1

 

 

 

 

 

 

U    I M E   R E P U B L I K E   H R V A T S K E

 

P R E S U D A

 

i

 

R J E Š E NJ E

 

Županijski sud u Rijeci, u vijeću sastavljenom od sudaca Milene Vukelić-Margan, predsjednice vijeća, Helene Vlahov Kozomara članice vijeća i sutkinje izvjestiteljice i Ingrid Bučković, članice vijeća, u pravnoj stvari tužitelja M. T. iz S. G. , OIB: ..., zastupanog po punomoćnici A. P., odvjetnici iz N. G., protiv tuženika H. š. d.o.o. Z., OIB: ... zastupanog po punomoćnici A. K. J., mag.iur., radi utvrđenja i naknade štete zbog povrede prava osobnosti, rješavajući žalbu tužitelja izjavljenu protiv presude Općinskog suda u Slavonskom Brodu, Stalna služba u Novoj Gradiški, poslovni broj Pr-133/2019-10 od 18. lipnja 2021., u sjednici vijeća 8. ožujka 2023.,

 

p r e s u d i o   j e

              Odbija se žalba tužitelja kao neosnovana i potvrđuje presuda Općinskog suda u Slavonskom Brodu, Stalna služba u Novoj Gradiški, poslovni broj Pr-133/2019-10 od 18. lipnja 2021. u točki II izreke.

 

 

r i j e š i o   j e

 

              Odbija se žalba tužitelja kao neosnovana i potvrđuje rješenje Općinskog suda u Slavonskom Brodu, Stalna služba u Novoj Gradiški, poslovni broj Pr-133/2019-10 od 18. lipnja 2021. u točki I izreke. 

 

 

Obrazloženje

 

1. Presudom suda prvog stupnja u točki I. izreke odbačena je tužba tužitelja M. T. u dijelu koji glasi:

 

"Utvrđuje se da su nedopušteni Upozorenje na obveze iz radnog odnosa i mogućnost otkaza Ugovora o radu od 19. kolovoza 2019. i Odluka kojom se odbija zahtjev za zaštitu radnikovih prava od 16. rujna 2019. te da isti kao nedopušteni ne proizvode pravni učinak, a poslodavac ih je donio s ciljem povrede dostojanstva radnika."

 

2. U točki II presude odbijen je tužitelj s tužbenim zahtjev kojim je tražio:

 

"Nalaže se tuženiku H. š. d.o.o. Z., OIB: ... na ime naknade neimovinske štete – naknade zbog povrede prava osobnosti isplatiti tužitelju M. T. iz N., OIB: ... iznos od 15.000,00 kn zajedno sa zakonskom zateznom kamatom tekućom od 17. listopada 2019.

 

Nalaže se tuženiku H. š. d.o.o. Z., OIB: .., naknaditi prouzrokovani parnični trošak tužitelju M. T. iz N., OIB: ... u iznosu od 2.000,00 kn."

 

3. Protiv te presude i rješenja žali se tužitelj zbog bitne povrede odredaba parničnog postupka, pogrešno i nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja i pogrešne primjene materijalnog prava.

 

4. U žalbi navodi da je učinio vjerojatnim da ga je tuženik diskriminirao. Navodi da je poslodavac u točki II. Upozorenja radnika upozorio da će uslijediti otkaz ugovora o radu u slučaju ponovnog kršenja radne obveze. Međutim, presudom je propušteno utvrditi koju je to povredu radne obveze poslodavac utvrdio da je radnik počinio, na čije se ponavljanje kršenja radnih obveza poziva poslodavac izravnom posljedicom otkaza. Ukazuje na nespornu činjenicu da izvršava sve svoje obveze iz radnog odnosa uredno i na vrijeme. Osim odlučne činjenice da je kogentnom normom propisana stroga procedura koja prethodi donošenju odluke kod poslodavca, a prije sudskog postupka, svjedok T. D. iskazao je da je poslodavac njegovo imenovanje trebao staviti na oglasnu ploču pa da bi prema tome to radnici trebali znati. Navodi da je sud propustio utvrditi činjenicu da li je poslodavac obavijestio radnike da je imenovano ovlaštenika, a koja činjenica nije odlučna u konkretnom slučaju, ali pokazuje uobičajeno postupanje poslodavac, nepoštivanje zakonskih normi.

 

5. Predlaže pobijanu presudu preinačiti na način da se udovolji tužbenom zahtjevu tužitelja, podredno ukinuti i predmet vratiti sudu prvog stupnja na ponovno suđenje.

 

6. Odgovor na žalbu nije podnesen.

 

7. Žalba nije osnovana.

