1                             Poslovni broj: I Kž-27/2022-9

 

Poslovni broj: I Kž-27/2022-9

 

 

 

U  I M E  R E P U B L I K E   H R V A T S K E

 

P R E S U D A

 

 

Visoki kazneni sud Republike Hrvatske, u vijeću sastavljenom od sudaca Sanje Katušić-Jergović, predsjednice vijeća, te Željka Horvatovića i Marije Balenović, članova vijeća, uz sudjelovanje više sudske savjetnice Buge Mrzljak Stenzel, zapisničarke, u kaznenom predmetu protiv optuženog J. P., zbog kaznenog djela iz članka 153. stavka 2. u vezi stavka 1. Kaznenog zakona („Narodne novine“ broj 125/11., 144/12., 56/15., 61/15., 101/17., 118/18., 126/19. – dalje: KZ/11.), odlučujući o žalbama državnog odvjetnika i optuženika, podnesenim protiv presude Županijskog suda u Šibeniku od 20. listopada 2021., broj K-4/2021-32, u sjednici vijeća održanoj 7. ožujka 2023., u prisutnosti u javnom dijelu sjednice branitelja optuženika odvjetnika H. K.,

 

 

p r e s u d i o  j e

 

 

I Prihvaća se žalba državnog odvjetnika, preinačuje se prvostupanjska presuda u odluci o kazni na način da se optuženi J. P. za kazneno djela iz članka 153. stavka 2. u svezi stavka 1. KZ/11., za koje ga je prvostupanjski sud proglasio krivim, na temelju članka 153. stavka 2. KZ/11. osuđuje na kaznu zatvora u trajanju od 3 (tri) godine, u koju mu se, na temelju članka 54. KZ/11., uračunava vrijeme oduzimanja slobode od 5. svibnja 2020 do 6. svibnja 2020.

 

II Žalba optuženog J. P. se odbija kao neosnovana te se u ostalom pobijanom a nepreinačenom dijelu potvrđuje prvostupanjska presuda.

 

 

Obrazloženje

 

 

1. Uvodno označenom presudom Županijski sud u Šibeniku optuženog J. P. proglasio je krivim zbog počinjenja kaznenog djela protiv spolne slobode - silovanje iz članaka 153. stavka 2. u svezi stavka 1. KZ/11. činjenično i pravno opisanog u izreci, te je, na temelju istog propisa, uz primjenu članka 48. stavka 2. i članka 49. stavka 1. točke 3. KZ/11., osuđen na kaznu zatvora u trajanju od jedne godine i dva mjeseca, a na temelju članka 57. stavka 1. KZ/11., izrečena mu je djelomična uvjetna osuda na način da se dio kazne na koju je osuđen u trajanju od sedam mjeseci neće izvršiti ako u roku provjeravanja u trajanju od tri godine ne počini novo kazneno djelo, a u neuvjetovani dio kazne zatvora, na temelju članka 54. KZ/11., optuženiku je uračunato vrijeme oduzimanja slobode od 5. svibnja 2020. do 6. svibnja 2020.

 

2. Na temelju članka 148. stavka 6. Zakona o kaznenom postupku („Narodne novine“ broj 152/08., 76/09., 80/11., 91/12., – odluka Ustavnog suda, 143/12., 56/13., 145/13., 152/14., 70/17.,126/19. i 80/22. – dalje: ZKP/08.), optuženik je djelomično oslobođen obveze naknade troškova kaznenog postupka iz članka 145. stavka 2. točke 1. ZKP/08. (troškovi kombiniranog vještačenja), a na temelju članka 145. stavka 2. točke. 6. ZKP/08., obvezan je naknaditi paušalni trošak u iznosu od 1.000,00 kuna, dok će se o troškovima opunomoćenice oštećene odlučiti posebnim rješenjem.

 

3. Protiv ove presude žalbe su pravodobno podnijeli državni odvjetnik i optuženi J. P..

 

4. Državni odvjetnik se žali zbog odluke o kazni te predlaže da se pobijana presuda preinači na način da se optuženiku izreče bezuvjetna kazna zatvora u duljem trajanju.

