Poslovni broj Gž R-328/2020-3

 

 

 

 

 

U    I M E    R E P U B L I K E     H R V A T S K E

 

 

P R E S U D A

 

              Županijski sud u Rijeci, u vijeću sastavljenom od sutkinja Ivanke Maričić-Orešković predsjednice vijeća, Branke Ježek Mjedenjak članice vijeća i sutkinje izvjestiteljice te Lidije Oštarić Pogarčić članice vijeća, u pravnoj stvari tužitelja Đ. N. OIB: ..., C., zastupan po punomoćniku Ž. K., odvjetniku u D., protiv tuženika H. T. d.d. Z., OIB: ..., radi isplate, rješavajući žalbu tuženika, izjavljenu protiv presude Općinskog suda u Dubrovniku, poslovni broj Pr-214/2015 od 9. prosinca 2019., u sjednici vijeća održanoj 8. ožujka 2023.

 

p r e s u d i o    j e

 

              Uvaženjem žalbe tuženika preinačava se presuda Općinskog suda u Dubrovniku, poslovni broj Pr-214/2015 od 9. prosinca 2019. u točkama I. i III. izreke i sudi:

 

              Odbija se kao neosnovan tužbeni zahtjev koji glasi:

 

              „Nalaže se tuženiku u roku od 15 dana isplatiti tužitelju iznos od 39.021,51 kn / 5.179,04 eur[1] sa zateznom kamatom koja teče:

- na iznos od 1.820,88 kn / 241,67 eur1od 10. prosinca 2012. do isplate,

- na iznos od 1.767,00 kn / 234,52 eur1 od 9. siječnja 2013. do isplate,

- na iznos od 1.759,26 kn / 233,49 eur1 od 8. veljače 2013. do isplate,

- na iznos od 1.359,60 kn / 180,45 eur1 od 8. ožujka 2013.. do isplate,

- na iznos od 1.419,49 kn / 188,40 eur1 od 9. travnja 2013. do isplate,

- na iznos od    780,48 kn / 103,59 eur1 od 9. svibnja 2013. do isplate,

- na iznos od 1.032,96 kn / 137,10 eur1 od 10. lipnja 2013. do isplate,

- na iznos od 1.186,56 kn / 157,48 eur1 od 8. srpnja 2013. pa do isplate,

- na iznos od 1.479,68 kn / 196,39 eur1 od 9. kolovoza 2013. do isplate,

- na iznos od    435,60 kn /   57,81 eur1 od 9. rujna 2013. do isplate,

- na iznos od 1.519,20 kn / 201,63 eur1 od 9. listopada 2013. do isplate,

- na iznos od 2.288,88 kn / 303,87 eur1 od 11. studenog 2013. do isplate,

- na iznos od 2.272,47 kn / 301,61 eur1 od 9. prosinca 2013. do isplate,

- na iznos od 1.851,30 kn / 245,71 eur1 od 10. siječnja 2014. do isplate,

- na iznos od 2.508,52 kn / 332,94 eur1 od 10. veljače 2014. do isplate,

- na iznos od 2.682,56 kn / 356,04 eur1 od 10. ožujka 2014. do isplate,

- na iznos od 2.937,12 kn / 389,82 eur1 od 8. travnja 2014. do isplate,

- na iznos od 2.468,40 kn / 327,61 eur1 od 9. svibnja 2014. do isplate,

- na iznos od 2.286,90 kn / 303,52 eur1 od 9. lipnja 2014. do isplate,

- na iznos od 2.272,47 kn / 301,61 eur1 od 8. srpnja 2014. do isplate,

- na iznos od 1.609,30 kn / 213,60 eur1 od 11. kolovoza 2014. do isplate te

- na iznos od 1.282,88 kn / 170,27 eur1 od 8. rujna 2014. do isplate,

 

po stopi koja se do 31. srpnja 2015. određuje za svako polugodište uvećanjem eskontne stope HNB koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta koje je prethodilo tekućem polugodištu za pet postotnih poena, a od 1. kolovoza 2015. do isplate po prosječnoj kamatnoj stopi na stanje kredita odobrenih za razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunato za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu uvećanoj za 3 postotna poena.

