tim sudom a prije donošenja rješenja kojim se taj sud proglasio mjesno nenadležnim za postupanje i predmet dostavio Općinskom sudu Pazinu kao stvarno i mjesno nadležnom potvrđena tuženikova isključiva odgovornost za nezgodu,

-kako je dinamika nastanka nezgode utvrđena na temelju prometnih vještačenja u parničnom postupku pred Općinskim građanskim sudom u Zagrebu po prometnom vještaku N. E., koje je prihvaćeno kao stručno i u skladu s pravilima struke te sukladno nalazu i mišljenju u kaznenom postupku (A. R.) i zaključeno kako je tuženik upravljao vozilom Alfa Romeo, reg.ozn PU ... krećući se brzinom većom od dopuštene koju nije prilagodio na način da se na vrijeme može zaustaviti ispred svake prepreke ispred sebe i time postupio suprotno odredbi čl. 51. st. 1. Zakona o sigurnosti prometa na cestama te je zbog takve protupravne vožnje udario svojim prednjim dijelom vozila na stražnji dio vozila kojim je upravljao Arsen Medica koji je tom prigodom zadobio ozljede koje su prouzročile njegovu smrt,

-kako je tužitelj oštećenima, članovima obitelji pok. A. M., dana 19. listopada 2016. isplatio iznos od 467.182,89 kuna na ime neimovinske štete (predmet Općinskog suda u Pazinu P-343/07),

-kako je vozilo kojim je tuženik upravljao bilo osigurano kod tužitelja policom osiguranja od autoodgovornosti,

-kako prema čl. 3. st. 3. Uvjeta za obvezno osiguranje od automobilske odgovornosti tužitelja, osiguranik gubi svoja prava iz osiguranja ako je u trenutku prometne nezgode kao vozač osiguranog vozila bio pod utjecajem alkohola, pri čemu se smatra da je vozač pod utjecajem alkohola ako se analizom krvi ili drugom metodom mjerenja količine alkohola u organizmu utvrdi da udio alkohola u krvi iznosi 0,5g/kg (0.5 promila i više) čime se smatra alkoholiziranost od 0,5g/kg i više alkohola u krvi, time što ne gubi svoja prava za iznos koji kod svakog štetnog događaja prelazi iznos 12 prosječnih plaća prema zadnjem službenom Izvješću Državnog zavoda za statistiku.

6.Slijedom navedenog, posebno rezultata provedenih prometnih vještačenja u ovom parničnom postupku koje je odgovarajuće i nalazu i mišljenju u kaznenom postupku, prvostupanjski je sud, utvrđujući kako je tuženik upravljao vozilom reg. oznake PU brzinom većom od dopuštene koju nije prilagodio na način da se na vrijeme može zaustaviti ispred svake prepreke pred sobom čime je postupio suprotno odredbi čl. 51. st. 1. Zakona o sigurnosti prometa na cestama, da je zbog takve protupravne vožnje udario svojim prednjim dijelom vozila u stražnji dio vozila kojim je upravljao A. M. koji je tom prilikom zadobio ozljede koje su prouzročile njegovu smrt te je pozivom na odredbu čl. 12. st. 3. ZPP-a i čl. 1072. st. 1. Zakona o obveznim odnosima („Narodne novine“, broj 35/05, 41/08, 125/11 i 78/15,29/18,126/21,114/22 i 156/22 u nastavku: ZOO)  smatrao tuženika isključivo odgovornim za nastanak i posljedice predmetnog štetnog.

6.1.Nadalje, utvrđujući kako je tužitelj oštećenima, članovima obitelji pok. A. M., isplatio neimovinsku štetu u iznosu od 467.182,89 kuna koliko im je dosuđeno u parnici Općinskog suda u Pazinu P-343/07, zatim, prema posljednjem Izvješću Državnog zavoda za statistiku prosječnu mjesečnu plaću u RH koja je u listopadu 2016. iznosila 5.642 kuna ili na godišnjoj razini (12 plaća) ukupno 67.704,00 kuna, pozivom na čl. 963. ZOO-a i čl. 3. st. 3. Uvjeta za obvezno osiguranje od automobilske odgovornosti tužitelja, sud prvog stupnja je prihvatio regresni zahtjev tužitelja obvezujući tuženika na isplatu zatraženog iznosa od 67.680,00 kuna sa zateznim kamatama od 4. veljače 2017.