 

5. Optuženi J. P. u žalbi koju je podnio po branitelju H. K., odvjetniku u S., prvostupanjsku presudu, kako to proizlazi iz sadržaja žalbe, pobija zbog bitne povrede odredaba kaznenog postupka, pogrešno i nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja i odluke o kazni te predlaže da ga se oslobodi od optužbe, a podredno da se pobijana presuda ukine i predmet vrati prvostupanjskom sudu na ponovno suđenje i odluku.

 

6. Odgovor na žalbu optuženika podnio je državni odvjetnik te je predložio da se ta žalba odbije kao neosnovana.

 

7. Spis je, u skladu s odredbom članka 474. stavak 1. ZKP/08., prije sjednice vijeća bio dostavljen Državnom odvjetništvu Republike Hrvatske.

 

8. Na sjednicu vijeća, u skladu s odredbom članka 475. stavka 1. ZKP/08., pozvani su optuženi J. P. i njegov branitelj odvjetnik H. K., koji su u žalbi to zahtijevali, kao i državni odvjetnik. Sjednici je bio prisutan branitelj optuženika H. K., a na temelju članka 475. stavka 3. ZKP/08., sjednica je održana u odsutnosti optuženika i državnog odvjetnika koji su o sjednici uredno izviješteni.

 

9. Žalba državnog odvjetnika je osnovana, a žalba optuženog J. P. nije osnovana.

 

U odnosu na žalbu optuženika, osim na žalbu zbog odluke o kazni

 

10. Bitnu povredu odredaba kaznenog postupka optuženik nalazi u tome što pobijana presuda ne sadrži valjane i razumljive razloge o odlučnim činjenicama, slijedom čega se presuda ne može ispitati, a osim toga se te se presuda temelji i na nezakonitom dokazu.

 

10.1. To da pobijana presuda ne sadrži razloge o odlučnim činjenicama optuženik vidi u tome što mu oštećena prilikom spolnog odnošaja nije pružila nikakav otpor, pa postavlja pitanje je li u tom slučaju mogao biti svjestan da bi se radilo o kaznenom djelu silovanja i o kojem se obliku krivnje radi, jer optužnica i prvostupanjska presuda počivaju na glagolskom pridjevu radnom „skršio“, što bi trebalo podrazumijevati aktivnost poduzete u cilju da se taj otpor skrši, koje je prvostupanjski sud, u razlozima pobijane presude, trebao na nedvojben i jasan način pojasniti, tim više jer je oštećena iskazala kako je njen otpor bio „ravan nuli.“

 

10.2. Suprotno naprijed iznesenim tvrdnjama optuženika, prvostupanjski je sud u obrazloženju pobijane presude naveo razloge o odlučnim činjenicama vezanim uz postojanje inkriminiranog kaznenog djela, pa i one koje se odnose na radnje koje je optuženik uporabom sile poduzeo kako bi slomio otpor žrtve, s ciljem da bez njezina pristanka izvrši spolni odnošaj, što je u pobijanoj presudi, pod točkama 28. i 29., prvostupanjski sud pravilno i dostatno obrazložio, pa stoga nije ostvarena bitna povreda odredaba kaznenog postupka iz članka 468. stavka 1. točke 11. ZKP/08., na koju isti u žalbi upire. S tim u vezi treba navesti da iznesenim prigovorom optuženik zapravo osporava pravilnost utvrđenog činjeničnog stanja, u odnosu na koju žalbenu osnovu će se ovaj drugostupanjski sud očitovati u nastavku.

