Poslovni broj 77 Gž-3361/2022-2

 

 

Republika Hrvatska

Županijski sud u Zagrebu

Trg Nikole Šubića Zrinskog 5

Poslovni broj 77 Gž-3361/2022-2

 

 

U   I M E   R E P U B L I K E   H R V A T S K E

 

P R E S U D A

 

Županijski sud u Zagrebu, kao sud drugog stupnja, u vijeću sastavljenom od sudaca toga suda, predsjednika vijeća Slavice Garac, suca izvjestitelja i člana vijeća Diane Preglej te člana vijeća Lidije Jelavić, u pravnoj stvari tužiteljice S. S. iz Z., OIB …, koju zastupa punomoćnik N. K., odvjetnik u Z., protiv tuženika A. B. d.d., Z., OIB …, kojeg zastupa punomoćnik H. M., odvjetnik u Z., radi isplate, odlučujući o žalbi tuženika protiv presude Općinskog građanskog suda u Zagrebu poslovni broj P-5315/20-24 od 15. lipnja 2022., u sjednici vijeća održanoj dana 7. ožujka 2023.,

 

 

p r e s u d i o  j e

 

I               Odbija se žalba tuženika kao neosnovana i potvrđuje presuda Općinskog građanskog suda u Zagrebu poslovni broj P-5315/20-24 od 15. lipnja 2022. u dijelu u kojem je naloženo tuženiku isplatiti tužiteljici iznos od 10.367,91 kunu/ 1376,06 eura[1] te u dijelu u kojem je naloženo tuženiku naknaditi tužiteljici parnični trošak u iznosu od 9.075,00 kuna/ 1204,46 eura.

 

II              Preinačuje se presuda Općinskog građanskog suda u Zagrebu poslovni broj P-5315/20-24 od 15. lipnja 2022. u pobijanom dijelu u kojem je prihvaćen zahtjev tužiteljice za naknadu troška sudske pristojbe na presudu u iznosu od 400,00 kn/ 53,09 eura, i sudi:

 

Odbija se zahtjev tužiteljice za naknadu troška sudske pristojbe na presudu u iznosu od 400,00 kn/ 53,09 eura.

 

III               Odbija se zahtjev tuženika za naknadu troška žalbenog postupka.

 

 

Obrazloženje

 

1. Presudom suda prvog stupnja je pod točkom I izreke je naloženo tuženiku isplatiti tužiteljici iznos od 10.367,91 kn sa zakonskim zateznim kamatama tekućim od dospijeća svakog pojedinačno navedenog iznosa pa do isplate po stopi koja se do 31. srpnja 2015. određuje uvećanjem eskontne stope HNB, koja je vrijedila posljednjeg dana polugodišta, koje je prethodilo tekućem polugodištu, uvećanoj za pet postotnih poena a od 1. kolovoza 2015. pa do isplate po stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana, nefinancijskim trgovačkim društvima, izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu, za tri postotna poena, kao i da joj naknadi parnični trošak u iznosu od 9.475,00 kn sa zateznim kamatama od 15. lipnja 2022. pa do isplate po stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana, nefinancijskim trgovačkim društvima, izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu, za tri postotna poena, sve u roku od 15 dana

 

2. Protiv navedene presude žali se tuženik zbog svih zakonskih razloga iz odredbe čl. 353. st. 1. Zakona o parničnom postupku („Narodne novine“, br. 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 84/08, 96/08, 123/08, 57/11, 25/13, 28/13, 89/14 i 70/19 - dalje: ZPP) te predlaže preinačiti pobijanu presudu i odbiti tužbeni zahtjev, uz naknadu troška parničnog postupka i sastava žalbe ili presudu ukinuti i predmet vratiti prvostupanjskom sudu na ponovno suđenje.

 

3. Odgovor na žalbu nije podnesen.

 

4. Žalba tuženika je neosnovana u odnosu na odluku o glavnoj stvari, a djelomično osnovana u pogledu troškova postupka.

 

5. Predmet spora je zahtjev za isplatu koji se temelji na tvrdnji o ništetnosti Ugovora o kreditu zaključenog između tužiteljice i prednika tuženika u dijelu kojim je ugovorena valutna klauzula.

