1

Broj: Ppž-6642/2022

                              

 

 

 

U    I M E   R E P U B L I K E   H R V A T S K E

 

P R E S U D A

 

              Visoki prekršajni sud Republike Hrvatske u vijeću sastavljenom od sutkinja Goranke Ratković, predsjednice vijeća, te Gordane Korotaj i Kristine Gašparac Orlić, članica vijeća, uz sudjelovanje više sudske savjetnice Emine Bašić, zapisničarke, u prekršajnom postupku protiv okrivljene pravne osobe xx d.d., zbog prekršaja iz čl. 225. st. 1. Zakona o strancima („Narodne novine“, broj 130/11., 74/13., 69/17. i 46/18.), odlučujući o žalbi okrivljene pravne osobe, podnesenoj protiv presude Općinskog suda u Dubrovniku od 10. svibnja 2022., broj: 4.Pp J-1246/2019, u sjednici vijeća održanoj 8. ožujka 2023.,

 

p r e s u d i o    j e

 

I.              Odbija se žalba okrivljene pravne osobe xx d.d. kao neosnovana i potvrđuje se prvostupanjska presuda.

 

II.              Na temelju čl. 138. st. 2. t. 3.c) Prekršajnog zakona („Narodne novine“, broj 107/07., 39/13., 157/13., 110/15., 70/17., 118/18. i 114/22.), okrivljena pravna osoba xx d.d. je obvezna naknaditi paušalni iznos troškova žalbenog postupka u iznosu 70,00 EUR (sedamdeset eura) / 527,42 HRK (petstodvadesetsedamkunaičetrdesetdvijelipe)[1] u roku 15 dana od primitka ove presude.

             

Obrazloženje

 

1.              Pobijanom prvostupanjskom presudom Općinskog suda u Dubrovniku od 10. svibnja 2022., broj: 4.Pp J-1246/2019, proglašena je krivom okrivljena pravna osoba xx d.d. da je, na način činjenično opisan u izreci pobijane presude, počinila prekršaj iz čl. 225. st. 1. Zakona o strancima, za koji joj je izrečena novčana kazna u iznosu 23.000.00 kuna, koju je dužna platiti u roku 30 dana po pravomoćnosti presude, uz pogodnost plaćanja dvije trećine izrečene novčane kazne, a obvezana je i na naknadu troškova prekršajnog postupka u iznosu 300,00 kuna. 

 

2.              Protiv te presude, žalbu je podnijela okrivljena pravna osoba, naznačujući u uvodu žalbe da se žali zbog svih žalbenih osnova, dok iz sadržaja žalbe proizlazi da se žali zbog pogrešno i nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja te povrede odredaba materijalnog prekršajnog prava. Predlaže da se pobijana presuda preinači na način da se okrivljenu pravnu osobu oslobodi od optužbe odnosno da je se oslobodi od plaćanja novčane kazne ili da joj se izrekne najniža moguća novčana kazna, a podredno da se pobijana presuda ukine i predmet vrati prvostupanjskom sudu na ponovno postupanje.

 

3.              Žalba nije osnovana.

 

4.              Visoki prekršajni sud Republike Hrvatske, kao drugostupanjski sud, na temelju čl. 202. st. 1. Prekršajnog zakona, ispitivao je pobijanu prvostupanjsku presudu iz osnova i razloga iz kojih se ona pobija žalbom, kao i po službenoj dužnosti. Pritom nije utvrđeno da postoje razlozi zbog kojih okrivljena pravna osoba pobija prvostupanjsku presudu, a niti su utvrđene povrede na koje ovaj sud, u skladu s navedenom zakonskom odredbom, pazi po službenoj dužnosti.

 

5.              U žalbi zbog pogrešno i nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja, okrivljena pravna osoba navodi da je sud pogrešno tereti za počinjenje prekršaja, jer nije bila u mogućnosti kontrolirati putne isprave putnika, ističe da su policijski službenici u Ateni pustili stranca da putuje dalje, zbog čega upravo oni nisu smjeli strancu dozvoliti daljnje kretanje te ističe da je ona, u okviru važećih zakona Republike Hrvatske, primijenila svu dužnu pažnju.