 

Nalaže se tuženiku u roku od 15 dana nadoknaditi tužitelju trošak postupka u iznosu od 6.250,00 kn / 829,52 eur1 sa zateznom kamatom tekućom od 10. prosinca 2019. do isplate po stopi koja se određuje po prosječnoj kamatnoj stopi na stanje kredita odobrenih za razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunato za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu uvećanoj za 3 postotna poena.“

 

 

 

Obrazloženje

 

 

1. Presudom suda prvog stupnja u točkama I. i III. izreke prihvaćen je tužbeni zahtjev u pogledu glavne stvari i troškova postupka, sa sadržajem kao u izreci ove  presude, dok je točkom II. izreke odbijen zahtjev tužitelja za isplatu iznosa od 7.420,61 kn / 984,88 eur1 sa zakonskim zateznim kamatama.

 

2. Protiv dosuđujućeg dijela presude iz točki I. i III. izreke, žalbu podnosi tuženik pozivajući se na sve žalbene razloge iz članka 353. stavak 1. Zakona o parničnom postupku ("Narodne novine“ broj: 53/91., 91/92., 112/99., 88/01., 117/03., 88/05., 2/07., 84/08., 123/08., 57/11., 148/11., 25/13., 28/13., 89/14., 70/19., 80/22. i 114/22. - dalje ZPP), s prijedlogom da se pobijana presuda preinači i tužbeni zahtjev u cijelosti odbije podredno da se presuda ukine i predmet vrati sudu prvog stupnja na ponovno suđenje.

 

3. Na žalbu nije odgovoreno.

 

4. Žalba tuženika je osnovana.

 

5. Predmet spora je zahtjev tužitelja kao radnika prema tuženiku kao bivšem poslodavcu za isplatu razlike naknade za pripravnost (pasivno dežurstvo) u razdoblju od srpnja 2012. do kolovoza 2014. u iznosu od 46.442,12 kn / 6.163,93 eur1 sa pripadajućom zakonskom zateznom kamatom.

 

6. U prvostupanjskom postupku je utvrđeno:

 

- tužitelj je u relevantnom razdoblju sve do 31. kolovoza 2014. bio zaposlen kod tuženika na radnom mjestu Viši tehničar za infrastrukturne usluge - radna jedinica za napajanje i strojarsku infrastrukturu - Odjel za projektiranje i profesionalne usluge u Sektoru za infrastrukturne telekom usluge,

- člankom 6. stavak 4. Ugovora o radu zaključenog između stranaka ugovoreno je da će tužitelj po potrebi posla biti obuhvaćen pasivnim dežurstvom sukladno Pravilniku o radu i Pravilniku o plaćama,

- člankom 16. i 58. Kolektivnog ugovora H. T. d.d. od 24. prosinca 2010. (dalje - KU/10) odnosno člankom 17. i 56. Kolektivnog ugovora H. T. d.d. od 6. veljače 2013. (dalje - KU/13) propisano je:

- pasivno dežurstvo je mjera kojom se otklanja rizik nedolaska radnika na intervenciju u točno određeno vrijeme u izvanrednom slučaju i na taj način izbjegava predvidiva šteta za poslodavca;

- za vrijeme pasivnog dežurstva radnik ne mora biti prisutan u prostorijama poslodavca, ali mora biti dostupan i u roku od 60 minuta od zaprimljenog poziva započeti obavljati tražene aktivnosti;

- da potrebu za pasivnim dežurstvom, trajanje i broj radnika u pasivnom dežurstvu utvrđuje poslodavac, a isto može biti određeno radniku samo ukoliko je isto predviđeno sklopljenim Ugovorom o radu;

- da odluku o pozivanju radnika na izvanredni rad u vrijeme izvan redovnog radnog vremena (intervencija) donosi poslodavac samo u slučajevima kada se raspoloživim radnicima ne može osigurati nesmetano obavljanje usluga;

- da naknada za pasivno dežurstvo iznosi 15% od mjesečne bruto plaće radnika;

- člankom 42. Zakona o radu („Narodne novine“ broj 149/09., 61/11., 82/12., 73/13. - dalje ZR) je propisano da je radno vrijeme vremensko razdoblje u kojem je radnik obvezan obavljati poslove, odnosno, u kojem je spreman (raspoloživ) obavljati poslove prema uputama poslodavca na mjestu gdje se njegovi poslovi obavljaju ili drugom mjestu koje odredi poslodavac (stavak 1.), radnim vremenom ne smatra se vrijeme u kojem je radnik pripravan odazvati se pozivu poslodavca za obavljanje poslova ako se ukaže takva potreba pri čemu se radnik ne nalazi na mjestu gdje se njegovi poslovi obavljaju, niti na drugom mjestu koje je odredio poslodavac (stavak 2.), vrijeme pripravnosti i visina naknade za istu uređuje se ugovorom o radu ili kolektivnim ugovorom (stavak 3.), a vrijeme koje radnik provede obavljajući poslove po pozivu poslodavca se smatra radnim vremenom neovisno o tome da li ih obavlja u mjestu koje je odredio poslodavac ili u mjestu koje je odabrao radnik (stavak 4.),