 

6. Suprotno žalbenim navodima, pobijana presuda sadrži jasne razloge o odlučnim činjenicama i može se ispitati, izreka presude je razumljiva i ne proturječi sama sebi ili razlozima presude, te ne postoji proturječnost između onoga što se u razlozima presude navodi o sadržaju isprava i samih tih isprava, pa nije počinjena bitna povreda odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 2. toč. 11. ZPP-a. Također nisu počinjene ni bitne povrede odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 2. toč. 2, 4, 8, 9, 13. i 14. ZPP-a na koje ovaj sud pazi po službenoj dužnosti temeljem odredbe čl. 365. st. 2. ZPP-a.

 

7. U tijeku prvostupanjskog postupka je utvrđeno da je između tužiteljice, kao korisnice kredita, i prednika tuženika, kao kreditora, zaključen 31. srpnja 2007. Ugovor o kreditu broj … u kunskoj protuvrijednosti 16.154,00 CHF po srednjem tečaju H. A.-A.-B. d.d. važećem na dan korištenja kredita.

 

8. U obrazloženju pobijane presude je navedeno:

- da odluka suda donesena u postupku za zaštitu kolektivnih interesa potrošača u smislu postojanja povrede propisa zaštite potrošača obvezuje ostale sudove u postupku koji potrošač, ovdje tužitelj, osobno pokrene radi naknade štete/isplate s ciljem otklona povrede koja je uzrokovana postupanjem tuženika (u tom se pravcu upućuje i na odluku Vrhovnog suda Rev-3142/2018) pa kako iz odluke Trgovačkog suda u Zagrebu od 4. srpnja 2013. broj P-1401/12, Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske Pž-7129/13 od 13. lipnja 2014. i Pž-6632/17 od 14. lipnja 2018.odnosno Vrhovnog suda Republike Hrvatske Revt-249/14-2 od 9. travnja 2015. i Rev-2221/18 od 3. rujna 2019. proizlazi da kod ugovaranja valutne klauzule i promjenjive kamatne stope obveza potrošača istovremeno ovisi o dva promjenjiva bitna elementa i zato je posebno rizična - potrošač u vrijeme zaključenja ugovora ne zna koji iznos glavnice kredita izražene u kunama će biti u obvezi tijekom dugoročne otplate vratiti banci niti koju će cijenu u vidu kamate za to platiti, to je nepoštena i ništetna ugovorna odredba ugovaranjem valute uz koju je vezana glavnica CHF,

- da je sud u konkretnom slučaju vezan za utvrđenja iz gore navedene parnice, to se ukazalo izlišnim izvođenje dokaza na okolnost utvrđivanja ništetnosti konkretnih ugovornih odredaba, slijedom čega je odbijen prijedlog da se izvede dokaz saslušanjem tužiteljice i svjedoka,

pa kako je sud vezan za utvrđenja iz gore navedenog postupka zaštite kolektivnih interesa potrošača, tj. za utvrđenje da su ništetne odredbe ugovora o valutnoj klauzuli vezanoj uz CHF, to je valjalo utvrditi ništetnim ugovor u tom dijelu temeljem Zakona o zaštiti potrošača ("Narodne Novine" 96/03), čl.118. Zakona o zaštiti potrošača ("Narodne Novine" 14/14, 110/15, 14/19) u vezi s čl. 3-4., 269., čl.272. i 323. ZOO te čl.502. a i c ZPP i posljedično postojanje osnove predmetnog zahtjeva.

 

9. Opisane zaključke prvostupanjskog suda tuženik nije uspio dovesti u sumnju svojim žalbenim navodima.

 

10. Iz stanja spisa je vidljivo (odgovor na tužbu i zapisnik s ročišta od 5. svibnja 2021. (list 248-249 spisa) da je tuženik predložio saslušanje djelatnika tuženika I. G., od kojeg dokaznog prijedloga je odustao te svjedoka Ž. J. na okolnost da su tužiteljici bili objašnjeni prava i obveze iz Ugovora o kreditu pa tako i odredba o valuti obveze, kao i svjedoka I. K. C. na okolnost da je tuženik proveo edukaciju djelatniku u vezi ugovora o kreditu s valutnom klauzulom.