 

5.1.              Suprotno ovim tvrdnjama žalbe, valjanom analizom provedenih dokaza, ispravno je stajalište prvostupanjskog suda glede svih odlučnih činjenica, pa tako i glede činjenice koja se ističe u žalbi. Neosnovano okrivljena pravna osoba ističe da je u konkretnom slučaju valjanost vize isključivo u domeni policijskih službenika zračne luke u Ateni. Naime, prije svega, okrivljena pravna osoba je odgovorna za svoje zakonito poslovanje u svim segmentima. Odredbom čl. 41. st. 1. Zakona o strancima propisano je da prijevoznik, a nesporno je da okrivljena pravna osoba ima to svojstvo, može dovesti državljanina treće zemlje na granični prijelaz ili u Republiku Hrvatsku ako državljanin treće zemlje ima, između ostalog, i valjanu vizu. Navedena zakonska odredba je decidirana i obligatorna, a na prijevozniku je da organizira način na koji će ispuniti tu zakonsku obvezu. Stoga je jasno da okrivljena pravna osoba, kao prijevoznik, odnosno njeni predstavnici imaju ovlast uskraćivanja ukrcaja putnika na let unatoč njihovoj prijavi za let, radi neodgovarajuće putne dokumentacije (karta, putna isprava, viza, …), a što znači da moraju biti i dodatno educirani u vezi isprava potrebnih za prelazak državne granice. Eventualno postojanje određenih poteškoća bilo koje naravi, pa tako i organizacijske, oko vršenja kontrole prilikom ukrcaja putnika i kontrole valjanosti potrebne dokumentacije za ulazak u Republiku Hrvatsku ni na koji način ne dovodi do otklanjanja prekršajne odgovornosti okrivljene pravne osobe, niti je to moguće prebacivanjem krivnje isključivo na policijske službenike onih zračnih luka iz koje putnici kreću (u ovom predmetu zračne luke u Ateni), kako se to ističe u žalbi.

 

5.2.              Slijedom navedenog, žalbenim navodima činjenično stanje nije dovedeno u sumnju glede pravilnosti i stupnja pouzdanosti utvrđenja odlučnih činjenica, pa nije osnovana žalba zbog pogrešno i nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja.

 

6.              U žalbi zbog povrede odredaba materijalnog prekršajnog prava, okrivljena pravna osoba navodi da je prvostupanjski sud trebao primijeniti institut beznačajnog djela iz čl. 24.a Prekršajnog zakona.

 

6.1.              Međutim, po ocjeni ovog suda, neosnovano se u žalbi ističe da bi se radilo o beznačajnom djelu. Naime, za prosudbu je li neko djelo beznačajno od značaja su subjektivne i objektivne okolnosti odnosno stupanj ugrožavanja ili povrede javnog poretka, društvene discipline i društvenih vrijednosti te potreba da počinitelj bude kažnjen (čl. 24.a Prekršajnog zakona). U konkretnom slučaju, utvrđene subjektivne okolnosti su takve da nema osnove za primjenom instituta beznačajnog djela. Ovo iz razloga što je, prema podacima kojima ovaj sud raspolaže, okrivljena pravna osoba višestruko pravomoćno osuđivana za isti prekršaj, zbog čega ovaj sud smatra da nema osnove za primjenom instituta beznačajnog djela.

 

6.2.              Neosnovano se u žalbi navodi da bi se u konkretnom slučaju radilo o beznačajnom djelu jer „dolaskom stranca na štićeno područje Zračne luke Čilipi za Republiku Hrvatsku nije niti nastala nikakva šteta koju bi okrivljenik trebao sanirati“ te da je „predmetni putnik o trošku okrivljenika vraćen u državu iz koje je doputovao“, jer je u čl. 41. st. 2. Zakona o strancima propisana obveza prijevoznika, koji je dovezao državljanina treće zemlje kojem je odbijen ulazak, da tu osobu bez odgađanja i na svoj trošak odvede s graničnog prijelaza ili iz Republike Hrvatske pa se dakle ne radi ni o kakvom dragovoljnom postupanju okrivljene pravne osobe, nego o obvezi, za čije nepostupanje je propisana sankcija.

 

6.3.              Stoga, nije osnovana žalba zbog povrede odredaba materijalnog prekršajnog prava.

 

7.              Iz sadržaja žalbe proizlazi da se okrivljena pravna osoba nije žalila zbog odluke o izrečenoj novčanoj kazni, no Visoki prekršajni sud Republike Hrvatske, kao drugostupanjski sud, ispitao je pobijanu prvostupanjsku presudu i po toj osnovi, budući da, sukladno odredbi čl. 202. st. 5. Prekršajnog zakona, žalba podnesena u korist okrivljenika zbog pogrešno ili nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja ili zbog povrede materijalnog prekršajnog prava, u sebi sadrži i žalbu zbog odluke o prekršajnopravnoj sankciji.

 

7.1.              Razmotrivši odluku prvostupanjskog suda o izrečenoj novčanoj kazni u visini zakonom propisanog fiksnog iznosa (23.000,00 kuna za svakog prevezenog državljanina treće zemlje), ovaj sud smatra da u konkretnom slučaju nema okolnosti koje bi imale značaj onih naročito izraženih olakotnih okolnosti koje bi opravdale primjenu instituta ublažavanja kazne. Stoga, imajući na umu da su vrlo izraženi zahtjevi generalno preventivnog djelovanja te da nisu utvrđene naročito izražene olakotne okolnosti, a niti ih okrivljena pravna osoba u žalbi navodi, ovaj sud ocjenjuje da je izrečena novčana kazna u iznosu 23.000,00 kuna, dakle u visini zakonom propisanog posebnog minimuma, primjerena i dostatna kako svim okolnostima konkretnog slučaja, tako i svim vidovima zakonske svrhe kažnjavanja.

