- 1 -              Poslovni broj: Usž-3520/22-3

Poslovni broj: Usž-3520/22-3

U  I M E   R E P U B L I K E   H R V A T S K E

P R E S U D A

              Visoki upravni sud Republike Hrvatske u vijeću sastavljenom od sudaca toga Suda Sanje Štefan, predsjednice vijeća, Ante Galića i Borisa Markovića, članova vijeća te sudske savjetnice Martine Barić, zapisničarke, u upravnom sporu tužitelja M. G. d.o.o. V. G., kojeg zastupa opunomoćenica S. V., odvjetnica u K., protiv tuženika Ministarstva financija Republike Hrvatske, Samostalnog sektora za drugostupanjski upravni postupak, Z., radi poreznog nadzora, odlučujući o žalbi tuženika protiv presude Upravnog suda u Zagrebu, poslovni broj: UsI-3041/21-8 od 23. ožujka 2022., na sjednici vijeća održanoj 8. ožujka 2023.

p r e s u d i o   j e

I. Poništava se presuda Upravnog suda u Zagrebu, poslovni broj: UsI-3041/21-8 od 23. ožujka 2022. i sudi:

II. Odbija se tužbeni zahtjev za poništenje rješenja Ministarstva financija, Samostalnog sektora za drugostupanjski upravni postupak, klasa: UP/II-471-02/21-01/392, urbroj: 513-04-21-3 od 3. rujna 2021. i rješenje Ministarstva financija, Porezne uprave, Područnog ureda Z., klasa: UP/I-471-02/16-01/233, urbroj: 513-07-01/20-19 od 1. lipnja 2020.

III. Odbija se zahtjev tužitelja za naknadu troškova upravnog spora.

Obrazloženje

1.              Presudom prvostupanjskog suda poništeno je rješenje tuženika klasa: UP/II-471-02/21-01/392, urbroj: 513-04-21-3 od 3. rujna 2021., poništeno je rješenje Ministarstva financija, Porezne uprave, Područnog ureda Z., klasa: UP/I-471-02/16-01/233, urbroj: 513-07-01/20-19 od 1. lipnja 2020. te je naloženo tuženiku da tužitelju naknadi trošak upravnog spora u iznosu od 6.250,00 kuna.

2.              Navedenim rješenjem tuženika odbijena je žalba tužitelja protiv rješenja od 1. lipnja 2020. kojim je tužitelju utvrđen manje obračunati porez na dodanu vrijednost za razdoblje od 1. studenog 2015. do 31. prosinca 2015. u iznosu porezne obveze od 492.457,50 kuna te kamate obračunate do 20. siječnja 2020. u iznosu od 143.872,48 kuna, s nalogom za uplatu utvrđenog iznosa uz daljnje kamate te je naložena provedba odgovarajućih knjiženja u poslovnim knjigama i određen je rok od 8 dana za izvršenje, pod prijetnjom ovrhe.

3.              Tuženik je podnio žalbu protiv prvostupanjske presude zbog bitne povrede pravila sudskog postupka, pogrešno ili nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja i pogrešne primjene materijalnog prava. Prvenstveno ističe da prvostupanjski sud pogrešno smatra da je porezno tijelo nametnulo tužitelju provođenje nerealnih provjera glede poslovnog partnera. Stava je da su utvrđenja prvostupanjskog suda neutemeljena, kao i da se sud nije dovoljno upoznat s porezno relevantnim činjenicama. Upire na to da je tužitelj u konkretnom slučaju bio dužan postupati s odgovarajućim stupnjem pažnje te citira odredbu članka 10. Zakona o obveznim odnosima („Narodne novine“ 35/05., 41/08., 125/11., 78/15., 29/18., 126/21., 114/22., 156/22.). Smatra da je tužitelj bio dužan postupati pažnjom dobrog gospodarstvenika te je zanemario niz pokazatelja rizika poslovanja povodom kojih se našao u poziciji da je znao ili morao znati da sudjeluje u prijevari. Iznosi razloge zbog kojih smatra da je tužitelj prilikom poslovanja s društvom S. M. d.o.o. izvršio prijevarne aktivnosti te se propustio upoznati s poslovanjem svog dobavljača. Stava je da je neprihvatljivo stajalište da je tužitelj izvršio objektivne provjere dobavljača uvidom u sudski registar i F. Iznosi da iz sudske prakse, u predmetima koji su činjenično usporedivi s ovim upravnim predmetom, proizlazi da se porezni obveznik ne može opravdati neznanjem, već se od njega očekuje aktivno postupanje. Upire na to da prvostupanjski sud pogrešno razmatra i tumači predmetno činjenično stanje te da je porezno tijelo u zapisniku o poreznom nadzoru detaljno opisao slijed događaja između društava tužitelja i dobavljača. Predlaže da ovaj Sud poništi prvostupanjsku presudu.