- tuženik je u relevantnom razdoblju tužitelju isplaćivao plaću koja se odnosila na redovno radno vrijeme u trajanju od osam sati dnevno, uvećanu za ostvareni prekovremeni rad u postotku od 170% od osnovne bruto plaće tužitelja (za intervencije) i 15% na ime naknade za pripravnost (pasivno dežurstvo), prema evidenciji poslodavca (tuženika) o prisutnosti na radu, vođenoj kroz aplikaciju HRnet sustav. 

7. Na temelju gornjih utvrđenja, dovodeći ih u vezu sa iskazima tužitelja i svjedoka Ž. M. i T. P., nadređenih radnika tužitelju u utuženom razdoblju, a sve vezano za spornu činjenicu vremenskog trajanja rada u pripravnosti, sud prvog stupnja je utvrdio da su osnovane tvrdnje tužitelja da je isti bio pasivno dežuran kroz cijelo utuženo razdoblje u vremenu od 16 sati redovnim radnim danom i 24 sata vikendom i blagdanima (izuzev radnog vremena i godišnjeg odmora). Pritom uvažava činjenicu da je tužitelj bio jedini zaposlenik tuženika na opisanom radnom mjestu tijekom 2013. i 2014., zadužen za područje županije uključujući i otoke, pa zaključuje da je kroz cijelo to razdoblje po uputi svog nadređenog bio dužan u svako doba se odazvati pozivu poslodavca i u tom smislu biti mu na raspolaganju da otkloni izvanrednu situaciju u najkraćem roku, što pretpostavlja i ograničenje njegove slobode kretanja u smislu područja udaljenosti i korištenja privatnog vremena po vlastitom nahođenju. Sud cijeni da tuženik, na kojem je bio teret toga dokaza, nije dokazao da bi u tome razdoblju za područje radnog mjesta tužitelja radili drugi zaposlenici tuženika ili njihovi kooperanti, dok za 2012. utvrđuje da kada bi drugi djelatnik (tada postojeći) bio dežuran, tužitelj je i dalje bio evidentiran kao druga osoba koja se treba odazvati na intervenciju.

 

8. Stoga, sud prvog stupnja smatra da je tuženik kao poslodavac dužan tužitelju platiti naknadu za pripravnost odnosno pasivno dežurstvo, čiju visinu utvrđuje provedenim financijskim vještačenjem pa nalaže tuženiku da tužitelju isplati iznos od 39.021,51 kn / 5.179,04 eur1 sa pripadajućom zateznom kamatom, zatim odbija dio tužbenog zahtjeva u visini od 7.420,61 kn / 984,88 eur1 djelomično uvažavajući po tuženiku istaknuti prigovor zastare dok o troškovima postupka odlučuje primjenom članka 154. stavak 1. ZPP-a u vezi s člankom 155. ZPP-a.  

 

9. U donošenju pobijane presude nije počinjena niti jedna od bitnih procesnih povreda iz članka 354. stavak 2. ZPP-a, na koje ovaj sud pazi po službenoj dužnosti u smislu članka 365. stavak 2. ZPP-a, pa tako niti apsolutno bitna povreda postupka iz članka 354. stavak 2. točka 11. ZPP-a, na koju se neosnovano upire sadržajem žalbe tuženika, budući da pobijana presuda nije nerazumljiva, u istoj su izneseni jasni i neproturječni razlozi o odlučnim činjenicama koji ne proturječe stanju u spisu te ih je moguće valjano pravno ispitati.

 

10. Sud prvog stupnja ispitao je sve okolnosti, koje su važne za zakonito presuđenje ovog spora, radi čega nije osnovan žalbeni razlog pogrešno i nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja ali je iz činjenica, koje je utvrdio, izveo nepravilan zaključak o postojanju drugih činjenica, vezano uz osnovanost zahtjeva tužitelja za isplatu razlike u plaći s osnova pasivnog dežurstva te je posljedično tome pogrešno primijenio materijalno pravo.