 

8. Pozivajući se na bitnu povredu odredaba parničnog postupka tužitelj u žalbi ne obrazlaže u čemu bi se ostvario taj žalbeni razlog, a pazeći po službenoj dužnosti na postojanje nekih od bitnih povreda iz odredbe čl. 354. st. 2. toč. 2., 4., 8., 9., 13. i 14. Zakona o parničnom postupku („Narodne novine“ broj 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 2/07, 84/08, 123/08, 57/11, 148/11, 25/13, 28/13, 89/14, 70/19, 80/22, 114/22; dalje ZPP) ovaj sud je utvrdio da donošenjem pobijane presude nije počinjena ni jedna od tih povreda.

 

9. Predmet spora je zahtjev tužitelja da se utvrdi nedopuštenim Upozorenje na obveze iz radnog odnosa i mogućnost otkaza Ugovora o radu od 19. kolovoza 2019. i Odluka kojom se odbija zahtjev za zaštitu radnikovih prava od 16. rujna 2019., a poslodavac ih je donio s ciljem povrede dostojanstva radnika, a isto tako i zahtjev za naknadu neimovinske štete u iznosu od 15.000,00 kn zbog povrede prava osobnosti na dostojanstvo tužitelja za koju tužitelj tvrdi da mu je nastala kao posljedica povrede dostojanstva tužitelja na radu od strane tuženika uslijed diskriminacije, koju je isti vršio nad tužiteljem.

 

10. U postupku je utvrđeno:

 

-da je tužitelj u radnom odnosu kod tuženika na neodređeno vrijeme na radnom mjestu stručni suradnik za pripremu rada, s tim da je 1. veljače 2011. sklopljen ugovor o radu na neodređeno vrijeme, a prema kojem tužitelj ostaje na radu na neodređeno vrijeme u H. š. d.o.o., ali se uz suglasnost obiju ugovornih strana raspoređuje na radno mjesto stručni suradnik za iskorištavanja šuma u stručnoj službi UŠP N. G.,

 

-da je tužitelj protiv tuženika podnio tužbu kojom traži da sud otkaže ugovor o radu na neodređeno vrijeme sklopljen između tužitelja i tuženika, uz ostvarivanje prava na otpremninu te da naloži tuženiku isplatu otpremnine tužitelju u iznosu od 128.304,00 kn, a koji postupak se vodi kod istog prvostupanjskog suda pod poslovnim brojem Pr-118/2019,

 

-da je nepravomoćnom presudom istog prvostupanjskog suda poslovni broj Pr-188/2019 odbijen tužbeni zahtjev tužitelja uz obrazloženje da tužitelj ne može pobijati upozorenje na obveze iz radnog odnosa samostalnom tužbom, dok iz sadržaja zapisnika s ročišta koje je održano 24. rujna 2019. ne proizlazi bila kakva uputa radniku za postupanje i pokretanje postupka, niti sud radnika upućuje na pokretanje postupka, niti im daje otkaz,

 

-da je tuženik 19. kolovoza 2019. dostavio tužitelju upozorenje na obveze iz radnog odnosa i mogućnost otkaza ugovora o radu iz kojeg proizlazi da je tužitelj neovlašteno pribavio odluku o otkazu ugovora o radu J. Š.. te njegove osobne podatke učinio dostupnim trećim osobama bez njegove suglasnosti, čime je kršio odredbe iz radnog odnosa sadržane u čl. 56. st. 1. toč. 19. Pravilnika o radu,

 

-da je Odlukom tuženika od 16. rujna 2019. zahtjev za zaštitu prava iz radnog odnosa koji je podnio tužitelj protiv upozorenja na obveze iz radnog odnosa i mogućnost otkaza ugovora o radu od 16. rujna 2019. odbijen kao neosnovan i upozorenje na obveze iz radnog odnosa i mogući otkaz ugovora o radu od 16. rujna 2019. potvrđen u cijelosti,

 

-da je mišljenje tužitelja da upozorenje na obveze iz radnog odnosa i odluka povodom zahtjeva za zaštitu prava radnika koji je podnesen na predmetno upozorenje, imaju za cilj prouzrokovati strah, neprijateljstvo, ponižavajuće i uvredljivo okruženje i predstavljaju povredu dostojanstva radnika, odnosno da se radi o težoj produljenoj diskriminaciji, koja s posljedicama osobito teško pogađa radnika kao žrtvu, zbog čega je u konkretnom slučaju došlo do uznemiravanja neželjenim ponašanjem koje je uzrokovano zabranjenom izravnom, produljenom diskriminacijom po osnovi dobi tužitelja, stavljanjem tužitelja u nepovoljniji položaj s ciljem povrede dostojanstva radnika.

