1              Poslovni broj: I Kž-350/2022-8

Poslovni broj: I Kž-350/2022-8

 

 

 

U   I M E   R E P U B L I K E   H R V A T S K E

 

P R E S U D A

 

 

Visoki kazneni sud Republike Hrvatske u vijeću sastavljenom od sudaca Željka Horvatovića predsjednika vijeća, te Sanje Katušić-Jergović i Marije Balenović članica vijeća, uz sudjelovanje više sudske savjetnice - specijalistice Buge Mrzljak Stenzel, zapisničarke, u kaznenom predmetu protiv optuženog A. C. zbog kaznenog djela iz članka 153. stavak 1. Kaznenog zakona ("Narodne novine" broj 125/11., 144/12., 56/15., 61/15., 101/17. i 126/19., dalje: KZ/11.), odlučujući o žalbama državnog odvjetnika i optuženog A. C. podnesenima protiv presude Županijskog suda u Karlovcu od 26. svibnja 2022. broj K-16/2021-25, u sjednici održanoj 7. ožujka 2023. u prisutnosti u javnom dijelu sjednice optuženog A. C. i zamjenika njegovog branitelja odvjetnika N. L.,

 

 

p r e s u d i o   j e

 

 

Odbijaju se žalbe državnog odvjetnika i optuženog A. C. kao neosnovane te se potvrđuje prvostupanjska presuda.

 

 

Obrazloženje

 

 

1. Pobijanom presudom optuženi A. C. proglašen je krivim zbog kaznenog djela protiv spolne slobode, silovanja iz članka 153. stavak 1. KZ/11., činjenično i pravno opisanog u izreci, te je na temelju članka 153. stavak 1. KZ/11. osuđen na kaznu zatvora u trajanju od jedne godine. U tu kaznu mu je na temelju članka 54. KZ/11. uračunato vrijeme uhićenja i ono provedeno u pritvoru od 22. listopada 2020. do 24. listopada 2020.

 

1.1. Na temelju članka 148. stavak 1. u vezi s člankom 145. stavak 2. točka 1., 6. i 8. Zakona o kaznenom postupku ("Narodne novine", broj 152/08., 76/09., 80/11., 121/11., 91/12. – odluka Ustavnog suda, 143/12., 56/13., 145/13., 152/14., 70/17. i 126/19., dalje: ZKP/08.) optuženi A. C. je obvezan da podmiri troškove postupka i to paušalni iznos od 5.000,00 kn i od 16.186,79 kn.

2. Protiv te presude žalbe su podnijeli Županijsko državno odvjetništvo u Varaždinu i optuženi A. C.

 

2.1. Državni odvjetnik žali se zbog odluke o kazni i predlaže da se "pobijana presuda preinači i optuženiku izrekne kazna zatvora u duljem trajanju".

 

2.2. Optuženi A. C. žalbu je podnio po branitelju Č. P., odvjetniku u Z., i to zbog bitne povrede odredaba kaznenog postupka, povrede kaznenog zakona, pogrešno i nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja i odluke o kazni. Optuženik je podnio žalbu i po branitelju Ž. S., odvjetniku u S., i to iz istih žalbenih osnova. U oba podneska optuženik predlaže da se pobijana presuda ukine i predmet vrati prvostupanjskom sudu na ponovno odlučivanje, odnosno da se pobijana presuda preinači i optuženika oslobodi od optužbe, a podredno da se pobijana presuda preinači i optuženik blaže kazni. Oba podneska razmatraju se kao jedna žalba.

 

3. Odgovor na žalbu državnog odvjetnika podnio je optuženi A. C. po branitelju odvjetniku Ž. S. i po braniteljici D. D. Š., odvjetnici u O., s prijedlogom da se žalba državnog odvjetnika odbije kao neosnovana.

 

4. Spis je, u skladu s odredbom članka 474. stavak 1. ZKP/08., dostavljen Državnom odvjetništvu Republike Hrvatske.

 

5. U skladu sa zahtjevom istaknutim u žalbi optuženika podnesenoj po branitelju odvjetniku Č. P., o sjednici vijeća izviješteni su optuženik, njegovi branitelji i državni odvjetnik. Sjednici vijeća nazočili su optuženik i odvjetnik N. L. u zamjenu za branitelja Č. P., dok nisu pristupili uredno izviješteni državni odvjetnik i branitelj Ž. S., pa je sjednica održana u njihovoj odsutnosti na temelju članka 475. stavak 3. ZKP/08.

