Poslovni  broj: Gž-1046/2022-2

 

 

 

 

 

 

 

Poslovni broj: Gž-1046/2022-2

 

 

 

U   I M E   R E P U B L I K E   H R V A T S K E

 

P R E S U D A

 

 

              Županijski sud u Puli-Pola, u vijeću sastavljenom od sudaca Zorana Šarića, kao predsjednika vijeća, Mirne-Nade Terlević Sebastijan, kao članice vijeća i sutkinje izvjestiteljice, te Miroslava Ružića, kao člana vijeća, u pravnoj stvari tužitelja Z. K., OIB:..., S. P., kojeg zastupa punomoćnik H. K., odvjetnik u B., protiv tuženika M. M. d.o.o. OIB:..., sa sjedištem u B., V. M., kojeg zastupa punomoćnik J. P., odvjetnik u B., odlučujući o žalbi tužitelja protiv presude Općinskog suda u Bjelovaru, poslovni broj: Pn-61/2021-24 od 4. srpnja 2022., 8. ožujka 2023.,

 

 

p r e s u d i o   j e

 

I. Odbija se žalba tužitelja te se potvrđuje presuda Općinskog suda u Bjelovaru, poslovni broj: Pn-61/2021-24 od 4. srpnja 2022.

 

II. Odbija se zahtjev tužitelja za naknadu troškova žalbenog postupka.

 

 

Obrazloženje

 

1. Presudom suda prvog stupnja, toč. I., odbijen je tužbeni zahtjev tužitelja kojim je od tuženika tražio isplatu iznosa od 15.000,00 kuna zajedno sa zateznom kamatom tekućom od 22. travnja 2021. do isplate po propisanoj stopi i da se naloži tuženiku da u sljedećem broju „B. lista“ o svom trošku objavi ovu presudu. Toč. II. naloženo je tužitelju naknaditi tuženiku parnični trošak u iznosu od 5.312,50 kuna u roku od 15 dana.

 

2. Protiv te presude pravovremenu žalbu podnio je tužitelj zbog pogrešno utvrđenog činjeničnog stanja i pogrešne primjene materijalnog prava. Značenje riječi nejavno i optužen je jasno. Ono što je nejavno ne smije se javno iznositi, a optužena osoba je ona protiv koje je podignuta optužnica. Tako se ne može nazivati osobu koja nije optužena, a posebno ne na samoj naslovnici. Novinar koji piše o takvim temama mora znati razliku između optužene i osumnjičene osobe. Neosnovan je stav suda prvog stupnja kako je nejavnost postupka propisana radi postupanja nadležnog tijela, a ne radi zaštite osumnjičenika. Upravo osumnjičena osoba mora biti zaštićena jer ako ne bude optužena, a čitava priča izađe u javnost, trpjet će užasne neugodnosti i sramoćenje. Tuženik je njegove podatke iznio znatno prije podizanja optužnice. Smatra da nije isprika što je u članku dijelom prenesen govor saborske zastupnice jer to ne opravdava tuženika da mu isto nanese štetu. Predlaže preinačiti pobijanu presudu na način da se usvoji tužbeni zahtjev te da mu se dosudi naknada troškova, uključujući i trošak sastava žalbe. Podredno, predlaže ukinuti presudu i predmet vratiti sudu prvog stupnja na ponovni postupak.

 

4. Žalba tužitelja nije osnovana.

 

5. Predmet spora u ovoj pravnoj stvari je zahtjev tužitelja kojim od tuženika traži isplatu iznosa od 15.000,00 kuna s pripadajućom zateznom kamatom od podnošenja tužbe do isplate na ime naknade neimovinske štete prema odredbi čl. 21. do 23. Zakona o medijima ("Narodne novine" broj 59/2004., 84/2011., 81/2013., dalje: ZM) zbog povrede prava osobnosti iz čl. 19. Zakona o obveznim odnosima ("Narodne novine" broj 35/2005., 41/2008., 125/2011. i 78/2015, 29/2018., dalje ZOO), prava na ugled i čast. Tvrdi da mu šteta nastala uslijed objavljenog teksta u tjedniku tuženika: "HDZ-ov ravnatelj optužen za spolno uznemiravanje, a stranku najviše brine gubitak glasova" od 15. ožujka 2021. jer je tuženik iznio netočnu informaciju o tome da je tužitelj optužen za spolno uznemiravanje, a tuženik nije ni smio iznositi sadržaje dokaznih radnji državnog odvjetništva i isticati postojanje postupka pred tim tijelom zbog činjenice da je provođenje takvog postupka nejavno i da nisu smjeli biti objavljeni njegovi osobni podaci.

