Baza je ažurirana 22.08.2025. 

zaključno sa NN 85/25

EU 2024/2679

Pristupanje sadržaju

1

 

Poslovni broj: 17 Gž R-700/2021-2

 

Republika Hrvatska

Županijski sud u Zagrebu

Trg Nikole Šubića Zrinskog 5

 

 

Poslovni broj: 17 Gž R-700/2021-2

 

 

 

U   I M E   R E P U B L I K E   H R V A T S K E

 

P R E S U D A

 

 

Županijski sud u Zagrebu, kao sud drugog stupnja, u vijeću sastavljenom od sudaca toga suda Vesne Žulj, predsjednice vijeća, Roberta Jambora, člana vijeća i suca izvjestitelja i Mirele Mijoč Kramar, članice vijeća, u pravnoj stvari tužitelja D. M. iz V., OIB: …, zastupanog po punomoćniku A. G., odvjetniku u Odvjetničkom društvu R. i kolege j.t.d., Pisarnica u S. B., protiv tuženice Republike Hrvatske, OIB: 52634238587, za ministarstvo, OIB: …, zastupane po Općinskom državnom odvjetništvu u K., radi isplate, odlučujući o žalbi tuženice protiv presude Općinskog suda u Karlovcu poslovni broj Pr-677/2016-22 od 22. prosinca 2020., u sjednici vijeća održanoj dana 7. ožujka 2023.

 

 

p r e s u d i o   j e

 

 

I.              Odbija se žalba tuženice kao djelomično neosnovana i potvrđuje presuda Općinskog suda u Karlovcu poslovni broj Pr-677/2016-22 od 22. prosinca 2020.

 

a) u pobijanom dijelu pod točkom I. izreke u dijelu u kojem je tuženici naloženo da tužitelju s osnove neisplaćene plaće i dodataka na plaću za prekovremeni rad, rad subotom i nedjeljom isplati iznos od 2.399,04 kn / 318,41 EUR[1] bruto sa zateznim kamatama tekućim

 

              - na iznos od   79,37 kn od 16. listopada 2011 do isplate,

              - na iznos od   61,58 kn od 16. studenog 2011. do isplate,

              - na iznos od   69,79 kn od 16. svibnja 2012. do isplate,

              - na iznos od   30,13 kn od 16. lipnja 2012. do isplate,

              - na iznos od 164,47 kn od 16. srpnja 2012. do isplate,

              - na iznos od   94,48 kn od 16. kolovoza 2012. do isplate,

              - na iznos od 180,25 kn od 16. rujna 2012.do isplate,

              - na iznos od   60,25 kn od 16. studenog 2012. do isplate,

              - na iznos od   79,98 kn od 16. travnja 2013. do isplate,

              - na iznos od   73,36 kn od 16. lipnja 2013. do isplate,

              - na iznos od 506,19 kn od 16. srpnja 2013. do isplate,

              - na iznos od   64,28 kn od 16. listopada 2013. do isplate,

              - na iznos od   64,28 kn od 16. prosinca 2013. do isplate,

              - na iznos od 870,63 kn od 16. lipnja 2013. do isplate,

 

              izuzev zateznih kamata tekućih na iznos poreza na dohodak i prireza poreza na dohodak sadržanim u dosuđenim bruto iznosima,

 

b) u pobijanom dijelu pod točkom II. izreke u dijelu u kojem je tuženici naloženo da tužitelju s osnove naknade plaće za godišnji odmor isplati iznos od 1.744,51 kn / 231,54 EUR bruto sa zateznim kamatama tekućim

 

              - na iznos od 339,68 kn od 16. veljače 2012. do isplate,

              - na iznos od 153,20 kn od 16. srpnja 2012. do isplate,

              - na iznos od 245,29 kn od 16. kolovoza 2012. do isplate,

              - na iznos od 185,25 kn od 16. siječnja 2013. do isplate,

              - na iznos od 192,97 kn od 16. kolovoza 2013. do isplate,

              - na iznos od 268,32 kn od 16. rujna 2013. do isplate,

              - na iznos od 195,27 kn od 16. siječnja 2014 do isplate,

              - na iznos od 164,53 kn od 16. veljače 2014. do isplate,

 

              izuzev zateznih kamata tekućih na iznos poreza na dohodak i prireza poreza na dohodak sadržanim u dosuđenim bruto iznosima,

 

c) u pobijanom dijelu pod točkom III. izreke u dijelu u kojem je tuženici naloženo da tužitelju nadoknadi troškove parničnog postupka od 4.767,50 kn / 632,76 EUR sa zateznim kamatama tekućim od 22. prosinca 2020. do isplate.