 

6. Žalbe nisu osnovane.

 

7. Optuženik smatra da je počinjena bitna povreda odredaba kaznenog postupka iz članka 468. stavak 1. točke 11. ZKP/08. navodeći da je "činjenični opis u nesuglasju s bitnim obilježjima kaznenog djela za koje je optuženik proglašen krivim", a nalazi da je time istodobno ostvarena i povreda kaznenog zakona jer je optuženik proglašen krivim zbog kaznenog djela silovanja iz članka 153. stavka 1. KZ/11., iako su ispunjena obilježja tog kaznenog djela, obrazlažući u nastavku da iz činjeničnog i zakonskog opisa tog djela proizlazi da je počinjeno kazneno djelo spolnog odnošaja bez pristanka iz članka 152. stavka 1. KZ/11. Međutim, takvo je rezoniranje pogrešno, jer žalitelj ispušta iz vida da je V. Novelom Kaznenog zakona (u nastavku V. Novela KZ) objavljenom u "Narodnim novinama" broj 126/19. koja je stupila na snagu 1. siječnja 2020. na temelju članka 13. V. Novele KZ naslov iznad članka 152. i članka 152. KZ izbrisan, a na temelju članka 14. V. Novele KZ je članak 153. KZ izmijenjen, tako da novi stavak 1. članak 153. KZ/11-19 sada sadrži zakonski opis inkriminacije koja je bila sadržana u ranijem izbrisanom članku 152. KZ/11. Budući da je kazneno djelo za koje je optuženik prvostupanjskom presudom proglašen krivim počinjeno prema činjeničnom opisu inkriminacije 22. listopada 2020., dakle nakon stupanja na snagu V. Novele KZ, jasno je da je ono ispravno pravno označeno po članku 153. stavku 1. KZ/11-19, pa nema govora ni o bitnoj postupovnoj povredi a ni o povredi kaznenog zakona na koju optuženik ukazuje. S obzirom na to promašeni su daljnji žalbeni navodi kojima se problematizira je li opis spolnog odnošaja sadržavao uporabu sile ili prijetnje.

 

7.1. Optuženik, nadalje, drži da je istovrsna bitna postupovna povreda ostvarena "budući da se presuda ne može ispitati jer je izreka presude nerazumljiva, proturječna sama sebi ili razlozima presude, presuda nema uopće razloga, odnosno u njoj nisu navedeni razlozi o odlučnim činjenicama, a oni koji su navedeni su potpuno nejasni ili su u znatnoj mjeri proturječni". Osim parafraze dijela zakonskog teksta odredbe članka 468. stavak 1. točke 11. ZKP/08. optuženik u žalbi ne konkretizira u čemu bi se ti vidovi bitne postupovne povrede ostvarili, a ispitivanjem pobijane presude po službenoj dužnosti, na temelju članka 476. stavak 1. točke 1. ZKP/08., ovaj drugostupanjski sud utvrdio je da nije počinjena niti ta, niti neka druga bitna povreda odredaba kaznenog postupka na koju mora paziti.

 

7.2. Optuženik, nadalje, pod žalbenom osnovom bitne postupovne povrede navodi da sud nije proveo predloženo vještačenje po psihologu i psihijatru na provjeru istinitosti iskaza oštećenice, "već se upustio u zaključke glede iskaza oštećene bez prethodnog utvrđenja struke". Takvim navodima optuženik zapravo obrazlaže žalbenu osnovu nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja, a ne bitne postupovne povrede, pa će o tome biti riječi naknadno, u dijelu u kojem se razmatra ta žalbena osnova.

 

8. Povredu kaznenog zakona, osim u okviru onog što je u ovoj odluci navedeno pod točkom 7.1. optuženik ne konkretizira, a ispitivanjem pobijane presude u skladu s obvezom iz članka 476. stavak 1. točke 2. ZKP/08. ovaj drugostupanjski sud utvrdio je da na štetu optuženika nije povrijeđen kazneni zakon.

