- 1 -              Rev 596/2021-5

 

 

 

 

 

Broj: Rev 596/2021-5

 

 

 

U   I M E   R E P U B L I K E   H R V A T S K E

P R E S U D A

 

              Vrhovni sud Republike Hrvatske u vijeću sastavljenom od sudaca Viktorije Lovrić, predsjednice vijeća, Ivana Vučemila člana vijeća i suca izvjestitelja, Jasenke Žabčić, Marine Paulić i Darka Milkovića, članova vijeća, u pravnoj stvari tužitelja J. n. d.d Z., OIB …, kojeg zastupa punomoćnik D. T., odvjetnik u Z., protiv tuženice D. M. iz Z., OIB …, koju zastupaju punomoćnici iz Zajedničkog odvjetničkog ureda N. Š. i S. P. u Z., radi isplate, odlučujući o reviziji tužitelja protiv presude Županijskog suda u Zagrebu poslovni broj Gž R-750/2020-2 od 30. studenoga 2020., kojom je djelomično potvrđena, a djelomično preinačena presuda Općinskog radnog suda u Zagrebu poslovni broj Pr-1860/2019-57 od 4. veljače 2020., u sjednici održanoj 7. ožujka 2023.,

 

p r e s u d i o   j e :

 

              I. 1. Prihvaća se revizija tužitelja, te se preinačuje presuda Županijskog suda u Zagrebu poslovni broj Gž R-750/2020-2 od 30. studenoga 2020., točki II.1. izreke na način da se u tom dijelu odbija žalba tuženice i potvrđuje presuda Općinskog radnog suda u Zagrebu poslovni broj Pr-1860/2019-57 od 4. veljače 2020., u točki II. njezine izreke, kao i u odnosu na odluku o troškovima postupka sadržanu u istoj presudi Županijskog suda u Zagrebu (poslovni broj Gž R-750/2020-2 od 30. studenoga 2020.) sadržanoj u točki II. 3. izreke na način da svaka stranka snosi svoje troškove postupka.

 

              I. 2. U preostalom dijelu odbija se revizija tužitelja, kao neosnovana.

 

Obrazloženje

 

1. 1. Presudom suda prvog stupnja u točki I. izreke odbijen je tužbeni zahtjev tužitelja za isplatu bruto iznosa od 646.079,60 kn zajedno sa zakonskim zateznim kamatama tekućim od dospijeća svakog pojedinačno navedenog iznosa, počevši od 16. svibnja 2008., pa do isplate te zahtjev za naknadu parničnog troška.

 

1.2. U točki II. izreke je naloženo tuženici isplatiti tužitelju neto iznos od 434.537,70 kn sa zakonskim zateznim kamatama tekućim od 31. srpnja 2014. pa do isplate, po stopi koja se do 31. srpnja 2015. određuje prema eskontnoj stopi Hrvatske narodne banke koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta koje je prethodilo tekućem polugodištu uvećanoj za pet postotnih poena, a od 1. kolovoza 2015. pa do isplate po prosječnoj kamatnoj stopi na stanja kredita odobrenih za razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunatoj za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu uvećanoj za tri postotna poena, u roku od 8 dana.

 

1.3. U točki III. izreke odbijen je zahtjev tužitelja za isplatom zakonskih zateznih kamata od dospijeća svakog pojedinačno navedenog iznosa pa do 30. srpnja 2014.

 

1.4. U točki IV. izreke je naloženo tuženici naknaditi tužitelju troškove parničnog postupka u iznosu od 65.625,00 kn sa zakonskom zateznom kamatom tekućom od 4. veljače 2020. pa do isplate, po prosječnoj kamatnoj stopi na stanja kredita odobrenih za razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunatoj za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu uvećanoj za tri postotna poena, u roku od 8 dana.

 

1.5. U točki V. izreke je odbijen zahtjev tužitelja za naknadom troškova parničnog postupka u preostalom dijelu u iznosu od 15.117,50 kn s pripadajućim zakonskim zateznim kamatama.

 

1.6. U točki VI. izreke odbijen je zahtjev tuženice za naknadom troškova parničnog postupka u cijelosti.

 

2.1. Presudom suda drugog stupnja u točki I. izreke potvrđena je presuda Općinskog radnog suda u Zagrebu poslovni broj Pr-1860/2019-57 od 4. veljače 2020. U točkama I., III. i V. izreke.

 

2.2. U točki II. izreke preinačena je se navedena prvostupanjska presuda u pobijanom dijelu pod točkama II., IV. i VI. izreke, tako što je suđeno:

 

              ''1. Odbija se tužbeni zahtjev tužitelja za isplatu neto iznosa od 434.537,70 kn sa zakonskim zateznim kamatama tekućim od 31. srpnja 2014. pa do isplate, po stopi koja se do 31. srpnja 2015. određuje prema eskontnoj stopi Hrvatske narodne banke koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta koje je prethodilo tekućem polugodištu uvećanoj za pet postotnih poena, a od 1. kolovoza 2015. pa do isplate po prosječnoj kamatnoj stopi na stanja kredita odobrenih za razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunatoj za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu uvećanoj za tri postotna poena, u roku od 8 dana.

 

              2. Odbija se zahtjev tužitelja za naknadu parničnog troška u iznosu od 65.625,00 kn sa zakonskim zateznim kamatama tekućim od 4. veljače 2020. do isplate, po prosječnoj kamatnoj stopi na stanja kredita odobrenih za razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunatoj za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu uvećanoj za tri postotna poena, u roku od 8. dana.

 

              3. Nalaže se tužitelju naknaditi tuženici parnični trošak u iznosu od 50.625,00 kn, u roku 8 dana“.

 

2.3. U točki III. izreke drugostupanjske presude odbijen je zahtjev tužitelja za naknadu troška sastava odgovora na žalbu.