6.2.Pri tome je, utvrđujući kako je oštećenima izvršena isplata dosuđene im naknade štete 19. listopada 2016., a pozivom na odredbu iz čl. 234. st. 3. ZOO-a kojom je propisano da tražbine osiguratelja iz ugovora o osiguranju zastarijevaju za tri godine, zaključio kako taj rok koji se računa od isplate do utuživanja nije protekao, radi čega je tužbeni zahtjev ocijenio osnovanim do iznosa od 67.680,00 kn i u tom dijelu, s pripadajućim zakonskim zateznim kamatama održao na snazi platni nalog sadržan u rješenju o ovrsi, dok je u dijelu kojim su bili određeni predvidivi troškovi, koji uslijed prigovora nisu nastali, a u iznosu od 975,00 kn, platni nalog stavio izvan snage i tužbeni zahtjev kao neosnovan odbio.

7.Ne osporavajući tijekom postupka pa ni sada u žalbi da je u trenutku prometne nezgode vozio pod utjecajem alkohola i iznad ograničenja brzine, tuženik osporava da bi to bio uzrok nastanka nezgode, ukazujući da do nezgode ne bi došlo da drugi vozač (A. M.) nije prekršio odredbe Zakona o sigurnosti prometa na cestama odnosno da nije oduzeo prednost tuženiku, pa da stoga između njegove protupropisne vožnje i nastanka nesreće nema uzročne veze već između vožnje oštećenika i nezgode, a ako je njegova vožnja na neki način doprinijela nezgodi, da bi tužitelj eventualno mogao uspjeti sa zahtjevom za 50% ili još i manje.

7.1.Žalbom ukazuje i na propust suda što je zaključak o njegovoj isključivoj odgovornosti utemeljio pozivajući se na pravomoćnu kaznenu presudu kojom je oglašen krivim i s obzirom na to odbio prijedlog za novo prometno vještačenje, pri tome se pozivajući i na nalaz i mišljenje sudskog vještaka N. E. od 16.rujna 2018. obavljen u ovoj parnici prema kojemu je drugi vozač prije radnje uključivanja u promet mogao na udaljenosti od najmanje 65,9 m uočiti nadolazeće vozilo pa da je odustao od radnje uključivanja da do nesreće ne bi došlo. Tuženik kao žalitelj povredom smatra i odbijanje prihvaćanja njegovog dokaznog prijedloga za određivanje novog vještačenja, obrazlažući da bi zadatak vještaka bio „izjasniti se o tome postoji li doprinos oštećenika šteti i ako postoji, koliki je doprinos oštećenika šteti (u kojem postotku)“ a isto tako da je odbijanje tog prijedloga paušalno obrazloženo iako ga je prometno vještačenje proveo nenadležni sud, pri tome smatrajući kako ima čvrste dokaze zašto traži to vještačenje koje mu je sud, sukladno sudskoj praksi, dužan omogućiti.

8.Regresno pravo je pravo koje je određena osoba stekla time što je isplatila određeni iznos umjesto druge osobe koja je taj iznos trebala platiti na temelju određenog pravnog posla.

8.1.Potraživanje regresa je potraživanje iz ugovora o osiguranju, ali i potraživanje koje se izvorno temelji na odredbama Zakona o obveznim osiguranjima u prometu („Narodne novine“, broj 151/05,36/09,75/09,76/13 i 152/14, dalje ZOOP).

8.2.U obveznom osiguranju od automobilske odgovornosti, sa ciljem zaštite trećih oštećenih osoba, zakonodavac obvezuje osiguratelja na plaćanje takve štete.