 

9. Najvećim dijelom žalbenih navoda iz oba podneska optuženik polemizira s ispravnošću i potpunošću utvrđenog činjeničnog stanja. Osim prigovora nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja, optuženik glavninom žalbenih navoda kritizira analizu i ocjenu izvedenih dokaza iznesenu u pobijanoj presudi, kojima suprotstavlja vlastitu analizu i ocjenu i sugerira zaključke o odlučnim činjenicama suprotne onima iz prvostupanjske presude. Međutim, ovaj drugostupanjski sud utvrdio je da je sud prvog stupnja izveo sve potrebne dokaze, koje je potom savjesno i valjano analizirao i kritički ocijenio i to pojedinačno i u međusobnoj povezanosti pa se zaključcima do kojih je na takav logički neupitan način došao nema što prigovoriti.

 

9.1. Nepotpuno utvrđeno činjenično stanje optuženik nalazi u tome što je sud prvog stupnja odbio dokazne prijedloge za provođenje psihologijsko-psihijatrijskog vještačenja oštećenice, te čitanje izlista i telekomunikacijsko vještačenje Viber poruka između brata optuženika i oštećenice. Međutim, ovaj drugostupanjski sud nalazi da je ispravna odluka prvostupanjskog suda kojom je odbio izvođenje tih dokaza. Prije svega za naglasiti je da je analizu i ocjenu iskaza pojedinih sudionika u postupku ovlašten dati isključivo sud, pa se vještak u to ni ne smije upuštati, a ako to i učini sud će takve dijelove mišljenja vještaka zanemariti. Psihologijsko-psihijatrijsko vještačenje neke osobe koju treba ispitati kao svjedoka može biti od pomoći prvostupanjskom sudu ukoliko smatra da je upitna intelektualna sposobnost takve osobe (bilo da vjerno percipira, bilo da pamti ili da reproducira upamćeno), a to u ovom kaznenom predmetu nije bio slučaj, a niti to u suštini žalbom sugerira optuženik, jer on zapravo prigovara istinitosti iskaza oštećenice, tvrdeći da je motivirana osvetom i koristoljubljem, što podrazumijeva da ona namjerno govori neistinu, a ne da je nesposobna govoriti istinu. Žalbeni navod da bi takvim vještačenjem bilo moguće utvrditi karakterne osobine oštećenice koji bi mogli ukazivati na njezinu sklonost izmišljanju događaja i njezinoj sugestibilnosti nisu utemeljeni, jer, prije svega, vještačenjem se ne mogu sa sigurnošću utvrditi nečije karakterne osobine, a sve da se to i uspije učiniti, to ne podrazumijeva da neka osoba u konkretnom slučaju ne govori istinu.

 

9.2. Što se pak tiče dokaznog prijedloga za čitanje izlista Viber komunikacije između brata optuženika i oštećenice te vještačenja te telekomunikacije, ovaj drugostupanjski sud u cijelosti prihvaća argumentaciju suda prvog stupnja s kojom je taj prijedlog odbio, a koja je iznesena u točki 5. presude, te joj nema ništa drugo za dodati.

 

