1              Poslovni broj: I Kž-442/2022-7

Poslovni broj: I Kž-442/2022-7

 

 

 

U   I M E   R E P U B L I K E   H R V A T S K E

 

P R E S U D A

 

Visoki kazneni sud Republike Hrvatske, u vijeću sastavljenom od sudaca Željka Horvatovića, predsjednika vijeća, te Marije Balenović i Sanje Katušić-Jergović, članica vijeća, uz sudjelovanje više sudske savjetnice-specijalistice Buge Mrzljak Stenzel, zapisničarke, u kaznenom predmetu protiv optuženog A. B., zbog kaznenog djela iz članka 110. u vezi s člankom 34. Kaznenog zakona ("Narodne novine" broj 125/11., 144/12., 56/15., 61/15., 101/17., 118/18. i 126/19. – dalje: KZ/11.), odlučujući o žalbama državnog odvjetnika i optuženog A. B., podnesenim protiv presude Županijskog suda u Velikoj Gorici od 28. rujna 2022., broj K-10/2021-93, u sjednici vijeća održanoj 7. ožujka 2023., u prisutnosti u javnom dijelu sjednice optuženog A. B. i njegove braniteljice, odvjetnice H. K.,

 

 

p r e s u d i o  j e

 

Žalbe državnog odvjetnika i optuženog A. B. odbijaju se kao neosnovane te se potvrđuje prvostupanjska presuda.

 

 

Obrazloženje

 

 

1. Pobijanom presudom Županijskog suda u Velikoj Gorici, optuženi A. B. proglašen je krivim da je na način i pod okolnostima opisanim u izreci počinio kazneno djelo ubojstva u pokušaju iz članka 110. u vezi s člankom 34. KZ/11., te je na temelju istog zakonskog propisa, a uz primjenu članka 48. stavak. 1. i 2. u vezi članka 49. stavak 1. točka 2. KZ/11. osuđen na kaznu zatvora u trajanju 2 (dvije) godine i 6 (šest) mjeseci, te mu je na temelju članka 57. KZ/11. izrečena djelomična uvjetna osuda na način da će se od kazne na koju je optuženik osuđen izvršiti 1 (jedna) godina i 2 (dva) mjeseca, a dio kazne u trajanju 1 (jedne) godine i 4 (četiri) mjeseca se neće izvršiti ako optuženi A. B. u roku od 3 (tri) godine ne počini novo kazneno djelo.

 

1.1. Na temelju članka 54. KZ/11., optuženom A. B. je u izrečenu kaznu zatvora uračunato vrijeme provedeno u uhićenju i istražnom zatvoru od 17. prosinca 2020. do 8. srpnja 2021.

 

1.2. Temeljem članka 79. stavak 2. KZ/11. od optuženog A. B. oduzet je nož ukupne dužine 33 cm, dužine oštrice 20 cm i širine oko 3 cm koji je s mjesta događaja izuzet prilikom očevida, a kojim je počinjeno utuženo kazneno djelo, te će se isti uništiti.

 

1.3. Oštećeniku A. P. vraćeni su predmeti oduzeti uz POPOP broj 1320095 od 6. prosinca 2020.

 

1.4. L. A. vraćeni su predmeti oduzeti uz POPOP broj 1320094 i 1428661 od 6. prosinca 2020.

 

1.5. O. A. B. vraćeni se predmeti oduzeti uz POPOP broj 1320096 i 1438751 od 17. prosinca 2020.

 

1.6. Na temelju članka 148. stavak 1. u vezi članka 145. stavak 2. točke 1. i 6. Zakona o kaznenom postupku ("Narodne novine" broj 152/08., 76/09., 80/11., 91/12., – odluka Ustavnog suda, 143/12., 56/13., 145/13., 152/14., 70/17. i 126/19. – dalje: ZKP/08.), optuženi A. B. dužan je nadoknaditi troškove kaznenog postupka iz članka 145. stavak 2. točke 1. do 6. ZKP/08 u iznosu od 11.942,51 kunu/1.585,04 eura te paušalni iznos od 2.000,00 kuna/265,45 eura u roku od 3 (tri) mjeseca od pravomoćnosti presude.

 

2. Protiv ove presude žalbu je podnio državni odvjetnik zbog odluke o kazni, s prijedlogom da se pobijana presuda preinači na način da se optuženiku izrekne kazna zatvora u duljem trajanju.

