1

 

Poslovni broj:10 Gž Ovr-134/2023-3

 

 

 

Poslovni broj:10 Gž Ovr-134/2023-3

 

 

R E P U B L I K A   H R V A T S K A

 

R J E Š E NJ E

 

 

Županijski sud u Varaždinu, po sucu toga suda Dijani Hofer, kao sucu pojedincu, u ovršnom predmetu ovrhovoditelja Z. b. d.d. Z. (OIB:…), zastupanog odvjetnicima iz Odvjetničkog društva M. & L. d.o.o. Z., protiv ovršenika S. A. (OIB:…) iz N. G., radi ovrhe na nekretninama ovršenika, povodom žalbe ovršenika izjavljene protiv rješenja Općinskog suda u Slavonskom Brodu, Stalne službe u Novoj Gradiški broj Ovr-1423/2015-20 od 11. ožujka 2022., dana 8. ožujka 2023.,

 

r i j e š i o   j e

 

Usvaja se žalba ovršenika, ukida se rješenje Općinskog suda u Slavonskom Brodu, Stalne službe u Novoj Gradiški broj Ovr-1423/2015-20 od 11. ožujka 2022. i predmet vraća istom sudu prvog stupnja na ponovno odlučivanje.

 

Obrazloženje

 

1.Pobijanim rješenjem odbačena je ovršenikova žalba izjavljena nakon proteka roka i odbijen njegov prijedlog radi odgode ovrhe (sadržan u navedenoj žalbi od 9. prosinca 2019.).

 

1.1.Obrazlažući zauzeto stajalište, prvostupanjski sud polazi od činjenice da je pravomoćnim rješenjem o ovrsi broj Ovr-1537/14 od 12. studenog 2014. određena ovrha na nekretninama ovršenika te da je ovršenik dana 9. prosinca 2019. podnio žalbu nakon proteka roka u smislu odredbe čl.53. Ovršnog zakona (dalje: OZ - „Narodne novine“ broj 12/12, 25/13, 93/14) i prijedlog za odgodu navodeći da je kod Općinskog suda u Slavonskom Brodu pokrenuo postupak protiv ovrhovoditelja (koji se vodi pod brojem Pn-350/2015) radi isplate s osnova ništetne ugovorne odredbe predmetnog Ugovora o kreditu o promjenjivoj kamatnoj stopi, pozivajući se pri tom na presudu Trgovačkog suda u Zagrebu broj P-1401/12 od 4. srpnja 2013. donesene u postupku za zaštitu kolektivnih interesa potrošača po tužbi tužitelja Potrošač-Hrvatskog saveza udruge za zaštitu potrošača protiv više tuženih banaka, između ostalih i ovrhovoditelja i da je vještačenje provedeno u citiranom postupku rezultiralo utvrđenjem da je ovršenik preplatio svoju ugovornu obvezu čime da je ostvaren žalbeni razlog iz odredbe čl. 50.stav.1.toč.10. OZ-a, a obzirom da je u međuvremenu pravomoćnom presudom Visokog Trgovačkog suda Republike Hrvatske broj Pž-6632/2017-10 od 14. lipnja 2018. ništetnom utvrđena i ugovorna odredba kojom je regulirana otplata kredita u jednakim mjesečnim anuitetima u CHF u kunskoj protuvrijednosti na dan plaćanja da će i po tom osnovu podnijetu tužbu protiv ovrhovoditelja. Predložio je po provedenom financijskom vještačenju te nakon provedenih dokaza prihvatiti žalbu kao osnovanu i ukinuti rješenje o ovrsi u dijelu tražbine za koji se utvrdi nepostojanje uslijed preplate te odgoditi ovrhu u skladu sa čl. 65. stav.1. toč.5. Ovršnog zakona u vezi sa čl. 70. stav. 1. istog zakona do okončanja postupka povodom izjavljene žalbe.