 

6. Sud prvog stupnja odbio je tužbeni zahtjev tužitelja uz zaključak kako je sporni dio tuženikovog članka od 15. ožujka 2021. predstavljao vjerno izvješće s rasprave na sjednici tijela zakonodavne vlasti, Hrvatskog sabora, u kojoj je raspravi saborska zastupnica I. P. K. iznosila navode o prijavama da je tužitelj, kao ravnatelj D. za odrasle osobe, spolno uznemiravao djelatnice, pri čemu smisao rasprave nije promijenjen uredničkom obradom, što predstavlja razlog za ekskulpaciju tuženika iz čl. 21. st. 4. alineja 1. ZM-a. Osim toga, ocjenjuje da se ne radi o stručnom članku u kojem bi se korišteni izrazi (da je tužitelj optužen za spolno uznemiravanje) trebali prosuđivati korištenjem strogih pozitivnopravnih termina (jer da članak nije napisan da bi se javnost informirala o tome da je protiv tužitelja podignut optužni akt), već je autor članka informacijom htio obavijestiti zainteresiranu javnost da je tužitelj, kao ravnatelj D. za odrasle osobe u B., osumnjičen za spolno uznemiravanje djelatnica doma (optužen od strane njih za spolno uznemiravanje), o sumnjama da je počinjeno spomenuto kazneno djelo. Takav zaključak da proizlazi i iz činjenica da se u naslovu i sadržaju objavljenog članka, osim termina "optužba", u istom smislu koristi i termin "prijava", ali i da se navodi kako je tužitelj bio pod istragom policije i državnog odvjetništva koji će na kraju i donijeti konačnu odluku.

 

6.1. Ocjenjuje da iz odredbe čl. 213. Zakona o kaznenom postupku 152/2008., 76/2009., 80/2011., 91/2012., 143/2012., 56/2013., 145/2013., 152/2014.,70/2017., 126/2019., 126/2019. i 80/2022., dalje: ZKP) proizlazi kako istraživanje koje provodi državni odvjetnik radi odlučivanja o podizanju optužnice nije tajno pa da zato nije bilo zabranjeno javno iznositi sadržaj dokaznih radnji i isticati postojanje postupka, tako ni navoditi ime i prezime tužitelja. Zaključuje da je smisao nejavnosti istraživanja koje provodi državni odvjetnik zaštita postupka nadležnog tijela tj. sprječavanje kompromitiranja dokaznih radnji koje provodi državni odvjetnik radi odlučivanja o podizanju optužnice, a ne zaštite osobe u odnosu na koju se istraživanje provodi.

 

6.2. Također, ocjenjuje da je tužitelj u vrijeme objave spornog članka bio ravnatelj D. za odrasle u B., javne ustanove pa je, zastupajući tu ustanovu, bio javna osoba. Zato je postojalo opravdano zanimanje javnosti, javni interes za objavu  informacije o tome kako postoji sumnja da je ravnatelj jedne javne ustanove počinio kazneno djelo prema svojim djelatnicama, zbog čega iznošenje takve informacije ima prednost u odnosu na zaštitu tužiteljeve privatnosti. Takvo iznošenje sumnje da je počinjeno kazneno djelo (u vezi s obavljanjem posla ravnatelja u javnoj ustanovi) ima legitimni cilj i opravdava počinjeno zadiranje u tužiteljevo pravo privatnosti. Osim toga, autor članka I. K. je informaciju saznao iz govora zastupnice u Hrvatskom saboru te ju provjerio kod osoba koje su tužitelja optužile za spolno uznemiravanje. Zaključuje kako je autor teksta imao osnovani razlog povjerovati da je ta informacija točna, a poduzeo je i sve potrebne mjere za provjeru njezine točnosti te je pritom postupao u dobroj vjeri, unatoč neuspjelom razgovoru s tužiteljem. Stoga, ocjenjuje da tuženik, kao nakladnik, ne odgovara za štetu ni iz razloga jer je dokazao postojanje pretpostavki za oslobađanje od odgovornosti za štetu iz čl. 21. st. 4. alineja 3. ZM-a pa se nisu ispunile pretpostavke za dosudu pravične novčane naknade tužitelju.