 

II.              Preinačuje se presuda Općinskog suda u Karlovcu poslovni broj Pr-677/2016-22 od 22. prosinca 2020.

 

a) u pobijanom dijelu pod točkom I. izreke u dijelu u kojem je tuženici naloženo da tužitelju s osnove neisplaćene plaće i dodataka na plaću za prekovremeni rad, rad subotom i nedjeljom isplati iznos od 24.204,50 kn / 3.212,49 EUR bruto sa pripadajućim zateznim kamatama,

 

b) u pobijanom dijelu pod točkom II. izreke u dijelu u kojem je tuženici naloženo da tužitelju s osnove naknade plaće za godišnji odmor isplati iznos od 2.291,59 kn / 304,15 EUR bruto sa pripadajućim zateznim kamatama,

 

c) u pobijanom dijelu pod točkom III. izreke u dijelu u kojem je tuženici naloženo da tužitelju nadoknadi troškove parničnog postupka preko dosuđenog iznosa od 4.767,50 kn / 632,76 EUR do iznosa od 13.500,00 kn / 1.791,76 EUR (za iznos od 8.732,50 kn / 1.159,00 EUR) sa zateznim kamatama tekućim od 22. prosinca 2020. do isplate,

 

              te se u tom dijelu tužbeni zahtjev tužitelja i zahtjev tužitelja za naknadom troškova parničnog postupka odbija.

 

III.              Nalaže se tužitelju da tuženici u roku od 15 dana nadoknadi troškove žalbenog postupka u iznosu od 1.081,00 kn / 143,47 EUR.

 

 

Obrazloženje

 

 

  1.     Presudom suda prvog stupnja naloženo je tuženici da tužitelju na ime neisplaćene plaće i dodataka na plaću za prekovremeni rad, rad subotom i nedjeljom isplati iznos od 26.603,54 kn bruto (točka I. izreke), te na ime razlike naknade plaće za godišnji odmor iznos od 4.036,10 kn bruto (točka II. izreke), sve sa pripadajućim zateznim kamatama. Tuženici je naloženo i da tužitelju nadoknadi troškove parničnog postupka u iznosu od 13.500,00 kn sa zateznim kamatama tekućim od 22. prosinca 2020. do isplate (točka III. izreke), dok je tužbeni zahtjev odbijen u dijelu koji se odnosi na isplatu zateznih kamata na pojedine mjesečne iznose za dan 15.-ti u mjesecu za prethodni mjesec, te u dijelu u kojime se isti odnosi na isplatu zateznih kamate na iznos poreza na dohodak i prireza porezu na dohodak sadržanim u dosuđenim iznosima bruto plaće odnosno naknade plaće (točka IV. izreke).

 

  1.     Protiv točke I., II. i III izreke presude žalbu je podnijela tuženica iz svih razloga predviđenih čl. 353. st. 1. Zakona o parničnom postupku ("Narodne novine", br. 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 2/07, 84/08, 96/08, 123/08, 57/11, 148/11-pročišćeni tekst, 25/13, 89/14, 70/19, 80/22, 114/22 - dalje: ZPP), te predlaže  pobijanu presudu preinačiti.

 

  1.     Žalba je djelomično osnovana.

 

  1.     Predmet spora je zahtjev tužitelja kao djelatne vojne osobe za isplatu razlike plaće na ime ostvarenih prekovremenih sati rada za razdoblje od listopada 2011. do svibnja 2014. te zahtjev za isplatu razlike naknade plaće za vrijeme korištenja godišnjeg odmora za razdoblje od rujna 2011. do svibnja 2014.

 

  1.     U prvostupanjskom, a i sada žalbenom stadiju postupka, sporan je broj prekovremenih sati koje je u utuženom razdoblju ostvario tužitelj. Tuženica naime, suprotno stavu tužitelja, smatra da je prilikom utvrđivanja broja prekovremenih sati potrebno iste umanjiti sa iskorištenim slobodnim danima.

 

  1.     U tom smislu i financijski vještak D. J. izradio je nalaz i mišljenje u dvije varijante.

 

  1.     Prema prvoj varijanti, u kojoj vještak broj prekovremenih sati nije umanjio sa slobodnim danima, tražbina tužitelja iznosi 26.603,54 kn s osnove neisplaćene razlike plaće za prekovremeni rad i rad subotom i nedjeljom, te 4.036,10 kn s osnove naknade plaće za godišnji odmor.

 

  1.     Prema drugoj varijanti, u kojoj je broj prekovremenih sati umanjen za iskorištene slobodne dane, tražbina tužitelja iznosi 2.399,04 kn s osnove neisplaćene razlike plaće za prekovremeni rad i rad subotom i nedjeljom, te 5.973,11 kn s osnove naknade plaće za godišnji odmor.