9.3. Pogrešno utvrđeno činjenično stanje optuženik nalazi u tome što je prvostupanjski sud odluku utemeljio isključivo na iskazu oštećenice čiju vjerodostojnost navodima žalbe nastoji osporiti istodobno inzistirajući na prihvatljivosti i istinitosti navoda obrane koje u žalbi ponavlja. Pritom smatra da je oštećenica na lažno iskazivanje kojim ga tereti bila motivirana osvetom i koristoljubljem. Naime, tvrdi da je oštećenica očito očekivala da će je optuženik radno angažirati i ubuduće, tijekom zime, no da je on to odbio učiniti i objasnio joj da je to mjesto popunjeno. Nadalje, ističe da je sadržaj naknadne Viber komunikacije između njegovog brata i oštećenice dokaz da je oštećenica nastojala dobiti određeni novac kako bi potom "povukla iskaz". U pogledu pak sadržaja iskaza oštećenice ističe da događaj kako ga je ona prikazala nije životan i da ne odgovara pojedinim detaljima. U tom kontekstu spominje da je oštećenica imala više prilika tijekom boravka na mjestu događaja otići (iskoristiti optuženikove višekratne odlaske na WC), odnosno pobjeći kroz prozor kupaonice, da su njih dvoje i ranije imali dobrovoljne seksualne odnose, da oštećeničinoj verziji zbivanja ne korespondira nalaz i mišljenje vještaka ginekološke struke, koji zapravo više "naginje" optuženikovoj obrani. Ponavlja da nije zaključao vrata kuće, da su ključevi bili unutra, da sifon nije bio spojen na sudoper što kompromitira navod žrtve o prolijevanju piva u sudoper, kao i da je analni seks spomenut tek u automobilu, a ne dok su boravili u kući. Smatra i da ponašanje oštećenice nakon tog događaja dovodi u pitanje njezin iskaz jer da "žrtva nakon ovakvog čina, da se on dogodio, nikada ne odlazi natrag počinitelju ako ima priliku pobjeći". Najzad, tvrdi da iz ponašanja oštećenice on ni na koji način nije mogao zaključiti da ona nije suglasna sa spolnim odnosom, odnosno da je bio u netklonjivoj zabludi zbog ranijih njihovih dobrovoljnih odnosa, a da to ne dovodi u pitanje ni navod oštećenice kako mu je rekla "da to ne radi jer joj je šef".

 

9.4. Međutim, prvostupanjski je sud vrlo minuciozno i savjesno analizirao sve detalje iskaza oštećenice, usporedio ih s drugim izvedenim dokazima i potom ispravno zaključio da je taj iskaz vjerodostojan, za razliku od obrane optuženika koja nije prihvatljiva ni životno uvjerljiva. Navod optuženika da je oštećenica bila motivirana osvetom ničim nije potkrijepljen, a i način ponašanja oštećenice nakon inkriminiranog događaja to isključuje. Naime, oštećenica je optuženika prijavila gotovo odmah po povratku, čim je uočila policajce koji su prolazili pored dvorišta u koje ju je uputio upravo optuženik kao njen poslodavac, pri čemu je prema iskazu policajca koji je ispitan kao svjedok plakala i bila uznemirena i uplašena. Dakle, radi se o trenutnom postupku oštećenice, čiju verbalizaciju prate i emocije karakteristične za traumu proživljenu seksualnim napadom. Da je doista oštećenica bila motivirana osvetom, zasigurno bi bolje i temeljitije planirala kako trenutak tako i okolnosti pod kojima to čini.

 

9.5. Navod optuženika o ranijim dobrovoljnim spolnim odnosima između njega i oštećenice ničim nije potvrđen, a oštećenica ih osporava. Pritom je indikativno da je oštećenica potvrdila kako ju je optuženik jednom vozio do granice s BiH, obrazlažući okolnosti pod kojima se to dogodilo. Stoga podatak da su oštećenicu s optuženikom neke osobe ranije viđale ni na koji način ne dovodi u pitanje iskaz oštećenice.

 