4.              Tužitelj u odgovoru na žalbu iznosi da tuženik u žalbi nije iznio koje su to nedvojbeno utvrđene porezno relevantne činjenice na koje se poziva niti koje činjenice sud nije u dovoljnoj mjeri uzeo u obzir. Pritom navodi činjenični tijek stvari za koji drži da je relevantan za odlučivanje u ovom predmetu te ističe da iz navedenog nije vidljivo da je tužitelj poduzimao radnje koje su protivne propisima o obveznopravnim odnosima. Citira navode tuženika iz žalbe te iznosi svoja stajališta u tom pogledu na način da se snižavanje cijena od strane dobavljača ne može primijeniti na transakciju iz 2015. Obrazlaže predmetno stanje stvari kroz konkretan primjer transakcija s dobavljačem, trgovačkim društvom S. M. d.o.o., i navodi da su stavovi tuženika o snižavanju cijena kao bitnog obilježja prijevarnih aktivnosti neutemeljeni. Opetovano ističe da je tužitelj poduzeo sve objektivne radnje provjere na temelju javno dostupnih podataka te da nije bilo pokazatelja poreznih prijevara. Ponavlja svoje dosadašnje navode iz tužbe te ističe da posjeduje svu dokumentaciju kojom se dokazuje urednost transakcija. Spisu prileži podnesak tužitelja od 2. kolovoza 2022. u kojem navodi da dostavlja dopis iz kojeg je vidljivo da porezni obveznik od nadležnog tijela nikada nije primio upozorenja, a da je tuženik bio obvezan uputiti tužitelju pismo upozorenja da bi se moglo tvrditi da je tužitelj znao ili morao znati da sudjeluje u prijevarnim transakcijama radi izbjegavanja plaćanja PDV-a.

5.              Žalba je osnovana.

6.              Ispitivanjem pobijane prvostupanjske presude sukladno odredbi članka 73. stavka 1. Zakona o upravnim sporovima („Narodne novine“ 20/10., 143/12., 152/14., 94/16. i 29/17.; dalje: ZUS), ovaj Sud je utvrdio da postoje žalbeni razlozi zbog kojih se presuda pobija.

7.               Prvostupanjski je sud, odlučujući o tužbi tužitelja, održao raspravu, izvršio uvid u sudski i spis tuženika te na temelju razmatranja činjeničnih i pravnih pitanja, pogrešno utvrdio da je tužbeni zahtjev osnovan.

8.              Iz podataka spisa predmeta, kao i obrazloženja prvostupanjske presude proizlazi da je nad tužiteljem proveden postupak poreznog nadzora predmet kojega su bile obveze po osnovi PDV-a u razdoblju od 1. studenog 2015. do 31. prosinca 2015., o čemu je sastavljen zapisnik klasa: UP/I-471-02/16-01/233, urbroj: 513-07-01/20-17 od 12. veljače 2020.

9.              Prvostupanjski sud je utvrdio da je osporena odluka tuženika nezakonita te da su porezna tijela pogrešno utvrdila činjenično stanje i pogrešno primijenila materijalno pravo. Međutim, ovaj Sud je stava da činjenice utvrđene od strane poreznih tijela potpuno utvrđene, uz pravilnu primjenu materijalnog prava.

10.               Iz spisa predmeta proizlazi da je društvo S. M. d.o.o. tužitelju izdalo račun 9. studenog 2015. za isporuku 600 mobitela i. 6 16 GB u iznosu 1.696.830,00 kuna na što je obračunao porez na dodanu vrijednost po stopi od 25% u iznosu od 492.457,50 kuna. Trgovačko društvo S. M. d.o.o. nije platilo u Državni proračun razliku za uplatu poreza na dodanu vrijednost po poreznim prijavama koje je podnijelo, osim za mjesec listopad 2015., već je sredstva prebacilo sa žiro-računa da bi saldo na računu bio minimalan te se obveza nije mogla ni prisilno naplatiti. Tužitelj je, po primljenom računu od S. M. d.o.o., iskazani porez na dodanu vrijednost u iznosu od 492.457,50 kuna u svojim poslovnim knjigama i prijavama poreza na dodanu vrijednost odbio kao pretporez. Time porez na dodanu vrijednost između dobavljača S. M. d.o.o. i tužitelja nije bio porezno neutralan za Državni proračun. Slijedom utvrđenih činjenica tijekom poreznog nadzora, prvostupanjsko porezno tijelo je utvrdilo, osim što je tužitelj nabavljao dobra od S. M. d.o.o. po neobično niskim cijenama, da su predmetne transakcije povezane s poreznom prijevarom.