 

7. Takva odluka suda prvog stupnja pravilna je i zakonita.

 

8. Sud prvog stupnja nije počinio bitne povrede odredaba postupka na koje ovaj sud pazi po službenoj dužnosti prema odredbi čl. 365. st. 2. Zakona o parničnom postupku ("Narodne novine" broj 53/1991., 91/1992., 112/1999., 88/2001., 117/2003., 88/2005., 84/2008., 57/2011. i 25/2013., 70/2019. i 80/2022., dalje: ZPP).

 

9. U ovom se slučaju radi o postupku u kojem se sukobljavaju dva prava istog ranga. Riječ je, s jedne strane, o pravu tužitelja na zaštitu privatnosti, časti, ugleda i dostojanstva, a s druge strane o pravu tuženika, kao nakladnika, na slobodu izražavanja. Ta prava načelno uživaju istu zaštitu, ne samo na temelju odredaba čl. 3. i 7. ZM-a, već i na temelju odredaba članaka 35. i 38. Ustava Republike Hrvatske ("Narodne novine" broj 56/1990., 135/1997., 8/1998., 113/2000., 124/2000., 28/2001., 41/2001., 55/2001., 76/2010., 81/2010. i 5/2014., dalje Ustav) te čl. 8. i 10. Europske konvencije za zaštitu ljudskih prava i temeljnih sloboda („Narodne novine“ - Međunarodni ugovori, broj 18/1997., 6/1999., pročišćeni tekst, 8/1999.).

 

9.1. Odredbama čl. 21. do 23. ZM-a propisana je odgovornost nakladnika za štetu.

 

9.2. Odredbom čl. 21. st 1. ZM-a propisano je da je nakladnik koji informacijom objavljenom u mediju prouzroči drugome štetu dužan naknaditi ju, izuzev u slučajevima propisanim tim Zakonom, a st. 3. je određeno kako se na utvrđivanje odgovornosti za naknadu štete primjenjuju propisi o obveznim odnosima, osim ako tim Zakonom nije drugačije određeno. St. 4. alineja 1. je propisano da nakladnik ne odgovara za štetu, između ostalog, i ako je informacija kojom je šteta učinjena: – vjerno izvješće s rasprave na sjednici tijela zakonodavne, izvršne ili sudbene vlasti te tijela jedinica lokalne i područne (regionalne) samouprave ili na javnom skupu ili je prenesena iz akta tijela zakonodavne, izvršne ili sudbene vlasti ili tijela jedinica lokalne i područne (regionalne) samouprave, a njezin smisao nije promijenjen uredničkom obradom. St. 4. alineja 3. određeno je da nakladnik ne odgovara za štetu ako je informacija kojom je šteta učinjena utemeljena na točnim činjenicama ili na činjenicama za koje je autor imao osnovani razlog povjerovati da su točne i poduzeo je sve potrebne mjere za provjeru njihove točnosti, a postojalo je opravdano zanimanje javnosti za objavu te informacije, i ako se postupalo u dobroj vjeri. Odredbom čl. 21. st. 6. ZM-a propisano je kako postojanje pretpostavki odgovornosti za štetu dokazuje tužitelj, dok postojanje pretpostavki za oslobođenje od odgovornosti za štetu iz stavka 4. ovoga članka dokazuje tuženik.

 

9.3. Odredbom čl. 22. st. 1. ZM-a propisano je kako se nematerijalna šteta u pravilu naknađuje objavljivanjem ispravka informacije i isprikom nakladnika te isplatom naknade sukladno općim propisima obveznog prava, pri čemu prema st. 2. pravo na tužbu za naknadu nematerijalne štete sukladno općim propisima obveznog prava ima osoba koja je prethodno zatražila od nakladnika objavljivanje ispravka sporne informacije odnosno isprike nakladnika kada ispravak nije moguć.

 

9.4. Odredbom čl.19. st.1. ZOO-a propisano je da svaka fizička i pravna osoba ima pravo na zaštitu svojih prava osobnosti pod pretpostavkama utvrđenim zakonom (st.1.). U tom smislu se stavkom 2. čl. 19. ZOO-a pod pravima osobnosti razumijevaju pravo i na, između ostalog, ugled i čast. Ukoliko dođe do nastanka štete, uz ispunjenje svih pretpostavki, ona se popravlja u nenovčanom obliku, objavljivanjem presude, odnosno ispravka ili povlačenjem izjave kojom je povreda prava osobnosti učinjena ili nečim drugim čime se može ostvariti svrha koja se postiže pravičnom novčanom naknadom (čl. 1099. ZOO-a), ali također i u novčanom obliku, pravičnom novčanom naknadom (čl. 1100. ZOO-a).