8.3.Prijelaz osiguranikovih prava prema odgovornoj osobi na osiguravatelja (subrogacija) propisan je odredbom čl. 963. Zakona o obveznim odnosima („Narodne novine“ broj 35/05,41/08,125/11, 78/15 i 29/18, 126/21.114/22 i 156/22, dalje ZOO), te u smislu navedene odredbe isplatom naknade iz osiguranja prelaze na osiguratelja, po samom zakonu, do visine isplaćene naknade, sva osiguranikova prava prema osobi koja je po bilo kojoj osnovi odgovorna za štetu.

8.4.Odredbom članka 24. st. 1. toč. 4. ZOOP propisano je da osigurana osoba gubi prava iz osiguranja, između ostalog, i u slučaju ako je vozač upravljao vozilom pod utjecajem alkohola iznad ugovorene granice, dok je stavkom 3. citiranog članka propisano da društvo za osiguranje koje je temeljem stavka 1. toč. 4. oštećenoj osobi isplatilo štetu ima pravo od osobe koja je odgovorna za štetu na naknadu isplaćenog iznosa štete, te na kamatu i troškove do iznosa 12 prosječnih neto plaća prema zadnjem službenom izvješću Državnog zavoda za statistiku.

8.5.Nadalje, člankom 3. stavak 1. toč. 3. Uvjeta za obvezno osiguranje od automobilske odgovornosti tužitelja, propisano je da osiguranik gubi svoja prava iz osiguranja u slučajevima iz članka 24. stavak 1. toč. 1.-8. ZOOP-a, između ostalog, ako je u vrijeme prometne nezgode vozač osiguranog vozila bio pod utjecajem alkohola, ako se analizom krvi ili drugom metodom mjerenja količine alkohola u organizmu vozača utvrdi da udio alkohola u krvi iznosi 0,5 g/kg i više (0,5 promila i više).

8.6.Stavkom 4. čl. 3. citiranih Uvjeta tužitelja propisano je da osiguranik ne gubi svoja prava:1. ako dokaže da nije kriv za postojanje okolnosti koje isključuju osigurateljno pokriće 2. ako dokaže da štetni događaj nije u uzročnoj vezi sa činjenicom da je vozač u trenutku prometne nezgode bio pod utjecajem alkohola, droga odnosno narkotika 3. za iznos, koji kod svakog štetnog događaja prelazi iznos 12 prosječnih plaća prema zadnjem službenom izviješću Državnog zavoda za statistiku i 4. ako za povećani rizik nije plaćena dodatna premija, osiguranik gubi pravo iz osiguranja za svaki osigurani slučaj iz povećanog rizika u omjeru između plaćene premije i premije koju je trebalo platiti.

9.U ovoj pravnoj stvari nije bilo sporno, a proizlazi i iz dokaznog postupka, da je vozilo registarskih oznaka PU  kojim je upravljao tuženik u vrijeme prometne nezgode bilo osigurano kod tužitelja, po polici osiguranja od automobilske odgovornosti broj 14030007452 prema kojoj je  početak osiguranja bio 09. lipnja 2004. a istek 9. lipnja 2005., prema čijem sadržaju su Uvjeti osiguranja sastavni dio ugovora o osiguranju i uručeni su ugovaratelju te da je tuženik odnosne prigode, prema rezultatima provedenog vještačenja pri Centru za kriminalistička vještačenja I. V. iz Z., predmetnim vozilom upravljao pod utjecajem alkohola od 1,98 g/kg.

10.Prvenstveno, neosnovano tuženik kao žalitelj prigovara da se odluka ne može temeljiti na vještačenju izvedenom pred nenadležnim sudom ili da je zbog toga činjenično stanje pogrešno ili nepotpuno utvrđeno ponavljajući kako je vještačenje po prometnom vještaku N. E. provedeno pred Općinskim građanskim sudom u Zagrebu koji se tijekom postupka i nakon provođenja ovog dokaza proglasio mjesno nenadležnim i spis dostavio Općinskom sudu u Pazinu koji je postupak nastavio i donio pobijanu presudu.