 

2.1. Po uvidu u predmet broj Pn-350/2015 koji je pokrenuo ovršenik kao tužitelj protiv Z. b. d.d. Z. kao tužene, prvostupanjski sud je utvrdio da je nepravomoćnom prvostupanjskom presudom broj Pn-350/2015-43 od 21. kolovoza 2020. naloženo Z. b.  d.d. da S. A. isplati na ime stjecanja bez osnove iznos od 25.949,11 kn (3.444,04 Eur) te da je dakle ovršenik pokrenuo postupak radi isplate zbog stjecanja bez osnove, a ne utvrđenja ništetnosti ugovornih odredbi ugovora o kreditu. Pored toga da svoju primjenu ne nalazi ni odredba čl. 19.k stav. 1. Zakona o potrošačkom kreditiranju („Narodne novine“ broj 75/09, 112/09, 143/13, 147/13, 9/15, 78/15, 102/15 i 52/16) koja propisuje da ako se radi ostvarenja tražbine iz ugovora o kreditu s međunarodnim obilježjem vodi ovršni postupak protiv potrošača koji je podnio tužbu radi utvrđenja ništetnosti, sud će, na prijedlog ovršenika, odgoditi ovrhu do pravomoćnog okončanja postupka radi utvrđenja ništetnosti, ne ispitujući postojanje drugih zakonom propisanih pretpostavki o odgodi ovrhe na prijedlog ovršenika – obzirom da predmetni ugovor o kreditu nema međunarodno obilježje jer je sklopljen sa kreditorom koji ima registrirano sjedište na području Republike Hrvatske. No iz stanja prvostupanjskog predmeta niti ne proizlazi da se ovršenik poziva na odredbe Zakona o potrošačkom kreditiranju.

 

2.2. Nastavno prvostupanjski sud zaključuje da je presuda povodom kolektivne tužbe  broj Pž-7129/2013 od 13. lipnja 2014. donesena prije pokretanja predmetnog ovršnog postupka pa je ovršenik već u roku za žalbu mogao istaći činjenice koje ističe u žalbi nakon proteka roka, jer je već tada znao da će podnijeti tužbu iz razloga navedenih u predmetnoj presudi i da će vjerojatno ostvarivati prava po navedenoj presudi no da je tek nakon četiri godine vođenja postupka podnio žalbu nakon proteka roka pozivajući se na presude Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske, pa je istu pozivom na odredbu čl.53. stav. 4. OZ-a odbacio.

 

2.3. Konačno, obzirom da ovršenik nije naveo niti obrazložiti eventualnu štetu koja će mu nastati provedbom ovrhe, kao pretpostavku privremene mjere (?) i da se na ovršenika ne može primijeniti članak 19.k. stavak 1. ZPK-a, prvostupanjski sud je njegov prijedlog za odgodu ovrhe odbio kao neosnovanog.

 

3. Pravodobnom žalbom ovršenik pobija opisano rješenje zbog pogrešne primjene materijalnog prava i pogrešno i nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja, s prijedlogom ovom sudu da ga ukine i predmet vrati istom sudu prvog stupnja na ponovno odlučivanje.

 

3.1.Uvodnim sadržajem izjavljene žalbe ovršenik upućuje na ostvarenje bitne povrede odredaba parničnog postupka iz čl.354.stav.2.toč.11. Zakona o parničnom postupku (dalje: ZPP – „Narodne novine“ broj 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 02/07, 84/08, 96/08, 123/08 i 57/11 i 148/11, 25/13 i 89/14 koji svoju primjenu u predmetnom postupku nalazi osnovom odredbe čl.117.stav.1. Zakona o izmjenama i dopunama ZPP-a objavljenog u „Narodnim novinama“ broj 70/19 uz izuzetke propisane odredbama čl.117.stav.2. i 3. ZID ZPP/19) navodeći da žalbu izjavljenu nakon proteka roka uopće nije utemeljio na odredbi čl.19.k.stav.1. Zakona o potrošačkom kreditiranju, već na odredbi čl.53.stav.1. u vezi sa čl.50.stav.1.toč.10. Ovršnog zakona ističući da je ispunjenje tražbine iz ugovora o kreditu koji u predmetnom postupku predstavlja ovršnu ispravu, izmijenjeno odnosno onemogućeno u opsegu ovršne isprave jer je u dijelu prestala na temelju činjenice koja je nastala u vrijeme kada je više nije mogao isticati u postupku iz koje ista potječe.