 

10. Nije sporno da je tuženik u tiskanom izdanju Bjelovarskog lista od 15. ožujka 2021., na naslovnici, objavio tekst pod naslovom "HDZ-ov ravnatelj optužen za spolno uznemiravanje, a stranku najviše brine gubitak glasova"; na stranici 3. naslov „HDZ-ov ravnatelj Z. K. osumnjičen za seksualno uznemiravanje“; da se tužitelj 17. ožujka 2021. obratio tuženiku sa zahtjevom za objavu ispravka objavljenih informacija u vezi sa spomenutim tekstom; da je tuženik nakladnik tjednika B. list; da je kod tužitelja, i zbog objavljenog teksta po tuženiku, došlo do povrede prava osobnosti; da je saborska zastupnica I. P. K. na raspravi H. sabora 10. ožujka 2021. navela da je D. za odrasle osobe pod istragom policije i državnog odvjetništva zbog više anonimnih prijava u kojima se navodi da je ravnatelj spolno uznemiravao djelatnice; da je prije sporne objave prethodno objavljeno još nekoliko članaka naslova: „Ravnatelj prijavljen za spolno uznemiravanje“ 5. veljače 2021. –  portal K..hr., „T. i M. osudili nasilje i prozvali institucije da dovrše istragu o navodnom uznemiravanju 10. ožujka 2021. – portal K..hr., „Zastupnica upozorila na prijave za spolno uznemiravanje u bjelovarskom Domu“ od 10. ožujka 2021. – portal K..hr. u kojima se spominju prijave i optužbe na teret tužitelja; da je D. za odrasle osobe u vlasništvu Republike Hrvatske i u nadležnosti Ministarstva rada, mirovinskog sustava, obitelji i socijalne politike (što podrazumijeva da je osnovan proračunskim sredstvima, izdvajanjima sredstava svih poreznih obveznika u Republici Hrvatskoj); da je tužitelj bio jedan od članova HDZ-a, Županijskog odbora Bjelovarsko-bilogorske županije; da je protiv tužitelja Općinsko državno odvjetništvo u Bjelovaru 5. listopada 2021., na temelju spomenutih prijava djelatnica, podiglo optužnicu radi počinjenja kaznenog djela zlostavljanja na radu i tri kaznena djela spolnog uznemiravanja.

 

11. Ovaj sud podržava zaključak suda prvog stupnja koji proizlazi iz utvrđenog odlučnog činjeničnog stanja da tuženik, kao nakladnik, ne odgovara za štetu učinjenu informacijom koju je iznio na utvrđeni način jer je dokazao postojanje pretpostavki za oslobađanje od odgovornosti za štetu.

 

11.1. Naime, nesporno je i prije objave predmetnog članka, u raspravi zastupnice u Hrvatskom saboru, javnost već bila obaviještena o prijavama protiv tužitelja za spolno uznemiravanje na radnom mjestu. Sporni dio objavljenog teksta, u tom smislu, zato predstavlja vjerno izvješće s rasprave na sjednici tijela zakonodavne vlasti čiji smisao nije promijenjen uredničkom obradom pa je već time ostvaren razlog za ekskulpaciju tuženika, nakladnika, prema čl. 21. st. 4. alineja 1. ZM-a.