 

8.              Svakako treba napomenuti da je ovaj sud inkriminirani prekršaj razmatrao i u svjetlu činjenice da je Republika Hrvatska 1. siječnja 2023. postala dio Schengenskog područja te u svjetlu činjenice da je 1. siječnja 2023. stupio na snagu Zakon o izmjenama i dopunama Zakona o strancima („Narodne novine“, broj 151/22.). Međutim, imajući na umu da su i u sada važećim odredbama Zakona o strancima konstitutivni elementi inkriminiranog prekršaja ostali nepromijenjeni, a to znači da volja zakonodavca nije bila dekriminaliziranje protupravnog ponašanja koje je predmet ovog prekršajnog postupka, kao i imajući na umu stav Suda Europske unije izražen u odluci broj C-218/15 od 6. listopada 2016., ovaj sud smatra da se u ovom prekršajnom predmetu ne može primijeniti načelo retroaktivnosti povoljnijeg zakona. Činjenica da je Republika Hrvatska 1. siječnja 2023. postala dio Schengenskog područja ne utječe na konstitutivne elemente prekršaja za koji je okrivljena pravna osoba proglašena krivom, nego je samo dovela do toga da su neki dijelovi vanjskih granica Republike Hrvatske postali unutarnje državne granice Republike Hrvatske na kojima se više ne primjenjuje kontrola viza.

 

9.              U odluci Suda Europske unije broj C-218/15 od 6. listopada 2016. navedeno je da primjena povoljnijeg zakona nužno podrazumijeva sukcesivnu primjenu zakona u vremenu i temelji se na činjenici da je zakonodavac promijenio stajalište bilo u vezi s kaznenom kvalifikacijom činjenica ili u vezi s kaznom koju na kažnjivo djelo treba primijeniti, a o čemu se u konkretnom slučaju ne radi, jer su, kao što je već rečeno, konstitutivni elementi inkriminiranog prekršaja ostali nepromijenjeni, a novčana kazna propisana za to protupravno ponašanje je u sada važećem Zakonu o strancima i više nego dvostruko veća nego u vrijeme kada je počinjen prekršaj za koji je okrivljena pravna osoba proglašena krivom. Zbog navedenog, ovaj sud smatra da činjenica da je nakon počinjenja inkriminiranog djela Republika Hrvatska 1. siječnja 2023. postala dio Schengenskog područja, zbog čega je državna granica preko koje je okrivljena pravna osoba prevezla državljanina treće zemlje postala unutarnja državna granica Republike Hrvatske, ne može utjecati na tijek i odluku u ovom prekršajnom postupku.

 

10.              Paušalni iznos troškova žalbenog postupka temelji se na odredbi čl. 138. st. 2. t. 3.c) Prekršajnog zakona, koja propisuje da troškovi prekršajnog postupka obuhvaćaju paušalni iznos troškova prekršajnog postupka Visokog prekršajnog suda Republike Hrvatske kada je donio odluku kojom je pravomoćno utvrđena prekršajna odgovornost okrivljenika, ako je odlučivao o redovnom pravnom lijeku tužitelja i okrivljenika ili samo okrivljenika. Paušalna je svota, u skladu s čl. 138. st. 3. Prekršajnog zakona određena u okvirima propisanim Rješenjem o određivanju paušalnog iznosa za troškove prekršajnog postupka („Narodne novine“, broj 18/13.) u rasponu od 100,00 do 5.000,00 kuna (preračunato u eure na temelju fiksnog tečaja konverzije, zbog stupanja na snagu Zakona o uvođenju eura kao službene valute u Republici Hrvatskoj), a s obzirom na složenost i trajanje postupka te imovno stanje okrivljenika. Naime, iz podataka u spisu ne proizlazi da bi okrivljenik bio lošeg imovnog stanja pa ovaj sud smatra da plaćanjem troška žalbenog postupka u iznosu 15,00 eura, dakle vrlo blizu minimalno mogućeg iznosa paušalne svote, neće biti dovedeno u pitanje njegovo uzdržavanje.

 

11.              Slijedom navedenog, nije bilo osnove za prihvaćanje žalbe, pa je, na temelju čl. 205. Prekršajnog zakona, odlučeno kao u izreci ove presude.

 

 

Zagreb, 8. ožujka 2023.

 

 

 

 

              Presuda se dostavlja Općinskom sudu u Dubrovniku u 3 ovjerena prijepisa za spis, okrivljenu pravnu osobu i tužitelja.