 

2.1. Žalbu je podnio i optuženi A. B. po svojim braniteljima, odvjetnici H. K. i odvjetniku J. R., oboje iz Z., zbog bitne povrede odredaba kaznenog postupka, povrede kaznenog zakona, nepotpuno i pogrešno utvrđenog činjeničnog stanja i odluke o kazni i troškovima kaznenog postupka te predlaže da se pobijana presuda u cijelosti ukine i predmet vrati na ponovno raspravljanje i odlučivanje pred sud prvog stupnja. Obje žalbe se sadržajno nadopunjavaju pa će biti razmatrane kao jedna žalba. U žalbi je zatraženo da se o održavanju sjednice vijeća izvijesti optuženika i njegove branitelje.

 

2.2. Optuženik je podnio odgovor na žalbu državnog odvjetnika sa prijedlogom da se ista odbije kao neosnovana.

 

3. Na temelju članka 474. stavak 1. ZKP/08., spis je dostavljen Državnom odvjetništvu Republike Hrvatske.

 

4. Postupajući prema zahtjevu branitelja optuženika u žalbi, u smislu članka 475. stavak 1. ZKP/08., o sjednici vijeća izviješteni su optuženi A. B. i njegova braniteljica, odvjetnica H. K., kao i državni odvjetnik. Sjednici su neposredno bili nazočni optuženik i braniteljica, dok uredno izviješteni državni odvjetnik sjednici nije nazočio, pa je, sukladno članku 475. stavak 3. ZKP/08., sjednica održana u njegovoj odsutnosti.

 

5. Žalbe nisu osnovane.

 

6. Optuženik smatra da je prvostupanjski sud počinio bitnu povredu odredaba kaznenog postupka (ne navodi zakonsku osnovu, ali je očito da upire na bitnu povredu iz članka 468. stavka 1. točke 11. ZKP/08.) kada navodi da u presudi nisu navedeni razlozi o odlučnim činjenicama, a postojeći da su proturječni sadržaju zapisnika o iskazima svjedoka danim u postupku, da prvostupanjski sud samo nabraja provedene dokaze, kao i sadržaje iskaza svjedoka, nakon čega ne navodi razloge zbog čega nije uzeo u obzir sadržaj video snimke svjedokinje L. A. i sadržaj njenih poruka, pa je izostalo, ne samo valjano obrazloženje o odlučnim činjenicama, već da sud nije iznio ni razloge o ocjeni vjerodostojnosti iskaza svih svjedoka, a posebno svjedokinje A., niti je uvažio one bitne činjenice iz dopunskog sudsko medicinskog vještačenja o nastupjelim ozljedama kod oštećenika od razbijenog stakla, odnosno te razloge navodi paušalno i proturječno u odnosu na ono što su zaista iskazali svjedoci i vještaci, pri čemu je sama interpretacija iskaza svjedoka i vještaka selektivna i često pogrešna.

 

7. No, suprotno žalbenim navodima, koji su naširoko navedeni sa konkretiziranjem i apostrofiranjem proturječnosti, citiranjem pri tome dijelova iskaza svjedoka i razloga prvostupanjske presude, koje žalitelj uz to smatra i paušalnim, drugostupanjski sud smatra da je sud prvog stupnja temeljito proveo sve dokaze, pažljivo ih i s potrebnom kritičnošću ocjenjivao i analizirao svakog za sebe i međusobno ih uspoređujući i osnovano utvrdio, a o čemu je dao i dostatne razloge, da je dokazano da je optuženik počinio kazneno djelo ubojstva u pokušaju iz članka 110. u vezi s člankom 34. KZ/11., na način opisan u izreci presude, djelomičnom izmjenom činjeničnog supstrata, pri čemu je, kritički ocjenjivao, kako obranu optuženika, tako i savjesnom ocjenom vjerodostojnost iskaza svjedoka, pa sukladno tome utvrdio dinamiku događaja opisanu u djelomično izmijenjenom činjeničnom opisu u izreci presude, iznoseći pri tome u obrazloženju i razloge o odstupanjima u iskazima svjedoka, na koja se žalitelj poziva, a koji nisu od utjecaja na činjenično utvrđeni opis inkriminacije, pa, protivno navodima žalbe, ne predstavljaju žalbom naznačenu bitnu povredu odredaba kaznenog postupka, dok problematiziranje o nabrajanju provedenih dokaza, uključujući i snimku svjedokinje L. A. i njene poruke, a potom "neukljičivanje istih u analizu", odnosi se na žalbenu osnovu zbog pogrešno i nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja, što će se i razmotriti u okviru te žalbene osnove.

