1

Poslovni broj: Gž-306/2022-

 

 

 

 

 

Poslovni broj: Gž-306/2022-

 

 

 

 

U   I M E   R E P U B L I K E   H R V A T S K E

 

   R J E Š E N J E

 

              Županijski sud u Rijeci, u vijeću sastavljenom od sudaca Larise Crnković, predsjednika vijeća, Ksenije Dimec, suca izvjestitelja i člana vijeća i Svjetlane Pražić,  člana vijeća, u pravnoj stvari tužitelja A. V., OIB:… iz V., zastupanog po punomoćnicima D. V. i J. B., odvjetnicima iz Zajedničkog odvjetničkog ureda V. i B. iz V., protiv tuženika R. A. d.d. OIB:…, iz Z., zastupanog po punomoćniku M. K., odvjetniku iz Odvjetničkog društva K. & p. d.o.o. iz Z., radi utvrđenja ništetnosti i isplate, rješavajući žalbu tuženika izjavljenu protiv presude i rješenja Općinskog suda u Vinkovcima, posl.br. P-926/2019-18 od 5. siječnja 2022., u sjednici vijeća održanoj 8. ožujka 2023.,

 

r i j e š i o j e

 

I Ukida se presuda Općinskog suda u Vinkovcima, posl.br. P-926/2019-18

od 05. siječnja 2022., te se predmet vraća prvostupanjskom sudu na ponovno suđenje. 

 

II Odbija se žalba tuženika kao neosnovana i potvrđuje rješenje Općinskog

suda u Vinkovcima, posl.br. P-926/2019-18 od 05. siječnja 2022. u točki I. izreke.

 

Obrazloženje

 

1.1.Citiranom presudom utvrđene su ništetnim odredbe Ugovora o kreditu broj …. od 30. siječnja 2006., sklopljenog između parničnih stranaka, i to u  čl. 1.: "kunska protuvrijednost CHF… po srednjem tečaju kreditora na dan korištenja kredita", u čl. 2. :"…promjenjiva u skladu s odlukom o kamatnim stopama kreditora", u čl. 7.: "…u kunskoj protuvrijednosti po srednjem tečaju kreditora za CHF,… a prema otplatnom planu koji će biti uručen korisniku kredita po isplati kredita" (točka I. izreke), te je naloženo tuženiku da tužitelju isplati iznose od 5.310,05 kn i 10.820,63 kn sa zakonskim zateznim kamatama (točke II. i III. izreke) i da mu naknadi parnični trošak u iznosu od 9.912,00 kn (točka IV. izreke), dok je odbijen zahtjev tuženika za naknadom parničnog troška (točka V. izreke).

 

1.2. Citiranim rješenjem odbijen je tuženikov prigovor mjesne nadležnosti (točka I. izreke) i utvrđeno je da je tužba djelomično povučena (točka II. izreke).

 

2.Protiv citirane presude i točke I. izreke rješenja žalbu je podnio tuženik iz svih zakonskih žalbenih razloga iz članka 353. stavka 1. Zakona o parničnom postupku (NN" 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 2/07, 84/08 i 123/08; u nastavku teksta: ZPP), predlažući da se presuda preinači odbijanjem tužbenih zahtjeva.

 

3. Odgovor na žalbu nije podnesen.

 

4. Žalba protiv presude je osnovana, dok žalba protiv rješenja nije osnovana.

 

5. Predmet spora je zahtjev tužitelja da se utvrde ništetnima odredbe Ugovora o kreditu broj …. od 30. siječnja 2006., sklopljenog između parničnih stranaka, i to čl. 1.: "kunska protuvrijednost CHF… po srednjem tečaju kreditora na dan korištenja kredita", čl. 2.: "…promjenjiva u skladu s odlukom o kamatnim stopama kreditora", čl. 7.: "…u kunskoj protuvrijednosti po srednjem tečaju kreditora za CHF,… a prema otplatnom planu koji će biti uručen korisniku kredita po isplati kredita" i da se naloži tuženiku da mu isplati iznose od 5.310,05 kn i 10.820,63 kn sa zakonskim zateznim kamatama.

