1                            Broj: Ppž-8982/2021

 

                                 

 

 

U    I M E   R E P U B L I K E   H R V A T S K E

 

P R E S U D A

 

              Visoki prekršajni sud Republike Hrvatske u vijeću sastavljenom od sutkinja Goranke Ratković, predsjednice vijeća, te Gordane Korotaj i Kristine Gašparac Orlić, članica vijeća, uz sudjelovanje više sudske savjetnice Emine Bašić, zapisničarke, u prekršajnom postupku protiv okr. T. D. i dr., zbog prekršaja iz čl. 13. Zakona o prekršajima protiv javnog reda i mira („Narodne novine“, broj 41/77., 52/87., 47/89., 55/89., 5/90. – pročišćeni tekst, 30/90. – ispravak pročišćenog teksta, 47/90. i 29/94.), odlučujući o žalbi okr. T. D., podnesenoj protiv presude Općinskog suda u Dubrovniku od 26. srpnja 2021., broj: DU2. Pp J-1127/2019, u sjednici vijeća održanoj 8. ožujka 2023.,

 

 

p r e s u d i o    j e

 

I. U povodu žalbe okr. T. D., a po službenoj dužnosti, te djelomičnim prihvaćanjem žalbe okr. T. D., kao i po službenoj dužnosti u odnosu na okr. M. O., preinačuje se pobijana prvostupanjska presuda u odluci o pravnoj oznaci djela i kazni te se izriče da su okr. T. D. i okr. M. O., djelom za koje su proglašeni krivima, počinili prekršaj iz čl. 13. Zakona o prekršajima protiv javnog reda i mira („Narodne novine“, broj 41/77., 52/87., 47/89., 55/89., 5/90. – pročišćeni tekst, 30/90. – ispravak pročišćenog teksta, 47/90., 29/94. i 114/22.), za koji im se, svakome, na temelju te zakonske odredbe, izriče novčana kazna u iznosu 50,00 EUR (pedeseteura) / 376,73 HRK (tristosedamdesetšestkunaisedamdesettrilipe)[1], koje su dužni platiti u roku od 15 dana od primitka ove presude, a ako u navedenom roku plate dvije trećine te novčane kazne, smatrat će se da je novčana kazna plaćena u cijelosti.

 

II. U ostalom dijelu, žalba okr. T. D. se odbija kao neosnovana te se u pobijanom a nepreinačenom dijelu potvrđuje prvostupanjska presuda.

 

III. Na temelju čl. 138. st. 2. t. 3.c) Prekršajnog zakona („Narodne novine“, broj 107/07., 39/13., 157/13., 110/15., 70/17., 118/18. i 114/22.), okr. T. D. je obvezan naknaditi paušalni iznos troškova žalbenog postupka u iznosu 15 EUR (petnaesteura) / 113,02 HRK (stotrinaestkunaidvijelipe) u roku 15 dana od primitka ove presude.

 

 

Obrazloženje

 

              1. Pobijanom prvostupanjskom presudom Općinskog suda u Dubrovniku od 26. srpnja 2021., broj: DU2. Pp J-1127/2019, proglašeni su krivima okr. T. D. i okr. M. O. da su, na način činjenično opisan u izreci pobijane presude, počinili prekršaj iz čl. 13. Zakona o prekršajima protiv javnog reda i mira, za koji im je, svakome, izrečena novčana kazna u iznosu 750,00 kuna (što je protuvrijednost 199,00 DEM odnosno 101,00 EUR), koje kazne su okrivljenici dužni platiti u roku 15 dana po pravomoćnosti presude, uz pogodnost plaćanja dvije trećine istih. Istom presudom, okrivljenici su obvezani na naknadu troškova prekršajnog postupka u iznosu 200,00 kuna, svaki okrivljenik.

 

2. Protiv te presude, žalbu je podnio okr. T. D., putem braniteljice odvjetnice V. R., zbog bitne povrede odredaba prekršajnog postupka, nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja te odluke o prekršajnopravnoj sankciji. Predlaže da se pobijana presuda preinači na način da ga se oslobodi od optužbe odnosno podredno da se ukine i predmet vrati prvostupanjskom sudu na ponovno postupanje. 

 

              3. Žalba je djelomično osnovana.