 

10.3. Nadalje, a vezano uz nezakonite dokaze, na što optuženik u okviru bitne povrede odredaba kaznenog postupka također upire u žalbi, za ovaj drugostupanjski sud nije prihvatljiv žalbeni navod optuženika da je nalog državnog odvjetnika od 28. listopada 2020. broj Kis-DO-31/2020., kojim je određeno kombinirano psihijatrijsko i psihologijsko vještačenje žrtve G. G. J. radi utvrđenja njezinog zdravstvenog stanja i vjerodostojnosti njezina iskaza, nezakoniti dokaz. Naime, nalog kao akt, koji je, uz rješenje i presudu, jedna od odluka koje sud ili tijelo koje vodi postupak donosi, nije dokaz, pa se na nalog ne mogu primijeniti odredba članka 10. ZKP/08., koja se odnosi na nezakonite dokaze.

 

10.4. U okviru iste bitne povrede odredaba kaznenog postupka, nije u pravu optuženik niti kad u žalbi ističe, a s obzirom na to da su se u pisanom kombiniranom psihijatrijsko psihologijskom nalazu od 30. studenog 2020. psihijatrijski vještak dr. A. B. i psihologijska vještakinja mr. G. L. očitovali u pogledu vjerodostojnosti iskaza žrtve kojeg je dala pred državnim odvjetnikom, koju ocjenu vjerodostojnosti iskaza može dati samo sud, da bi zbog toga taj nalaz i mišljenje bio nezakoniti dokaz. Naime, u članku 10. stavka 3. ZKP/08. je propisano da su nezakoniti oni dokazi koji su pribavljeni povredom odredaba kaznenog postupka i koji su izričito predviđeni ovim zakonom, a kako opisano postupanje vještaka odnosno sadržaj njegova nalaza i mišljenja ne predstavlja jedan od razloga iz članka 311. stavka 1. ZKP/08., u kojoj odredbi su propisani razlozi zbog kojih se nalaz i mišljenje vještaka ne može upotrijebiti kao dokaz u postupku, žalba optuženika zbog bitne povrede odredaba kaznenog postupka iz članka 468. stavka 2. ZKP/08. nije osnovana.

 

10.5. Doduše, s obzirom na to da u skladu s odredbom članka 450. stavka 2. ZKP/08., ocjenu dokaza može dati samo sud, naprijed istaknuti žalbeni navodi optuženika mogli bi se eventualno uzeti kao (relativno) bitna povreda odredaba kaznenog postupka iz članka 468. stavka 3. ZKP/08., koja postoji ako sud tijekom rasprave ili pri donošenju presude nije primijenio ili je nepravilno primijenio koju odredbu ovog zakona, a to je utjecalo ili je moglo utjecati na presudu.

 

10.6. S tim u vezi treba navesti, iako je točna tvrdnja optuženika da su psihijatrijski vještak dr. A. B. i psihologijska vještakinja mr. G. L. u pisanom nalazu i mišljenju od 30. studenog 2020. naveli "…da se iz svih dostupnih podataka, razgovora i rezultata psihodijagnostičke obrade može zaključiti da je iskaz ispitanice (oštećena G. G. J.) vjerodostojan", da je vještakinja mr. G. L., prilikom dopune pisanog nalaza i mišljenja na raspravi od 13. listopada 2021., iskazala da se radilo o omašci i krivom redoslijedu riječi. Slijedom navedenog, prvostupanjski je sud ponovnim ispitivanjem vještakinje otklonio nedostatak na koji je optuženik ukazao u žalbi, što je u skladu s odredbom članka 318. ZKP/08., te sud naprijed navedenu konstataciju sud nije koristio u ocjeni vjerodostojnosti iskaza žrtve, pa stoga nije počinjena niti bitna povredu odredaba kaznenog postupka iz članka 468. stavka 3. ZKP/08.

 

11. Pod točkom 11.1. je navedeno da optuženik u žalbi dovodi u pitanje činjenična utvrđenja prvostupanjskog suda o postojanju otpora žrtve i uporabi sile u cilju da bez njezina pristanka s njom izvrši spolni odnošaj, a u konačnici optuženik zapravo osporava istinitost iskaza žrtve, koji iskaz je sud, kako to proizlazi iz žalbenih navoda, neosnovano cijenio kao vjerodostojan, ustrajući na tvrdnji da je žrtva, za vrijeme dok su se nalazili u njezinom stanu u U. B. kbr. … u Š., pristala na spolni odnošaj te ga je u svom svjedočkom iskazu neosnovano teretila za počinjenje inkriminiranog kaznenog djela.