 

3. Rješenjem Vrhovnog suda Republike Hrvatske poslovni broj Revd-659/2021-2 od 16. veljače 2021., ispravljenim rješenjem broj Revd-659/2021-  od 15. veljače 2022.,  tužitelju je dopušteno podnošenje revizije protiv presude Županijskog suda u Zagrebu poslovni broj Gž R-750/2020-2 od 30. studenoga 2020., u odnosu na točku I. i II. izreke te presude zbog sljedećih pravnih pitanja:

 

              1. Je li prilikom donošenja odluke u postupku radi zahtjeva poslodavca za povratom isplaćenih naknada plaća koje je radnik neosnovano primio sud vezan izrekom pravomoćne presude kojom je odbijen tužbeni zahtjev radnika za zaštitom od uznemiravanja, a zbog koje zaštite je radnik i prekinuo rad, a tužitelj je radniku isplaćivao naknade plaće čiji povrat naknadno potražuje?

 

              2. Je li radnik koji nije uspio u sporu radi zaštite dostojanstva i zaštite od uznemiravanja, a primio je naknadu plaće, dužan isplatiti poslodavcu novčani ekvivalent za neizvršeni rad u visini bruto ugovorene plaće konkretnog radnika ili u visini neto ugovorene plaće konkretnog radnika?''.

 

4. Na temelju navedenog dopuštenja tužitelj je u zakonskom roku podnio reviziju zbog gore citiranih pravnih pitanja, u kojoj je predložio preinačiti drugostupanjsku presude u smislu revizijskih navoda, podredno je predložio ukinuti pobijanu drugostupanjsku presudu i predmet vratiti tome sudu na ponovno suđenje.

 

5. Odgovor na reviziju tuženica nije podnijela.

 

6. Revizija je djelomično osnovana.

 

7. Predmet postupka je zahtjev tužitelja za isplatu bruto iznosa od 646.079,60 kuna, sa zateznim kamatama, odnosno podredno, neto iznosa od 434.537,70 kuna stečenog po tuženici bez pravne osnove, s obzirom da tuženica nije imala osnovu za prekid rada uz isplatu naknade plaće prema čl. 22.a st. 9. Zakona o radu ("Narodne novine" broj 54/95, 64/95, 170/01, 82/01, 114/03, 30/04, 142/03 - dalje ZR-u, odnosno čl.134. st. 7. Zakona o radu "Narodne novine" broj 93/14 - dalje: ZR).

 

8. I u revizijskoj fazi postupka ostalo je  sporno je li tuženica imala osnovu za prekid rada uz isplatu naknade plaće, a u vezi s time je li tuženica bila uznemiravana na radu u smislu čl. 22.a ZR-u, odnosno čl.134. st. 7. ZR/14, te postoji li glede te činjenice pravomoćna sudska presuda, jesu li sudovi vezani takvom presudom, te mogu li radi razjašnjenja spornih pitanja ponovno utvrđivati činjenično stanje, odnosno jesu li u tom pogledu vezani pravomoćnom sudskom odlukom.

 

9. Nižestupanjski sudovi su u postupku koji prethodi reviziji utvrdili:

- da je tuženica bila zaposlena kod tužitelja na radnom mjestu ekonomistice na neodređeno vrijeme i da je zbog uznemiravanja prekinula rad kod tužitelja u razdoblju od travnja 2008. do kolovoza 2012., za koje razdoblje joj je tužitelj isplatio naknadu plaće u neto iznosu od 434.537,70 kn,

- da je tuženica 26. veljače 2007. podnijela tužitelju zahtjev za zaštitu dostojanstva zbog uznemiravanja od strane neposrednih rukovoditelja D. M. i S. P.,

- da je taj zahtjev tužitelj odbio odlukom od 6. ožujka 2007., a tuženica je dopisom od 12. ožujka 2007. izvijestila tužitelja da, obzirom da nisu poduzete mjere radi sprečavanja uznemiravanja i zaštite njezinog dostojanstva za vrijeme obavljanja posla, sukladno odredbi čl. 22.a st. 9. ZR-u, prekida rad, te je dostavila i presliku tužbe radi sprečavanja uznemiravanja koju je Općinskom sudu u Zagrebu podnijela 13. ožujka 2007.,

- da je presudom Općinskog radnog suda u Zagrebu broj Pr-693/07-88 od 4. travnja 2013. u točki I. izreke naloženo tuženiku (koji je tužitelj u ovom predmetu) osigurati tužiteljici (tuženici u ovom predmetu) zaštitu od daljnjeg uznemiravanja od strane rukovoditeljice S. P., te joj omogućiti obavljanje poslova i radnih zadataka na radnom mjestu sukladno njezinom stupnju obrazovanja i ugovoru o radu, a u točki II. izreke presude naloženo je tuženiku (tužitelju u ovom predmetu) isplatiti tužiteljici (tuženici u ovom predmetu) na ime naknade štete zbog povrede prava osobnosti naknadu od 150.000,00 kuna s pripadajućim kamatama,

- da je presudom Županijskog suda u Zagrebu broj Gžr-1531/13-2 od 14. siječnja 2014. potvrđena presuda Općinskog radnog suda u Zagrebu broj Pr-693/07-88 od 4. travnja 2013. u dijelu točke II. izreke za iznos od 70.000,00 kuna s pripadajućim kamatama na ime naknade štete zbog povrede prava osobnosti, dok je preinačena u točki I. izreke i u dijelu točke II. izreke na način da je odbijen zahtjev tužiteljice (tuženice u ovom predmetu) za zaštitu od uznemiravanja i isplatu od 80.000,00 kuna s pripadajućim kamatama.

- da je rješenjem Vrhovnog suda Republike Hrvatske poslovni broj Revr-719/2017-2 od 12. ožujka 2019. ukinuta presuda suda prvog stupnja poslovni broj Pr-8627/14-14 od 7. svibnja 2015., u dijelu u kojom je odbijen u cijelosti tužbeni zahtjev tužitelja (za isplatu neto iznosa od 429.746,60 kn sa zakonskom zateznom kamatom tekućom od 14. siječnja 2014. do isplate, kao i presuda Županijskog suda u Zagrebu poslovni broj Gž R-1714/15-7 od 25. travnja 2017. kojom je potvrđena presuda ovog suda poslovni broj Pr-8627/14-14 od 7. svibnja 2015., dok je ostala na snazi pravomoćna presuda u dijelu u kojem je odbijen zahtjev tužiteljice (tuženice u ovom predmetu) za zaštitu od uznemiravanja i isplatu od 80.000,00 kuna s pripadajućim kamatama,