10.1.To stoga što prema odredbi iz čl. 21. st. 3. i 4. u svezi sa čl. 315. stavak 3. ZPP-a, parnične radnje nenadležnog suda (uviđaj, vještačenje, saslušavanje svjedoka i dr.) nisu bez važnosti samo zato što ih je poduzeo nenadležni sud, a ako se ročište drži pred sudom u izmijenjenom sastavu, kao što je ovdje slučaj, glavna rasprava mora početi iznova, ali sudac pojedinac odnosno vijeće može, nakon što se strankama omogući da se o tome izjasne, odlučiti da se ponovo ne saslušavaju svjedoci i vještaci i da se ne obavlja novi uviđaj, već da se pročitaju zapisnici o izvođenju dokaza.

10.2.Sukladno navedenom sud prvog stupnja je s osnovom i postupio kada je, ne nalazeći razloga za ponovnim izvođenjem dokaza već provedenih, odbio prijedlog za ponovnim izvođenjem dokaza i to valjano obrazložio.

10.3.Neosnovan je i žalbeni razlog pogrešno i nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja, jer je prvostupanjski sud tijekom postupka, provođenjem predloženih dokaza, u dovoljnoj mjeri raspravio i utvrdio sve relevantne činjenice, a činjenični supstrat na kojem je utemeljena prvostupanjska presuda nije doveden u sumnju niti žalbenim navodima tužitelja.

10.5.Na okolnost dinamike nastanka predmetne nezgode u postupku je provedeno vještačenje po vještaku za promet N. E. dipl. ing., za koje je utvrđeno da nije protivno nalazu i mišljenju drugog vještaka u kaznenom postupku, osnovom kojih je, pravilno prvostupanjski sud utvrdio postojanje uzročno posljedične sveze u postupanju tuženika i nastalih štetnih posljedica proisteklih iz predmetne nezgode, pa je utoliko u tom pravcu neosnovan prigovor tuženika.

10.6.Naime, Iz zapisnika očevida sadržanog u spisu Općinskog suda u Pazinu K-44/06 proizlazi kako je do prometne nezgode došlo 11. prosinca 2004. oko 17,20 sati na kolniku državne ceste broj 302 kod mjesta Bonaci, grad Poreč, u kojoj su sudionici bili tuženik upravljajući osobnim automobilom Alfa Romeo reg. ozn. PU ... koji se kretao državnom cestom iz smjera Poreča prema Pazinu i na ravnom dijelu ceste, nasuprot ugostiteljskom objektu B., prednjim dijelom vozila udario u zadnji dio osobnog vozila Audi reg. ozn. PU kojim je upravljao A. M., koji se tom prilikom uključivao u promet sa parkirališta navedenog objekta, skrećući ulijevo prema Pazinu, što nije ni sporno.

11.Prometni vještak N. E. koji je osim parničnog imao na uvid i kazneni spis sa zapisnikom očevida i fotografskim elaboratom policije je u nalazu i mišljenju utvrdio kako je tuženik prednjim desnim dijelom vozila naletio na stražnji lijevi dio vozila vozača M. pri čemu su uzdužne simetrale vozila u trenutku sudara bile približno paralelne, kako je vozilo A. M. obavljalo radnju uključivanja u promet dolazeći vozilu tuženika sa lijeve strane, kako se vozilo tuženika nalazilo udaljeno od mjesta sudara najmanje 65,9 m, kako je kolnik ravan i pregledan pa da je na toj udaljenosti M. mogao uočiti nadolazeće tuženikovo vozilo i da je odustao da do sudara ne bi došlo. Također i da je tuženik mogao uočiti vozilo kojim je upravljao M. u trenutku započinjanja radnje uključivanja u promet kada se njegovo vozilo nalazilo na udaljenosti 65,90m i da je pravovremeno reagirao kočenjem uspio bi smanjiti brzinu kretanja na brzinu kretanja vozila M. i do sudara ne bi došlo da je upravljao vozilom brzinom manjom od 99km/h. Brzina kretanja tuženikova vozila u trenutku sudara utvrđena je na oko 113 km/h, a vozila A. M. od 26km/h. U nalazu i mišljenju je utvrđeno postojanje prometnog znaka ograničenja brzine na  80 km/h.