 

8. Nadalje, a obrazlažući citiranu bitnu postupovnu povredu, optuženik u žalbi isprepliće gotovo sve žalbene osnove, kada ističe da u pobijanoj presudi nisu dani razlozi u odnosu na činjenicu od kada do kada je navodni drugi napad trajao, da nije cijenjen intenzitet i adekvatnost obrane optuženika od napada nožem od strane oštećenika, da nije pravilno utvrđeno da se radilo o nužnoj obrani, sugerirajući da bi se ustvari radilo i o dragovoljnom odustanku od počinjenja kaznenog djela te da je sud na štetu optuženika povrijedio načelo presumpcije nedužnosti, kao i načelo in dubio pro reo, a što sve ukazuje, po mišljenju optuženika, na proturječnost i izostanak razloga o odlučnim činjenicama. Međutim, na ovakav način optuženik zapravo pobija pravilnost činjeničnih utvrđenja u pobijanoj presudi, kao i povredu kaznenog zakona, o čemu će više riječi biti u nastavku ove presude.

 

8.1. Stoga, kada žalitelj obrazlaže navedenu žalbenu osnovu, iz takvih žalbenih prigovora jasno proizlazi da optuženik u najvećem dijelu sadržajno prigovara pravilnosti činjeničnih utvrđenja na kojima je prvostupanjski sud utemeljio prvostupanjsku presudu te potkrijepljenosti tih utvrđenja u izvedenim dokazima, čime u biti upire na žalbenu osnovu pogrešno utvrđenog činjeničnog stanja, a ne na bitnu postupovnu povredu. Druga je stvar što žalitelj subjektivno smatra da iznijeti razlozi iz pobijane presude nisu valjani i dostatni te ih ne prihvaća, a o čemu će više riječi biti u nastavku ove odluke.

 

8.2. Ispitujući u tom dijelu pobijanu presudu, sukladno članku 476. stavak 1. točka 1. ZKP/08., drugostupanjski sud nije utvrdio da je sud prvog stupnja počinio druge bitne povrede odredaba kaznenog postupka na koje ovaj žalbeni sud pazi po službenoj dužnosti.

 

9. Kao što je već prethodno navedeno, u najvećem dijelu žalbe, žalitelj prigovora utvrđenom činjeničnom stanju, odnosno ocjeni vjerodostojnosti izvedenih dokaza. To se osobito odnosi na iskaz (obranu) optuženika za koji žalitelj smatra da je trebao biti u cijelosti prihvaćen, dok su iskazi oštećenog kao svjedoka i svjedokinje L. A. trebali biti, prema stavu žalitelja, ocijenjeni nevjerodostojnim. S tim u vezi, žalitelj smatra da je optuženik bio u nužnoj obrani i da nije imao namjeru počinjenja kaznenog djela ubojstva u pokušaju u odnosu na oštećenog A. P. te da nisu ostvarena obilježja tog kaznenog djela, budući je ozljeda oštećenika ubodom u trbuh nastala u tijeku otimanja noža od oštećenog, nakon čega je optuženi u potpunosti odustao od bilo kakvog daljnjeg napada na oštećenog, dok su ostale nastupjele ozljede na strani oštećenika nastale od razbijenog stakla na podu, budući to dopušta i medicinski vještak, te da je sud u potpunosti zanemario kako je cijeli događaj izazvao oštećenik, koji je optuženom demolirao stan i uputio mu ozbiljne prijetnje da će on ubiti optuženika, kao i to da je optuženik bio u stanju afekta i jake razdraženosti zbog postupaka samog oštećenika, a što je sve rezultat pogrešno utvrđenog činjeničnog stanja i posljedično tome pogrešno izvedenih zaključaka prvostupanjskog suda o odgovornosti optuženika.

 