- da je prema pravnom shvaćanju revizijskog suda iznesenom u rješenju broj Revr-719/2017-2 od 12. ožujka 2019., prvostupanjski sud vezan za pravomoćnu presudu Županijskog suda u Zagrebu poslovni broj Gžr-1531/13 od 14. siječnja 2014., kojom je odbijen zahtjev tuženice za zaštitu od daljnjeg uznemiravanja od strane rukovoditeljice S. P.,

- da je u tom rješenju izneseno i pravno shvaćanje prema kojem je zaključak prvostupanjskog suda kako je presudom Županijskog suda u Zagrebu poslovni broj Gžr-1531/13 od 14. siječnja 2014., utvrđeno da je tuženici povrijeđeno dostojanstvo i da je bila izložena mobingu te da je stoga imala pravo prekinuti rad sukladno čl. 22.a Zakona o radu ("Narodne novine", br. 38/95, 54795, 64/95, 17/01, 82/01, 114/03 - dalje: ZR) proturječan izreci pravomoćne presude Županijskog suda u Zagrebu poslovni broj Gžr-1531/13 od 14. siječnja 2014., kojom je odbijen tužbeni zahtjev da se naloži tuženiku da tužiteljici (tuženoj u ovom postupku) osigura zaštitu od daljnjeg uznemiravanja.

 

10. Na temelju navedenih utvrđenja sud prvog stupnja zaključuje kako iz izreke pravomoćne presude Županijskog suda u Zagrebu poslovni broj Gžr-1531/13 od 14. siječnja 2014., ne proizlazi da je tuženici povrijeđeno dostojanstvo, (već suprotno, da nije) niti da je bila izložena mobingu, pa smatra da tuženica sukladno čl. 22.a ZR-a nije imala pravo prekinuti rad.

 

11. Takav zaključak prvostupanjskog suda, drugostupanjski sud ne prihvaća, smatrajući da nije pravilan, a svoje pravno shvaćanje obrazlaže time:

- da presuda Županijskog suda u Zagrebu poslovni broj Gžr-1531/13-2 od 14. siječnja 2014. u točki I. izreke sadrži kondemnatorni zahtjev kojim je tužiteljica tražila zaštitu od daljnjeg uznemiravanja, a ne deklaratorni zahtjev kojim bi tražila utvrđenje da je izložena uznemiravanju, pa to što je odbijen kondemnatorni tužbeni zahtjev za osiguranjem zaštite od daljnjeg uznemiravanja, ne znači da tužiteljica nije bila izložena mobingu,

- da je mobing, prema mišljenju toga suda, vid uznemiravanja radnika na radnom mjestu, što da proizlazi i iz odluke Vrhovnog suda RH poslovni broj Revr 342/15-2 od 4. studenoga 2015.,

- da se pravni institut prekida rada s pravom na naknadu plaće u visini kao da radnik radi, predviđen odredbom čl. 22.a st. 7., 8. i 9. ZR-a, ne odnosi samo na situaciju kada je radnik uznemiravan ili spolno uznemiravan, već i na situaciju kada je radnik „mobingiran“ i kada mu je postupanjem nadređene osobe povrijeđeno dostojanstvo, kao što je to utvrđeno u slučaju tuženice,

- da je i prema obrazloženja presude Županijskog suda u Zagrebu poslovni broj Gžr-1531/13-2 od 14. siječnja 2014., utvrđeno da je tuženica nedvojbeno bila izložena mobingu, temeljem čega joj je zbog povrede prava osobnosti pravomoćno dosuđena naknada neimovinske štete u iznosu od 70.000,00 kn,

- da je prema rješenju Hrvatskog zavoda za mirovinsko osiguranje od 24. travnja 2014, kod tužiteljice nastala profesionalna nesposobnost za rad, zbog čega joj je počevši od 24. prosinca 2013., priznato pravo na invalidsku mirovinu.

 

12.1. Imajući u vidu navedeno i sadržaj odredbi čl. 3. st. 2. i 3., čl. 22.a i čl. 102. st. 2. ZR-a drugostupanjski sud zaključuje ''da je tuženica kao radnica tužitelja koja je na radnom mjestu bila psihički zlostavljana (mobingirana) od strane nadređene osobe, da joj je ugroženo dostojanstvo i teško narušeno zdravlje (uslijed čega joj je dijagnosticiran teški depresivni poremećaj i utvrđeno umanjenje životne aktivnosti u omjeru od 20%), imala pravo prekinuti rad i za vrijeme prekida rada ostvarivati naknadu plaće u visini kao da radi, i to sukladno odredbama čl. 22.a st. 8. i 9 ZR-a“, zbog čega nije dužna vratiti isplaćenu naknadu plaće za vrijeme prekida rada uzrokovanog uznemiravanjem tužiteljice.

 

12.2. Uz navedeno iznosi i pravno shvaćanje prema kojem ''kada mobing nije u uzročnoj vezi s nekim od zabranjenih temelja diskriminacije, kod traženja sudske zaštite su relevantne odredbe ZR-a, uz supsidijarnu primjenu Zakona o obveznim odnosima ("Narodne novine", br. 35/05, 41/08, 125/11 i 78/15 – dalje: ZOO)“, te posljedično tome smatra da ''u situaciji kada radnik doživljava psihofizički teror na radnom mjestu, tada su povrijeđena njegova prava i dostojanstvo, ugroženo je njegovo zdravlje pa može tražiti sudsku zaštitu na temelju ZOO-a, i to na temelju onih odredbi ZOO-a kojima su propisana pravila o odgovornosti za štetu''.