11.1.Bitnih odstupanja glede dinamike nastanka prometne nezgode nema ni u nalazu i mišljenju vještaka za promet A. R. sadržanom u spisu K-44/06, odnosno i parnici P-343/07 osim glede udaljenosti vozila u trenutku mogućnosti uočavanja, što nije bitno jer bi po jednom i drugom nezgoda bila izbjegnuta da je tuženik upravljao vozilom dopuštenom brzinom ili čak skoro dvostruko od dopuštene, pri čemu se od drugog vozača ne može po redovnom tijeku tražiti toliki oblik pažnje kod uključivanja koji pretpostavlja skoro dvostruko veću brzinu drugog vozača od one koja je zakonom dopuštena.

11.2.Što se tiče ograničenja brzine, pravilno je utvrđeno (spis K-44/06) kako se na dionici kojom se kretao tuženik radilo o ograničenju na 50 km/h.

11.3.Naime, prema sadržaju kaznenog spisa, u istome je provedenim dokazima (dopis PP Poreč-list 128, dopis Hrvatskih cesta d.o.o. - list 130, dopis Istarskih cesta d.o.o. sa skicom privremene signalizacije-list 180 i očevidom u nazočnosti autora skice i vještaka za promet A. R.-list 188) utvrđeno kako je u vrijeme nezgode, zbog obavljanja radova bila postavljena privremena signalizacija, kojom je izvan snage stavljena ona ranija signalizacija (ograničenje na 80km/h), a tom signalizacijom, brzina kretanja vozila bila je ograničena na 50km/h, kako je to i uneseno u činjenični opis djela iz pravomoćne kaznene presude u predmetu K-44/06.

11.4.Tuženik nije imao konkretnih obrazloženih prigovora nalazu i mišljenju prometnog vještaka E., osim što je smatrao kako se moraju ponoviti svi dokazi, posebno prometno vještačenje izvođenjem pred nadležnim sudom jer su izvedeni pred nenadležnim sudom (Općinskim građanskim sudom u Zagrebu prije proglašenja mjesno nenadležnim nakon čega je predmet dostavljen Općinskom sudu u Pazinu), te da sud nije potpuno utvrdio činjenično stanje, da bi u žalbi prijedlog za novo prometno vještačenje temeljio na ustrajnosti u prigovoru podijeljene odgovornosti u prilog tome pozivajući se na nalaz i mišljenje prometnog vještaka E., a s tim u svezi potrebu da bi se prihvaćanjem njegovog prijedloga za novim prometnim vještačenjem dao zadatak vještaku „da se izjasni o tome postoji li doprinos oštećenika šteti i ako postoji, koliki je doprinos oštećenika šteti (u kojem postotku)“.

11.5.I po stavu ovog suda, pravilno je prvostupanjski sud odbio prijedlog za provođenje novog vještačenja, kojoj odluci je u presudi dao prihvatljive razloge, a s tim u svezi je naglasiti i kako su sve odlučne činjenice vezane za ponašanje sudionika prometne nezgode u cijelosti pravilno utvrđene, što žalba s osnovom ne dovodi u pitanje.

11.6.Žalitelju je napomenuti kako je sud taj koji odlučuje koje će od predloženih dokaza izvesti radi utvrđenja odlučnih činjenica (članak 220. stavak 2. ZPP-a) odnosno ne mora ni izvesti one predložene dokaze ako su okolnosti na koje su predložene utvrđene na drugi način ili nisu bitne za predmet spora. Nadalje, u samom nalazu i mišljenju nije nađeno nedostataka u obliku proturječnosti, nejasnoća ili bilo kakvih sumnji u pravilnost i stručnost vještaka, niti na iste žalitelj ukazuje pa da bi to ukazivalo na potrebu novog vještačenja.