 

11. U odnosu na opisani žalbeni navod valja reći da je u odluci poslovni broj Rev-18/18 od 26. svibnja 2020. jasno napisano da „Ne može postojati utvrđena ništetnost i nepoštenost pojedinih odredbi potrošačkog ugovora u kolektivnom sporu, a da istodobno ne postoji ništetnost i nepoštenost takvih odredbi u pojedinačnom sporu u odnosu na istovrsni ugovor. Ako bi se radilo o nekim posebnim okolnostima koje bi isključivale vezanost za pravomoćnu odluku u kolektivnom sporu (npr. da tužitelj nije potrošač nego trgovac), onda je teret dokaza takve činjenice na banci kao kreditoru, ali to nije od važnosti u ovoj pravnoj stvari jer tuženik niti ne ističe takav prigovor.“

 

12. Dakle, i prema shvaćanju ovog drugostupanjskog suda, utvrđenja iz kolektivnog spora se primjenjuju parnicama koje potrošači individualno pokreću protiv trgovaca radi ostvarenja svojih prava koja su im povrijeđena na način kako je to utvrđeno u postupku za zaštitu kolektivnih interesa i prava. Jedino ako bi postojale neke posebne okolnosti koje bi isključivale vezanost za pravomoćnu odluku u kolektivnom sporu, tada bi teret njihovog dokazivanja bio na banci kao tuženiku, ali u konkretnom slučaju tuženik nije ni tvrdio niti dokazivao postojanje bilo koje posebne okolnosti.

 

13. Tuženik također navodi kako je sud prvog stupnja tek po saslušanju svih sudionika pravnog posla mogao ocijeniti je li banka eventualno propustila objasniti način i modalitete promjene kamatne stope i informirati tužitelja o eventualnim rizicima valute obveze, valja odgovoriti kako okolnost da su zaposlenici tuženika eventualno objasnili način i modalitete promjene kamatne stope i informirali tužiteljicu o eventualnim rizicima valute obveze, ne bi mogla utjecati na ocjenu da se radi o ništetnim ugovornim odredbama o promjeni tečaja za valutu CHF, jer o tome stranke nisu međusobno pregovarale, a navedeno uzrokuje neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu tužitelja te dovodi do toga da vjerovnik jednostrano određuje obvezu dužnika, a dužnik svaku promjenu ne može predvidjeti niti provjeriti. Pored toga, postojanje eventualnog objašnjenja načina i modaliteta promjene kamatne stope tužiteljici od strane djelatnika tuženika, ne može biti od utjecaja na pravilnost i zakonitost pobijane presude jer je tom presudom odlučeno samo od isplati utuženih iznosa zbog ništetnosti odredbe o valutnoj klauzuli (a ne i o promjenjivoj kamatnoj stopi), a budući da je jedini predmet spora u ovoj pravnoj stvari.

 

14. Osim toga, u smislu odredbe čl. 220. st. 2. ZPP-a samo sud odlučuje o tome koje će od predloženih dokaza po strankama izvesti radi utvrđivanja odlučnih činjenica, kao i koje će činjenice uzeti kao dokazane na temelju savjesne i brižljive ocjene svakog dokaza zasebno, svih dokaza zajedno i na temelju rezultata cjelokupnog postupka pa nije u obvezi prihvatiti svaki dokazni prijedlog stranke ako smatra da on nije od važnosti za donošenje odluke.

 

15. Nadalje, žalitelj ističe da sudski vještak u svoj nalaz i mišljenje nije uključio razdoblje nižeg tečaja CHF valute koji je vrijedio na dan uplate anuiteta u odnosu na inicijalni tečaj, koji prigovor je tuženik istaknuo u očitovanju na nalaz i mišljenje vještaka.

 

16. U odnosu na taj žalbeni navod treba odgovoriti da tuženik u pogledu eventualne negativne razlike nije istaknuo prigovor prijeboja niti podnio protutužbu pa sud prvog stupnja nije ni bio dužan dati vještaku zadatak da u svom nalazu obuhvati i razdoblja nižeg tečaja CHF, a što to sud prvog stupnja i obrazložio pod točkom 10.2. obrazloženja pobijane presude.