 

              4. Žaleći se zbog bitne povrede odredaba prekršajnog postupka, okrivljenik navodi da je „izreka presude nerazumljiva te proturječna odlučujućim razlozima navedenim u presudi“, pri čemu obrazlaže da mu se stavlja na teret kako je vikanjem i vrijeđanjem remetio javni red i mir, iznosi definiciju vrijeđanja te tvrdi da je u izreci pobijane presude nužno navesti koje je to točne pogrdne riječi on izgovorio kako bi se utvrdile bitne okolnosti koje bi navodno izgovorene riječi uvrstile u opis djela iz čl. 13. Zakona o prekršajima protiv javnog reda i mira. Time okrivljenik, iako to nije izrijekom naveo, očito smatra da je počinjena bitna povreda odredaba prekršajnog postupka iz čl. 195. st. 1. t. 11. Prekršajnog zakona.

 

              5. Međutim, ova žalbena tvrdnja okrivljenika nije osnovana, jer za ostvarenje bića prekršaja iz čl. 13. Zakona o prekršajima protiv javnog reda i mira nije bitan sadržaj vikom izgovorenih riječi. Radnja vikanja na javnom mjestu, kao jedna vrsta uznemirujućeg ponašanja, predstavlja zakonsko obilježje prekršaja iz čl. 13. Zakona o prekršajima protiv javnog reda i mir, bez obzira na povod i sadržaj izraza. Iz navedenog razloga, nije u pravu okrivljenik kada tvrdi da je izreka pobijane presude nerazumljiva i proturječna jer ne sadrži koje je to točne pogrdne riječi on izgovorio. Stoga, nije osnovana žalba zbog bitne povrede odredaba prekršajnog postupka.

 

6. Iz prethodno navedenih razloga nisu osnovani ni žalbeni navodi kojima okrivljenik tvrdi da je činjenično stanje pogrešno utvrđeno, ističući da iz iskaza svjedoka K. i svjedokinje M., kojima prvostupanjski sud vjeruje, nije utvrđen sadržaj riječi koje je on izgovorio inkriminirane prilike. Također, nije u pravu okrivljenik ni kada ističe da je iskaz svjedokinje M. nevjerodostojan, smatrajući da nije logično da je ona čula takvu galamu koja ju je uznemirila a da ne može reproducirati sadržaj onoga što je čula, jer je, po ocjeni ovog suda, takva situacija doista životna i realno moguća i činjenica da se netko ne može sjetiti sadržaja riječi, a siguran je da se radilo o galami, nikako ne upućuje na nevjerodostojnost iskaza. Također, bezuspješan je pokušaj okrivljenika da obezvrijedi iskaze svjedoka K. i svjedokinje M., jer činjenica da je svjedokinja M. rekla da je inkriminirane prilike bilo dosta kupača, a svjedok K. da je na plaži bilo malo ljudi ne znači da svjedokinja M. uopće nije bila na mjestu događaja, kako se to u žalbi pokušava prikazati.

 

7. Stav ovog suda izražen u odluci broj Jž-1899/2017 od 15. ožujka 2018., koji se citira u žalbi, nije primjenjiv na ovaj prekršajni predmet, jer iz istog proizlazi da se u navedenom predmetu radilo o tome da okrivljenik nije bio optužen da je vikao odnosno galamio na javnom mjestu, nego da je „govorio“, „verbalno napao“ odnosno „vrijeđao“, dok je u ovom prekršajnom predmetu, u činjeničnom opisu optužbe, jasno naznačeno da se okrivljenik optužuje za radnju vikanja raznih uvredljivih i pogrdnih riječi. 

 

8. Za razliku od svjedoka A. M. i N. D., koji su i više nego očito iskazivali pristrano u korist okr. T. D. (svjedokinja M. je u inkriminirano vrijeme bila zaposlenica okr. T. D., a svjedok D. njen partner), po ocjeni ovog suda, pravilno je i osnovano prvostupanjski sud povjerovao svjedoku E. K., koji je, unatoč tome što je poznanik okr. M. O., opisivao protupravne radnje i tog okrivljenika, kao i svjedokinji S. M., koja ne poznaje ni jednog okrivljenika i svojim iskazom je teretila obojicu.