 

11.1. Suprotno naprijed iznesenim žalbenim navodima optuženika, i po ocjeni ovog drugostupanjskog suda, pravilno je prvostupanjski sud, nakon savjesne i detaljne raščlambe izvedenih personalnih i materijalnih dokaza, utvrdio postojanje inkriminiranog kaznenog djela, zaključivši da je obrana optuženika neuvjerljiva i sračunata na izbjegavanje kaznene odgovornosti, za što je u obrazloženju pobijane presude, pod točkama 13. do 27., naveo argumentirane i dostatne razloge.

 

11.2. Prije svega, za ovaj drugostupanjski sud nije prihvatljiv žalbeni navod optuženika u kojem isti osporava da je do spolnog odnošaja s žrtvom došlo na način da je uporabio silu, kao i da je postojao otpor žrtve.   

 

11.3. Optuženik, očito svjesno, zanemaruje da je žrtva na okolnosti načina na koji je došlo do spolnog odnošaja za vrijeme dok su se ona i optuženik nalazili na kauču u dnevnom boravku, s tim u vezi iskazala „…da se optuženik u jednom trenutku ustao sa kauča na kojem je sjedio nasuprot njoj, prišao joj te je svojim rukama snažno uhvatio za glavu, držeći njenu glavu sa obje ruke sa jedne i druge strane, povukao je prema sebi te svoje ukrućeno spolovilo ugurao u njena usta.“ Ovakvo postupanje optuženika, koji u svojoj obrani ne poriče da je žrtvu rukama primio za glavu, ali tvrdi da je to bilo tijekom oralnog zadovoljavanja na koji je žrtva dobrovoljno pristala, nesumnjivo predstavlja silu koja je bila dovoljna da se skrši otpor žrtve, budući da je ista iskazala da je u tom trenutku optuženik imao potpunu kontrolu i nadmoć nad njom, a ona se bojala da bi, ako mu pruži otpor, je mogao udariti ili ozlijediti. Prema uvriježenoj sudskoj praksi, kazneno djelo silovanja je ostvareno ako do spolnog odnošaja ili s njim izjednačene spolne radnje dođe bez pristanka žrtve, dakle nedobrovoljno, pri čemu otpor žrtve nije nužna pretpostavka za postojanje kaznenog djela silovanja. Naime, do izostanka fizičkog otpora može doći iz različitih psiholoških razloga i stanja žrtve (šok, strah, procjena osobne ugroženosti za vlastiti tjelesni integritet i sl.), pa stoga sama ta okolnost nije dokaz pristajanja na spolni čin, a pristanak se sagledava na temelju svih okolnosti o okviru kojih je spolni odnošaj izvršen.

 

11.4. U kontekstu prethodno iznesenog, ono što podupire utvrđenje prvostupanjskog suda da žrtva G. G. J. nije pristala s optuženikom na spolni odnošaj, je njezin vrlo detaljan svjedočki opis onoga što se između nje i optuženika dešavalo za vrijeme dok su se nalazili u spavaćoj sobi, gdje su se, kako je to svjedokinja iskazala, goli na krevetu ljubili i razmjenjivali nježnosti, a kojom prilikom je optuženiku rekla da ne pristaje na spolni odnošaj s njim zbog sumnja da je ovisnik i da ima probleme s drogom, s obzirom da joj je ranije rekao da ga je na putu zaustavila policija i pretresla ga, nakon čega je isti postao jako nervozan. To je potvrdio i sam optuženik, navodeći da je žrtva u spavaćoj sobi promijenila svoj odnos prema njemu, rekavši mu da ga je na policija zaustavila i pretresla, dakle zbog identičnog razloga koji je navela i žrtva, samo što za tu promjenu ponašanja optuženik kronološki navodi da se dogodio nakon što je s žrtvom već imao vaginalni, analni i oralni seks, koji žrtva poriče da se dogodio.