11.7.Pri tome je imati u vidu kako tuženik ne samo što nije imao konkretnih i obrazloženih prigovora nalazu i mišljenju ili pitanja u svezi istog već nije tražio ni usmeno saslušanje vještaka, kao što to nije tražio ni tužitelj koji također nije imao primjedbi nalazu i mišljenju, tako da nije bilo razloga vještaka pozivati na usmeno izlaganje o onome što je pismeno iznio te obrazložio u nalazu i mišljenju kada stranke nisu svojim ponašanjem i kritikom putem iznošenja prigovora, primjedbi i upita ukazale na potrebu podvrgavanja nalaza i mišljenja neposrednoj diskusiji na raspravi radi otklanjanja eventualnih proturječnosti, nejasnoća ili potrebe odgovora na pitanja.

12.S pravom ocjenjujući provedeni nalaz i mišljenje stručnim i objektivnim, koju kvalitetu stranke nisu učinile upitnom, prvostupanjski je sud postupajući u okviru svojih ovlaštenja s osnovom odbio prijedlog za određivanje novog vještačenja, ne nalazeći u provedenom nedostataka u smislu proturječnosti, nejasnoća, nepotpunosti ili drugih okolnosti koje bi dovele u sumnju pravilnost i stručnost nalaza i mišljenja (čl. 260. i 261. ZPP-a), radi čega u postupanju suda nisu nađene povrede postupka koje bi tuženika onemogućavale u raspravljanju niti bile od utjecaja na donošenje odluke u ovom predmetu, a s tim u svezi nije bilo ni povrede postupka na koje eventualno, iako o tome određeno ne govori, upire sadržaj žalbe, pa tako onih iz čl. 354. st. 2. točka 6., čl. 354. st. 1. u svezi sa čl. 302. st. 2. i 354. st. 1. u svezi s čl. 8., 219., i 220. te 354. st. 1. u svezi sa čl. 260. i 261. ZPP-a.

12.1.U odnosu na žalbene navode kojima se opetuje potreba novog vještačenja uz obrazloženje kako bi zadatak vještaka bio „izjasniti se o tome postoji li doprinos oštećenika šteti i ako postoji, koliki je doprinos oštećenika šteti (u kojem postotku)“ dodatno je odgovoriti kako se pravilnost samog vještačenja osigurava postupanjem lege artis, po pravilima odgovarajuće znanosti, struke ili vještine, tako što vještak treba pomagati sudu isključivo u utvrđivanju činjenica, a nikada prilikom odlučivanja o primjeni pravne norme.

12.2.Tako sudac ne može odrediti vještaka za pravna pitanja, niti od vještaka tražiti odgovor na pravna pitanja. Vještak se ne može upuštati u pravna pitanja ni na osobnu inicijativu, niti svoje mišljenje može utemeljiti na tumačenju pravnih propisa.

12.3.Predmet vještačenja ne mogu biti propisi koji se trebaju primijeniti na određeni slučaj, već samo propusti u ponašanju osoba i primjeni tih propisa.

12.4.Dosljedno, vještak se ne može izjašnjavati ni o stupnju i postotku krivnje, odnosno odgovornosti za štetni događaj, već samo o propustima sudionika u prometu koji su u uzročnoj svezi s nastankom štete, kako je u nalazu i mišljenju i postupljeno, a zaključak o doprinosu u nastanku štetnih posljedica donosi sud prema slobodnoj ocjeni (arg. iz čl. 223. ZPP-a).

13.U svezi prigovora kako se glede tuženikove odgovornosti sud isključivo pozvao na vezanost kaznenom presudom, odgovoriti je kako je iz obrazloženja razvidno kako se sud pozvao na sve provedene dokaze.