11.2. Ovaj sud prihvaća i zaključak suda prvog stupnja kako naslov članka ne govori o podizanju optužnice protiv tužitelja, unatoč korištenom terminu u naslovu „optužen“. Naime, taj termin se, osim redovito kod podizanja optužnice, koristi i kolokvijalno, u situacijama svakodnevnog života (kad netko nekoga optužuje za nešto, ovdje djelatnice javne ustanove svog ravnatelja). Upravo taj termin koristi i liječnik psihijatar u nalazu (nespornog sadržaja), a kojem se tužitelj obratio 28. ožujka 2021., opisujući status tužitelja: „Jako opterećen optužbama …“. Osim toga, ocjena je ovog suda da se tekstom objavljenim na naslovnici naglasak stavlja na to kako je politička stranka kojoj je tužitelj pripadao doživjela sam događaj. Također, iz sadržaja samog teksta članka jasno proizlazi da je tužitelj osumnjičen, odnosno prijavljen za spolno uznemiravanje, ne i da je protiv njega podignuta optužnica, odnosno da je optužen u kaznenopravnom smislu. Izvori informacija o sumnjama protiv tužitelja bile su i rasprava saborske zastupnice u Saboru, ali i objave na internetskim portalima u čiju točnost, cijeneći pritom i izvršeni kontakt novinara s oštećenicama i neuspjeli s tužiteljem, novinar, time ni tuženik, nije imao razloga sumnjati, već je novinar koji je pripremio tekst opravdano smatrao da je tužitelj, kao ravnatelj Doma, javne ustanove u vlasništvu Republike Hrvatske, specifične u pružanju brige nesporno psihički bolesnim odraslim osobama, prijavljen zbog počinjenja spomenutih kaznenih djela prema djelatnicama doma. Spomenute okolnosti, pored obavljanja funkcije tužitelja u javnoj ustanovi u vlasništvu države, ali i skrb o posebnoj, ranjivoj kategoriji osoba, govore o opravdanom interesu javnosti za tužiteljevo djelovanje u javnoj ustanovi, njegov odnos prema djelatnicima koji se može odraziti i na odnos prema korisnicima Doma. Time je tuženik dokazao i postojanje razloga za oslobođenje od odgovornosti za štetu iz čl. 21. st. 4. alineja 3. ZM-a jer je informacija kojom je šteta učinjena utemeljena na točnim činjenicama (podnesene prijave protiv tužitelja za spomenuto kazneno djelo), odnosno na činjenicama za koje je autor imao osnovani razlog povjerovati da su točne i poduzeo je sve potrebne mjere za provjeru njihove točnosti, a postojalo je opravdano zanimanje javnosti za objavu te informacije i postupalo se u dobroj vjeri.

 

11.3. Protivno žalbi, nisu povrijeđene niti odredbe čl. 213. ZKP-a koji propisuje da je istraživanje (provođenje dokaznih radnji koje su svrhovite za odlučivanje o podizanju optužnice) nejavno te da se tek u zakonom predviđenim slučajevima može odrediti tajnost istraživanja ili nekog njegovog dijela. Zakonom o izmjenama i dopunama Zakona o kaznenom postupku (Narodne novine broj 145/2013.) izmijenjena je odredba članka 213. ZKP-a na način da je određeno kako je istraga nejavna. To znači da pojedinim radnjama istraživanja, nakon obavijesti okrivljeniku, ne mogu prisustvovati nepozvane osobe, ali sam sadržaj tih radnji nije tajan i nema kaznenog djela ako se objavi. U konkretnom slučaju istraživanje koje je provodio državni odvjetnik nije bilo tajno pa pravilno sud prvog stupnja zaključuje da nije bilo zabranjeno isticati postojanje postupka prema tužitelju (i navođenjem njegovog imena i prezimena) jer je upravo u vrijeme objave tuženikovog članka Općinsko državno odvjetništvo u Bjelovaru nesporno provodilo istraživanje. Prvostupanjski sud je u pravu kada zaključuje da je nepostojanje javnosti određeno radi zaštite probitaka istraživanja, što proizlazi i iz čl. 213. st. 3. ZKP-a. Međutim, valja reći kako prema istoj odredbi čl. 213. st. 3. ZKP-a tijelo koje provodi istraživanje može odrediti tajnost istraživanja ili nekog njegovog dijela iz razloga navedenih u članku 388. ZKP-a (dakle, i radi zaštite osobnog ili obiteljskog života optuženika), ali opet ako bi javno objavljivanje podataka štetilo probicima istraživanja. Zato žalitelj neosnovano ukazuje na suprotno.

 

12. Odredbom čl. 10. st. 1. Konvencije za zaštitu ljudskih prava i temeljnih sloboda ("Narodne novine" - Međunarodni ugovori, broj 18/1997., 6/1999., pročišćeni tekst, 8/1999., dalje Konvencija) propisana je sloboda izražavanja prema kojoj svatko ima pravo na izražavanje. To pravo obuhvaća slobodu mišljenja i slobodu primanja i širenja informacija i ideja bez miješanja javne vlasti i bez obzira na granice. Stavkom 2. određeno je kako ostvarenje tih sloboda obuhvaća i dužnosti i odgovornosti, ono može biti podvrgnuto formalnostima, uvjetima, ograničenjima ili kaznama propisanim zakonom koji su u demokratskom društvu nužni radi zaštite ugleda ili prava drugih.