 

12.3. U prilog iznesenom pravnom shvaćanju poziva se i na odluku Ustavnog suda Republike Hrvatske broj U- III/6791/2014 od 30. svibnja 2018., prema kojoj odluci

 

              "Ustavni sud napominje da iz prakse Suda Europske unije, vezane uz problematiku zaštite na radu i zaštite dostojanstva radnika, proizlazi pravno shvaćanje da se temeljna socijalna prava radnika moraju tumačiti široko, a iznimke i ograničenja vrlo restriktivno. U tom smislu, i domaće propise koji reguliraju područje zaštite dostojanstva radnika, treba tumačiti u skladu s obveznim tumačenjima koja proizlaze iz prakse Suda Europske unije. Tumačenje tih propisa mora biti ekstenzivno jer dostojanstvo, zdravlje i sigurnost radnika treba štititi ne samo od diskriminatornih ponašanja na radu i u vezi s radom, već od svih loših i neželjenih ponašanja koja mogu štetiti navedenim pravima osobnosti. Uz neželjena loša postupanja na radu i u vezi s radom, izravno se veže obveza poslodavca da zaštiti dostojanstvo radnika. U tom smislu, Ustavni sud smatra da pojam mobinga uključuje svaku vrstu psihofizičkog zlostavljanja ili uznemiravanja na radnom mjestu, neovisno o tome je li ono uzrokovano nekom od zabranjenih diskriminacijskih osnova iz Zakona o suzbijanju diskriminacije ("Narodne novine" broj 85/08. i 112/12. - u daljnjem tekstu: ZSD) ili pak ne proizlazi iz takve osnove već je riječ o zlostavljanju iz nekih drugih motiva" ..., ''Ustavni sud posebno ističe da stajalište drugostupanjskog suda prema kojemu uznemiravanja nema ako oštećenik ne dokazuje ili se čak ni ne poziva na neku od zabranjenih diskriminacijskih osnova, prema ocjeni Ustavnog suda, nije ustavnopravno prihvatljivo. U suprotnom, to bi značilo da je uznemiravanje na radnom mjestu moguće ili čak i pravno dopušteno ako ono ne proizlazi iz neke od taksativno navedenih osnova iz članka 1. ZSD-a."

 

12.4. Utvrđujući da je, kao prethodno pitanje, postupanjem radnika tužitelja prema tuženici povrijeđeno njezino dostojanstvo, drugostupanjski sud smatra da su ispunjene pretpostavke iz odredbe čl. 22.a ZR-a, te da je tužitelj kao poslodavac bio dužan zaštititi dostojanstvo tuženice za vrijeme obavljanja posla i osigurati joj uvjete rada u kojima neće biti izložena uznemiravanju, slijedom čega je tuženica imala pravo prekinuti rad (uz poštivanje formalnih pretpostavki iz te odredbe), jer bi proturječno bilo naložiti tužiteljici vraćanje isplaćene naknade plaće za vrijeme prekida rada zbog povrede dostojanstva uzrokovanog uznemiravanjem, iako joj je sudskom odlukom dosuđena naknada zbog povrede prava osobnosti, te je primjenom čl. 373.a Zakona o parničnom postupku ("Narodne novine" broj 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 84/08, 123/08, 57/11 - proč. tekst, 148/11, 25/13, 28/13 i 89/14 - odluka Ustavnog suda Republike Hrvatske i 70/19 – dalje: ZPP), preinačio pobijanu prvostupanjsku presudu u točkama II., IV. i VI. izreke i odbio zahtjev tužitelja u cijelosti.

 

13.1. Tužitelj u reviziji navodi da pobijana presuda odstupa od shvaćanja Vrhovnog suda Republike Hrvatske iznesenog u odluci broj Revr-1189/11 od dana 11. travnja 2012., te u ranije donesenom rješenju istog suda broj: Revr- 719/2017 od 12. ožujka 2019., donesenom u ovoj pravnoj stvari, pojašnjavajući da je 2017., podnio reviziju u ovoj pravnoj stvari, da je VSRH-e citiranim rješenjem ukinuo ranije donesenu presudu Županijskog suda u Zagrebu poslovni broj Gž R-1714/15 od 25. travnja 2017., i presudu Općinskog radnog suda u Zagrebu poslovni broj Pr-8627/14 od 7. svibnja 2015., i predmet vratio prvostupanjskom sudu na ponovno suđenje, ali da je drugostupanjski sud postupio protivno uputi revizijskog suda iz rješenja kojim su ukinute prethodne presude nižestupanjskih sudova u ovoj pravnoj stvari.

 

13.2. Dalje navodi da je tuženica prekinula rad jer je smatrala da je uznemiravana, da je 13. ožujka 2007., podnijela tužbu radi sudske zaštite zbog uznemiravanja, da je pravomoćno odbijen njezin tužbeni zahtjev za zaštitu od uznemiravanja, te obzirom na navedeno smatra da nije bilo nikakve osnove za prekidom rada od strane tuženice, a niti za isplatom naknade plaće tijekom tog prekida rada, posljedično čemu je bez osnove stekla iznose koje joj je tužitelj isplaćivao na ime naknade plaće od travnja 2008., pa sve do kolovoza 2012., a koji iznos tužitelj predmetnom tužbom potražuje od tuženice, jer sukladno zakonskim odredbama radnik koji nije uspio u sporu radi zaštite dostojanstva i zaštite od uznemiravanja, a primio je naknadu plaće, dužan je isplatiti poslodavcu novčani ekvivalent za neizvršeni rad.

 

13.3. Zaključak iz pobijane drugostupanjske presude, a prema kojoj je pravomoćnom presudom Županijskog suda u Zagrebu broj: Gžr-1531/13 od 14. 01. 2014. utvrđeno da je tuženici povrijeđeno dostojanstvo i da je bila izložena mobingu pa da je imala pravo prekinuti rad sukladno čl. 22.a ZR-u, smatra proturječnim izreci navedene pravomoćne presude, jer je tom presudom odbijen tužbeni zahtjev tužiteljice (ovdje tuženice) da se naloži tuženici (ovdje tužitelju) da tužiteljici, koja je tuženica u ovom predmetu, osigura zaštitu od daljnjeg uznemiravanja, a zbog koje zaštite sukladno čl. 22.a ZR-u tuženica prekinula rad, a tužitelj joj je isplaćivao naknade plaće čiji povrat potražuje u ovom predmetu (jer da tuženica nije imala pravnu osnovu prekinuti rad prema odredbama ZR-u).

 

13.4. Drugostupanjski sud je u ovom predmetu, prema shvaćanju tužitelja, vezan izrekom pravomoćne presude Županijskog suda u Zagrebu broj Gžr-1531/13., kojom je odbijen zahtjev za sudsku zaštitu od uznemiravanja, u kojoj je tuženica odbijena sa zahtjevom za zaštitu od uznemiravanja, budući je istom odlučeno o prethodnom pitanju, zbog čega nije bilo nikakve zakonske osnove za njezinim prekidom rada temeljem čl. 22.a ZR-u, pa je tuženica bez osnove stekla iznose koje joj je tužitelj isplaćivao na ime naknade plaće od travnja 2008., pa sve do kolovoza 2012., te stoga tužitelj ima pravo zahtijevati povrat isplaćene naknade plaće koju je tuženici isplatio za vrijeme prekida njenog rada.