 

  1.     Sud prvog stupnja visinu tražbine tužitelja utvrdio je prema prvoj varijanti nalaza i mišljenja vještaka. Naime, sud prvog stupnja je smatrao da iz razloga što tuženica nije dostavila točan broj sati ostvarenih radom tužitelja na terenu, točan podatak po kojoj osnovi su korišteni slobodni dani, te rješenja o preraspodjeli radnog vremena zbog ostvarenih prekovremenih sati rada tužitelja na terenu u utuženom razdoblju, da tuženica, na kojoj je u tom dijelu bio teret dokaza, nije dokazala da su utvrđeni i iskorišteni slobodni dani korišteni s osnove preraspodijeljenog radnog vremena za odrađeni prekovremeni rad.

 

  1. Međutim, takvo utvrđenje suda prvog stupnja je pogrešno. Naime, faktično ostvareni slobodni dani trebaju se uzeti u obzir kod obračuna razlike plaće unatoč nedostavljenim pisanim rješenjima o preraspodjeli radnog vremena. To iz razloga što je tuženica svojom evidencijom dokazala koliko je tužitelj ostvario sati odnosno dana rada, a koliko je ostvario slobodnih dana, pa je teret dokaza na tužitelju da je slobodne dane koristio po drugoj osnovi, primjerice, s osnove dobrovoljnog davanja krvi, školovanja i sl. (identično pravno shvaćanje izraženo je i odluci Vrhovnog suda Republike Hrvatske broj Rev-4029/2019 od 26. siječnja 2021.). Tužitelj u postupku nije dokazao da su iskorišteni slobodni dani bili plaćeni po drugoj osnovi, a ne na ime ostvarenih sati prekovremenog rada, pa je stoga visinu tražbine tužitelja valjalo utvrditi prema drugoj varijanti nalaza i mišljenja vještaka.

 

  1. Na temelju druge varijante nalaza i mišljenja vještaka D. J. utvrđeno je da tražbina tužitelja s osnove neisplaćene plaće i dodataka na plaću za prekovremeni rad, rad subotom i nedjeljom isplati iznosi 2.399,04 kn. Tražbina tužitelja s osnove naknade plaće za godišnji odmor za razdoblje od siječnja 2012. do uključujući siječnja 2014., za koje razdoblje tužitelj konačno postavljenim tužbenim zahtjevom potražuje naknadu, iznosi 1.744,51 kn.

 

  1. Slijedom iznijetih razloga, valjalo je primjenom čl. 373.a st. 1. ZPP, žalbu tuženice odbiti kao djelomično neosnovanu i potvrditi presudu suda prvog stupnja u dijelu u kojem je tuženici naloženo da tužitelju isplati iznos od 2.399,04 kn / 318,41 EUR s osnove neisplaćene plaće i dodataka na plaću za prekovremeni rad, rad subotom i nedjeljom, te iznos od 1,744,51 kn / 231,54 EUR s osnove naknade za godišnji odmor i odlučiti kako je to navedeno u točki I. izreke ove presude.

 

  1. S druge strane, tužbeni zahtjev tužitelja nije osnovan u dijelu u kojem tužitelj od tuženice potražuje s osnove neisplaćene plaće i dodataka na plaću za prekovremeni rad iznos od 24.204,50 kn / 3.212,49 EUR, te s osnove naknade za godišnji odmor iznos od 2.291,59 kn / 304,15 EUR, pa je u tom dijelu primjenom odredbe čl. 373.a st. 1. ZPP valjalo presudu u tom dijelu preinačiti i taj dio tužbenog zahtjeva tužitelja odbiti.

 

  1. S obzirom na izmijenjen uspjeh stranaka u parnici, temeljem čl. 166. st. 2. u vezi čl. 154. st. 2. ZPP, preinačena je i odluka o troškovima postupka koja o njemu ovisi.

 

  1. U konkretnom slučaju, tužitelj je u cijelosti uspio s osnovom svoga zahtjeva, dok je u odnosu na visinu uspio u omjeru od 13,52 % (dosuđenih 4.143,55 kn u odnosu na zahtijevanih 30.639,64 kn). To nadalje znači da je tužitelj u parnici uspio u omjeru od 56,76 % (100 % osnova zahtjeva + 13,52 % visina, podijeljeno sa 2), što, s druge strane, znači da je tuženica u parnici uspjela u omjeru od 43,24 %. Kada se od uspjeha tužitelja (56,76 %) kao stranke koja je u većoj mjeri uspjela u sporu, sukladno čl. 154. st. 2. ZPP, oduzme postotak uspjeha tuženice (43,24 %), kao stranke koja je u manjoj mjeri uspjela u sporu, proizlazi da je tuženica dužna nadoknaditi 13,52 % priznatih troškova tužitelja.

