- 1 -              Revd 3903/2022-2

 

 

 

 

 

Broj: Revd 3903/2022-2

 

 

 

U   I M E   R E P U B L I K E   H R V A T S K E

R J E Š E N J E

 

              Vrhovni sud Republike Hrvatske, u vijeću sastavljenom od sudaca dr. sc. Jadranka Juga predsjednika vijeća, Branka Medančića člana vijeća i suca izvjestitelja, Slavka Pavkovića člana vijeća, Gordane Jalšovečki članice vijeća i Đura Sesse člana vijeća, u pravnoj stvari tužitelja D. H. iz S. I. Z., (OIB: …), zastupanog po punomoćniku M. P., odvjetniku iz Z., protiv tuženice J. P. iz S., (OIB: …), zastupane po punomoćniku I. Š., odvjetniku iz S., radi brisanja uknjiženog založnog prava, odlučujući o prijedlogu tuženice da joj se dopusti revizija protiv presude Županijskog suda u Varaždinu posl. br. Gž Zk-304/2022-2 od 5. svibnja 2022., kojom je preinačena presuda Općinskog suda u Sesvetama posl. br. P-44/2019-28 od 28. listopada 2021., u sjednici održanoj 7. ožujka 2023.,

 

 

r i j e š i o   j e :

 

Prijedlog tuženice za dopuštenje revizije odbacuje se kao nedopušten.

 

 

Obrazloženje

 

1. Drugostupanjskom presudom prihvaćena je žalba tužitelja i preinačena prvostupanjska presuda i suđeno:

 

„Nalaže se brisanje založnog prava koje je uknjiženo temeljem Ugovora o zajmu od 10. prosinca 1992. pod br. Z-174/93 i uspostava zemljišnoknjižnog stanja u zk. ul. 3616 k.o. H. kakvo je bilo prije provedbe tog ugovora tako da se briše pravo zaloga uknjiženo u korist tuženice na tim nekretninama za kredit u iznosu od 3900 DEM koji se odnosi na uglavničenu kamatu tj. u dijelu u kojem je ugovorena kamatna stopa od 22% mjesečno i to u dinarskoj protuvrijednosti po srednjem tečaju koji određuje NBH na dan isplate iznosa zajma s rokom otplate od tri mjeseca u roku 15 dana.

 

II. Nalaže se tuženici (…) da tužitelju (…) nadoknadi parnični trošak u iznosu od 29.346,25 kn u roku od 15 dana.“

 

2. Tuženica je sukladno čl. 387. i 385. Zakona o parničnom postupku podnijela prijedlog da joj se protiv te drugostupanjske presude dopusti revizija, pa je u prijedlogu postavila pitanja (drži da „odluka u predmetnom parničnom postupku ovisi o rješenju tih pitanja, a o njima revizijski sud još uvijek nije zauzeo svoje shvaćanje“):

 

“Da li je upisom založnog prava na nekretnini u zemljišne knjige na osnovu isprava sastavljenih u obliku koji je propisan za valjanost istih isprava (u konkretnom slučaju u korist tužene, a na teret nekretnine u vlasništvu tužitelja), došlo do povrede knjižnog prava vlasnika nekretnine na kojoj je upisano založno pravo?“

 

„Da li je zemljišnoknjižni Sud prilikom odlučivanja o upisu založnog prava na nekretnini u zemljišne knjige ovlašten prosuđivati izvan provjere da li su isprave sastavljene u obliku koji je propisan za valjanost tih isprava?“

 

„Da li povredu knjižnog prava vlasnika nekretnine predstavlja isključivo situacija kada je upisano založno pravo na nekretnini na temelju isprava koje nisu sastavljene u obliku koji je propisan za valjanost tih isprava?“

 

Nalazi „da termin koji koristi zakonodavac („povrjeđeno knjižno pravo“- čl. 129. st.1. ZoZK), ne obuhvaća svaku povredu prava, već isključivo povredu prava koja su regulirana propisima o upisima u zemljišnim knjigama).“

 

3. Tužitelj nije odgovorio na prijedlog za dopuštenje revizije.

 