9.1. No, prvostupanjski sud je brižno i detaljno raščlanio sve izvedene dokaze te dao razboritu i logičnu ocjenu vjerodostojnosti izvedenih dokaza (stranice 17 do 25 prvostupanjske presude). To se posebno odnosi na obranu optuženika i iskaz svjedokinje A. te iskaz oštećenog P., a potom i svih drugih ispitanih svjedoka, koje je prvostupanjski sud uspoređivao međusobno, a što je još značajnije, sa rezultatima i drugih dokaza, osobito medicinske dokumentacije i nalaza i mišljenja sudskomedicinskog i psihijatrijskog vještaka. Prvostupanjski sud je pravilno ocijenio i zaključio da su iskazi većine svjedoka međusobno podudarni i sukladni drugim provedenim dokazima, dok je u odnosu na iskaz svjedokinje L. A. uzeo u obzir dio njenog iskaza kako je u prethodnom postupku djelomično lagala u korist oštećenog (točka 21.2. pobijane presude), ali uspoređujući njen iskaz u ukupnosti, a u odnosu na obranu optuženog B., prvostupanjski sud je potom in favorem obrani optuženika upravo cijenio njen iskaz u dijelu da se radilo o dva odvojena sukoba između optuženika i oštećenika, za razliku od tvrdnji oštećenika da se radilo samo o jednom sukobu (točka 21.1. presude). Također je prvostupanjski sud s pravom ocijenio optuženikovu obranu nevjerodostojnom u dijelu da se radilo o nužnoj obrani, a i za to je dao logične, razumne i uvjerljive zaključke (točke 24. do 27. presude).

 

9.2. Osim toga, prvostupanjski sud je pravilno uočio da je jedna od spornih činjenica bila i ta tko je napadač te je također pravilno utvrdio da je to optuženik. Stoga ovdje ne može biti riječi o nužnoj obrani, jer je optuženik bio napadač, a ozljede koje je on zadobio su bile u trenutku kada je, nakon što je desnom rukom uhvatio za oštricu noža koji je prije toga bio u ruci oštećenika, te mu isti uzeo, ali i to, da je optuženik, potom, sa istim nožem nastavio ozljeđivati i ubadati oštećenika, dok je ovaj ležao na podu, a optuženik sjedio na njemu, sve dok nije bio odgurnut sa tijela oštećenika od strane svjedokinje L. A. Za napomenuti je da je prvostupanjski sud, stoga, posve pravilno utvrdio, da je optuženik, nakon uzimanja noža iz ruke oštećenika istim nastavio ubadati oštećenika po lijevoj nozi nanijevši mu pri tome tri ubodne rane gornjeg dijela lijeve natkoljenice i četiri ubodne rane lijeve potkoljenice, što predstavlja sedam zasebnih zamaha nožem, pa je sukladno tome s pravom zaključio i da je, najteža ozljeda oštećenika, ubodna rana u trbuh, nastala djelovanjem optuženika i to nakon što je uzeo nož oštećeniku, a ne u nužnoj obrani, jer kada bi to bilo točno, kako optuženik tvrdi, u pravu je prvostupanjski sud kada zaključuje, da bi u tom slučaju sukob prestao i optuženik odbacio nož, što se očito nije dogodilo, jer je optuženik, uz tu ubodnu ranu u trbuh, oštećenom nanio još 7 ubodnih rana, a za koje ozljede i vještak smatra, da su nanesene nožem, kao sredstvom ozljeđivanja koji je podesan za nastanak takvih ozljeda, dok je za dio rana po tijelu oštećenika, pa i optuženika, dopušta da su mogle nastati od krhotina stakla koje se na nalazilo na podu, a na kojem je oštećenik ležao, a optuženik klečao.

 

