1

 

Poslovni broj: 17 Gž R-1255/2022-3

 

Republika Hrvatska

Županijski sud u Zagrebu

Trg Nikole Šubića Zrinskog 5

 

 

Poslovni broj: 17 Gž R-1255/2022-3

 

 

 

U   I M E   R E P U B L I K E   H R V A T S K E

 

P R E S U D A

 

 

Županijski sud u Zagrebu, kao sud drugog stupnja, u vijeću sastavljenom od sudaca toga suda Vesne Žulj, predsjednice vijeća, Roberta Jambora, člana vijeća i suca izvjestitelja i Mirele Mijoč Kramar, članice vijeća, u pravnoj stvari tužitelja V. V. iz Z., OIB: …, zastupanog po punomoćniku T. K., odvjetniku u Z., protiv tuženika Z. h. d.o.o., P. Č., Z., OIB: …, zastupanog po punomoćnici D. H. Ž., odvjetnici u Odvjetničkom društvu H. & partneri d.o.o., Z., radi utvrđenja nedopuštenosti otkaza i vraćanja na rad, odlučujući o žalbi tuženika protiv presude Općinskog radnog suda u Zagrebu poslovni broj Pr-8204/2020-18 od 11. siječnja 2022., u sjednici vijeća održanoj dana 7. ožujka 2023.

 

 

p r e s u d i o   j e

 

 

I.              Preinačuje se presuda Općinskog radnog suda u Zagrebu poslovni broj Pr-8204/2020-18 od 11. siječnja 2022., te se sudi:.

 

              1. Odbija se tužbeni zahtjev tužitelja koji glasi:

 

                  "I. Utvrđuje se da je nedopuštena tuženikova Odluka o izvanrednom otkazu ugovora o radu od 17. rujna 2020. klasa:114-03/20-01/24, ur.broj: 02-06-04/03-20-03 te da radni odnos između tužitelja i tuženika temeljem Ugovora o radu na neodređeno vrijeme od 1. veljače 2008. za radno mjesto VOZAČ II, nije prestao.

 

                  II. Nalaže se tuženiku Z. h. d.o.o., Z., OIB: … da tužitelja V. V., Z., OIB: …, vrati na radno mjesto VOZAČ II, u P. Č., Z., s pravima i obvezama sukladno Ugovoru o radu na neodređeno vrijeme od 1. veljače 2007.".

 

              2. Nalaže se tužitelju da tuženiku u roku od 15 dana nadoknadi troškove parničnog postupka u iznosu od 331,81 EUR / 2.500,00 kn[1].

 

              3. Odbija se zahtjev tužitelja za naknadom troškova parničnog postupka u iznosu od 331,81 EUR / 2,500,00 kn sa zateznim kamatama tekućim od 11. siječnja 2022. do isplate.

 

II.              Nalaže se tužitelju da tuženiku u roku od 15 dana nadoknadi troškove žalbenog postupka u iznosu od 152,63 EUR / 1.150,00 kn.

 

 

Obrazloženje

 

 

1.     Presudom suda prvog stupnja utvrđeno je da je nedopuštena tuženikova Odluka o izvanrednom otkazu ugovora o radu od 17. rujna 2020., klasa 114-03/20-01/24, ur.broj 02-06-04/03-20-03, te da radni odnos između tužitelja i tuženika temeljem Ugovora o radu na neodređeno vrijeme od 1. veljače 2008. za radno mjesto vozač II, nije prestao (točka I. izreke). Također, naloženo je tuženiku da tužitelja vrati na radno mjesto vozač II, u P. Č., Z., s pravima i obvezama sukladno Ugovoru o radu na neodređeno vrijeme od 1. veljače 2007. (točka II. izreke). Tuženiku je naloženo i da tužitelju nadoknadi troškove parničnog postupka u iznosu od 2.500,00 kn sa zateznim kamatama tekućim od 11. siječnja 2022. do isplate (točka III. izreke).

 

2.     Protiv presude žalbu je podnio tuženik iz svih razloga predviđenih čl. 353. st. 1. Zakona o parničnom postupku ("Narodne novine", br. 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 2/07, 84/08, 96/08, 123/08, 57/11, 148/11-pročišćeni tekst, 25/13, 89/14, 70/19, 80/22, 114/22 - dalje: ZPP), te predlaže pobijanu presudu preinačiti i tužbeni zahtjev odbiti.