 

6.1.1. Nakon provedenog dokaznog postupka prvostupanjski sud utvrđuje da nije osnovan prigovor mjesne nenadležnosti istaknut od strane tuženika. Naime, parnične stranke da su u čl. 12. Ugovora ugovorile da je za sve sporove nadležan sud prema mjestu sjedišta kreditora. Kako je navedena odredba sastavni dio unaprijed formuliranog obrasca Ugovora o kreditu, a iz čega onda proizlazi da tužitelj nije imao utjecaj na njezin sadržaj jer se o njoj nije pojedinačno pregovaralo, ista da se smatra nepoštenom ako suprotno načelu savjesnosti i poštenja uzrokuje znatnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača. Prema članku 3. Direktive Vijeća 93/13/EEZ od 5. travnja 1993. o nepoštenim uvjetima u potrošačkim ugovorima, ugovorna odredba o kojoj se nisu vodili pojedinačni pregovori smatra se nepoštenom ako u suprotnosti s uvjetima u dobroj vjeri, na štetu potrošača, prouzroči znatniju neravnotežu u pravima i obvezama stranaka proizašlih iz ugovora, time da se uvijek smatra da se o nekoj odredbi nije pojedinačno pregovaralo ako je ona sastavljena unaprijed pa potrošač nije mogao utjecati na njezin sadržaj, posebno u kontekstu unaprijed formuliranog standardnog ugovora.

 

6.1.2. Stoga prvostupanjski sud utvrđuje da je takva prorogacijska odredba iz Ugovora o kreditu ništetna, a sve to iz razloga jer se o njoj nije posebno pregovaralo i jer ista uzrokuje neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana jer bi radi spora nastalog povodom tako zaključenog Ugovora o kreditu tužitelj bio u obvezi putovati u Z., što bi moglo uzrokovati financijsku neravnotežu imajući u vidu troškove putovanja, kao i potrebno vrijeme za to. Tužitelj da ima prebivalište u V. i Ugovor da je zaključen u V., što da znači da je tužitelj postupak pokrenuo pred sudom svojeg prebivališta i iskoristio pravo izbora koje mu pruža odredba čl. 19. l st. 1. Zakona o potrošačkom kreditiranju. Stoga je prvostupanjski sud odbio prigovor tuženika o mjesnoj nenadležnosti.

 

6.2. Prvostupanjski sud nadalje utvrđuje da je između parničnih stranaka zaključen Ugovor o kreditu broj …. dana 30. siječnja 2006. na iznos 18.218,92 CHF u kunskoj protuvrijednosti s rokom otplate od 84 mjeseca i promjenjivom kamatnom stopom; da je redovna kamata ugovorena u visini od 3,30% kao godišnja i promjenjiva, u skladu s Odlukom o kamatnim stopama kreditora; da je tužitelj u cijelosti podmirio obveze iz navedenog Ugovora o kreditu; da je tuženik u više navrata svojim odlukama mijenjao ugovorenu kamatnu stopu na način da je istu povećavao zbog čega je došlo do povećanja anuiteta i da je tužitelj navedeni kredit koristio za kupnju motornog vozila.

 

6.3. Prvostupanjski sud utvrđuje da je donesena pravomoćna presuda u postupku koji se vodio radi zaštite kolektivnih interesa potrošača pred Trgovačkim sudom u Zagrebu pod poslovnim brojem P-1401/12 od 4. srpnja 2013.; da je presudom Visokog trgovačkog suda RH poslovni broj Pž-7129/13 od 13. lipnja 2014. utvrđeno da je tuženik u postupku pod brojem P-1401/12 u razdoblju od 10. rujna 2003. do 31. prosinca 2008. povrijedio kolektivne interese i prava potrošača korisnika kredita zaključujući ugovore o kreditima, koristeći u istima ništetne ugovorne odredbe na način da je ugovorena redovna kamatna stopa koja je tijekom postojanja obveze po ugovorima o kreditu promjenjiva u skladu s jednostranom odlukom tuženika i drugim internim aktima banke; da je u pogledu ništetnosti u ugovaranju valutne klauzule ista presuda Trgovačkog suda u Zagrebu potvrđena presudom Visokog trgovačkog suda RH broj Pž-6632/17 od 14. lipnja 2018., a da je presudu potvrdio i Vrhovni sud RH u predmetu poslovni broj Rev-2212/18 od 3. rujna 2019.

 