9.3. Na tako utvrđeno činjenično stanje nije od utjecaja uporna tvrdnja optuženika o nužnoj obrani, a niti to, što je vještak dr. M., nakon prikaza i vlastito opisane dinamike događaja od strane optuženika, dopustio mogućnost, da je do uboda nožem u trbuh oštećenika došlo u trenutku u kojem optuženik preotima nož oštećeniku i to na način da je optuženik sjedeći na oštećeniku, koji je ležao na leđima, pokušao preusmjeriti oštricu noža s putanje prema svom tijelu u tijelo oštećenika. Naime Visoki kazneni sud Republike Hrvatske smatra da je prvostupanjski sud takvu obranu optuženika i opis takve dinamike događaja s pravom otklonio kao vjerodostojnu, budući je u suprotnosti sa nedvojbeno utvrđenim ubodnim ranama koje je zadobio oštećeni P. (tri ubodne rane gornjeg dijela lijeve natkoljenice i četiri ubodne rane lijeve potkoljenice, rezne rane po zapešću i prstima te ubodna u šaku lijeve ruke), kako je to i konstatirano u medicinskoj dokumentaciji, a što u potpunosti odgovara položaju tijela oštećenika koji leži na podu, tako da mu se lijeva strana tijela nalazi u dometu desne ruke optuženika, koji sjedeći na oštećeniku i to upravo s nožem u toj desnoj ruci, nanosi takve ubodne i rezne rane oštećenom po lijevoj strani tijela. Pri tome svakako treba imati u vidu nalaz i mišljenje vještaka M. da su ozljede optuženika i oštećenika rezultat složenog sukoba u kojem je između njih došlo do bliskog fizičkog kontakta praćenog izmjenom udaraca, padom na pod te zamahivanjem noža, prvenstveno, od strane optuženika prema oštećeniku. Nadalje, pravilno zaključuje prvostupanjski sud da se tri rezne rane zapešća i jedna ubodna rana u području lijeve šake mogu okvalificirati kao obrambene, te da su nastale u vrijeme kada se oštećenik pokušavao obraniti od optuženikovog ubadanja i to podmetanjem svoje lijeve ruke pod nož kojim ga je ubadao optuženik, kako bi otklonio ili barem ublažio predstojeći ubod. Osim toga, tako proizlazi i iz pisanog nalaza i mišljenja vještaka M., kako su rane na zapešću, dlanu i prstima tipične obrambene ozljede, prvenstveno vodeći računa o njihovoj lokalizaciji. Sukladno tome, prvostupanjski sud je dobro i pravilno zaključio da ozljede samo lijeve oštećenikove ruke potječu od kontakta s nožem kojim optuženik prema njemu zamahuje, a ne od krhotina stakla, dok su neke od ozljeda oštećenika doista mogle nastati u kontaktu njegova tijela sa staklenim krhotinama na podu, a ne izravnim postupanjem optuženika, kao što su rezne rane kože vlasišta tjemenozatiljno, dok mu je glava bila oslonjena o pod.

 

9.4. Stoga, kako to pravilno utvrđuje i prvostupanjski sud, kada je optuženi A. B. zadao oštećenom A. P. reznu ranu lijevog zapešća duljine 4 cm, zamahom noža duljine 33 cm, koji je praćen utiskivanjem oštrice prema koži, što je moglo dovesti do ozljede regionalnih krvnih žila i time neposredne opasnosti po život, reznu ranu palca lijeve šake, reznu ranu malog prsta lijeve šake, ubodnu ranu na prednjoj strani trbušne stjenke s prodorom u trbušnu šupljinu, a koji ubod je mogao dovesti do ozljede organa ili struktura trbušne šupljine i time neposredne opasnosti po život, što posve jasno upućuje na zaključak, da je oštećenik lijevom rukom poduzeo obrambene radnje te unatoč tome zadobio opisane ozljede, a optuženik nastavljao s ubodima sve dok ga u daljnjem napadu nije zaustavila L. A., udarajući ga i mičući ga sa žrtve A. P., kojeg je potom izvela iz kuće, odakle je prevezen u bolnicu i podvrgnut hitnom operativnom zahvatu, čime je spašen život oštećenika. Stoga, suprotno tome, optuženik posve neosnovano u žalbi tvrdi da se tu nije radilo o ubadanju nego o ozljedama od krhotina stakla i skretanjem noža od svog tijela prema trbuhu oštećenika, pa da je ta ozljeda nastala slučajno u takvoj dinamici. Naime, potpuno je neprihvatljivo da bi od pukog skretanja oštrice noža mogla nastati ubodna rana na prednjoj strani trbušne stjenke s prodorom u trbušnu šupljinu, te da bi od krhotina stakla nastala rezna rana lijevog zapešća duljine 4 cm, s utiskivanjem oštrice prema koži, kao i još 7 ubodnih rana u području natkoljenice i potkoljenice.

 

9.5. Dakle, a protivno daljnjim optuženikovim žalbenim navodima, zaključak prvostupanjskog suda da je optuženik bio svjestan da tim brojem uboda i nanesenim ozljedama, od kojih je ozljeda u trbušnu šupljinu oštećenika kvalificirana kao osobito teška tjelesna ozljeda, praćena realnom životnom ugrozom, kako to proizlazi prema mišljenju sudsko-medicinskog vještaka, pri čemu je optuženik bio svjestan da oštećenika može lišiti života, što je i htio, pa je postupao s izravnom namjerom, dok je smrtonosna posljedica izostala, zbog hitnog operativnog zahvata kojem je oštećenik bio podvrgnut po dolasku u bolnicu, u cijelosti se prihvaća i od strane ovog drugostupanjskog suda. Pritom na ovakvo utvrđenje nije od utjecaja optuženikova bitno smanjena ubrojivost, do koje je došlo zbog oštećenikovog ponašanja koje je kod optuženika izazvalo narcističku povrijeđenost uvjetovanu osjećajem poniženja pred ostalima i nemoći zbog oštećenikovog ponašanja u njegovom domu, a razvojem konfliktne situacije ti su se osjećaji pretvorili u ljutnju i ogorčenost što je pak dovelo do fizičke agresije, a niti to što je optuženik kritične zgode bio i pod utjecajem alkohola i ecstasya, koji imaju stimulirajuća svojstva te dodatno potiču agresiju, jer je iz nalaza i mišljenja kako vještaka sudske medicine, tako i vještaka psihijatra utvrđeno da je optuženik, s obzirom na stanje svijesti, mogao postupati na način opisan u izreci prvostupanjske presude, pogotovo stoga što se kod optuženika mogućnost nastanka snažnog afekta u smislu razdraženosti, može objasniti jedino kumuliranom frustracijom u odnosima između njega i oštećenika.