 

17. Također je sud prvog stupnja pravilno ocijenio tuženikov prigovor zastare neosnovanim, pozivajući se na odredbu čl. 225. Zakona o obveznim odnosima („Narodne novine“ br. 35/05, 41/08, 125/11, 78/15 i 29/18 – dalje: ZOO). To iz razloga što je tužba podnesena 20. prosinca 2020., a zastara potraživanja prema tuženiku je s osnove ništetnih odredbi o valutnoj klauzuli u CHF počela teći 14. lipnja 2018. kada je presudom Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske poslovni broj Pž-6632/2017 od 14. lipnja 2018. potvrđena presuda Trgovačkog suda u Zagrebu poslovni broj P-1401/2012 od 4. srpnja 2013., to pa je razvidno kako je tužba podnesena unutar zakonskog roka, kao i što je iz naprijed navedenog vidljivo da je neosnovan žalbeni navod kako se tuženik nije pozvao niti na jednu zakonsku odredbu.

 

18. Neosnovan je i žalbeni navod tuženika da prvostupanjski sud nije obrazložio iz kojeg razloga je naložio isplatu iznosa zajedno sa zateznim kamatama, pri čemu tuženik ističe da tužitelj nije dokazao da bi tuženik bio nepošteni stjecatelj.

 

19. Prvostupanjski sud je pod točkom 13. obrazloženja naveo da se odluka o zateznim kamatama temelji na odredbi čl. 1115. ZOO-a i čl. 29. st. 2. ZOO-a, a iste su dosuđene od dana kada je tužitelj obavio plaćanje više zaračunatih iznosa.

 

20. U situaciji kada je prvostupanjski sud prihvatio tužbeni zahtjev na isplatu polazeći od utvrđenja da su ništetne odredbe Ugovora o valutnoj klauzuli vezanoj uz CHF, to podrazumijeva nesavjesnost kreditne institucije pa zatezna kamata teče od dana stjecanja od strane tuženika.

 

21. Tuženik u žalbi osporava i pravilnost odluke o troškovima postupka, navodeći da iz spisa nije vidljivo da bi tužiteljica zaista i podmirila troškove sudskih pristojbi te ističe da pobijanom presudom nije odlučeno o tuženikovom zahtjevu za naknadu troškova.

 

22. Iz stanja spisa je vidljivo da je tužiteljica platila sudsku pristojbu na tužbu u iznosu od 200,00 kn dana 29. listopada 2020. (list 209 spisa) pa je u tom dijelu žalba neosnovana, dok iz isprava u spisu te podataka u eSpisu ne proizlazi da je sudska pristojba na presudu plaćena pa je u tom dijelu žalba osnovana jer tužiteljica nije dokazala da je taj trošak snosila. Stoga je u tom dijelu odluku o troškovima postupka valjalo preinačiti i odbiti zahtjev tužiteljice za naknadu troška sudske pristojbe na presudu u iznosu od 400,00 kn.

 

23. Prema odredbi čl. 154. st. 1. ZPP-a pravo na naknadu troškova ima ona stranka koja je uspjela u sporu. U konkretnom slučaju je u sporu u cijelosti uspjela tužiteljica, dok tuženik nema pravo na naknadu troškova postupka pa okolnost da prvostupanjski sud nije odlučio o odbijanju tuženikovog zahtjeva za naknadu troška ne utječe na pravilnost i zakonitost pobijane presude.

 

24. Slijedom svega iznesenoga i na temelju odredbe čl. 368. st. 1. ZPP-a odlučeno je kao u točki I izreke, a na osnovi odredbe čl. 373. t. 3. ZPP-a kao u točki II izreke ove presude.

 

25. S obzirom da je tuženik u žalbenom postupku uspio samo djelomično u pogledu odluke o trošku, ali ne i u pogledu glavnog zahtjeva, temeljem odredaba čl. 35. st. 2., čl. 154. st. 5. i čl. 166. st. 2. ZPP-a nema pravo na naknadu troškova nagrade punomoćniku za sastav žalbe i sudske pristojbe na žalbu (točka III. izreke).

 

 

U Zagrebu 7. ožujka 2023.

 

 

Predsjednika vijeća:

  Slavica Garac, v.r.