 

11. Prvostupanjski sud je odbacio tužbu u dijelu koji se odnosi na utvrđenje nedopuštenosti upozorenja na obveze iz radnog odnosa i mogućnost otkaza ugovora o radu od 19. kolovoza 2019. i odluku kojom se odbija zahtjev za zaštitu prava od 16. rujna 2019. jer takvo pravo ne pripada tužitelju u smislu odredbe čl. 133. Zakona o radu ("Narodne novine" broj 93/14 i 127/17 – dalje ZR), pa posljedično tome ne mogu se pobijati pred sudom.

 

12. U odnosu na zahtjev za isplatu navodi da tijekom postupka nije utvrđena niti jedna nezakonitost, kao niti ponašanja i postupci prema tužitelju koji bi primjenom zakonskih odredbi bili zabranjeni i nedopušteni i koji bi predstavljali diskriminaciju po osnovi dobi, uznemiravanje ili povredu prava osobnosti. Smatra da tužitelju ni na koji način nisu povrijeđena prava i dostojanstvo za vrijeme rada, tužitelj nije bio uznemiren od strane neposredno nadređenog, drugih radnika i drugih rukovoditelja te uprave tuženika, te poslodavac niti jednim postupkom nije stavio tužitelja u nepovoljniji položaj u odnosu na druge radnike. Stoga zaključuje da tijekom postupka nije utvrđeno protupravno ponašanje tuženika i nastanak štete, a sam tužitelj iskazuje da ni na koji način osim izrečenim upozorenjem na obveze iz radnog odnosa, nije doživio na radnom mjestu uznemiravanje i diskriminaciju. Stoga tužbeni zahtjev za naknadu štete odbija kao neosnovan.

 

13. U ovom postupku tužitelj između ostalog traži sudsku zaštitu protiv upozorenja koje mu je tuženik izrekao u smislu odredbe čl. 119. st. 1. ZR-a.

 

14. Prema odredbi čl. 119. st. 1. ZR-a prije redovitog otkazivanja uvjetovanog ponašanjem radnika, poslodavac je dužan radnika pisano upozoriti na obvezu iz radnog odnosa i ukazati mu na mogućnost otkaza u slučaju nastavka povrede te obveze.

 

15. Sudska zaštita prava iz radnog odnosa regulirana je odredbom čl. 133. ZR-a, a prema kojoj odredbi radnik koji smatra da mu je poslodavac povrijedio neko pravo iz radnog odnosa može u roku od 15 dana od dostave odluke kojom je povrijeđeno njegovo pravo, odnosno od dana saznanja za povredu prava, zahtijevati od poslodavca ostvarenje tog prava (stavak 1.), a ako poslodavac u roku od 15 dana od dostave zahtjeva radnika iz stavka 1. ovog članka ne udovolji tom zahtjevu, radnik može u daljnjem roku od 15 dana zahtijevati zaštitu povrijeđenog prava pred nadležnim sudom (stavak 2.).

 

16. Iz sadržaja navedene odluke proizlazi da radnik ima pravo na sudsku zaštitu protiv odluke poslodavca koja proizvodi negativne učinke na prava radnika iz radnog odnosa i koja mijenja sadržaj radnog odnosa na štetu radnika ili mu uskraćuje pravo koje mu pripada.

 

17. U konkretnom slučaju upozorenje u smislu odredbe čl. 119. st. 1. ZR-a nije odluka koja neposredno djeluje na prava radnika iz radnog odnosa. Takva izjava je zapravo odraz zakonske obveze poslodavca u slučaju da radnik krši obveze iz radnog odnosa, jer bez takvog upozorenja ne bi bilo pretpostavki za otkaz ugovora o radu uvjetovanog ponašanjem radnika (čl. 115. ZR-a), a opravdanost takvog upozorenja može se dokazivati u eventualnom sporu protiv odluke o prestanku ugovora o radu.

 

18. Prema tome izjava poslodavca  - upozorenje o kršenju obveza iz radnog odnosa i mogućnost otkaza ugovora o radu i odluka donesena povodom zahtjeva za zaštitu prava protiv te izjave ne može se pobijati pred sudom jer takvo pravo ne pripada tužitelju u smislu odredbe čl. 133. st. 1. i 2. ZR-a.

 

19. Stoga je sud prvog stupnja pravilno odbacio tužbu u navedenom dijelu, pri čemu nije odlučno da je umjesto rješenjem pogrešno odlučeno presudom.

 

20. NIje osnovana ni žalba tužitelja glede zahtjeva za isplatu.

 

21. Naime, odredba čl. 7. st. 4. ZR-a propisuje da je zabranjena izravna ili neizravna diskriminacija na području rada i uvjeta rada, uključujući kriterije za odabir i uvjete pri zapošljavanju, napredovanju, profesionalnom usmjeravanju, stručnom osposobljavanju i usavršavanju te prekvalifikaciji u skladu s ovim zakonom i posebnim zakonima, dok je odredbom čl. 7. st. 5. ZR-a propisano da je poslodavac dužan zaštititi dostojanstvo radnika za vrijeme obavljanja posla od postupanja nadređenih, suradnika i osoba s kojima radnik redovito dolazi u doticaj u obavljanju svojih poslova, ako je takvo postupanje neželjeno i u suprotnosti s ovim Zakonom i posebnim zakonima.