 

3.2. To više što se u izjavljenoj žalbi pozvao i na presudu Trgovačkog suda u Zagrebu broj P-1401/12 od 4. srpnja 2013., potvrđene presudom Visokog trgovačkog suda u Zagrebu broj Pž-7129/13 od 13. lipnja 2014. (koje se odnose na ništetnost ugovorene promjenjive kamatne stope), već i na presudu Visokog Trgovačkog suda Republike Hrvatske broj Pž-6632/2017 od 14. lipnja 2018. (koja se odnosi na ništetnost ugovorne odredbe kojom je regulirana otplata kredita u jednakim mjesečnim anuitetima u CHF u kunskoj protuvrijednosti na dan plaćanja), no da u vrijeme žalbenog roka još nije bilo provedeno financijsko vještačenje u po njemu iniciranom parničnom postupku broj Pn-350/2015 pa nije raspolagao niti saznanjem o visini svoje tražbine prema ovrhovoditelju.

 

3.3. Konačno, ovršenik se u žalbi poziva i na Zaključak Vrhovnog suda Republike Hrvatske broj Su-IV 87/22 od 11. ožujka 2022. kojim je zauzeto stajalište prema kojemu je ovršni sud, u ovršnim postupcima u kojima se ovrha određuje i provodi na temelju ovršnih isprava koje nisu prošle sudsku kontrolu (rješenja o ovrsi na temelju vjerodostojne isprave, zadužnice, javnobilježnički akti ili solemnizirane privatne isprave i sl.) a koji proizlaze iz potrošačkih ugovora - dužan po službenoj dužnosti preispitati sadrži li potrošački ugovor nepoštene (ništetne) ugovorne odredbe, a i na stajalište Suda Europske unije izraženog u predmetu broj C-407/18 u kojemu je presuđeno da Direktivu Vijeća 93/13/EEZ od 5. travnja 1993. o nepoštenim uvjetima u potrošačkim ugovorima treba s gledišta načela djelotvornosti tumačiti na način da joj se protivi nacionalni propis poput onog iz glavnog postupka, na temelju kojeg nacionalni sud koji odlučuje o prijedlogu za ovrhu ugovora o hipotekarnom kreditu sklopljenog između trgovca i potrošača u obliku neposredno izvršivog javnobilježničkog akta, nema mogućnost, bilo na prijedlog potrošača ili po službenoj dužnosti, ispitati jesu li odredbe sadržane u tom aktu nepoštene, u smislu te direktive i po toj osnovi odgoditi zatraženu ovrhu.

 

3.4. Uz to smatra da je prvostupanjski sud trebao odrediti odgodu ovrhu neovisno od toga što ovršenik u pokrenutoj parnici potražuje isplatu s osnova nepoštene ugovorne odredbe o promjenjivoj ugovornoj redovnoj kamati, a ne s osnova ništetnosti takve ugovorne odredbe jer se u toj parnici kao prethodno pitanje raspravlja o nepoštenju/ništetnosti citirane odredbe što je temeljna pretpostavka isplate, apstrahirajući da je istovjetna pravna zaštita pružena potrošačima i u postupku povodom kolektivne tužbe no na apstraktnoj, općoj razini.

 

4. Na žalbu nije odgovoreno.

 

5. Žalba ovršenika je osnovana jer je načinom obrazlaganja prvostupanjski sud i po ocjeni ovoga suda ostvario bitnu povredu odredaba parničnog postupka na koju ukazuje ovršenik u izjavljenoj žalbi, a koja onemogućava ovaj sud u meritornom ispitivanju pravilnosti zauzetog materijalno-pravnog stajališta prvostupanjskog suda.