 

3.     Žalba je osnovana.

 

4.     Predmet spora je zahtjev tužitelja za utvrđenje otkaza nedopuštenim i vraćanjem na rad.

 

5.     Sud prvog stupnja je u prvostupanjskom postupku u bitnome utvrdio :

              - da je tužitelj bio zaposlen kod tuženika na radnom mjestu vozač II temeljem Ugovora o radu od 1. veljače 2007.,

              - da je tuženik Odlukom o izvanrednom otkazu ugovora o radu od 17. rujna 2020. tužitelju izvanredno otkazao ugovor o radu,

              - da je tužitelj protiv odluke o otkazu podnio dana 28. rujna 2020. zahtjev za zaštitu prava na koji zahtjev tuženik nije odgovorio,

              - da je tužba tužitelja pravovremeno podnesena u rokovima iz čl. 133. st. 1. i 2. Zakona o radu ("Narodne novine", br. 93/14, 127/17, 98/19 - dalje: ZR),

              - da je prije otkazivanja tužitelju omogućeno iznošenje obrane,

              - da su sindikalni povjerenici uskratili suglasnost za odluku o otkazu,

             

              - da je tužitelju izvanredno otkazan ugovor o radu iz razloga što je dana 4. rujna 2020. prilikom utakanja goriva u teretno motorno vozilo za koje je bio zadužen na stanici za utakanje goriva koja se nalazi u krugu tuženika, neovlašteno uzimao gorivo i točio ga u plastičnu posudu (kanistar) u čemu je zatečen od strane drugog djelatnika tuženika uslijed čega je tuženik izgubio povjerenje u tužitelja kao radnika.

 

6.     Gore navedene činjenice između stranaka i nisu sporne. U prvostupanjskom i sada žalbenom postupku sporno je da li je tuženik dokazao da je tužitelj počinio povrede radne obveze koje mu se stavljaju na teret, te da li postoji opravdani razlog za otkaz ugovora u radu.

 

7.     Sud prvog stupnja prihvatio je tužbeni zahtjev tužitelja navodeći u obrazloženju pobijane u bitnome slijedeće:

              - da je obrazloženje odluke o izvanrednom otkazu nedostatno da bi se utvrdile sve činjenice za donošenje odluke da li je tužitelj počinio djelo koje mu se stavlja na teret, te da isto sadrži manjkavosti u pogledu provedenih dokaza pri utvrđivanju počinjenja povreda iz radnog odnosa (točka 12. obrazloženja presude) jer u obrazloženju iste nije navedeno tko je zatekao tužitelja prilikom otuđenja goriva (točka 13. obrazloženja)

              - da zbog toga što tuženik nije pružio niti jedan dokaz o provedenim radnjama o utvrđivanju povrede od strane tužitelja, jer nije od svjedoka S. uzeo izjavu i sačinio zapisnik koji bi predočio kao dokaz svojih navoda, nije mogao utvrditi istinitost iskaza svjedoka S. i V., a niti je iskaz svjedoka I. S., kao neposrednog svjedoka koji je zatekao tužitelja u točenju goriva u kanistar, mogao cijeniti kao istinit i objektivan (točka 13. obrazloženja presude),

              - da tuženik nije dokazao da je tužitelj počinio takvu povredu koja je dovela do nemogućnosti daljnjeg rada, da nije dokazao istinitost svojih navoda, te da sud nije mogao utvrditi odlučnu činjenicu koja se tužitelju stavlja na teret (točka 14. obrazloženja presude).

 

8.     Iz takvog obrazloženja presude prvog stupnja proizlazi da sud prvog stupnja smatra da odluka o otkazu nije pravilno obrazložena jer u istoj nisu navedene osobe na temelju čijih iskaza je tuženik utvrdio počinjenje povrede obveze radne obveze koja se tužitelju stavlja na teret, što, prema stavu suda prvog stupnja, posljedično dovodi i da iskaze tih osoba sud ne može prihvatiti kao istinite i objektivne.

 

9.     Međutim, takvo obrazloženje suda prvog stupnja nije u skladu sa odredbom čl. 120. st. 2. ZR. Naime, odredbom čl. 120. st. 2. ZR propisano je da poslodavac mora u pisanom obliku obrazložiti otkaz.