13.1.S tim u svezi je navesti kako je  u smislu odredbe čl. 12. st. 3. ZPP-a, sud u parničnom postupku u pogledu postojanja kaznenog djela i kaznene odgovornosti počinitelja vezan za pravomoćnu presudu kaznenog suda kojom se optuženik oglašava krivim.

13..2.U konkretnom slučaju to znači kako je u parničnom postupku, pokrenutom po tužbi (odnosno prijedlogom za ovrhu na temelju vjerodostojne isprave) tužitelja protiv tuženika, radi regresnog potraživanja u svezi štetnog događaja od 19. prosinca 2004., prvostupanjski sud vezan pravomoćnom presudom istog suda broj K-44/06, ali samo uz činjenicu postojanja kaznenog djela koje mu je stavljeno na teret i kaznene odgovornosti i da je za navedeno kazneno djelo proglašen krivim.

13.3.U odnosu na činjenični opis kaznenog dijela, sud je vezan samo u odnosu na one činjenice koje čine kvalifikatorne elemente određenog kaznenog djela, što znači da sud u parničnom postupku nije vezan za onaj činjenični opis kaznenog djela koji ne predstavlja kvalifikatorno obilježje konkretnog kaznenog djela. Stoga valja zaključiti kako okolnost što je određena štetna radnja kojom je nanesena šteta, istovremeno i kazneno djelo, ne isključuje mogućnost postojanja podijeljene odgovornosti štetnika i oštećenika nastanku štete, u smislu odredbe čl. 192. Zakona o obveznim odnosima (tako i VSRH, Rev-2291/94, Rev-98/95 i sl.).

13.4.Međutim, protivno žalbenim prigovorima, sud prvog stupnja je pravilno zaključio kako ne postoje okolnosti koje ukazuju na podijeljenu odgovornost.

13.5.Utvrđeno činjenično stanje prvostupanjski sud je pravilno cijenio kao i osnovanost zahtjeva tužitelja utvrđujući način nastanka predmetne štete primjenom pravila o teretu dokazivanja, smatrajući osiguranika tuženika isključivo odgovornim za nastali predmetni štetni događaj.

14.Naime, pravila osiguranja inkorporirana u sadržaju ugovora o osiguranju čine njegov sastavni dio i svrstavaju se temeljem odredbe članka 295. ZOO-a u pojam općih uvjeta ugovora.

14.1.Prema definiciji koje nalazimo u toj odredbi opći uvjeti ugovora su ugovorne odredbe koje odredi jedna ugovorna strana, bilo da su sadržani u formularnom (tipskom ugovoru), bilo da se na njih ugovor poziva, i dopunjuje posebne pogodbe utvrđene među ugovarateljima u istom ugovoru.

14.2.Pritom je za ukazati kako kod osiguranja valja razlikovati dva posebna instituta kojima se zabranom ograničava odgovornost osiguratelja. Prvi je institut isključenje iz osiguranja, a drugi je gubitak prava iz ugovora o osiguranju, dok je razlika između jednih i drugih upravo u tome na kome je teret dokaza. Naime, kod gubitka prava iz ugovora o osiguranju zbog vožnje pod utjecajem alkohola teret dokaza leži upravo na osiguraniku, što je stipulirano i kroz dostavljene tada važeće Uvjete za obvezno osiguranje od automobilske odgovornosti kod tuženika koji u članku 3. toč. 4. propisuje da osiguranik ne gubi svoja prava iz prethodnih odredaba ovog članka ukoliko dokaže da štetni događaj nije bio u uzročnoj svezi sa činjenicom da je vozač u trenutku predmetne nezgode bio pod utjecajem alkohola, odnosno droge ili narkotika.

14.3.U konkretnom slučaju tuženik nije dokazao svoje tvrdnje, a koje opetovano ističe kao žalbeni prigovor u žalbi osporavajući odgovornost za nastalu prometnu situaciju, ne pružajući pritom nijedan dokaz temeljem kojeg bi se mogla prihvatiti osnovanost ovih njegovih navoda, a što je bio dužan u smislu odredbe članka 219. ZPP-a.