11.              Prvostupanjsko porezno tijelo je konstatiralo da, iako je porezni obveznik naveo da je poduzeo sve mjere i provjere spomenutog dobavljača, utvrđeno je da je do razmjene podataka o društvima došlo tek nakon što je dogovorena isporuka 600 komada mobitela I. te da tužitelj nije izvršio objektivnu procjenu rizika poslovanja s društvom S. M. d.o.o.

12.               Prvostupanjski sud nije prihvatio zaključak tuženika da tužitelj nije postupio u dobroj vjeri niti pažnjom dobrog gospodarstvenika jer je tužitelj izvršio provjeru dobavljača S. M. d.o.o. u sudskom registru te je utvrdio da se radi o društvu koje je ukazivalo na ozbiljnog i potencijalno dugoročnog poslovnog partnera te je adresa tužitelja bila registrirana na poznatoj adresi V. c. 269d (C. G. G.) na kojoj sjedište ima niz društava. Takvo stajalište ovaj Sud ne može prihvatiti.

13.               Odredbom članka 127. stavka 1. Zakona o porezu na dodanu vrijednost („Narodne novine“ 73/13., 99/13., 148/13., 153/13., 143/14.; dalje: ZPDV) propisano je da porezni obveznik koji obavlja u tuzemstvu isporuke dobara i usluga s pravom na odbitak pretporeza smatrat će se odgovornim ako iz objektivnih okolnosti proizlazi da je znao ili morao znati da će zbog prijevarnih aktivnosti dio ili cijeli iznos poreza na dodanu vrijednost vezan za isporuku koja mu je obavljena, ili bilo koju prethodnu ili sljedeću isporuku istih dobara ili usluga, ostati neplaćen. Stavkom 2. Istog članka propisano je da ako se sukladno stavku 1. ovoga članka utvrdi odgovornost poreznog obveznika, istome će se osporiti pravo na pretporez.

14.              Tužitelju je osporeno pravo na odbitak pretporeza po ulaznim računima dobavljača jer obračunati porez na dodanu vrijednost nije prijavljen ni uplaćen u državni proračun, što znači da je riječ o prijevarnom postupanju. S obzirom da tužitelj nije dužnom pažnjom provjerio status dobavljača, i ovaj Sud prihvaća zaključak tuženika da u tom slučaju tužitelj nema pravo na pretporez. Smatra da je, primjenom kriterija iz presude Suda Europske unije u predmetu C-439/04 Axel Kittel, činjenicu da je „porezni obveznik znao ili morao znati“, moguće dokazati utvrđujući je li porezni obveznik koji traži odbitak pretporeza izvršio dobru provjeru poslovnog partnera postupajući pažnjom dobrog gospodarstvenika da bi izbjegao svoju odgovornost radi sudjelovanja u poreznoj prijevari.

15.               Prvostupanjski sud nepravilno nije prihvatio pozivanje tuženika na presudu Suda Europske unije C‑439/04 od 6. srpnja 2006. Iz navedene presude proizlazi da, ako se na temelju objektivnih pokazatelja utvrdi, da je isporuka izvršena poreznom obvezniku koji je znao ili morao znati da svojom kupovinom sudjeluje u transakciji povezanoj sa prijevarnim izbjegavanjem plaćanja poreza na dodanu vrijednost, nacionalni sud treba uskratiti takvom poreznom obvezniku pravo na odbitak. Pravilno je napomenuto tužitelju da činjenice utvrđene tijekom poreznog nadzora ukazuju da je tužitelj znao ili morao znati da sudjeluje u prijevarnim aktivnostima kojima je cilj izbjegavanje plaćanja poreza na dodanu vrijednost, slijedom čega je tužitelju osporen pretporez.