 

9.6. S obzirom na navedeno, osnovano prvostupanjski sud otklanja postupanje u nužnoj obrani i u stanju razdraženosti i prepasti, jer napada oštećenika nije bilo, niti je isti predstojao, a onaj raniji sukob je prestao. Nije sporno da je oštećenik A. P. demolirao stan optuženog A. B., jer niti oštećenik nije iskazivao drugačije, a što je očito i nedvojbeno utjecalo na optuženika, zbog čega je mogućnost shvaćanja značenja postupaka i upravljanja njima, tempore criminis, kod optuženika bila bitno smanjena, kako zbog osobina ličnosti optuženika, tako i zbog ranijeg konflikta između njega i oštećenika, a kako to i proizlazi iz nalaza i mišljenja psihijatrijskog vještaka.

 

10. Nadalje, optuženi B. smatra da je sud prvog stupnja trebao dvojbene činjenice tumačiti njemu u korist u smislu načela in dubio pro reo, smatrajući da je sud prvog stupnja trebao njegovu obranu ispravno ocijeniti kao vjerodostojnu i istinitu, a nasuprot tome iskaze oštećenika i svjedokinje L. A. kao nevjerodostojne, pogotovo iskaz potonje svjedokinje da je ona prekinula napad optuženika na oštećenika, pri čemu se sud, po mišljenju žalitelja, trebao osvrnuti i na njene poruke te snimku iz mobitela, koju je predala sudu.

 

10.1. Međutim, suprotno takvom stajalištu optuženika, kraj tolikog broja dokaza koji terete ovog optuženika, a to su provedena vještačenja, podaci iz medicinske dokumentacije, iskazi niza ispitanih svjedoka o događanjima u kući i izvan kuće, uz nedvojbene činjenice da je prvostupanjski sud prihvatio iskaz svjedokinje A. koji je sukladan obrani optuženika da su između njega i oštećenika bila dva sukoba, te da je oštećenik uputio prijetnje smrću optuženiku prije drugog napada, doista nema baš nikakve činjenične dvojbe, koja bi opravdavala primjenu navedenog načela, niti su poruke i snimke L. A., oni dokazi, koji bi imali utjecaja na prethodno utvrđeno činjenično stanje od strane prvostupanjskog suda. Naime, to se dokazno pravilo primjenjuje u onoj procesnoj situaciji kada se ni na koji drugi način zbog konstelacije dokaza koje terete optuženu osobu i koji mu idu u prilog, pouzdano ne može izvesti zaključak o odgovarajućoj činjenici, što međutim, u konkretnom predmetu nije bio slučaj.

 

11. Pozivanje optuženika na odluke Vrhovnog suda Republike Hrvatske br. I Kž-493/11., I Kž-633/02. i Kž-898/03. je promašeno, jer u navedenim odlukama nije rješavana problematika istovjetna kao u ovom konkretnom predmetu, pogotovo u odnosu na potrebu dopunskog ili novog medicinskog vještačenja, budući da je već prethodno navedeno u ovoj odluci, da je prvostupanjski sud otklonio dinamiku događaja opisanu po optuženiku, a sukladno tome i mišljenje medicinskog vještaka o "dopustivosti nastanka ozljeda po prikazu i opisu optuženika", a niti te odluke, koje su citirane u žalbi, govore u korist žalbenih navoda optuženika.