 

14. Prema odredbi čl. 391. st. 1. ZPP-a u povodu revizije iz čl. 382. tog zakona revizijski sud ispituje pobijanu presudu samo u dijelu u kojem je revizija dopuštena i samo zbog pitanja zbog kojeg je dopuštena.

 

15. U reviziji prema odredbi čl. 391. st. 3. ZPP-a stranka treba određeno navesti i obrazložiti razloge zbog kojih je podnosi, uz određeno pozivanje na propise i druge izvore prava, a razlozi koji nisu tako obrazloženi neće se uzeti u obzir.

 

16.1. Obrazlažući postavljena pitanja tužitelj, pozivajući se na pogrešnu primjenu materijalnog prava iz čl. čl. 22.a ZR-u, ukazuje na pravno shvaćanje revizijskog suda izneseno u presudi broj Revr-1189/11 od 11. travnja 2012., prema kojem, radnik koji nije uspio u sporu radi zaštite dostojanstva i zaštite od uznemiravanja, a primio je naknadu plaće, dužan je isplatiti poslodavcu novčani ekvivalent za neizvršeni rad i to upravo u visini bruto ugovorene plaće konkretnog radnika, jer sukladno čl. 22.a st. 7. i 8. ZR-u radnik koji smatra da je uznemiravan ili spolno uznemiravan ima pravo prekinuti rad dok mu se ne osiguraju uvjeti u kojima neće biti uznemiravan ili spolno uznemiravan, ali pod uvjetom da je zatražio zaštitu od uznemiravanja odnosno spolnog uznemiravanja pred nadležnim sudom u roku od osam dana od dana prekida rada, a ukoliko radnik uspije u takvom sudskom postupku, onda radnik ima osnovu za prekidom rada, međutim, ako radnik izgubi parnicu, onda to isključivo znači da isti nije imao osnovu za prekidom rada – te je onda dužan vratiti poslodavcu isplaćene mu plaće.

 

16.2. Navodi da je tuženica i zatražila zaštitu dostojanstva na način da joj se osiguraju uvjeti rada u kojima neće biti izložena uznemiravanju, odnosno zatražila je sudsku zaštitu od uznemiravanja te je ujedno prekinula rad, a poslodavac joj je za cijelo vrijeme prekida rada isplaćivao naknadu plaće, a kako je u tom predmetu pravomoćno odbijen njezin tužbeni zahtjev za zaštitom od uznemiravanja, to znači da tuženici niti nije povrijeđeno dostojanstvo, pa obzirom na navedeno nije bilo nikakve osnove za prekidom rada od strane tuženice, a niti za isplatom naknade plaće tijekom tog prekida rada, zbog čega je drugostupanjski sud pogrešno primijenio materijalno pravo iz čl. 22.a ZR-u.

 

16.3. Posebno naglašava da je tuženica tužbom, pored zahtjeva za zaštitu od uznemiravanja, tražila i naknadu štete te joj je u tom predmetu i dosuđena naknada štete. Smatra da, time se što je tuženici dosuđena naknada štete zbog povrede prava osobnosti, ne može osnovano opravdati njezin prekid rada po citiranoj odredbi ZR-u jer dosuđivanjem naknade neimovinske štete tuženica nije ostvarila zaštitu od uznemiravanja zbog kojeg je prekinula rad. Također ističe da je smisao prekida rada uz isplatu plaće taj da radnik ne dolazi na posao i da prima plaću dok mu se kod poslodavca ne osiguraju uvjeti u kojima neće biti uznemiravan, ali uz obvezu podnošenja tužbe sudu radi ostvarivanja takve zaštite, jer će se upravo u sudskom postupku utvrditi da li je takva sudska zaštita bila opravdana, odnosno je li prekid rada bio osnovan. Stoga je po tuženiku prekid rada preventivna mjera, dok je neophodno vođenje sudskog postupka u kojem će se utvrditi da li je bilo razloga i osnove za prekidom rada.

 

16.4. Budući je pravomoćno presuđeno da tuženica nije bila uznemiravana, tužitelj smatra da nije bilo nikakve zakonske osnove za njezinim prekidom rada temeljem čl. 22.a ZR-u, pa je tuženica bez osnove stekla iznose koje joj je tužitelj isplaćivao na ime naknade plaće, zbog čega tužitelj ima pravo tražiti povrat isplaćene naknade plaće koju je tuženici isplatio za vrijeme prekida njenog rada i to u bruto iznosu.

 

17. Pravno shvaćanje drugostupanjskog suda, ovaj sud ne može prihvatiti, a protivno je i pravnom shvaćanju revizijskog suda.

 

18.1. Prije svega se ističe da se radni odnos između poslodavca i radnika zasniva i temelji na ugovoru o radu (čl. 8. ZR), pa je osnova svih prava i obveza iz radnog odnosa ugovor, koji mora osigurati radniku minimum prava propisanih prisilnim odredbama ZR-u.

 

18.2. Obveza radnika iz ugovora o radu je izvršavanje ugovorenog rada, dok je obveza poslodavca isplatiti mu za taj rad ugovorenu plaću, na temelju ugovora o radu, kolektivnog ugovora, pravilnika o radu ili drugog propisa i isplaćuje u novcu nakon obavljenoga rada (čl. 90. ZR-u).

 

18.3. Iznimno, prema čl. 93. ZR-u., radnik ima pravo na naknadu plaće dok traje ugovor o radu i za ono razdoblje u kojemu ne radi zbog opravdanih razloga određenih zakonom, drugim propisom ili kolektivnim ugovorom. Zakonom, drugim propisom, kolektivnim ugovorom ili ugovorom o radu određuje se razdoblje za koje se naknada isplaćuje na teret poslodavca, s time što vrijedi osnovno pravilo da radnik ima pravo na naknadu plaće za vrijeme prekida rada do kojega je došlo krivnjom poslodavca ili uslijed drugih okolnosti za koje radnik nije odgovoran.