9.6. Nadalje, ponašanje žrtve tijekom boravka u prostoru koji je na osami, udaljen od mjesta gdje se žrtva osjeća sigurnije ili možda zatražiti pomoć, njena pasivnost i izostanak pokušaja bijega, na čemu optuženik inzistira kao na indicijama koje bi trebale potvrditi da je bila riječ o dobrovoljnom odnosu potpuno su neprihvatljive. Prije svega ne postoji uobičajeno i karakteristično ponašanje osoba koje se nađu u situaciji žrtve, pa neke osobe manifestiraju aktivan otpor, pokušavaju bijeg, ulaze i fizički sukob, a neke plaču, mole i nastoje verbalno počinitelje odvratiti od djela, dok su neke pasivne, čak paralizirane ili petrificirane. U konkretnom slučaju optuženik i žrtva bili su u kući koja je dislocirana od mjesta gdje oštećenica stanuje, do tamo su došli optuženikovim automobilom, oštećenici nije poznata okolina i ne zna može li i od koga uopće očekivati pomoć. U takvim okolnostima, a respektirajući i individualne reakcije svake osobe, nije neobično da oštećenica ne pokušava bijeg, ne traži pomoć od trećih osoba i ne pruža fizički otpor. Međutim, istodobno je indikativno da optuženika nastoji odvratiti govoreći mu da to ne radi, da joj je šef, pa je tijekom tog događaja i plakala, molila ga da stane, čime je nesumnjivo i dovoljno jasno manifestirala izostanak bilo kakvog pristanka. Nadalje, prema njezinom iskazu optuženik se na to oglušio i tražio od nje "da ga prati", govorio joj da "stenje" i pravi zvukove kao da uživa, što je onda ona činila jer ga se bojala. Dakle, iz iskaza oštećenice nedvojbeno slijedi da je optuženik bio itekako svjestan da ona ne ulazi dobrovoljno u spolni odnos s njim, no usprkos tome je ustrajao u svom naumu i od nje dodatno tražio da fingira i glumi uživanje. Optuženik je muškarac srednje životne dobi, zdrav i snažan, a to, uz podatke o mjestu odvijanja događaja, kao i činjenici da je on oštećenici tempore criminis bio poslodavac i šef, po ocjeni i ovog drugostupanjskog suda predstavlja razumljiv i životan razlog za izazvan osjećaj straha oštećenice, a navodi optuženika kako je on dobar s policijom takav su strah dodatne osnaživale. Oštećenica je u takvoj situaciji, kako i sama to izrijekom navodi, osim verbalnog protivljenja i plakanja, te prekidanja tog odnosa s izlikom potrebe odlaska na WC, čak razmatrala mogućnost bijega kroz prozor kupaonice, ali je optuženik došao po nju, povukao je za kosu i vratio u sobu. U nastavku zbivanja oštećenica po vlastitom iskazu nastoji okončati odnos time što optuženiku najavljuje nastavak odnosa iste večeri (uključujući i po optuženiku predloženi analni seks), s razumljivim objašnjenjem da je samo htjela da to prestane i da što prije dođe kući, pri čemu je razmatrala da li da po povratku pobjegne kući ili da prijavi optuženika na policiju.

 

9.7. Također prvostupanjski sud u točki 16. presude adekvatno i prihvatljvo povezuje nalaz i mišljenje ginekološkog vještaka s iskazom oštećenice, naglašavajući da je izostanak ozljeda oštećenice kod dinamike zbivanja kako ju je ona prikazala logičan, kao što je u takvim okolnostima na tom temelju procjena je li se radilo o dobrovoljnom ili nedobrovoljnom odnosu nemoguća. U pogledu pak tvrdnje oštećenika da sifon nije bio spojen na sudoper, što da isključuje navod oštećenice da je pivo prolijevala u sudoper, ovaj sud, jednako kao i prvostupanjski sud, nalazi da se radi o tvrdnji koja ni na koji način ne dovodi u pitanje vjerodostojnost iskaza oštećenice, a na isti način tretira i navod optuženika o tome da se njegov automobil ne može zaključati iznutra, pri čemu se optuženik upućuje na sve što je o tome navedeno pod točkom 24. prvostupanjske presude.

 

9.8. U takvoj dinamici zbivanja kakvu ispravno utvrđuje prvostupanjski sud pravilno je otklonjen navod optuženika da je on eventualno djelovao u neotklonjivoj zabludi. Naime, ničim nije dokazano da je optuženik i ranije imao dobrovoljne spolne odnose s oštećenicom, a njegovi postupci i ponavljane naredbe oštećenici tijekom inkriminiranog događaja, kako ih vrlo životno i slikovito opisuje oštećenica, bili su usmjereni na to da se oštećenica pokori, prihvati spolni odnos i uz to glumi uzbuđenje. Stoga nema nikakvog temelja za tezu optuženika kako je on opravdano smatrao da je riječ o tzv. "hinjenom otporu", a se takvo rezoniranje općenito ne može prihvatiti jer je pretpostavka legalnosti spolnog odnosa obostrana dobrovoljnost aktera. Optuženikova alkoholiziranost kritične zgode očito nije bila u toj mjeri visoka da bi dovodila u pitanje njegovu sposobnost percipiranja i shvaćanja svih okolnosti, kako to proizlazi ne samo iz ponašanja optuženika kako ga prikazuje oštećenica, nego i iz činjenice da je on bez problema upravljao vozilom i određivao joj što će potom činiti i gdje će je on iskrcati iz vozila. Dakle, nema govora o tome da optuženik nije bio svjestan toga da oštećenica ne želi spolni odnos s njim.