6.4. Analizirajući spornu odredbu čl. 2. Ugovora o kreditu u dijelu u kojem je ugovoreno da se korisnik kredita obvezuje platiti banci kamatu po godišnjoj kamatnoj stopi koja je promjenjiva u skladu s odlukom o kamatnim stopama kreditora, prvostupanjski sud utvrđuje da se radi o ugovornoj odredbi u odnosu na koju je u postupku za zaštitu kolektivnih interesa potrošača pred Trgovačkim sudom u Zagrebu poslovni broj P-1401/12 utvrđeno da predstavlja povredu propisa i zaštite potrošača. Ovo stoga jer je odredba o promjeni kamatne stope kao cijene kredita jedna od ključnih odredbi ugovora o kreditu koja motivira ili demotivira korisnike kredita na zaključenje istog, pa da je stoga neopravdano prepustiti promjenu kamatne stope jednostranoj odluci banke, dakle, samo jednoj ugovornoj strani, dok s druge strane klijent kao korisnik kredita ne raspolaže znanjem koje je potrebno za razumijevanje funkcioniranja tržišta kredita. U takvoj situaciji korisniku kredita da je potrebno pružiti cjelovite informacije u odnosu na značaj i promjenu kamatne stope u odnosu na prvotno ugovorenu, kako bi korisnik kredita mogao procijeniti je li isti odgovara njegovim financijskim potrebama i mogućnostima. Tim više jer se u postupku kolektivne zaštite potrošača pravomoćno utvrdilo da se radi o odredbi o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo. Stoga, obzirom da je izostalo određivanje takvih parametara, da naznačeni dio odredbe čl. 2. nije razumljiv, napose imajući u vidu činjenicu da je tuženik mogao u svakom trenutku sukladno svojim internim aktima mijenjati kamatnu stopu, a što je isti i učinio, bez mogućnosti utjecaja korisnika kredita na navedeno, pa da je tužitelj kao korisnik kredita stavljen u neravnopravan položaj kao potrošač u odnosu na banku. U konkretnom slučaju da je izostalo uvažavanje interesa tužitelja jer da on nije mogao utjecati na promjenu kamatne stope, a što je suprotno odredbi čl. 4. Zakona o obveznim odnosima («Narodne novine» br. 35/05 - u daljnjem tekstu: ZOO). Stoga prvostupanjski sud utvrđuje da je odredba čl. 2. nepošteno ugovorena odredba u smislu odredbe čl. 81. st. 1. ZZP/03 slijedom čega da je ista i ništava sukladno čl. 87. st. 1. ZZP/03, pa je u navedenom dijelu prihvatio tužbeni zahtjev tužitelja.

 

6.5. Nadalje, u odnosu na dio Ugovora o kreditu i to konkretno članka 7. i čl. 1. kojim je ugovorena valutna klauzula na način da se tužitelju odobrava kredit u određenom iznosu u CHF u kunskoj protuvrijednosti po srednjem tečaju za CHF tečajne liste banke važeće na dan korištenja kredita i da se kredit otplaćuje u kunskoj protuvrijednosti po srednjem tečaju kreditora za CHF važećem na dan dospijeća, prvostupanjski sud utvrđuje da su navedene odredbe također nepoštene i ništetne iz istih razloga kao i odredbe o promjenjivoj kamatnoj stopi. Kod utvrđivanja ništetnosti u odredbi ugovora o kreditu, a koji se odnosi na ugovaranje valutne klauzule i načina izmjene kamatne stope, da je vodio računa da odluka suda donesena u postupku za zaštitu kolektivnih interesa potrošača iz čl. 106. st. 1. Zakona o zaštiti potrošača (Narodne novine 41/14, 110/15, nastavno: ZZP/14), u smislu postojanja povrede propisa zaštite potrošača iz čl. 106. st. 1. toga zakona, obvezuje ostale sudove u postupku koji potrošač osobno pokrene radi naknade štete koja mu je uzrokovana postupanjem tuženika, ali i odredbe članka 502.c. ZPP-a. Stoga je utvrđena ništetnost ugovornih odredbi o načinu promjene kamatne stope i o ugovaranju valutne klauzule.

 

6.6. Slijedom navedenog, tužitelj da ima pravo potraživati neosnovano stečeno po tom Ugovoru u skladu s člankom 1111. ZOO-a. Na temelju financijsko-knjigovodstvenog vještačenja provedenog po stalnom sudskom vještaku za knjigovodstvo i financije T. B., prvostupanjski sud utvrđuje da ukupan iznos više plaćenog od strane tužitelja zbog promjene kamatne stope iznosi 5.310,05 kn, a zbog povećanja tečaja tijekom trajanja otplate kredita da iznosi 10.820,63 kn, pa je obvezao tuženika da tužitelju isplati navedene iznose. 

 

7.1.1. Neosnovani su žalbeni navodi tuženika kojima pobija rješenje prvostupanjskog suda kojim je odbijen prigovor mjesne nenadležnosti. Citirani Ugovor o kreditu sklopljen je na unaprijed formuliranom obrascu od strane tuženika, pa na sadržaj prorogacijske klauzule, sadržane u istom Ugovoru, tužitelj kao potrošač nije imao utjecaj zbog čega se na temelju zakonske presumpcije (članak 81. stavak 2. ZZP) smatra da se o istoj nije pojedinačno pregovaralo. Imajući u vidu i udaljenost mjesta prebivališta tužitelja (V.) od suda čija je nadležnost ugovorena (Z.), ovaj sud prihvaća razloge prvostupanjskog suda na temelju kojih je utvrdio nepoštenost navedene ugovorne odredbe. Naime, prema ocjeni ovog suda, upravo uključivanje takve odredbe u ugovor koji se sklapa s potrošačem s očitom svrhom da se nadležnost za sve sporove iz ugovora povjeri sudu svog sjedišta i time ostvare pogodnosti i bitno manji troškovi, a sagledavajući pritom sve okolnosti sklapanja Ugovora, predstavlja postupanje protivno načelu savjesnosti i poštenja i dovodi do značajne neravnoteže u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača. 