 

12. Dakle, u okviru ove istaknute žalbene osnove optuženi A. B. u stvari ne iznosi ništa novo što već nije bilo predmetom analize i ocjene prvostupanjskog suda, već samo polemizira s razlozima pobijane presude. Međutim, razmatrajući razloge koje je za utvrđenje odlučnih činjenica dao prvostupanjski sud u odnosu na počinjeno kazneno djelo, drugostupanjski sud nalazi da optuženik navodima svoje žalbe nije niti jednim argumentom ozbiljno doveo u sumnju činjenična utvrđenja prvostupanjskog suda. Stoga nije osnovana žalba optuženika zbog pogrešno i nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja.

 

13. Visoki kazneni sud Republike Hrvatske ispitao je pobijanu presudu i na temelju članka 476. stavak 1. točka 2. ZKP/08. te nije utvrđeno da bi na štetu optuženika bio povrijeđen kazneni zakon.

 

14. Žaleći se zbog odluke o kazni, državni odvjetnik smatra da je izrečena kazna preblaga te da istaknute olakotne okolnosti na strani optuženika nemaju značaj naročito izraženih olakotnih okolnosti koje bi opravdavale izbor kazne na način da optuženik samo dio kazne izdrži, a dio da mu bude uvjetovan, pogotovo stoga što je propušteno otegotnim cijeniti optuženikovo ponašanje tijekom suđenja koji nije priznao djelo te koji je "opravdanje za svoje ponašanje nalazio u postupcima oštećenika", kao i njegovo ponašanje nakon počinjenja kaznenog djela, odnosno izostanak iskazivanja isprike oštećeniku, zatim da nije u dostatnoj mjeri cijenjena optuženikova upornost prilikom počinjenja kaznenog djela, dok je u ostalom dijelu žalbe državnog odvjetnika u cijelosti prepričan sadržaj, tijek i dinamika kritičnog događaja i to onako kako je utvrđeno po prvostupanjskom sudu, uz navođenje niza činjenica o osobnosti optuženika (nezaposlen, konzument droga, mišljenje susjeda o njemu, prekršajno kažnjavan zbog vožnje bez vozačke dozvole, pod utjecajem alkohola…jer je sud propustio pročitati izvod iz PE), pa uvažavajući pri tom da postoji doprinos oštećenika samom događaju, ali smatra da isti nije znatan, predlaže "da Visoki kazneni sud Republike Hrvatske pobijanu presudu preinači u dijelu odluke o kazni, te optuženiku A. B. izrekne kaznu zatvora u duljem trajanju".

 

14.1. Optuženi A. B. u svojoj žalbi zbog odluke o kazni smatra da je prvostupanjski sud podcijenio značaj olakotnih okolnosti, jer mu sud nije dovoljno kao olakotnu okolnost cijenio da je u sukobu i sam zadobio tešku tjelesnu ozljedu, te usklađenost njegovog ponašanja nakon počinjenog djela, budući se zaposlio i uskladio svoje ponašanje s društvenim normama, kao i optuženikovo uredno i suradljivo ponašanje tijekom kaznenog postupka.

 

14.2. Razmatrajući odluku o kazni, ovaj je sud ocijenio da je prvostupanjski sud pravilno utvrdio sve okolnosti koje su, u smislu članka 47. stavka 1. KZ/11., od utjecaja da kazna po vrsti ili mjeri bude lakša ili teža za počinitelja. Tako je pravilno optuženiku olakotno cijenjena dosadašnja neosuđivanost, iskazano žaljenje, značajni doprinos oštećenika inkriminiranom događaju svojim neprihvatljivim i agresivnim ponašanjem u njegovoj kući i uništavanjem njegove imovine te okolnost da je postupao u stanju bitno smanjene ubrojivosti, kao i okolnost da je djelo ostalo u pokušaju. S druge strane, pravilno prvostupanjski sud posebno otegotnih okolnosti, (osim same društvene opasnosti djela), na strani optuženika nije utvrdio, pri čemu se, protivno žalbenim navodima državnog odvjetnika, optuženikova upornost prilikom počinjenja djela u vidu broja uboda ne može otegotno cijeniti, jer su upravo to radnje koje predstavljaju obilježje počinjenog djela.