 

9.9. Nadalje, a u odnosu na žalbene tvrdnje o propustu prvostupanjskog suda da primijeni načelo in dubio pro reo, optuženiku treba ukazati na pravilnu primjenu članka 3. stavka 2. ZKP/08. Naime, ta odredba sadrži pravno logičko pomagalo (ne načelo) in dubio pro reo koje se primjenjuje samo i onda ukoliko dvojbe oko postojanja neke odlučne činjenice nije moguće otkloniti pa se (ne)postojanje takve činjenice uzima u korist optuženika. Dvojba u smislu članka 3. stavka 2. ZKP/08. postoji tek kada iz dokaza nije moguće izvesti zaključak o (ne)postojanju neke pravno odlučne činjenice ili kada dokaz dopušta mogućnost zaključiti da neka činjenica postoji, ali i da ne postoji. Međutim, to ovdje nije slučaj, kako je to već izneseno pod točkama 9.1. do 9.8.

 

9.10. Iz iznesenih razloga činjenično je stanje pravilno utvrđeno.

 

10. Zbog odluke o kazni žale se obje stranke.

 

10.1. Državni odvjetnik smatra da prvostupanjski sud nije dovoljno cijenio otegotne okolnosti, odnosno iskorištavanje odnosa nadređenosti prema oštećenici, te izostanak empatije prema žrtvi, nalazeći i da izrečena kazna zatvora neće pružiti odgovarajuću satisfakciju žrtvi.

 

10.2. Optuženik, pak, navodi da je za kazneno djelo iz članka 152. stavka 1. KZ/11. propisana kazna zatvora u trajanju od šest mjeseci do pet godina, pa bi to po njegovom mišljenju pravilnom primjenom zakona trebalo rezultirati blažom sankcijom.

 

10.3. Razmatrajući po prvostupanjskom sudu izrečenu kaznu zatvora u ovako suprotstavljenim stanovištima stranaka, ovaj drugostupanjski je sud zaključio da je kazna zatvora u trajanju od jedne godine adekvatna kako težini kaznenog djela, tako i otegotnim i olakotnim okolnostima. Ovdje treba naglasiti da je V. Novelom Kaznenog zakona a koja je stupila na snagu 1. siječnja 2020. za kazneno djelo silovanja iz članka 153. stavka 1. KZ/11-19, kako je pravilno označeno optuženikovo postupanje, propisana kazna zatvora u trajanju od jedne do pet godina. Prema tome, neosnovano optuženik navodi da je za to djelo propisan zakonski minimum od šest mjeseci. S druge strane, izostanak empatije je nužno prateći kod ove vrste kaznenih djela, pa se ta okolnost ne može honorirati kao otegotna. Iskorištavanje odnosa nadređenosti prema oštećenici po ocjeni je ovog drugostupanjskog suda u dovoljnoj mjeri došlo do izražaja u odmjerenoj kazni zatvora u trajanju od jedne godine, pa nema potrebe za izricanjem kazne zatvora u duljem trajanju. Optuženikova neosuđivanost, pak, nema značaj tako olakotne okolnosti koja bi opravdavala dodatno sudsko ublažavanje kazne zbog postojanja naročito olakotnih okolnosti. Zbog toga su žalbe obiju stranaka u odnosu na odluku o kazni neosnovane, a izrečenom će se kaznom po ocjeni ovog drugostupanjskog suda u potpunosti ostvariti svrha kažnjavanja iz članka 41. KZ/11.

 

11. Slijedom iznesenog, trebalo je na temelju članka 482. ZKP/08. presuditi kao u izreci.

 

 

U Zagrebu, 7. ožujka 2023.