 

9. Nisu osnovani ni žalbeni navodi kojima se osporava odluka prvostupanjskog suda o odbijanju dokaznog prijedloga za ispitivanje policijskih službenika. Naime, ovaj sud smatra da je prvostupanjski sud, s obrazloženjem da su policijski službenici došli na mjesto događaja nakon počinjenog prekršaja, osnovano odlučio ne izvoditi dokaz njihovim ispitivanjem, jer je očigledno da isti nisu bili očevici inkriminiranog događaja. Žalbenim navodima, kojima se ističe da je Policijska uprava dubrovačko-neretvanska ovlašteni tužitelj u ovom prekršajnom predmetu i da je dužnost ovlaštenog tužitelja dokazati da je žalitelj počinio prekršaj na način kako mu se stavlja na teret, nije dovedena u pitanje pravilnost odluke prvostupanjskog suda da se ne izvodi dokaz ispitivanjem policijskih službenika kao svjedoka, jer su sve odlučne činjenice u dovoljnoj mjeri razjašnjene i utvrđene te jer se izvođenjem tog dokaza ne bi promijenilo ovako u svemu pravilno utvrđeno činjenično stanje.

 

10. Stoga, žalbenim navodima činjenično stanje nije dovedeno u sumnju glede pravilnosti i stupnja pouzdanosti utvrđenja odlučnih činjenica, pa nije osnovana žalba okrivljenika zbog pogrešno i nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja.

 

11. Ispitujući pobijanu prvostupanjsku presudu po službenoj dužnosti, na temelju čl. 202. st. 1. Prekršajnog zakona, ovaj sud je utvrdio povredu odredaba materijalnog prekršajnog prava iz čl. 196. t. 4. Prekršajnog zakona na štetu žalitelja, jer je, nakon donošenja prvostupanjske presude, stupio na snagu Zakon o izmjenama i dopunama Zakona o prekršajima protiv javnog reda i mira („Narodne novine“, broj 114/22.), koji za inkriminirani prekršaj propisuje nižu novčanu kaznu (i u posebnom minimumu i u posebnom maksimumu) pa je, prema načelu konkretnosti u primjeni blažeg zakona, a iz razloga jer je okr. T. D. pobijanom presudom izrečena novčana kazna u visini posebnog maksimuma, blaži za istog.

 

12. Naime, u vrijeme počinjenja prekršaja bio je na snazi Zakon o prekršajima protiv javnog reda i mira („Narodne novine“, broj 41/77., 52/87., 47/89., 55/89., 5/90. – pročišćeni tekst, 30/90. – ispravak pročišćenog teksta, 47/90. i 29/94.) po kojem je okr. T. D. proglašen krivim i koji je za prekršaj iz čl. 13. tog Zakona propisivao novčanu kaznu u iznosu od 50 do 200 DEM. Stupanjem na snagu Zakona o prekršajima protiv javnog reda i mira („Narodne novine“, broj 114/22.), za prekršaj iz čl. 13. Zakona o prekršajima protiv javnog reda i mira („Narodne novine“, broj 5/90., 30/90., 47/90., 29/94. i 114/22.) sada je propisana novčana kazna od 20,00 do 100,00 eura. Preračunavanjem, prema fiksnom tečaju konverzije (7,53450), sada propisanu novčanu kaznu u novčanu valutu kune, jasno je da sada važeći Zakon o prekršajima protiv javnog reda i mira („Narodne novine“, broj 5/90., 30/90., 47/90., 29/94. i 114/22.), za ovaj prekršaj, propisuje nižu novčanu kaznu, i u posebnom minimumu i u posebnom maksimumu.

 

13. Prema odredbi čl. 3. st. 1. i 2. Prekršajnog zakona, prema počinitelju prekršaja se primjenjuje propis koji je bio na snazi u vrijeme kada je prekršaj počinjen, a ako se nakon počinjenja prekršaja, a prije donošenja pravomoćne odluke o prekršaju, propis jedanput ili više puta izmijeni, obavezno će se primijeniti propis koji je najblaži za počinitelja.