4. Prijedlog tuženice nije dopušten.

 

5. Pobijana drugostupanjska presuda donesena je 5. svibnja 2022., slijedom čega se, a na temelju odredbe čl. 107. st. 1. Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o parničnom postupku ("Narodne novine", broj 80/22) te odredbe čl. 117. st. 4. Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o parničnom postupku ("Narodne novine", broj 70/19), na snazi od 1. rujna 2019. (prema kojoj: "Iznimno od odredbe stavka 1. ovoga članka, odredbe ovoga Zakona o reviziji primjenjivati će se i na sve postupke u tijeku u kojima do stupanja na snagu ovoga Zakona nije donesena drugostupanjska odluka."), na ovaj spor glede dopuštenosti revizije (prema njegovom sadržaju) primjenjuje novelirana odredba čl. 382. st. 1. Zakona o parničnom postupku ("Narodne novine", broj 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 2/07, 84/08, 96/08, 123/08, 57/11 - 148/11 pročišćeni tekst, 25/13, 28/13, 89/14 i 70/19 - dalje: ZPP-a), prema kojoj stranke mogu podnijeti reviziju "protiv presude donesene u drugom stupnju ako je Vrhovni sud Republike Hrvatske dopustio podnošenje revizije."

 

6. Podneseni prijedlog valja razmotriti u smislu odredaba ZPP-a koje uređuju pitanje dopuštenosti revizije, i to:

 

- odredbe čl. 387. st. 3., koja propisuje obvezatni sadržaj prijedloga stranke za dopuštenost revizije - da bi on bio dopušten, a prema kojoj: "U prijedlogu stranka mora određeno naznačiti pravno pitanje zbog kojeg predlaže da joj se dopusti podnošenje revizije te određeno izložiti razloge zbog kojih smatra da je ono važno u smislu odredaba članka 385.a stavka 1. ovoga Zakona. Ako se prijedlog za dopuštenje revizije podnosi zbog različite prakse viših sudova, stranka je uz prijedlog dužna dostaviti odluke sudova na koje se poziva ili ih određeno naznačiti.",

 

- odredbe čl. 385.a st. 1., prema kojoj: „Vrhovni sud Republike Hrvatske dopustit će reviziju ako se može očekivati odluka o nekom pravnom pitanju koje je važno za odluku u sporu i za osiguranje jedinstvene primjene prava i ravnopravnosti svih u njegovoj primjeni ili za razvoj prava kroz sudsku praksu...“.

 

7. Pritom treba imati na umu da te odredbe ZPP-a predviđaju postojanje u prijedlogu za dopuštenje revizije određeno formuliranog pravnog pitanja zbog kojeg se prijedlog podnosi i postojanje u osporenoj odluci pravnog shvaćanja koje je suprotno sudskoj praksi ili (u očekivanju) nesigurno ili neujednačeno, toliko da ga treba još i tumačiti - sve kako bi u odnosu na postavljeno pitanje i to shvaćanje Vrhovni sud Republike Hrvatske imao opravdani razlog i mogao ispuniti svoju svrhu („osigurati jedinstvenu primjenu prava i ravnopravnost svih u njegovoj primjeni“), tumačenjem zakona i ujednačavanjem sudske prakse.

 

8. Od toga polazeći, iako je predlagateljica u prijedlogu naznačila pitanja, ovdje je odlučnim za dopuštenost podnesenog prijedloga za prihvatiti:

 

8.1. da se iz prijedloga ne može razabrati zašto bi ta pitanja - u usporedbi sa onime na čemu je osporena presuda temeljena, bila važna i za osiguranje jedinstvene primjene prava i ravnopravnosti svih u njegovoj primjeni ili za razvoj prava kroz sudsku praksu: u prijedlogu nisu navedeni određeni razlozi iz kojih bi valjalo zaključiti o toj važnosti pitanja, a te razloge ne može nadomjestiti samo navod predlagateljice da o tim pitanjima ne postoji shvaćanje Vrhovnog suda Republike Hrvatske,

 