 

10. Okolnost da odluka o otkazu mora biti obrazložena znači da poslodavac u istoj mora navesti činjenice koje mogu poslužiti kao osnova za ocjenu je li otkaz bio nedopušten odnosno iz iste radniku kojem se otkazuje ugovor o radu mora na jasan i nedvojben način biti vidljivo koja mu se osobito teška povreda radne obveze stavlja na teret i koja je to osobito važna činjenica zbog koje nastavak radnog odnosa nije moguć (tako i u odlukama Vrhovnog suda Republike Hrvatske broj Revr-1560/11 od 3. lipnja 2014. i Revr-694/08 od 14. siječnja 2009.).

 

11. U spornoj odluci o otkazu ugovora o radu vrlo jasno je opisana povreda radne obveze koja se tužitelju stavlja na teret (pokušaj otuđenja goriva izvršen 3. rujna 2020.), kao i okolnost da je zbog te povrede tuženik kao poslodavac izgubio povjerenje u tužitelja u radnika zbog čega nastavak radnog odnosa nije moguć.

 

12. Odluka o otkazu je dakle, pravilno obrazložena, sukladno odredbi čl. 120. st. 2. ZR. Okolnost što u odluci nisu imenom i prezimenom navedena imena radnika koja su svjedočila povredi radne obveze, u okolnostima kada je u istoj jasno opisana povreda radne obveze koja se stavlja tužitelju na teret, ne znači i da odluka o otkazu nepravilno odnosno manjkavo obrazložena. Stoga razlozi koje sud prvog stupnja navodi o manjkavosti obrazloženja odluke o otkazu su proturječni samoj odluci čime je počinjena bitna povreda odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 2. toč. 11. ZPP. Posljedično tome, ne može se prihvatiti niti stav suda prvog stupnja da se iskaz svjedoka I. S. ne može cijeniti kao istinit i objektivan jer ga tuženik nigdje, do pokretanja parničnog postupka, nije naveo kao svjedoka. To pogotovo kada i sam tužitelj u svom iskazu navodi, drugačije pritom opisujući sam tijek sporog događaja, da je spornom događaju bio nazočan i svjedok S. koji se pojavio kada je on (tužitelj) krenuo prema kamionu.

 

13. Međutim, iako je u sud prvog stupnja počinio bitnu povredu odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 2. toč. 11. ZPP, ovaj sud smatra da su ispunjene pretpostavke za primjenu odredbe čl. 373.a st. 3. ZPP budući se činjenice koje su bitne za donošenje odluke mogu, u smislu odredbe čl. 373.a st. 1. toč. 2. ZPP, utvrditi na temelju isprava i izvedenih dokaza koji se nalaze u spisu.

 

14. Svjedok I. S. je u svom iskazu naveo da ga je telefonom nazvao M. Č. koji mu je rekao da vidi da netko toči dizel gorivo u kanistar i da otiđe pogledati što se dešava. Bio je udaljen oko 50 m od mjesta događaja te je krenuo i obilazeći oko kamiona vidio je iz neposredne blizine tužitelja da toči gorivo u kanistar. Tužitelj je odložio kanistar u ruksak koji se dok je točio gorivo, nalazio kod male stepenice koja služi za ulazak u kamion, a dok su s ostali spustili, tužitelj je premjestio cijeli ruksak u sredinu kamiona kod mjenjača. Iskaz predmetnog svjedoka u skladu je s iskazom svjedoka B. V. koji je u svom iskazu naveo da je na kamerama koje je imao na mobitelu, a koje snimaju benzinsku postaju, vidio da se nešto dešava kod kamiona koji se nalazio na benzinskoj pumpi. Pozvao je direktora T. C. te mu je rekao da to treba provjeriti, te se on sam spustio o benzinske postaje do benzinske postaje gdje se već nalazio svjedok S.

 