12.1. Zajamčene slobode izražavanja iz čl. 10. st. 1. Konvencije predstavljaju jedan od temelja demokratskog društva. Prema ocjeni ovog suda, navedenom odredbom zaštićene su novinarske slobode u smislu istraživanja i propitkivanja, sve kako bi se ostvarila medijska svrha upoznavanja javnosti s događajima u društvu. Međutim, sloboda medija i izražavanja nije apsolutna jer je suprotstavljena, također jednom od temeljnih ustavnih prava, pravu na zaštitu privatnog života (zaštita privatnosti), ovdje prava na čast, ugled i dostojanstvo. Zato sloboda izražavanja mora počivati na postupanju novinara u dobroj vjeri i na postupanju u skladu s novinarskom etikom pri čemu novinar ne smije prekoračiti određene granice zaštite ugleda, časti i dostojanstva.

 

13. Pritom, valja naglasiti da je tužitelj bio ravnatelj javnog tijela u vlasništvu države, za čije poslovanje upravo u mjestu u kojem je objavljen predmetni tekst postoji povećani, posve opravdani interes javnosti pa je u konkretnom slučaju sloboda izražavanja pretezala nad pravom na zaštitu privatnog života, pri čemu se u konkretnom slučaju zadiranje u njegov privatni život preklapalo s obavljanjem javne funkcije ravnatelja javne ustanove u državnom vlasništvu za čiji zakoniti rad treba odgovarati, uz poštivanje prava svakog čovjeka, djelatnika Doma i njihovih radnih prava.

 

14. Sporni članak bavi se događanjima između tužitelja i zaposlenih u Domu za odrasle osobe (javne ustanove za posebno ranjive i zaštićene kategorije psihički bolesnih odraslih osoba kojima je potrebna institucionalna skrb), ali i utjecajem tih događanja na političku scenu, zbog čega je to svakako predmet opravdanog zanimanja javnosti. S druge strane, u ostvarivanju svoje uloge medija, prezentacije vijesti, pogotovo one koja uzbunjuje javnost, tuženik ima obvezu predočiti dovoljnu činjeničnu osnovu za svoje tvrdnje, koju je i ispunio.

 

14.1. Uzimajući u obzir činjenicu da je autor članka informaciju na kojoj je temeljio članak saznao jer ju je iznijela javno zastupnica u Hrvatskom saboru, kao i činjenicu da su o tužitelju i spomenutim događajima, prije objave predmetnog teksta, pisali i drugi nakladnici prije tuženika, ovaj sud zaključuje da su informacije do kojih je došao tuženik utemeljene na činjenicama za koje je imao osnovan razlog povjerovati da su točne te je poduzeo sve potrebne mjere za provjeru njihove točnosti. Pritom je sud prvog stupnja pravilno ocijenio kako objavom spomenutog članka nisu prijeđene granice dopuštenog, pri čemu je uzeo u obzir sve relevantne čimbenike koji se odnose na obje zaštićene vrijednosti. Pravilan je zato i zaključak suda prvog stupnja da je tuženik postupao u dobroj vjeri pa nije odgovoran za štetu koju je tužitelju eventualno pretrpio objavom sporne informacije, a prema čl. 21. st. 4. alineje 1. i 3. u vezi s čl. 21. st. 6. ZM-a, tako da se neosnovano žalbenim navodima ukazuje na suprotno. 

 

15. Slijedom svega navedenog, sud prvog stupnja je osnovano odbio tužbeni zahtjev jer je tuženik dokazao postojanje pretpostavki za oslobođenje odgovornosti za štetu. Stoga je odbijena žalba tužitelja i potvrđena presuda suda prvog stupnja, sve prema odredbi čl. 368. st.1. ZPP-a.

 

16. Tužitelj sa žalbom nije uspio pa je njegov zahtjev za naknadu troškova odbijen prema odredbi čl. 166. st. 1. ZPP-a u vezi s čl. 154. st.1. ZPP-a.

 

 

U Puli, 8. ožujka 2023.

 

Predsjednik vijeća

 

                         Zoran Šarić, v.r.