 

18.4. U čl. 22.a ZR-u, odnosno čl. 134. ZR/14 propisano je pravo radnika na isplatu naknade plaće na teret poslodavca za vrijeme prekida rada dok traje sudski postupak radi zaštite dostojanstva radnika i njegove zaštite od uznemiravanja i spolnog uznemiravanja.

 

19. Uznemiravanje je, prema pravnoj doktrini i sudskoj praksi, svako neželjeno ponašanje koje ima za cilj ili stvarno predstavlja povredu dostojanstva osobe, a koje uzrokuje strah, neprijateljsko, ponižavajuće ili uvredljivo okruženje.

 

20.1. Prema odredbi čl. 22.a st. 1. ZR-u, poslodavac je dužan zaštititi dostojanstvo radnika za vrijeme obavljanja posla tako da osigura uvjete rada u kojima neće biti izloženi uznemiravanju ili spolnom uznemiravanju. Stavkom 7. istog članka propisano je da radnik koji je uznemiravan ili spolno uznemiravan ima pravo prekinuti rad dok mu se ne osigura zaštita dostojanstva, ako poslodavac temeljem pritužbe radnika ne poduzme mjere za sprječavanje uznemiravanja ili spolnog uznemiravanja ili ako su mjere koje je poduzeo očito neprimjerene, pod uvjetom da je u daljnjem roku od osam dana zatražio zaštitu pred nadležnim sudom. Ako postoje okolnosti zbog kojih nije opravdano očekivati da će poslodavac zaštititi dostojanstvo radnika, radnik prema st. 8. citirane odredbe nije dužan dostaviti pritužbu poslodavcu i ima pravo prekinuti rad, pod uvjetom da je zatražio zaštitu pred nadležnim sudom i o tome obavijestiti poslodavca u roku od osam dana od dana prekida rada. Za vrijeme prekida rada, i u tom slučaju, radnik ima pravo na naknadu plaće u visini kao da je radio (st. 9. istog članka.) 

 

20.2. Prema noveliranoj odredbi ZR-u (NN93/14) u st. 6. čl. 134., određeno je, kao i u naprijed navedenoj odredbi ZR-u da  za vrijeme prekida rada iz st. 4. i 5. toga članka, radnik ima pravo na naknadu plaće u iznosu plaće koju bi ostvario da je radio, dok je u st. 7. propisano da ako je pravomoćnom sudskom odlukom utvrđeno da nije povrijeđeno dostojanstvo radnika, poslodavac može zahtijevati povrat isplaćene naknade iz st. 6. toga članka.

 

21.1. Iz navedene odredbe nedvojbeno proizlazi da u slučaju kada radnik prekine rad preuzima na sebe rizik da se u sudskom postupku može utvrditi da poslodavac nije povrijedio naprijed navedenu zakonsku obvezu, te da je prekid rada bio neopravdan. Kako radni odnos nije moguće ispunjavati unazad, radnik koji nije uspio u sporu radi zaštite dostojanstva i zaštite od uznemiravanja, a primio je naknadu plaće, dužan je na zahtjev poslodavca vratiti poslodavcu isplaćene naknade plaće odnosno novčani ekvivalent za neizvršeni rad.

 

21.2. Prema navedenom, odredba čl. 22.a ZR-u, a što je izričito, jasnije, propisano čl. 134. st. 6. i 7. ZR/14., ima u vidu zaštitu dostojanstva radnika i njegovu zaštite od uznemiravanja i spolnog uznemiravanja, kada je poslodavac teško povrijedio svoju obvezu iz ugovora o radu kršeći zakonsku obvezu zaštite dostojanstva radnika. Međutim, prekidom rada radnik preuzima na sebe rizik da se u sudskom postupku utvrdi da poslodavac nije povrijedio obvezu te da je prekid bio neopravdan. Radi se o identičnoj situaciji kao kada poslodavac otkazuje ugovor o radu zbog radnikove povrede radnih obveza, u kojoj poslodavac preuzima rizik da će morati ispuniti ugovor i isplatiti naknadu plaće, ako se u sudskom postupku dokaže da je odluka o otkazu nedopuštena, a jednak takav rizik postoji i u situaciji iz čl. 22.a ZR-u, odnosno iz čl. 134. st. 6. i 7. ZR/14., kad se radnik odluči koristiti svojim pravom na prekid rada tvrdeći da je diskriminiran ili da je uznemiravan na radnom mjestu. Stoga neovisno o tome što radnik za slučaj takvog prekida ima pravo na naknadu plaće, ako se naknadno pravomoćnom presudom utvrdi da nije bilo povrede dostojanstva radnika, odnosno da je prekid rada bio neopravdan, radnik je u obvezi isplatiti-vratiti poslodavcu isplaćene naknade plaće, odnosno novčani ekvivalent za neizvršeni rad.

 

22. S obzirom da je nesporno utvrđeno da je tuženica prekinula rad pozivajući se na povredu dostojanstva, a da je pravomoćno odbijen njezin tužbeni zahtjev za zaštitu dostojanstva, jedino je moguće zaključiti da je njezin prekid rada bio neopravdan, pa je tuženica dužna isplatom novčanog ekvivalenta nenovčane obveze iz ugovora o radu ispuniti svoju ugovornu obvezu i vratiti tužitelju novčani iznos koji je primila za vrijeme prekida rada, koji iznos između stranaka nije ni sporan.

 