15. Dakle, iskazi svjedoka I. S. i B. V. predstavljaju jednu logičnu i zatvorenu cjelinu. Iz istih nedvojbeno proizlazi da je najprije svjedok V. primijetio sumnjivo ponašanje osobe, za koju se poslije ispostavilo da se radi o tužitelju, prilikom točenja gorivo u benzinskoj stanici u krugu tuženika, nakon čega je svjedok S. zatekao tužitelja kako toči gorivo u plastični kanistar koji je odložio u kamion. Nejasno je iz kojih bi razloga navedeni svjedoci lažno iskazivali i koji bi bili njihovi motivi takvog njihovog postupanja, pa se njihovi iskazi mogu prihvatiti kao istiniti. S druge strane, iskaz tužitelja koji je u svom iskazu naveo da je plastični kanistar zatekao u kamionu, u okolnostima kada je svjedoka I. S. jasno naveo da je vidio da tužitelj toči gorivo u plastični spremnik i unosi ga u kamion, je nelogičan i neuvjerljiv i očito usmjeren na izbjegavanje odgovornosti. Što se tiče svjedoka N. M. i Z. S. isti nisu bili očevici spornog događaja, pa se na temelju istih nisu mogle utvrditi činjenice relevantne za konkretnu povredu radne obveze.
16. Iz iskaza svjedoka I. S. i B. V. proizlazi dakle, da je tužitelj predmetnog dana zatečen u pokušaju neovlaštenog otuđenja goriva. Navedeno postupanje tužitelja, neovisno o vrijednosti goriva i socijalnim, zdravstvenim i obiteljskim prilikama na koje tužitelj ukazuje u tužbi, predstavlja osobito tešku povredu iz radnog odnosa, zbog koje, uz uvažavanje svih okolnosti i interesa obiju ugovornih stranaka, nastavak radnog odnosa nije moguć (istovrsne pravno shvaćanje izraženo je primjerice i u odlukama Vrhovnog suda Republike Hrvatske, Rev-305/1999 od 14. travnja 1999. i Rev-943/01 od 3. listopada 2001.). Pritom je potrebno i navesti i da je odluka o otkazu donijeta pravovremeno u roku od petnaest dana iz čl. 116. st. 2. ZR.

 

17. Dakle, u konkretnom slučaju utvrđeno je da je tužitelj počinio povredu radne obveze koje mu je tuženik odlukom o otkazu stavljao na teret, te da je odluka o izvanrednom otkazu donijeta u skladu s odredbom čl. 116. st. 1. i 2 . ZR. Slijedom toga, valjalo je temeljem čl. 373.a st. 3. ZPP, presudu suda prvog stupnja preinačiti, te tužbeni zahtjev tužitelja odbiti.

 

18. S obzirom na izmijenjen uspjeh stranaka u parnici, temeljem čl. 166. st. 2. u svezi s čl. 154. st. 1. ZPP preinačena je i odluka o troškovima postupka koja o njemu ovisi. Kako je tužbeni zahtjev tužitelja odbijen, tuženik je u cijelosti uspio u parnici, tako da su tuženiku temeljem 7.2 al. 6 Tarife o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika ("Narodne novine", br. 142/12, 103/14, 118/14, 107/15, 37/22, 126/22 - dalje: OT) dosuđeni troškovi s osnove jednokratne nagrade za zastupanje u iznosu od 2.000,00 kn, što uvećano za porez na dodanu vrijednost od 25 % u iznosu od 500,00 kn, sveukupno iznosi 331,81 EUR / 2,500,00 kn. Tužitelj je u cijelosti izgubio parnicu, tako da je njegov zahtjev za naknadom troškova parničnog postupka odbijen, te u tom dijelu presuda preinačena.

 

19. Tuženiku su temeljem čl. 166. st. 2. u svezi s čl. 154. st. 1. ZPP dosuđeni i troškovi žalbenog postupka s osnove troška sudske pristojbe na žalbu u iznosu od 400,00 kn (Tbr. 10.1. Uredbe o Tarifi sudskih pristojbi, "Narodne novine", br. 53/19, 92/21), troška sastava žalbe u iznosu od 600,00 kn (Tbr. 10.2 OT), što uvećano za porez na dodanu vrijednost od 25 % u iznosu od 150,00 kn, sveukupno iznosi 152,63 EUR / 1.150,00 kn.

 

20. Izreka ove presude u dijelu kojem se ista odnosi na dvojno iskazivanje vrijednosti novčanih obveza temelji se na odredbi čl. 48. st. 1. i 2. u svezi s čl. 43. st. 1. Zakona o uvođenju eura kao službene valute u Republici Hrvatskoj ("Narodne novine", br. 57/22, 88/22) i fiksnom tečaju konverzije prema kojem 1 EUR iznosi 7,53450 kn.

 

21. Slijedom svega navedenog, odlučeno je kao u izreci.

 

 

U Zagrebu, 7. ožujka 2023.

 

 

Predsjednica vijeća:

                                            Vesna Žulj, v.r.