8.2. odnosno, konkretno, da prijedlog u svezi u njemu postavljenih pitanja ne sadrži i navedene (određene) razloge iz odredaba čl. 387. st. 3. i čl. 385.a st. 1. ZPP-a: da o njima u činjeničnim okolnostima konkretnog slučaja postoji neujednačena ili nesigurna sudska praksa ili shvaćanje koje nije podudarno s (ovdje odlučno) pravnim shvaćanjem iz osporene odluke i shvaćanjem nekog drugog suda, ili da se o njima uopće i može očekivati neujednačena praksa - tako da bi ipak i zbog toga bila važna (bitno za dopuštenost revizije) za osiguranje jedinstvene primjene prava i ravnopravnosti svih u njegovoj primjeni (konkretno: za ujednačavanje sudske prakse),

 

8.3. da podneseni prijedlog ovaj sud može razmatrati samo u granicama u njemu postavljenih pitanja i razloga kojima ih predlagateljica obrazlaže (u smislu odredaba čl. 387. ZPP-a), pa (sukladno tome, zbog razloga iz točaka 7.1. i 7.2.) ne može u svezi tih pitanja i okolnosti samo ovog konkretnog slučaja preispitivati je li u postupku koji je prethodio ovome i inače (izvan postavljenih pitanja) pravilno primijenjeno materijalno ili procesno pravo (odnosno: je li pravno shvaćanje iz osporene odluke pravilno i u odnosu na neku drugu već postojeću sudsku praksu i druge propise i druge izvore prava),

 

8.4. da se odluka Okružnog suda u Osijeku posl. br. Gž-39/83 od 26. prosinca 1984., na koju se predlagateljica poziva - ali bez isticanja razloga zbog kojih to čini, u ničemu ne može uspoređivati sa osporenom presudom: ona se temelji na drugim činjeničnim i pravnim okolnostima slučaja.

 

9. Revizijski sud kod toga samo primjećuje:

 

9.1. da nije ovlašten sam nalaziti ili kreirati materijalnopravno ili postupovnopravno pitanje važno za osiguranje jedinstvene primjene prava i ravnopravnosti svih u njegovoj primjeni te za razvoj prava kroz sudsku praksu kao niti razloge zbog kojih predlagateljica smatra da bi ono što ističe u prijedlogu imalo biti važno u istaknutome smislu - postojanje kojeg pitanja ili kojih razloga treba činiti obvezatni sadržaj prijedloga, kao što nije ovlašten ni ispitivati (tražiti) kriju li se određena pitanja ili takvi razlozi moguće u podacima u spisu ili u praksi sudova (obzirom da bi se takvim ekstenzivnim pristupom tumačenju obveze postupanja po prijedlogu doveo u situaciju da određuje pitanje i razloge koji moguće i ne bi odgovarali shvaćanju ili težnji predlagateljice - i da time pogoduje jednoj stranki),

 

9.2. da se ovaj postupak, takav, po svojoj prirodi, ne može poistovjetiti, kako bi to predlagateljica htjela (navodom o važnosti pitanja), sa oglednim postupkom kojeg uređuju odredbe čl. 502.i do 502.n ZPP-a, a (tek) u kojemu bi (jer je to samo njemu svojstveno) Vrhovni sud Republike Hrvatske imao ovlasti i mogao odlučivati (izraziti shvaćanje) u slučaju kakav je ovdje (kada, kako tuženica ističe, jedino ili samo ne postoji stav ili shvaćanje Vrhovnog suda Republike Hrvatske) - o pitanjima važnim za jedinstvenu primjenu prava u situaciji kada ne postoji (bar na to ovdje ne ukazuje predlagateljica) nesigurna i neujednačena sudska praksa.