 

11. U žalbenoj fazi postupka još uvijek je sporno pitanje pripada li tužitelju naknada za pasivno dežurstvo za utuženo razdoblje od dvije godine za sve dane u mjesecu (kada nije bio evidentiran na listi pasivnog dežurstva) i to za sve sate nakon redovnog radnog vremena odnosno nakon 16,00 sati tekućeg dana pa do slijedećega dana u 8,00 sati, kada ponovno započinje redovno radno vrijeme, a neradnim danima u trajanju od 24 sata (uz izuzetak kada je tužitelj koristio godišnji odmor).

 

12. Prema stajalištu ovoga suda, kada se ima u vidu odredba članka 6. Ugovora o radu, proizlazi samo mogućnost i to po potrebi posla da tužitelj bude obuhvaćen pasivnim dežurstvom. Iz takve odredbe ugovora nikako se ne može  zaključiti da je tužitelj bio u obvezi biti pasivno dežuran svakog dana 16 sati, te 24 sata tijekom vikenda. Prema članku 16. KU/10 odnosno članku 17. KU/13 potrebu za pasivnim dežurstvom, trajanje i broj radnika u pasivnom dežurstvu utvrđuje poslodavac. Iz iskaza saslušanih svjedoka, koji su imali neposrednih saznanja o načinu organizacije pasivnog dežurstva i izlazaka na intervencije kod tuženika, proizlazi da su se o rasporedu pasivnog dežurstva radili tjedni i mjesečni planovi, da se vodila evidencije te da je prema toj evidenciji izvršena isplata naknade za pasivno dežurstvo. I sam prvostupanjski sud je utvrdio da se iz obračunskih lista plaće tužitelja i evidencije pripravnosti na radu može utvrditi da je tužitelj u utuženom razdoblju imao evidentirano pasivno dežurstvo i izlaske na intervencije te da mu je za evidentirane mjesece i isplaćena naknada i to kako za prekovremeni rad u postotku od 170% od osnovne bruto place tako i 15% na ime pasivnog dežurstva.

 

13. Stoga, kako iz provedenih dokaza proizlazi da je evidencija pasivnog dežurstva vođena, tada je pogrešno zaključio sud prvog stupnja da bi tužitelju uz nesporno plaćenu naknadu za pasivna dežurstva, za dane kada se isti nalazio na popisu radnika predviđenih za pasivno dežurstvo, kao i plaćenog prekovremenog rada za intervencije, pripadalo pravo na isplatu naknade za pasivno dežurstvo za svaki radni dan od 16,00 sati pa do idućega dana u 8,00 sati, a u neradne dane u trajanju od 24 sata, neovisno o tome da li se nalazio na popisu za pasivno dežurstvo.

 

14. Naime, poslodavac je imao ovlasti pozivati tužitelja na spomenute izvanredne intervencije (izvanredni rad u vrijeme izvan redovnog radnog vremena) neovisno o činjenici da li se tužitelj u tom trenutku nalazio na popisu pasivno dežurnih radnika ili ne, kako to proizlazi iz članka 16. KU/10 i članka 17. KU/13 i to u slučajevima kada s raspoloživim radnicima, koji su u tom trenutku na popisu za pasivno dežurstvo, ne može osigurati nesmetano obavljanje usluga i svaku takvu situaciju, koja je propisno evidentirana, tuženik je tužitelju platio.

 

15. Stoga, kako tužitelj nije na pravno relevantan način dokazao da bi bio na popisu za pasivno dežurstvo svakoga dana, niti da neke od intervencija na koje je pozvan, ne bi bile evidentirane pa stoga niti plaćene, odnosno kako nije dokazao da je odradio više sati pasivnog dežurstva od onih koji su evidentirani i plaćeni, tada je pravilnom primjenom materijalnog prava trebalo odbiti kao neosnovan tužbeni zahtjev kao i zahtjev tužitelja za naknadu troškova postupka.  

 

16. Radi svega navedenog odlučeno je kao u izreci ove presude, pozivom na odredbu članka 373. točka 2. i 3. ZPP-a.

 

              17. Kao nepobijana ostaje neizmijenjena prvostupanjska presuda u točki II. izreke.

 

U Rijeci 8. ožujka 2023.

                                       

                                                                                                             Predsjednica vijeća

                                                                                                                    Ivanka Maričić-Orešković, v.r.