 

11.5. Nadalje, ono što također upućuje da je prvostupanjski sud pravilno zaključio da žrtva s optuženikom nije pristala na spolni odnošaj je njezin svjedočki iskaz u svezi onoga što se između nje i optuženika događalo za vrijeme dok su se nalazili na kauču u dnevnom boravku, kamo su došli iz spavaće sobe. S tim u vezi žrtva je navela da je u jednom trenutku optuženik ustao s kauča te je objema rukama čvrsto primio za glavu i povukao je prema sebi te njegov ukrućeni penis ugurao u njezina usta, ne obazirući se na njezine molbe da to ne čini. Činjenica da je žrtva optuženiku tom prilikom doista rekla „nemoj mi to raditi“ izričito je potvrdio i sam optuženik u svojoj obrani, međutim, tu zamolbu isti pripisuje tome što se „…u jednom momentu žrtva „zakrkljala“ te pretpostavlja da joj je penis došao do grla…“

 

11.6. S obzirom da i sam optuženik neke bitne dijelove inkriminiranog događaja o kojem je iskazivala žrtva, potvrđuje, ali im, očito kako bi opravdao svoje postupke, daje sasvim drugo tumačenje, koje ni za ovaj drugostupanjski sud nije logično ni uvjerljivo, ispravno je prvostupanjski sud svjedočki iskaz žrtve cijenio kao iskren i vjerodostojan, imajući pri tome u vidu da su naprijed navedeni vještaci naveli da je ista sposobna dati vjerodostojan iskaz i da na to ne utječe granični poremećaj ličnosti i postraumatski stresni poremećaj koji su joj dijagnosticirani. I reakcija žrtve, koja je neposredno nakon što ju je optuženik u dnevnom boravku prisilio na oralno zadovoljavanje te spolni odnošaj, nazvala na telefon njezinu prijateljicu Z. J., koja je u svom svjedočkom iskazu potvrdila da je za cijelo vrijeme dok su razgovarale ista plakala, potvrđuje vjerodostojnost njezina iskaza, s tim da je svjedokinja J. iskazala da joj je žrtva idućeg dana na misi u crkvi rekla da je optuženik silovao.

 

11.7. Konačno, i materijalni dokazi, odnosno sadržaj SMS poruka koje su žrtve i optuženika razmijenili nakon počinjenog kaznenog djela, na koji se dokaz u razlozima pobijane presude poziva i prvostupanjski sud ( točka 20.) nedvojbeno upućuje na to da je žrtvin iskaz istinit, jer u poruci od 2. svibnja 2020. žrtva piše optuženiku: „Silovao si me…jesi li uopće svjestan toga,“ na što joj optuženik odgovara: „G., ja ništa uradio nisam, a ono na kauču je bio nesporazum.“

 

11.8. Međutim, iz izvedenih dokaza nedvojbeno proizlazi da se nije radilo ni o kakvom nesporazumu, kako to optuženik nastoji prikazati u naprijed navedenoj poruci, jer mu je žrtva izričito i nedvosmisleno rekla da ne želi s njim imati bilo kakvu seksualnu radnju ili seksualni odnošaj, što se dodatno jasno manifestiralo njezinim emocionalnim stanjem, jer je počela plakati, kao i radnjama mahanjem glavom, kako bi izbjegla da joj optuženik, nakon što je objema rukama primio za glavu, ugura svoje spolovilo u usta. Slijedom toga, optuženik je nedvojbeno bio svjestan da žrtva nije pristala niti da ga oralno zadovoljava, niti da s njim ima spolni odnošaj te je uporabom sile, držeći je čvrsto za glavu, htio i nad žrtvom ostvario spolni odnošaj i izjednačenu spolnu radnju.

 

11.9. Prema tome, suprotno žalbenim navodima, prvostupanjski je sud pravilno utvrdio sve odlučne činjenice bitne za ocjenu postojanja inkriminiranog kaznenog djela.