 

6. Razumijevanja radi valja stoga navesti da polazeći od neprijeporne činjenice – da je ovršenik dana 9. prosinca 2019. u smislu odredbe čl.53.stav.1. Ovršnog zakona (dalje: OZ – „Narodne novine“ broj br. 112/12, 25/13 i 93/14 koji svoju primjenu u predmetnom postupku nalazi osnovom odredbe čl.44.stav.1. Zakona o izmjenama I dopunama Ovršnog zakona objavljenog u “Narodnim novinama 73/17) podnio žalbu protiv rješenja o ovrsi nakon proteka roka za žalbu, to razumijevanja radi valja navesti da citirana odredba OZ-a propisuje da ovršenik može iz razloga iz čl. 50. stav. 1. toč. 7. i toč. 9. do 11. OZ-a podnijeti žalbu protiv rješenja o ovrsi i nakon njegove pravomoćnosti ako taj razlog nije mogao iz opravdanih razloga istaknuti već u roku za žalbu protiv toga rješenja. Prema stav.2. citirane odredbe, takva se žalba može podnijeti sve do dovršetka ovršnoga postupka time da je ovršenik u takvoj žalbi dužan, sukladno stav.3. citirane odredbe, istaknuti sve razloge iz stav. 1. koje može istaknuti u vrijeme njezina podnošenja i dokaze kojima potkrepljuje svoje navode. Ovršenik je dužan uz žalbu priložiti isprave na koje se poziva u žalbi. Ako ovršenik ne postupi sukladno prethodnom stavku ili ako se žalba temelji na razlozima koje je ovršenik mogao istaknuti u prije podnesenoj žalbi, sud će odbaciti žalbu (stav.4.)

 

6.1.Prema nastavnoj odredbi čl.54.stav.1. OZ-a, žalba nakon proteka roka dostaviti će se bez odgode ovrhovoditelju koji se o njoj može očitovati u roku od osam dana.

Kada primi odgovor na žalbu ili kad protekne rok za odgovor, sud će, prema okolnostima slučaja, zakazati ročište radi raspravljanja o žalbi ili će donijeti rješenje bez održavanja ročišta, osim u slučaju iz čl. 55. OZ-a (stav.2.). Prema stav.3. sud će rješenjem odbaciti žalbu ili je prihvatiti,  osim u slučaju iz čl. 55. OZ-a. Ako žalbu prihvati - sud prvoga stupanja ukinut će provedene radnje i obustaviti ovrhu (stav.3.). Osnovanost žalbe ocjenjuje se s obzirom na stanje stvari u vrijeme odlučivanja o žalbi.

 

6.2.Konačno, ako rješenje o žalbi koja je izjavljena protekom roka (dakle u smislu odredbe čl.53.stav.1. OZ-a) ovisi o utvrđivanju neke sporne činjenice, sud će uputiti ovršenika da u roku od petnaest dana od dana pravomoćnosti toga rješenja pokrene parnicu radi proglašenja ovrhe nedopuštenom – sukladno odredbi čl.55.stav.1. OZ-a, osim u slučaju iz nastavnog stavka koji propisuje – da ako rješenje o žalbi iz stav. 1. čl.55. OZ-a ovisi o utvrđenju spornih činjenica čije postojanje ovršenik dokaže javnom ili javno ovjerovljenom ispravom, odnosno ako su one općepoznate ili se njihovo postojanje može utvrditi primjenom pravila o zakonskim predmnjevama, sud će o osnovanosti žalbe odlučiti u ovršnom postupku. Ako žalbu prihvati, postupit će sukladno odredbi čl.54.stav.3. OZ-a, a ako je ne prihvati, uputit će ovršenika na parnicu. Konačno, sukladno odredbi čl.55.stav.3 OZ-a – tužbu kojom pokreće parnicu na koju je upućen, ovršenik može utemeljiti samo na razlozima koje je istaknuo u žalbi u povodu koje je upućen na parnicu.