23. Pogrešno je pravno shvaćanje drugostupanjskog suda prema kojem se pravni institut prekida rada s pravom na naknadu plaće u visini kao da radnik radi, predviđen odredbom čl. 22.a st. 7., 8. i 9. ZR-a, ne odnosi se samo na situaciju kada je radnik uznemiravan ili spolno uznemiravan, već i na situaciju kada je radnik „mobingiran“ čime mu je postupanjem nadređene osobe povrijeđeno dostojanstvo. To stoga što je čl. 22.a st. 7., 8. i 9. ZR-u, odnosno čl. 134. st. 5., 6. i 7. ZR/14., određeno na što se odnosi ta odredba, dok mobing nije ni reguliran odredbama ZR-u već odredbama ZOO-a, kojim je, ako se utvrdi mobing, i propisano samo pravo na naknadu štete, po pravilima ZOO-a, a ne i pravo na prekid rada i pravo na naknadu plaće za vrijeme prekida rada. U tome smislu je drugostupanjski sud, u ovom slučaju i trebalo cijeniti sadržaj citirane presude Županijskog suda u Zagrebu poslovni broj Gžr-1531/13-2 od 14. siječnja 2014. Upravo iz navedenog razloga nije odlučno, za primjenu čl. 22.a ZR-u, odnosno čl. 134. st. 5., 6. i 7. ZR/14., to što je tuženici zbog mobinga dosuđena naknada štete zbog povrede prava osobnosti iz čl. 19. ZOO-a, jer je za predmetni zahtjev tužitelja jedino odlučno to što je pravomoćno odbijen tužbeni zahtjev tužiteljice za zaštitu od uznemiravanja. Stoga u situaciji kada je nesporno citiranom presudom pravomoćno odbijen tužbeni zahtjev tuženice za zaštitu od uznemiravanja, u parnici kao što je ova, nižestupanjski sudovi nemaju mogućnost preispitivati zakonitost takve pravomoćne presude, niti utvrđivati je li možda na neki drugi način povrijeđeno dostojanstvo tuženice, jer su vezani izrekom navedene pravomoćne presude.

 

24. Iz istih razloga su pogrešna i pravna shvaćanja vezana za vrstu tužbenog zahtjeva (konstitutivni ili deklaratorni) i posljedice takvih zahtjeva, kao i pozivanje na rješenje HZMIO od 24. travnja 2014., kojim je tužiteljici utvrđena profesionalna nesposobnost za rad, i od 24. prosinca 2013., priznato pravo na invalidsku mirovinu.

 

25.1. Neprihvatljivo je u ovoj konkretnoj situaciji, vezano za primjenu čl. 22.a ZR-u odnosno čl. 134. st. 5., 6. i 7. ZR/14, (s obzirom na utvrđeno činjenično stanje), pravno shvaćanje drugostupanjskog suda prema kojem „kada mobing nije u uzročnoj vezi s nekim od zabranjenih temelja diskriminacije, u situaciji kada radnik doživljava psihofizički teror na radnom mjestu, tada su povrijeđena njegova prava i dostojanstvo, ugroženo je njegovo zdravlje pa može tražiti sudsku zaštitu na temelju ZOO-a, na temelju onih odredbi ZOO-a kojima su propisana pravila o odgovornosti za štetu“ jer ovdje nije ni bilo sporno pravo tuženice za naknadu štete zbog povrede prava osobnosti, zbog utvrđenog mobinga, niti je to bio predmet tužbenog zahtjeva tužitelja (tuženica je pravomoćnom presudom i ostvarila to svoje pravo).

 

25.2. Pozivanje drugostupanjskog suda u iznesenom pravcu na odluku Ustavnog suda Republike Hrvatske broj U- III/6791/2014 od 30. svibnja 2018., je pogrešno, (neovisno o tome što i ovaj sud smatra, jednako kao i Ustavni sud RH da se temeljna socijalna prava radnika moraju tumačiti široko, a iznimke i ograničenja vrlo restriktivno, kao i da domaće propise koji reguliraju područje zaštite dostojanstva radnika, treba tumačiti u skladu s obveznim tumačenjima koja proizlaze iz prakse Suda Europske unije, da tumačenje tih propisa mora biti ekstenzivno jer dostojanstvo, zdravlje i sigurnost radnika treba štititi ne samo od diskriminatornih ponašanja na radu i u vezi s radom, već od svih loših i neželjenih ponašanja koja mogu štetiti navedenim pravima osobnosti, te da pojam mobinga uključuje svaku vrstu psihofizičkog zlostavljanja ili uznemiravanja na radnom mjestu, neovisno o tome je li ono uzrokovano nekom od zabranjenih diskriminacijskih osnova iz Zakona o suzbijanju diskriminacije -"Narodne novine" broj 85/08. i 112/12.; u daljnjem tekstu: ZSD- ili pak ne proizlazi iz takve osnove već je riječ o zlostavljanju iz nekih drugih motiva, pa da je pogrešno pravno shvaćanje prema kojem nema uznemiravanja ako oštećenik ne dokazuje ili se čak ni ne poziva na neku od zabranjenih diskriminacijskih osnova, jer bi u suprotnom to značilo da je uznemiravanje na radnom mjestu moguće ili čak i pravno dopušteno ako ono ne proizlazi iz neke od taksativno navedenih osnova iz članka 1. ZSD-a), i to stoga što se u situaciji kada je pravomoćno odbijen zahtjev tuženice za zaštitom od uznemiravanja, u postupku pokrenutom radi opravdanja izostanka s posla u smislu čl. 22.a ZR-u, odnosno čl. 134. ZR/14., i neovisno o tome što je u istom postupku, također pravomoćno, tuženici dosuđena naknada štete zbog povrede prava osobnosti uslijed mobinga, u novom postupku, sada postupku povrata isplaćene naknade plaće zbog neopravdanog izostanka s posla, kada je već pravomoćno odbijen zahtjev za zaštitu od uznemiravanja, nije moguće ponovno raspravljati o uznemiravanju tuženice na radnom mjestu i njezinom (ne)opravdanom izostanku s posla, vezano za isto razdoblje na koje se uznemiravanje odnosi, kada je o tome već pravomoćno odlučeno, jer tada nije više moguće ispitivati zakonitost pravomoćne presude kojom je odbijen zahtjev tuženice za zaštitu od uznemiravanja, širenjem primjene čl. 22.a ZR-u, odnosno čl. 134. ZR/14., i na mobing, a vezano za što je tuženici ranije pravomoćno dosuđena naknada štete zbog povrede prava osobnosti..

 

26. Temeljem svega iznesenog odgovor na prvo postavljeno pitanja glasi:

              Prilikom donošenja odluke u postupku radi zahtjeva poslodavca za povratom isplaćenih naknada plaća koje je radnik neosnovano primio sud je vezan izrekom pravomoćne presude kojom je odbijen tužbeni zahtjev radnika za zaštitom od uznemiravanja, a zbog koje zaštite je radnik i prekinuo rad, a tužitelj je radniku isplaćivao naknade plaće čiji povrat naknadno potražuje.