 

7.1.2. Iz navedenih je razloga pravilna ocjena prvostupanjskog suda da navedena odredba predstavlja nepoštenu ugovornu odredbu u smislu odredbe članka 81. stavak 1. ZZP, a slijedom toga i ništetnu odredbu u smislu članka 87. stavak 1. ZZP-a, posljedično čemu u konkretnom slučaju nisu ispunjene pretpostavke iz članka 70. ZPP-a jer između stranaka nije sklopljena valjana prorogacijska klauzula. Prema odredbi članka 59. ZPP-a, za suđenje u sporovima protiv pravne osobe koja ima poslovnu jedinicu izvan svog sjedišta, ako spor nastane u povodu djelatnosti te jedinice, pored suda općemjesne nadležnosti, nadležan je i sud na čijem se području ta poslovna jedinica nalazi.

 

7.1.3. Nisu osnovani žalbeni navodi tuženika kojima osporava primjenu citirane zakonske odredbe u ovom predmetu. Naime, prema stajalištu ovog suda, prvostupanjski je sud pravilno utvrdio svoju nadležnost  primjenom odredbe članka 59. ZPP-a imajući u vidu činjenicu da je citirani Ugovor o kreditu sklopljen u poslovnici tuženika u V.. Budući da je tužitelj podnošenjem tužbe sudu prvog stupnja iskoristio svoje pravo izbora u smislu članka 59. ZPP-a, pravilno je odbijen prigovor tuženika o mjesnoj nenadležnosti toga suda.

 

7.2. Činjenicom što je sud odbio dokazni prijedlog radi saslušanja zaposlenika tuženika I. O., koji je sudjelovao u obradi kredita, nije ostvarena apsolutno bitna, a ni jedna od relativno bitnih povreda iz odredbe čl. 354. st. 1. ZPP-a. Međutim, s pravom tuženik tvrdi da je iz tih razloga ostvaren žalbeni razlog pogrešno i nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja. Naime, imajući u vidu odluku Ustavnog suda U-III/5458/2021 od 30. lipnja 2022. za reći je kako je Ustavni sud prihvatio argumentaciju banaka da je odbijanjem dokaznih prijedloga radi saslušanja zaposlenika banke koji su sudjelovali u obradi kredita ostvarena povreda načela jednakosti oružja. Ustavni je sud zaključio da, unatoč učinku presuda donesenih u sporu radi zaštite kolektivnih interesa i prava propisanih odredbom 502. c ZPP-a, u sporovima o individualnim restitucijskim zahtjevima treba omogućiti banci dokazivanje da bi određenom potrošaču u postupku sklapanja konkretnog ugovora o kreditu dala odgovarajuće obavijesti o spornim odredbama, a o čemu nije pravomoćno odlučeno u kolektivnom sporu. Nasuprot tome, saslušanjem javnog bilježnika Ž. M., koji je solemnizirao Ugovor o kreditu, ne može se dokazivati činjenica obaviještenosti potrošača budući da javni bilježnik prema postojećem zakonodavnom okviru nije imao ovlasti, odnosno dužnost upozoriti potrošača na rizike fluktuacije tečaja u CHF ili pak objasniti parametre promijene kamatne stope.

 

7.3. U nastavku će postupka sud prvog stupnja provesti dokazni prijedlog saslušanjem djelatnika banke, te isti dokaz ocijeniti zajedno sa ostalim provedenim dokazima, te imajući u vidu odredbe Zakona o zaštiti potrošača, odredbe 502. c ZPP-a o učincima presude donesene u kolektivnom sporu, te odredbe ZOO o stjecanju bez osnove i zastari tražbine, izvesti ponovnu ocjenu o ništetnosti pojedinih ugovornih odredbi Ugovora o kreditu i posljedično tome o pravu tužitelja na isplatu.

 

8. Stoga je odlučeno kao u izreci sukladno odredbi čl. 370. i 380. točka 2. ZPP-a.

 

9.Prvostupanjsko rješenje, kao nepobijano, ostaje neizmijenjeno u točki II. izreke.

 

U Rijeci, 8. ožujka 2023.

 

 

    Predsjednik vijeća

   Larisa Crnković v.r.