1

Poslovni broj: Gž Ob-25/2023-3

Poslovni broj: Gž Ob-25/2023-3

U   I M E   R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

              Županijski sud u Rijeci u vijeću sastavljenom od sudaca Ivanke Maričić-Orešković predsjednice vijeća, Lidije Oštarić Pogarčić sutkinje izvjestiteljice i članice vijeća, te Branke Ježek Mjedenjak članice vijeća, u pravnoj stvari tužitelja mljt. N. S., OIB: ... iz S., zastupanog po majci i zakonskoj zastupnici T. P. S., OIB: ... iz S., zastupane po punomoćnici Z. Ž., odvjetnici u Z., protiv tuženika H. S., OIB: .... iz Z., zastupanog po punomoćniku T. B., odvjetniku u Z., radi donošenja odluke o uzdržavanju, odlučujući o žalbi mljt. tužitelja podnesenoj protiv presude Općinskog građanskog suda u Zagrebu, poslovni broj P Ob-55/2022-12 od 12. siječnja 2023. u sjednici vijeća održanoj 8. ožujka 2023.,

p r e s u d i o  j e

              Odbija se žalba mljt. tužitelja kao neosnovana i presuda Općinskog građanskog suda u Zagrebu, poslovni broj P Ob-55/2022-12 od 12. siječnja 2023. potvrđuje.

Obrazloženje

1.Citiranom presudom odbijen je zahtjev mljt. tužitelja da se  tuženiku naloži da na ruke majke i z.z. T.P. S. isplati iznos od 2.496,78 kn (331,38 eur)[1] sa zakonskom zateznom kamatom na pojedine iznose, za razdoblje i po stopi kako je to navedeno u izreci, kao  i sa zahtjevom za naknadu parničnog troška.

              2. Točkom II izreke odlučeno je da svaka stranka snosi svoje troškove.

              3. Protiv te presude žalbu podnosi mljt. tužitelj pozivajući se na sve žalbene razloge  iz čl. 353. st. 1. Zakona o parničnom postupku („Narodne novine“ broj 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 2/07, 84/08, 123/08, 57/11, 148/11, 25/13, 28/13, 89/14, 70/19 – dalje: ZPP) uz prijedlog da se pobijana presuda preinači i tuženika obveže na isplatu utuženog iznosa te na naknadu troškova postupka, podredno ukine i predmet vrati sudu prvog stupnja na ponovno suđenje.

              4. Odgovor na žalbu nije podnesen.

              5. Žalba nije osnovana.

              6. I u fazi žalbenog postupka prijeporna je obveza tuženika isplatiti mljt. tužitelju na ime uzdržavanja navedeni iznos i to za razdoblje od 13. svibnja  do 1. listopada 2018.

              7. Neprijeporno je te proizlazi iz utvrđenja suda prvog stupnja slijedeće:

              -brak roditelja  mljt. tužitelja razveden je pravomoćnim rješenjem Općinskog suda u Novom zagrebu, Stalne službe u Samoboru poslovni broj R1 Ob-645/2018-3 od 28. veljače 2019. s time da je istim odlučeno da će tada mljt. djeca stranaka N. S. i A. S. živjeti s majkom, a sukladno sporazumu roditelja određeno je održavanje osobnih odnosa djece i oca. Istim rješenjem utvrđena je obveza  tuženika doprinositi za uzdržavanje mljt. N. S. iznos od 1.200,00 kn mjesečno, a za uzdržavanje mljt. A. S. iznos od 1.600,00 kn počev od listopada 2018.;

              -navedeno je odlučeno sukladno Planu o zajedničkoj roditeljskoj skrbi kojeg su sudu podnijeli roditelji mljt. tužitelja a sud prihvatio, s time da je uz prijedlog za sporazumni razvod braka podneseno odobrenje Plana koji je sačinjen 25. listopada 2018., a prijedlog podnesen 19. studenoga 2018.;

- od prestanka bračne zajednice  13. svibnja 2018. do  1. listopada 2018. tuženik je  isplatio majci i z.z. tužitelja ukupan iznos od 6.000,00 kn, na ime troškova uzdržavanja.

8. Prijeporno je u fazi  žalbenog postupka da li je tuženik ispunio obvezu  doprinosa uzdržavanja mljt. tužitelja za razdoblje od prestanka bračne zajednice do listopada  2018., s obzirom na ukupno uplaćeni iznos u tom razdoblju za oboje djece,  jer  tužitelj ustraje kod  tvrdnji da je na ime doprinosa za uzdržavanje tuženika u obvezi isplatiti daljnji iznos od  2.496,78 kn.

9. Naime, prema odredbi čl. 289. Obiteljskog zakona ("Narodne novine" broj 103/15, 98/19 i 47/20 – dalje ObZ), roditelj koji ne stanuje s maloljetnim djetetom i nije plaćao uzdržavanje za svoje maloljetno dijete dužan je isplatiti naknadu za uskraćeno uzdržavanje od nastanka toga prava pa do podnošenja tužbe (stavak 1.), s time da tražbina djeteta prema roditelju koji ga nije uzdržavao zastarijeva  za vrijeme od pet godina od dana nastanka obveze (stavak 3.). Nadalje, odredbom čl. 106. citiranog Zakona propisano je da je Plan o zajedničkoj roditeljskoj skrbi pisani sporazum roditelja o načinu ostvarivanja zajedničke roditeljske skrbi u okolnostima u kojima  roditelji djeteta trajno ne žive u obiteljskoj zajednici. Planom o zajedničkoj roditeljskoj skrbi mora se detaljno urediti: mjesto i adresa djetetova stanovanja, vrijeme koje će dijete provoditi sa svakim od roditelja, način razmjene informacija u vezi s davanjem suglasnosti pri donošenju  odluka bitnih za dijete, visinu uzdržavanja kao obvezu roditelja kod kojega dijete ne stanuje, te način na koji će se rješavati buduća sporna pitanja (stavak 1. i 2.). Plan o zajedničkoj roditeljskoj skrbi roditelji mogu sastaviti samostalno, u postupku obveznog savjetovanja, kao i u postupku obiteljske medijacije  (stavak 5.).