14.4.Kako je navedeno, u provedenim vještačenjima u ovom parničnom te kaznenom postupku nema bitnih odstupanja glede mehanizma nastupa nesreće.

15.Dosljedno, utvrđujući kako je tuženik upravljao vozilom pod utjecajem alkohola koncentracije 1,98 g/kg, (što ga je prema nalazu i mišljenju vještaka sudske medicine u kaznenom postupku činilo apsolutno nesposobnim za sigurno upravljanje vozilom pri čemu su mu vozačke sposobnosti bile bitno smanjene, list 192-195 spisa K-44/06) vozeći brzinom od preko 110 km/h na mjestu gdje je brzina bila ograničena na 50 km/h, da bi nezgodu izbjegao da je upravljao brzinom ispod 99 km/h (E.), odnosno za sve brzine od 80,15 km/h (R.), odnosno laganim kočenjem –prikočivanjem za sve brzine niže od 63 km/h (R.), da je do nezgode došlo na ravnoj i preglednoj cesti, onda i po stavu ovog suda tuženik nije dokazao nepostojanje uzročno posljedične veze između nesreće i njegove alkoholiziranosti niti doprinos oštećenog A. M. koji se, istina s lijeve strane (sporedne ceste) uključivao na glavnu cestu ali u prometnim uvjetima kada je to mogao bez opasnosti izvesti i izveo bi da je tuženik upravljao ne samo dopuštenom brzinom nego i skoro dvostruko iznad dopuštene.

15.1.Pravilno je utvrđena i visina zahtjeva, kao odgovarajuća  dvanaestomjesečnoj prosječnoj plaći za listopad 2016., prema posljednjem Izvješću Državnog zavoda za statistiku priloženog spisu kojoj inače u žalbi tuženik nije imao ni konkretnog prigovora.

16.I prigovor zastare je valjanom primjenom materijalnog prava prvostupanjski sud odbio kao neosnovan.

16.1.Odredbom članka 225. ZOO/05 (koja odgovara čl.371. Zakona o obveznim odnosima-Narodne novine 53/91, 73/91,111/93, 3/94, 7/96,112/99 i 88/01 dalje: ZOO/91) propisano je kako tražbine zastarijevaju za pet godina, ako zakonom nije određen neki drugi rok zastare.

16.2.Odredbom iz čl. 234. st. 3. ZOO/05 (ranije čl. 380. st. 3. ZOO/91) upravo je propisan takav poseban rok zastare kod ugovora o osiguranju te je propisano da potraživanje osiguratelja iz ugovora o osiguranju zastarijeva za tri godine.

16.3.Sukladno navedenom Vrhovni sud RH je u više odluka (tako Rev-56/00, Rev1371/09 i Rev-x-420/14) izrazio shvaćanje kako regresno potraživanje osiguratelja prema njegovom osiguraniku, zastarijeva u roku od tri godine, a zastarijevanje počinje teći prvog dana iza dana kada je osiguratelj isplatio naknadu oštećeniku.

16.4.U konkretnom slučaju radi se o regresnom zahtjevu osiguratelja prema svom osiguraniku iz Ugovora o osiguranju pa takav zahtjev zastarijeva u roku od tri godine, a zastarijevanje počinje teći prvog dana iza dana kada je osiguratelj isplatio naknadu oštećenicima, pa kako je ovdje isplata izvršena 19. listopada 2016., a prijedlog za ovrhu na temelju vjerodostojne isprave predan preporučeno pošti 28. rujna 2017., nedvojbeno je kako do utuživanja nije protekao zastarni rok.

17.Radi svega navedenog prvostupanjsku presudu je u pobijanom dijelu valjalo potvrditi iz odbijanje žalbe kao neosnovane (čl. 368. st. 1. ZPP-a)

17.1.Tuženiku nisu dosuđeni troškovi žalbenog postupka jer sa žalbom nije uspio.

U Splitu 8.ožujka 2023.