 

7.Obzirom da je prvostupanjski sud zanemario stajalište Vrhovnog suda Republike Hrvatske broj Su-IV 87/22 od 11. ožujka 2022. prema kojemu je ovršni sud, u ovršnim postupcima u kojima se ovrha određuje i provodi na temelju ovršnih isprava koje nisu prošle sudsku kontrolu (rješenja o ovrsi na temelju vjerodostojne isprave, zadužnice, javnobilježnički akti ili solemnizirane privatne isprave i sl.) a koji proizlaze iz potrošačkih ugovora - dužan po službenoj dužnosti preispitati sadrži li potrošački ugovor nepoštene (ništetne) ugovorne odredbe, a i stajalište Suda Europske unije izraženog u predmetu broj C-407/18 u kojemu je presuđeno da Direktivu Vijeća 93/13/EEZ od 5. travnja 1993. o nepoštenim uvjetima u potrošačkim ugovorima treba s gledišta načela djelotvornosti tumačiti na način da joj se protivi nacionalni propis poput onog iz glavnog postupka, na temelju kojeg nacionalni sud koji odlučuje o prijedlogu za ovrhu ugovora o hipotekarnom kreditu sklopljenog između trgovca i potrošača u obliku neposredno izvršivog javnobilježničkog akta, nema mogućnost, bilo na prijedlog potrošača ili po službenoj dužnosti, ispitati jesu li odredbe sadržane u tom aktu nepoštene, u smislu te direktive i po toj osnovi odgoditi zatraženu ovrhu, a i sadržaj i značaj presuda donesenih u postupku povodom tužbe za zaštitu kolektivnih interesa potrošača, valjalo je povodom žalbe ovršenika ukinuti pobijano rješenje i predmet vratiti istom sudu prvog stupnja na ponovno odlučivanje, sukladno odredbi čl.380.toč.3.ZPP-a.

 

7.1.Prilikom ponovljenog odlučivanja o ovršenikovoj žalbi nakon proteka roka, prvostupanjski sud će imati u vidu da je predmet dokazivanja u kolektivnom sporu bilo utvrđivanje razumljivosti osporenih ugovornih odredaba iz aspekta prosječnog potrošača polazeći od obavijesti koje su banke dale potrošačima kroz opće tržišne komunikacije (javne izjave, oglasi i promidžbene poruke banaka), a ne utvrđivanja okolnosti obaviještenosti potrošača u predugovornoj fazi sklapanja pojedinačnih ugovora o kreditu, a na koju okolnost su banke predložile saslušanje svojih zaposlenika, Ustavni sud Republike Hrvatske u toč.22. citirane odluke broj U-III-4372/2021 od 30. lipnja 2022. izražava stajalište prema kojemu, citira se :" ako se odluka o nepoštenosti (ništetnosti) odredaba potrošačkog ugovora o kreditu u pojedinačnom potrošačkom sporu temelji na presumpciji da određenom potrošaču u predugovornoj fazi sklapanja konkretnog ugovora nisu dane odgovarajuće obavijesti o odredbama tog ugovora, a ta okolnost nije bila predmetom utvrđivanja i dokazivanja u kolektivnom sporu, onda su u pojedinačnim potrošačkim sporovima banke ovlaštene tvrditi i dokazivati da su u postupku sklapanja pojedinačnog ugovora o kreditu (unatoč tome što ih nisu utvrdile konkretnim formularnim ili standardnim ugovorom) ipak na drugi način dale odgovarajuće obavijesti potrošaču o naravi, rizicima i posljedicama osporenih ugovornih odredaba na određivanje njegove novčane obveze i da je potrošač, unatoč punoj obaviještenosti, svejedno pristao na sklapanje takvog ugovora. U slučaju postojanja takvog informiranog pristanka, na redovnim je sudovima zadaća da u pojedinačnim potrošačkim sporovima provjere na koji način ta okolnost utječe na primjenjivost (direktni učinak) pravomoćnih presuda donesenih u kolektivnom sporu i na ocjenu poštenosti (ništetnosti) odredaba konkretnog ugovora."

 

U Varaždinu, 8. ožujka 2023.