 

  1. U odnosu na dosuđene troškove parničnog postupka sud prvog stupnja pogrešno je primijenio materijalno pravo kada je tužitelju dosudio trošak sastava podneska od 20. travnja 2017. i 8. ožujka 2019. u iznosu od po 312,50 kn (250,00 kn uvećano za porez na dodanu vrijednost) za svaki od tih podnesaka. Naime, navedenim podnescima tužitelj je dostavljao dokaz o predujmljenim troškovima vještačenja, tako da isti u smislu odredbe čl. 155. st. 1. ZPP, nisu bili potrebni za vođenje parnice.

 

  1. S druge strane, neosnovani su žalbeni navodi tuženice da je sud prvog stupnja tužitelju neosnovano dosudio trošak sastava podnesaka 5. travnja 2017. i 16. srpnja 2020. Naime, podneskom od 5. travnja 2017. tužitelj se očitovao na navode odgovora na tužbu, dok se podneskom od 16. srpnja 2020. tužitelj očitovao na nalaz i mišljenje i postavljao tužbeni zahtjev sukladno istom. Radi se o podnescima iz Tbr. 8.1. Tarife o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika ("Narodne novine", br. 142/12, 103/14, 118/14, 107/15, 37/22, 126/22 - dalje: OT) tako da je u tom dijelu, a suprotno žalbenim navodima tuženice, sud prvog stupnja pravilno primijenio materijalno pravo.

 

  1. Troškovi zastupanja tužitelja iznose dakle, 9.375,00 kn, pa kako je tuženica dužna nadoknaditi 13,52 % priznatih troškova tužitelja, to troškovi s te osnove iznose 1.267,50 kn (13,52 % od 9.375,00 kn). S obzirom da su troškovi financijskog vještačenja u iznosu od 3.500,00 kn, tužitelju priznati u cijelosti jer su isti bili nužni za vođenje postupka, tužitelju je na ime troškova parničnog postupka valjalo dosuditi iznos od ukupno 4.767,50 kn (1.267,50 kn + 3.500,00 kn).

 

  1. Dakle, odluka suda o troškovima postupka pravilna je u dijelu u kojem je tuženici temeljem čl. 154. st. 2. i čl. 155. st. 1. ZPP naloženo da tužitelju nadoknadi troškove parničnog postupka u iznosu od 4.767,50 kn / 632,76 EUR. Stoga je u tom dijelu temeljem čl. 368. st. 1. ZPP valjalo odbiti žalbu tuženice kao djelomično neosnovanu i pobijanu presudu u tom dijelu odluke o troškovima potvrditi.

 

  1. S druge strane, temeljem čl. 373. toč. 3. ZPP, valjalo je preinačiti presudu u pobijanom dijelu pod točkom III. izreke u dijelu u kojem je tuženici naloženo da tužitelju nadoknadi troškove parničnog postupka preko dosuđenog iznosa od 4.767,50 kn / 632,76 EUR do iznosa od 13.500,00 kn / 1.791,76 EUR (za iznos od 8.732,50 kn / 1.159,00 EUR), te u tom dijelu zahtjev tužitelja za naknadom troškova parničnog postupka odbiti.

 

  1. S obzirom da je tuženica djelomično uspjela sa žalbom, tuženici su priznati troškovi žalbenog postupka s osnove troška sastava žalbe u iznosu od 1.250,00 kn (Tbr. 10.1. OT). Kako je tuženica u omjeru od 86,48 % uspjela s žalbom, valjalo joj je temeljem čl. 166. st. 2. u svezi s čl. 154. st. 2. ZPP dosuditi troškove žalbenog postupka u iznosu od 1.081,00 kn (86,48 % od 1.250,00 kn).

 

  1. Izreka ove presude u dijelu kojem se ista odnosi na dvojno iskazivanje vrijednosti novčanih obveza temelji se na odredbi čl. 48. st. 1. i 2. u svezi s čl. 43. st. 1. Zakona o uvođenju eura kao službene valute u Republici Hrvatskoj ("Narodne novine", br. 57/22, 88/22) i fiksnom tečaju konverzije prema kojem 1 EUR iznosi 7,53450 kn.

 

  1. Slijedom svega navedenog, odlučeno je kao u izreci.

 

 

U Zagrebu, 7. ožujka 2023.

 

 

Predsjednica vijeća:

                                    Vesna Žulj, v.r.

[1] fiksni tečaj konverzije 1 EUR=7,53450 kn

Za pristup ovom sadržaju morate biti prijavljeni te imati aktivnu pretplatu