 

14. Budući da je inkriminirani prekršaj počinjen 12. kolovoza 2019., kada je bio na snazi „stari“ Zakon o prekršajima protiv javnog reda i mira te budući da je 1. siječnja 2023. stupio na snagu „novi“ Zakon o prekršajima protiv javnog reda i mira, koji je u odnosu na predmetni prekršaj blaži za okr. T. D. (prema načelu konkretnosti u primjeni blažeg zakona, a iz razloga jer mu je pobijanom prvostupanjskom presudom izrečena novčana kazna u visini posebnog maksimuma), to ga je ovaj drugostupanjski sud, na temelju čl. 3. st. 2. Prekršajnog zakona, dužan primijeniti. Stoga je ovaj drugostupanjski sud, postupajući po službenoj dužnosti, pravilnom primjenom zakona, preinačio pobijanu prvostupanjsku presudu u pravnoj oznaci djela prekršaja, kako je to navedeno u t. I. izreke ove drugostupanjske presude. Pritom je ovaj sud, primjenjujući načelo beneficium cohaesionis iz čl. 202. st. 6. Prekršajnog zakona, istu odluku donio i u odnosu na okr. M. O. koji nije podnio žalbu.

 

15. Odluka o izrečenoj novčanoj kazni razmatrana je uslijed preinake u pravnoj oznaci djela (budući da je sukladno tome promijenjen i temelj za izricanje kazne), kao i u povodu žalbe, u kojoj okr. T. D. ističe da mu, kod odmjeravanja kazne, prvostupanjski sud nije utvrdio ni jednu otegotnu okolnost i da je olakotnim cijenio njegovu dosadašnju prekršajnu kažnjavanost te da je, unatoč tome, donio odluku o novčanoj kazni u visini posebnog maksimuma, što nije u skladu s načelom razmjernosti između izrečene kazne u konkretnom slučaju i legitimnog cilja prekršajnog postupka.

 

              16. Razmatrajući odluku o izrečenoj prekršajnopravnoj sankciji, ovaj sud smatra da je u pravu žalitelj kada navodi da je novčana kazna izrečena u previsokom iznosu. Naime, s obzirom da se radi o neosuđivanoj osobi te da nije utvrđena ni jedna otegotna okolnost nije bilo mjesta izricanju novčane kazne u visini posebnog maksimuma. Ispravno ocjenjujući sve okolnosti važne za donošenje odluke o prekršajnopravnoj sankciji, a imajući na umu protupravnu količinu za koju je žalitelj proglašen krivim te da nisu utvrđene naročito izražene olakotne okolnosti koje bi opravdale primjenu instituta ublažavanja kazne, ovaj sud smatra da je novčana kazna u visini 50 eura primjerena stupnju žaliteljeve krivnje, opasnosti djela i svrsi kažnjavanja iz čl. 32. Prekršajnog zakona. Pritom je ovaj sud, primjenjujući načelo beneficium cohaesionis iz čl. 202. st. 6. Prekršajnog zakona, istu odluku donio i u odnosu na okr. M. O. koji nije podnio žalbu.

 

17. Paušalni iznos troškova žalbenog postupka temelji se na odredbi čl. 138. st. 2. t. 3.c) Prekršajnog zakona, koja propisuje da troškovi prekršajnog postupka obuhvaćaju paušalni iznos troškova prekršajnog postupka Visokog prekršajnog suda Republike Hrvatske kada je donio odluku kojom je pravomoćno utvrđena prekršajna odgovornost okrivljenika, ako je odlučivao o redovnom pravnom lijeku tužitelja i okrivljenika ili samo okrivljenika. Paušalna je svota, u skladu s čl. 138. st. 3. Prekršajnog zakona određena u okvirima propisanim Rješenjem o određivanju paušalnog iznosa za troškove prekršajnog postupka („Narodne novine“, broj 18/13.) u rasponu od 100,00 do 5.000,00 kuna (preračunato u eure na temelju fiksnog tečaja konverzije, zbog stupanja na snagu Zakona o uvođenju eura kao službene valute u Republici Hrvatskoj), a s obzirom na složenost i trajanje postupka te imovno stanje okrivljenika. Naime, iz podataka u spisu ne proizlazi da bi okrivljenik bio lošeg imovnog stanja pa ovaj sud smatra da plaćanjem troška žalbenog postupka u iznosu 15,00 eura, dakle vrlo blizu minimalno mogućeg iznosa paušalne svote, neće biti dovedeno u pitanje njegovo uzdržavanje, kao ni uzdržavanje osoba koje je on dužan uzdržavati.

             

18. Slijedom navedenog, na temelju čl. 207. i čl. 205. Prekršajnog zakona, odlučeno je kao u izreci ove presude.

 

 

Zagreb, 8. ožujka 2023.

 

 

 

             

Presuda se dostavlja Općinskom sudu u Dubrovniku u 5 ovjerenih prijepisa za spis, okrivljenike, branitelja i tužitelja.