 

              22. Odredbom čl. 134. ZR-a određena je zaštita dostojanstva radnika od uznemiravanja i spolnog uznemiravanja te je propisano da se postupak i mjere zaštite uređuju posebnim zakonom, kolektivnim ugovorom, sporazumom sklopljenim između radničkog vijeća i poslodavca ili pravilnikom o radu.

              23. Odredbom čl. 3. Zakona o suzbijanju diskriminacije ("Narodne novine" broj 85/08 i 112/12 – dalje ZSD) propisano je da je uznemiravanje svako neželjeno ponašanje uzrokovano nekim od osnova iz čl. 1. st. 1. ovoga Zakona koje ima za cilj ili stvarno predstavlja povredu dostojanstva osobe, a koje uzrokuje strah, neprijateljsko, ponižavajuće ili uvrjedljivo okruženje.

              24. Dakle, prema ZSD-u uznemiravanje će postojati samo ako je učinjeno iz diskriminatorskih razloga (po osnovi rase ili etničke pripadnosti ili boje kože, spola,  jezika, vjere, političkog i drugog uvjerenja, nacionalnog ili socijalnog podrijetla, imovnog stanja, članstva u sindikatu, obrazovanja, društvenog položaja, bračnog ili obiteljskog statusa, dobi, zdravstvenog stanja, invaliditeta, genetskog nasljeđa, rodnog identiteta, izražavanja ili spolne orijentacije).

25. Prema tvrdnji tužitelja, štetnu radnju predstavlja postupak tuženika i to upozorenje na povredu  obveze  iz radnog odnosa i odluka tuženika o zahtjevu za zaštitu prava radnika protiv tog upozorenja, za koje postupke navodi da imaju obilježja  uznemiravanja. Međutim, tužitelj u konkretnom slučaju, osim tvrdnje  da bi se radio o diskriminaciji po osnovi dobi, nije naveo činjenice kojima bi takvu svoju tvrdnju obrazložio niti je predložio dokaze na navedene okolnosti. S obzirom na navedeno te osnovu tužbenog zahtjeva - naknadu štete zbog diskriminacije, pravilno je sud prvog stupnja zaključio da u postupku nije utvrđeno da bi postupanje tuženika imalo obilježje uznemiravanja s ciljem negativnih učinaka na prava tužitelja.

 

26. Dakle, tužitelj nije učinio vjerojatnim postupanje tuženika protivno odredbi čl. 7. st. 4. ZR-a, budući da iz činjeničnog utvrđenja suda prvog stupnja ne proizlazi da bi tužitelj zbog upozorenja i odluke bio uznemiravan, odnosno da bi bio stavljen u nepovoljniji položaj.

             

27. Iz navedenog proizlazi kako u konkretnom slučaju nije utvrđeno postojanje štetne radnje tuženika kod davanja upozorenja i odluke povodom zahtjeva za zaštitu prava radnika protiv tog upozorenja. Također kasnije postupanje tuženika jer je sklopljen ugovor o radu na neodređeno vrijeme te uz suglasnost ugovornih strana tuženik je raspoređen na radno mjesto stručni suradnik, iskorištavanje šuma u stručnoj službi UŠP N. G. nema obilježja štetnih radnji koje bi imale za posljedicu odštetnu odgovornost.

             

28. Žalbeni navodi tužitelja o njegovom pravu na naknadu štete nisu osnovani. Naime, odredbom čl. 1045. ZOO-a propisuje tko drugome uzrokuje štetu, dužan ju je nadoknaditi ako ne dokaže da je šteta nastala bez njegove krivnje. Pretpostavka za nastanak obveze iz navedene zakonske odredbe je postojanje protupravne radnje štetnika. Kao što je već rečeno, tužitelj nije učinio vjerojatnim da je u spornom razdoblju bio diskriminiran, a niti je dokazao da bi postojala neka druga određena protupravna radnja tuženika kojom bi mu bila prouzročena povreda prava osobnosti. Stoga, nije u pravu tužitelj kada smatra da ima pravo na naknadu štete zbog povrede prava osobnosti.

 

              29. Iz navedenih razloga valjalo je žalbu tužitelja odbiti kao neosnovanu i presudu i rješenje suda prvog stupnja potvrditi, a kako je odlučeno u izreci presude i rješenja pozivom na odredbe čl. 368. st. 1. ZPP-a i čl. 380. toč. 2. ZPP-a.

 

 

U Rijeci 8. ožujka 2023.

 

Predsjednica vijeća

Milena Vukelić-Margan, v.r.