16.               Visoki upravni sud prihvaća utvrđeno činjenično stanje od strane poreznih tijela te, po ocjeni ovog Suda, tuženik je žalbenim navodima doveo u sumnju odlučne činjenice kako ih je utvrdio prvostupanjski sud, a imajući na umu i utvrđeno činjenično stanje u provedenom upravnom postupku. Naime, ovaj Sud je stajališta da je porezni obveznik koji želi koristiti pravo na odbitak pretporeza, dužan pažnjom dobrog gospodarstvenika provjeriti da nije riječ o transakciji koja je povezana s prijevarnim izbjegavanjem plaćanja poreza na dodanu vrijednost. Također, ovakvo stajalište je usklađeno s dosadašnjom praksom ovog Suda u činjenično istovrsnim predmetima.

17.              Nije sporno da, kao što to tužitelj navodi u odgovoru na žalbu, svaki porezni obveznik ima pravo na odbitak pretporeza ako ima formalno uredan račun za isporuku koja mu je izvršena kada je račun izdao porezni obveznik koji je upisan u registar obveznika PDV-a te da je pravo na odbitak pretporeza temeljno pravo svakog poreznog obveznika. No, u slučaju prijevara poreznom obvezniku se može osporiti pretporez ako se dokaže da je znao ili morao znati da sa svojom kupovinom sudjeluje u transakciji koja je povezana sa prijevarnim izbjegavanjem plaćanja PDV-a.

18.              Porezni obveznik ostvaruje pravo na odbitak pretporeza prema članku 57. stavku 2. i članku 58. stavku 1. i 6. ZPDV-a  pri čemu moraju biti ispunjeni uvjeti propisani člankom 60. tog Zakona. Međutim, činjenicu da je porezni obveznik znao ili morao znati da obračunani i naplaćeni PDV neće biti plaćen u državni proračun zbog prijevarnog postupanja moguće je dokazati time je li porezni obveznik koji traži odbitak pretporeza izvršio dobru provjeru poslovnog partnera postupajući pažnjom dobrog gospodarstvenika da bi izbjegao svoju odgovornost radi sudjelovanja u PDV prijevari. U takvim slučajevima bi primatelji isporuka mogli znati da isporučitelji nisu obveznici PDV-a, što će najvjerojatnije dovesti do prijevarnog postupanja, pa se istima može osporiti pretporez na način propisan člankom 127. ZPDV-a.

19.              Ovaj Sud je stajališta da jednostavna provjera izdavatelja računa putem službenih Internet stranica Porezne uprave ne predstavlja prekomjeran teret te je tužitelj takvu provjeru trebao izvršiti, primjenjujući pažnju dobrog gospodarstvenika, da bi izbjegao svoju odgovornost radi sudjelovanja u poreznoj prijevari. Budući da tužitelj nije primijenio dužnu pažnju, osnovano mu je osporeno pravo na odbitak pretporeza po računu društava S. M. d.o.o. jer obračunati porez na dodanu vrijednost nije prijavljen ni uplaćen u državni proračun.

20.              Stoga, ovaj Sud ne prihvaća utvrđenja prvostupanjskog suda jer su, po ocjeni ovog Suda, tuženikovim žalbenim navodima dovedene u sumnju odlučne činjenice kako ih je utvrdio prvostupanjski sud, a imajući na umu i utvrđeno činjenično stanje u provedenom upravnom postupku.

21.              Na tako utvrđeno činjenično stanje valjalo je primijeniti materijalno pravo, odredbe članaka 57., 58., 60. i 127. ZPDV-a.

22.              Neosnovan je navod tužitelja da tužitelj nije zaprimio pismo upozorenja i da bi se jedino u tom slučaju moglo tvrditi da je tužitelj znao ili morao znati da sudjeluje u transakcijama kojima je namjera izbjegavanje plaćanja PDV-a. Dopis koji tužitelj dostavlja uz podnesak upućen je od strane Hrvatske gospodarske komore i u njemu se navodi da poduzetnici u većini slučajeva ne poštuju propisanu obvezu provjere dobavljača, što u konkretnom slučaju ne predstavlja ekskulpirajuću okolnost za tužitelja.

23.              Vezano i za ostale navode tužitelja, ovaj Sud smatra da su isti neosnovani i nemaju utjecaja na rješavanje predmetne upravne stvari.             

24.              Slijedom svega navedenog, žalbeni navodi tuženika se ocjenjuju pravno odlučnim i utemeljenim, pa je na temelju članka 74. stavka 2. i članka 57. stavka 1. ZUS-a valjalo odlučiti kao u izreci presude.

U Zagrebu 8. ožujka 2023.

   Predsjednica vijeća

        Sanja Štefan, v.r.