 

12. Isto tako, za ovaj drugostupanjski sud nije prihvatljiv žalbeni navod optuženika da je činjenično stanje ostalo nepotpuno utvrđeno s obzirom da je, kako navodi, sud trebao odrediti novo psihijatrijsko i psihologijsko vještačenje žrtve, jer je nalaz i mišljenje vještaka dr. A. B. i mr. G. L. nejasan, nepotpun i proturječan.

 

12.1. Naprijed izneseni stav optuženik temelji na okolnostima koje je ovaj drugostupanjski sud obrazložio pod točkama 11.3. do 11.6., a budući da su vještaci na raspravi otklonili nedostatak na koji su bili upozoreni, suprotno stavu optuženika kombinirani pisani nalaz i mišljenja psihijatrijskog vještaka i psihologijskog vještaka glede zdravstvenog stanja žrtve i mogućnosti da ista dade vjerodostojan iskaz, i po ocjeni ovog drugostupanjskog suda, je sasvim jasan, stručan i objektivan, te je sačinjen u skladu s pravilima struke. Slijedom toga, prvostupanjski je sud ispravno kao nevažan odbio prijedlog optuženika da se provede novo psihijatrijsko i psihologijsko vještačenje žrtve, pa žalba optuženika ni u tom dijelu nije osnovana.

 

13. Slijedom naprijed iznesenog, kako optuženik svojom žalbom nije doveo u pitanje pravilnost i potpunost svih odlučnih činjenica vezanih uz postojanje inkriminiranog kaznenog djela i krivnje optuženika, pravilno je prvostupanjski sud, ocjenom svakog dokaza posebno i u njihovoj međusobnoj vezi, utvrdio da se u njegovom ponašanju ostvaruju sva bitna obilježja kaznenog djela iz članka 153. stavka 2. u svezi stavka 1. KZ/11., za koje ga je proglasio krivim.

 

U odnosu na žalbe stranaka zbog odluke o kazni

 

14. Za inkriminirano kazneno djelo prvostupanjski sud, primjenom instituta sudskog ublažavanja kazne u skladu s odredbama članka 48. stavka 2. i 49. stavka 1. točke 3. KZ/11., optuženog J. P. osudio na kaznu zatvora u trajanju od jedne godine i dva mjeseca, a na temelju članka 57. stavka 1. KZ/11., izrekao mu je djelomičnu uvjetnu osudu u kojoj je odredio da će se od izrečene kazne izvršiti dio kazna zatvora u trajanju od sedam mjeseci (neuvjetovani dio kazne), a preostali dio kazne zatvora u trajanju od sedam mjeseci se neće izvršiti ako optuženik u roku od tri godine ne počini novo kazneno djelo (uvjetovani dio kazne).

 

14.1. Zbog odluke o kazni žalbe su podnijeli državni odvjetnik i optuženik.

 

14.2. Državni odvjetnik u žalbi ističe da je prvostupanjski sud pri odmjeravanju kazne precijenio utvrđenu olakotnu odnosno dosadašnju neosuđivanost optuženika, pri čemu je propustio kao otegotno mu cijeniti njegovo ponašanje prema žrtvi nakon počinjenog kaznenog djela, s obzirom na to da joj je sms-om i e-poštom učestalo slao prijeteće poruke te je vrijeđao, zbog čega je ista imala ozbiljne psihičke probleme zbog kojih je odlazila liječniku psihijatru. Stoga pledira da Visoki kazneni sud Republike Hrvatske preinači pobijanu u odluci o kazni na način da se optuženiku izrekne bezuvjetna kazna zatvora u duljem trajanju.

 

14.3. Optuženik u žalbi ističe da skrbi o teško bolesnom ocu i majci i da mu je nakon počinjenog kaznenog djela teško narušeno zdravstveno stanje te bi "eventualno izdržavanje zatvorske kazne destruktivno djelovalo na njega i njegovu obitelj."