 

27.1. Vezano za drugo postavljeno pitanje, odnosno vraćanje poslodavcu isplaćene naknade plaće, tj. vraćanje novčanog ekvivalenta za neizvršeni rad, primjenom čl. 22.a ZR-u, ovaj sud je u odluci Revr-1189/11 od 11. travnja 2012., iznio pravno shvaćanje prema kojem je radnik dužan na zahtjev poslodavca vratiti poslodavcu isplaćene naknade plaće odnosno novčani ekvivalent za neizvršeni rad i to u visini bruto ugovorene plaće konkretnog radnika.

 

27.2. O pitanju opsega vraćanja stečenog bez osnove, koja je naknadno otpala, a vezano vraćanja naknade plaće koju je poslodavac isplatio radniku po pravomoćnoj presudi kojom je utvrđen nezakonitim otkaz ugovora o radu i naloženo vraćanje radnika na rad i isplata naknade plaće, ovaj sud je u predmetu broj Rev 1308/2021-2 od 4. listopada 2022., iznio pravno shvaćanje prema kojem u smislu odredbe čl. 1111. st. 1. Zakona o obveznim odnosima (''Narodne novine'', broj 35/05 i 41/08) "u konkretnom slučaju u imovinu tuženika nisu prešli novčani iznosi koji su s računa tužiteljice isplaćeni na ime poreza i prireza na dohodak i na ime doprinosa za Mirovinsko osiguranje. Stoga tuženik nije niti u obvezi vratiti tužiteljici te iznose", a to iz razloga što "poslodavac koji isplaćuje plaću obveznik je obračunavanja i obveznik je plaćanja svih doprinosa (čl. 19. st. 2. Zakona o doprinosima- ''Narodne novine'' broj 84/08, 152/08, 94/09, 18/11, 22/12, 144/12, 148/13, 41/14 i 143/14) odnosno on je obveznik uplate poreza na dohodak nesamostalnog rada (čl. 45. Zakona o porezu na dohodak- ''Narodne novine'' broj 177/04, 73/08, 70/10, 114/11, 22/12, 144/12, 120/13, 125/13, 148/13, 183/14, 143/14 i 136/15). Stoga poslodavac nije niti ovlašten u slučaju plaćanja poreza i prireza i doprinosa po osnovi koja je kasnije otpala, zahtijevati od radnika povrat plaćenih iznosa. Navedene zakonske odredbe ovlašćuju poslodavca da plaćene iznose zahtjeva od primatelja tih uplata (a ne od radnika koji nije niti primio te uplate)".

 

28. Navedeno pitanje, upravo zbog različitih shvaćanja, razmatrano je i na sjednici građanskog odjela Vrhovnog suda Republike Hrvatske održanoj 28. veljače 2023., na kojoj je prihvaćeno pravno shvaćanje koje glasi:

              "Nakon što je ukinuta ili preinačena presuda na osnovi koje je radniku isplaćena naknada plaće dosuđena u bruto iznosu, pored obveze vraćanja poslodavcu uplaćenih mu neto iznosa naknade plaće i zakonskih zateznih kamata na temelju pravila o stjecanju bez pravne osnove iz čl. 1111, st. 3. ZOO/05, radnik nije istodobno pasivno legitimiran još i za vraćanje obveznih doprinosa, poreza i prireza koje nije neposredno primio  već su iz bruto plaće ustegnuti u korist države ili državnih tijela ili ustanova, odnosno jedinica lokalne samouprave".

 

29. S obzirom na izneseno pravno shvaćanje revizijskog suda prihvaćeno na sjednici građanskog odjela, a imajući u vidu sadržaj odredbe čl. 22.a ZR-u, odnosno čl. 134. ZR/14., prema kojima je radnik dužan vratiti poslodavcu neto novčani iznos koji je primio za vrijeme prekida rada, odnosno novčani ekvivalent toga rada samo u neto iznosu, u ovakvoj pravnoj situaciji je prihvatljivije tim više što kod prekida rada u smislu naprijed navedenih odredbi (čl. 22.a ZR-u, odnosno čl. 134. ZR/14.) ne dolazi do prestanka radnog odnosa jer je i za vrijeme dok traje postupak utvrđivanja-dokazivanja (ne)uznemiravanja radnik, neovisno o tome što ne radi, još je uvijek u radnom odnosu, a ni jednom zakonskom odredbom nije određeno da se za to vrijeme ne bi trebali plaćati doprinosi koji se vežu uz isplatu naknade plaće. Stoga je radnik u situaciji kada se pravomoćnom presudom utvrdi da nije bilo uznemiravanja i da nije bilo pravne osnove za prekidom rada u obvezi isplatiti-vratiti poslodavcu isplaćene naknade plaće, odnosno novčani ekvivalent za neizvršeni rad i to samo u neto iznosu. Iz navedenih razloga je ovaj sud promijenio ranije, u citiranoj odluci, izneseno pravno shvaćanje.

 

30. Stoga odgovor na drugo postavljeno pitanje glasi:

              Radnik koji nije uspio u sporu radi zaštite dostojanstva i zaštite od uznemiravanja, a primio je naknadu plaće, dužan je isplatiti poslodavcu novčani ekvivalent za neizvršeni rad u visini neto ugovorene plaće konkretnog radnika.

 

31. Slijedom iznesenog, a s obzirom na postavljena pitanja i sadržaj podnesene revizije, razmatrajući osnovanost iste samo u dijelu u kojem je dopuštena i samo kroz postavljena pitanja zbog kojih je dopuštena (čl. 391. st. 1. i st. 3. ZPP-a) valjalo je na temelju čl. 395. st. 1. ZPP-a preinačiti drugostupanjsku presudu u točki II. 1. izreke i u tom dijelu odbiti žalbu tuženice i potvrditi prvostupanjsku presudu u točki II. izreke, a odbiti reviziju tužitelja u preostalom dijelu, pozivom na odredbu čl. 393. ZPP-a.

 

32. U smislu odredbe čl. 166. st. 2. ZPP-a odlučeno je i o troškovima postupka na temelju odredbe čl. 154. st. 4. ZPP-a, ocjenjujući da su stranke uspjele u sporu u približno jednakim dijelovima, pri čemu je ocjenjujući uspjeh stranaka ovaj sud imao u vidu sadržaj kako glavnog, tako i podrednog zahtjeva, ne samo u kvantitativnom nego i u kvalitativnom smislu.

 

Zagreb, 7. ožujka 2023.