 

14.3. Imajući, prvenstveno, na umu okolnost da je za pokušaj kaznenog djela zakonom propisan razlog za ublažavanje kazne, zbog čega je pravilno prvostupanjski sud optuženiku i izrekao kaznu zatvora ispod zakonom propisane minimalne kazne za ovo djelo, uz primjenu odredbi o ublažavanju kazne te uz sve ostale pravilno utvrđene i valjano ocijenjene naročito olakotne okolnosti, uz izostanak kakvih posebno izraženih otegotnih okolnosti na optuženikovoj strani, ocjena je i ovog drugostupanjskog suda da je u konkretnoj situaciji opravdana primjena članka 48. stavka 1. KZ/11. i članka 49. stavka 1. točke 2. KZ/11. te da je kazna zatvora od 2 (dvije) godine i 6 (šest) mjeseci, koja je znatno blaža od zakonom propisane kazne za ovo djelo, ali ipak nešto stroža od najblaže kazne koja se može izreći za ovo kazneno djelo, u koju mu je uračunato vrijeme provedeno u uhićenju i istražnom zatvoru od 17. prosinca 2020. do 8. srpnja 2021., upravo kazna koja je primjerena okolnostima počinjenja djela, težini i pogibeljnosti djela, stupnju krivnje te ličnosti optuženika, kao i primjena članka 57. KZ/11., izricanjem djelomične uvjetne osuda, tako da se ima izvršiti dio kazne zatvora u trajanju od 1 (jedne) godine i 2 (dva) mjeseca, a dio kazne u trajanju od 1 (jedne) godine i 4 (četiri) mjeseca neće se izvršiti ukoliko optuženik u roku provjeravanja od 3 (tri) godine ne počini novo kazneno djelo, uz prihvaćanje ocjene prvostupanjskog suda, da će se u konkretnom slučaju, a cijeneći sve nabrojane olakotne okolnosti i bez izvršenja cjelokupne kazne zatvora na koju je optuženik osuđen postići svrha kažnjavanja, ispuniti specijalna i generalna prevencija, utjecati na optuženika da poštuje pravni poredak i ubuduće ne čini kaznena djela, a drugima biti dovoljan poticaj da se suzdrže od činjenja kaznenih djela.

 

14.4. Stoga je zaključak i Visokog kaznenog suda Republike Hrvatske da upravo izrečena kazna uz primjenu djelomične uvjetne osude može utjecati na optuženika, a i na sve ostale, da ne čine kaznena djela i da shvate da je činjenje kaznenih djela pogibeljno, a kažnjavanje počinitelja pravedno te će omogućiti optuženiku ponovno uključivanje u društvo. Izrečena kazna sadrži dostatnu moralnu osudu za zlo koje je optuženik počinjenjem djela prouzročio i dostatnu društvenu osudu za počinjenje djela te će jačati povjerenje građana u pravni poredak utemeljen na vladavini prava.

 

14.5. Zbog navedenog, u žalbi optuženika izražene olakotne okolnosti, njegovo korektno držanje za vrijeme suđenja, zapošljavanje i zadobivena teška tjelesna ozljeda u samom sukobu, protivno optuženikovim žalbenim navodima, ne opravdavaju njegovo još blaže kažnjavanje, a niti je zbog prethodno navedenog, opravdano strože kažnjavanje, za koje se zalaže državni odvjetnik.

 

15. Također je prvostupanjski sud pravilnom primjenom članka 79. KZ/11. od optuženika oduzeo predmet kojim je počinjeno ovo kazneno djelo, noža oduzetog od optuženika, jer su za to ispunjene sve zakonske pretpostavke.

 

16. Nadalje, a u odnosu na odluku suda o troškovima postupka, vezano uz žalbu optuženika, koji to samo uvodno navodi, za naglasiti je, kako je iz do sada već iznesenih razloga ove presude posve jasno da je prvostupanjski sud osnovano i utemeljeno optuženika proglasio krivim za terećeno kazneno djelo, a to podrazumijeva i primjenu odredaba iz članka 148. ZKP/08. Sukladno članku 148. stavku 1. ZKP/08. optuženik je upravo zbog donošenja osuđujuće presude obvezan podmiriti troškove kaznenog postupka. Stoga, optuženiku se skreće pozornost na članak 148. stavak 6. ZKP/08. koji propisuje da u slučaju promijenjenih okolnosti, nakon donošenja presude, predsjednik vijeća može osloboditi optuženika u cijelosti ili djelomično obveze plaćanja troškova, a za koju odluku od optuženika može zatražiti dostavljanje potvrde o imovinskom stanju i prihodima od porezne uprave.

 

17. Budući da ne postoje razlozi zbog kojih se pobija prvostupanjska presuda, to je žalbe državnog odvjetnika i optuženog A. B. trebalo odbiti kao neosnovane i na temelju članka 482. ZKP/08. odlučiti kao u izreci ove presude.

 

 

Zagreb, 7. ožujka 2023.