 

14.4. Pri izboru vrste i mjere kazne i okolnosti koje utječu da kazna po vrsti i mjeri bude lakša ili teža, prvostupanjski sud optuženiku je kao olakotno cijenio dosadašnju neosuđivanost, dok otegotnih okolnosti nije našao.

 

14.5 U članku 48. stavku 2. KZ/11., je propisano da blažu kaznu od propisane za određeno kazneno djelo sud može izreći i kad postoje naročito olakotne okolnosti, osobito ako se počinitelj pomirio sa žrtvom, ako joj je u potpunosti ili djelomično naknadio štetu prouzročenu kaznenim djelom ili se ozbiljno trudio naknaditi tu štetu, a svrha kažnjavanja može se postići i takvom blažom kaznom.

 

14.6. Iz naprijed citirane zakonske odredbe proizlazi da je odnos počinitelja prema žrtvi nakon počinjenog kaznenog djela jedan od glavnih kriterija da sud počinitelju za određeno kazneno djelo izrekne blažu kaznu od propisane. U tom kontekstu, s obzirom na to da je optuženik u svojim porukama koje su pronađene u mobitelu žrtve, a koje je poruke prvostupanjski sud pregledao, u komunikaciji s žrtvom nakon počinjenog djela, osim prijetnji, za žrtvu, između ostalog, naveo da je promiskuitetna, lažljiva, poremećena, nazivajući je „droljo bijedna“, na taj način joj prijetio, vrijeđao i grubo ponižavao, čime je dodatno degradirao njezino dostojanstvo i čast te osobnu slobodu, što su razlozi zbog kojih, i po ocjeni ovog drugostupanjskog suda, nije bilo mjesta da se primjenom članka 48. stavka 2. KZ/11., optuženiku izrekne blaža kazna od one koja je zakonom propisana za kazneno djelo iz članka 153. stavka 2. KZ/11. (kazna zatvora od tri do deset godina), za koje djelo je proglašen krivim.

 

14.7. Imajući u vidu naprijed izneseno, to što optuženik, kako navodi u žalbi, skrbi o teško bolesnim roditeljima, za što nije podastro dokaze, sve da je i doista točno, nije dostatan razlog da bi mu se izrekla blaža kazna, već upravo suprotno, kako je i obrazloženo u prethodnoj točki.

 

14.8. Zbog prethodno iznesenih razloga valjalo je prihvatiti žalba državnog odvjetnika te preinačiti prvostupanjsku presudu u odluci o kazni na način da je optuženi J. P., za kazneno djelo iz članka 153. stavka 2. u svezi stavka 1. KZ/11., za koje ga je prvostupanjski sud proglasio krivim, na temelju članka 153. stavka 2. KZ/11., osuđen na kaznu zatvora u trajanju od tri godine.

 

14.9. Naprijed izrečena kazna zatvora, po mišljenju ovog suda drugog stupnja, je primjerena ličnosti optuženika, težini počinjenog kaznenog djela i svim okolnostima djela te će se tom kaznom ostvariti sve one svrhe kažnjavanja koje su predviđene u članku 41. KZ/11., a koje se sastoje u tome da izrečena kazna u dovoljnoj mjeri utječe na optuženika kroz jačanje njegove svijesti o pogibeljnosti činjenja kaznenih djela i ponovno uključivanje u društvo, ali i da se tom kaznom izrazi jasna društvena osuda za činjenje kaznenih djela protiv spolne slobode, na koji način će se jačati i povjerenja građana u pravni sustav i pravednost kažnjavanja.

 

15. Kako ovaj drugostupanjski sud, ispitujući pobijanu presudu povodom podnesenih žalbi, nije utvrdio postojanje bitnih povreda odredaba kaznenog postupka iz članka 476. stavka 1. točke 1. ZKP/08., kao i da je na štetu optuženika povrijeđen kazneni zakon, na koje povrede pazi po službenoj dužnosti, na temelju članka 486. stavka 1. i članka 482. ZKP/08., odlučeno je kao pod točkama I. i II. u izreci presude.

 

Zagreb, 7. ožujka 2023.