10. Sud prvog stupnja iz iskaza stranaka te sadržaja priložene dokumentacije utvrđuje da u navedenom Planu nisu roditelji naveli konkretan datum kao početak uzdržavanja  već mjesec listopad. Ne prihvaća obrazloženje majke mljt. tužitelja da im je djelatnica stručnog  tima dala uputu na sastanku obveznog savjetovanja da se u plan ne može  staviti retroaktivno plaćanje uzdržavanja, jer da ObZ ne sadrži takvu odredbu. Osim toga, da je ona višekratno mijenjala iskaz navodeći kako su u postupku savjetovanja dobili uputu da djeca imaju pravo na uzdržavanje od prekida bračne zajednice, s obzirom da su oni Plan sastavili drugačije, zatim da je za to saznala kasnije u Centru kada je tuženika  prijavljivala da ne doprinosi za djecu. Uz to, da je prethodno navela kako su Plan sačinili po uputama djelatnice, a nakon toga da su ga sačinili  sami a Centru samo pokazali, te da je različito iskazivala i o uputama koje je dobila od punomoćnika – odvjetnika.

11. U bitnom konačno zaključuje da su obje stranke bile zastupane po odvjetnicima kao njihovim punomoćnicima pa da su zasigurno imali saznanja o tome da bi trebali regulirati sva sporna pitanja pa tako i eventualno pitanje uzdržavanja koje prije toga nije plaćeno, a trebalo je biti. Stoga zaključuje da su stranke Planom riješile pitanje obveza uzdržavanje tuženika za oboje djece, a uz to da visina uzdržavanja za to razdoblje nije bila utvrđena sudskom odlukom, pa da ne nalazi osnovu temeljem koje bi tuženik bio u obvezi isplatiti utuženi iznos. Stoga odbija  tužbeni zahtjev, a odluku o troškovima postupka donosi primjenom čl. 366. st. 1. ObZ-a.

12. Ispitujući u povodu  žalbe pobijanu presudu nije utvrđeno da bi sud prvog stupnja donošenjem iste počinio koju od apsolutno bitnih procesnih povreda iz odredbe čl. 354. st. 2. ZPP-a na koje ovaj sud pazi po službenoj dužnosti, sukladno odredbi čl. 365. st. 2. ZPP-a.

13. Protivno tvrdnjama mljt. tužitelja sud prvog stupnja je na utvrđeno činjenično stanje pravilno primijenio materijalno pravo kada je zahtjev  odbio.

14. Iz opisanih utvrđenja i iskaza majke i z.z. mljt. tužitelja i tuženika proizlazi da  su se prije sačinjenja Plana obraćali Centru u postupku obveznog savjetovanja, da su se obraćali i punomoćnicima odvjetnicima radi savjeta prilikom sastava  Plana. Nadalje, proizlazi utvrđenim da je tuženik doprinosio za uzdržavanje tada dvoje mljt. djece određene novčane iznose mjesečno i to od prestanka bračne zajednice do podnošenja sporazumnog zahtjeva za razvod braka i sastavljanja Plana. Osim toga tuženik tvrdi da su djeca u to vrijeme s njim provodila dosta vremena tako da su ostajala vikendima spavati te u dužim periodima za vrijeme ljetovanja i da se s njima družio i na druge načine, što z.z. mljt. tužitelja ne poriče, pa iz navedenog proizlazi da je osim kroz novčani doprinos sudjelovao i na taj način u podmirenju potreba djece.

15. Iz navedenog i prema mišljenju ovoga suda proizlazi pravilnim zaključak da je  tuženik za utuženo razdoblje podmirio obvezu doprinosa za uzdržavanje u cijelosti za oboje djece, s obzirom na njihove tadašnje troškove i potrebe te njegove mogućnosti. Uz to, valja istaći da je tužba podnijeta od strane mljt. tužitelja i A. S. koji je u međuvremenu postao punoljetan, ali isti nije odobrio radnje poduzete po majci, pa je rješenjem suda prvog stupnja od 14. rujna 2022. tužba u odnosu na 2. tužitelja A. S. odbačena i ukinute provedene radnje u postupku.

16. Osim toga, ukoliko  iznos koji je  tuženik podmirivao na ime potreba djece nije bio dostatan odnosno odgovarajući, te protivan dogovoru roditelja logično je da bi majka i z.z. mljt. tužitelja odmah po razvodu braka i donošenja rješenja (veljača  2019.) potraživala od tuženika isplatu navedenog iznosa, već je to   učinila po proteku gotovo tri godine zbog čega je i prema mišljenju ovoga suda  pravilno utvrđen zahtjev mljt. tužitelja neosnovanim.

17. Stoga je  žalbu mljt.tužitelja valjalo odbiti i presudu suda prvog stupnja potvrditi temeljem odredbe čl. 368. st. 1. ZPP-a.

U Rijeci 8. ožujka 2023.

         Predsjednica vijeća

    Ivanka Maričić-Orešković