 

9.3. da predlagateljica (tuženica) pogrešno smatra da povoljniju poziciju u ovome predmetu može ostvariti pozivom na presudu revizijskog suda posl. br. Rev-x 188/2016-2 od 28. travnja 2020., a kojom je odbijena kao neosnovana revizija koju je tužitelj iz ovoga predmeta kao tuženik izjavio protiv drugostupanjske presude Županijskog suda u Zagrebu posl. br. Gž-2874/14-2 od 17. ožujka 2015. kojom je djelomično potvrđena i djelomično preinačena presuda Općinskog građanskog suda u Zagrebu posl. br. P-1865/13-94 od 27. veljače 2014. (prema kojoj je predlagateljica iz ovoga predmeta, dakle tuženica - bila tužiteljica u tome predmetu) i suđeno:

 

„Žalba tužiteljice djelomično se prihvaća te se preinačuje presuda Općinskog građanskog suda u Zagrebu, poslovni broj P-1865/13 od 27. veljače 2014. i sudi:

 

Nalaže se tuženiku da isplati tužiteljici iznos od 3.250,00 Eur sa zateznim kamatama po stopi koju banke plaćaju na devizne štedne uloge po viđenju tekuće od 3. travnja 1993. do 31. prosinca 2007., a od 1. siječnja 2008. do isplate po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem eskontne stope HNB koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta koje je prethodilo tekućem polugodištu za pet postotnih poena i da joj naknadi parnični trošak u iznosu od 29.062,50 kn u roku od 15 dana.

 

Odbija se dio tužbenog zahtjeva tužiteljice kojim traži da tuženik isplati iznos od 23.887,50 kn kao protuvrijednost iznosa od 3.250,00 Eur.

 

Odbija se tuženik sa zahtjevom za naknadu parničnih troškova u iznosu od 14.312,50 kn.“

 

9.4. da, naime, predlagateljica pogrešno ocjenjuje da već i samo iz činjenice što je u tome predmetu djelomično uspjela sa zahtjevom (“za povrat iznosa od 23.887,50 kuna koji je po osnovi Ugovora o zajmu od 3. prosinca 1992. pozajmila predniku tuženika”) proizlazi da prijeporni ugovor nije ništavan: ta se presuda temelji na shvaćanju da je taj ugovor ništavan “u smislu čl. 103. st. 1. Zakona o obveznim odnosima („Narodne novine“, broj 53/91, 73/91, 3/94, 7/96, 112/99 i 88/01 - dalje: ZOO), jer nije u skladu sa čl. 10. st. 3. Zakona o osnovama deviznog sustava, deviznog poslovanja i prometa zlata („Narodne novine“, broj 91/93)” - ali da je i slijedom toga ništavnog ugovora (zbog kojeg je “svaka strana dužna vratiti drugoj” samo ono što je primila po osnovi takvog ugovora (čl. 104. st. 1. ZOO)” tuženik (a to je tužitelj iz ovoga predmeta) u obvezi vratiti jedino ono što je primio po njemu (3.250,00 eura, kao protuvrijednost iznosa 6.500,00 DEM).

 

10. Sukladno izloženom, ovdje je za zaključiti:

 

10.1. da pitanja iz podnesenog prijedloga nisu važna (kumulativno potrebno za dopuštenost prijedloga i revizije) za osiguranje jedinstvene primjene prava i ravnopravnosti svih u njegovoj primjeni te za razvoj prava: obzirom na to kako su formulirana i situaciju u ovome predmetu, Vrhovni sud Republike Hrvatske u odnosu na osporenu presudu nema razloga ujednačavati primjenu prava i preispitivati sudsku praksu,

 

10.2. da ne postoje pretpostavke za podnošenje revizije: čime podneseni prijedlog ne ispunjava pretpostavke za njegovu dopuštenost.

 

11. Stoga je prijedlog tuženice za dopuštenje revizije valjalo (i to ne spada u "pretjerani formalizam", kojeg revizijski sud ne može dopustiti - već je riječ samo o pravilnoj i dosljednoj primjeni odredaba ZPP-a koje uređuju obvezatni sadržaj prijedloga za dopuštenje revizije i dopuštenost toga prijedloga) odbaciti odlukom iz izreke ovoga rješenja (primjenom odredbe čl. 392. st. 1. u svezi sa odredbom čl. 387. st. 4. ali i st. 5. ZPP-a, prema kojoj: „U rješenju kojim se prijedlog za dopuštenje revizije odbacuje dovoljno je da se revizijski sud određeno pozove na nedostatak pretpostavki za podnošenje revizije.“).

 

Zagreb, 7. ožujka 2023.