1              Poslovni broj: I Kž-409/2022-8

Poslovni broj: I Kž-409/2022-8

 

 

 

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

 

P R E S U D A

 

 

Visoki kazneni sud Republike Hrvatske, u vijeću sastavljenom od sudaca Željka Horvatovića, predsjednika vijeća te Marije Balenović i Sanje Katušić-Jergović, članica vijeća, uz sudjelovanje više sudske savjetnice specijalistice Buge Mrzljak Stenzel, zapisničarke, u kaznenom predmetu protiv optuženog I. M., zbog kaznenog djela iz članka 227. stavak 4. u vezi stavka 1. Kaznenog zakona (''Narodne novine'' broj 125/11., 144/12., 56/15., 61/15., 101/17. i 118/18.- dalje: KZ/11.), odlučujući o žalbama državnog odvjetnika i optuženog I. M. podnesenim protiv presude Županijskog suda u Šibeniku, broj K-3/2020-57 od 28. travnja 2022., u sjednici vijeća održanoj 7. ožujka 2023., u prisutnosti javnom dijelu sjednice zamjenika branitelja optuženika, odvjetnika N. S.,

 

p r e s u d i o  j e

 

 

I Prihvaća se žalba državnog odvjetnika, preinačuje se pobijana presuda u odluci o kazni na način da se optuženi I. M. za kazneno djelo iz članka 227. stavak 1. i 4. KZ/11., zbog kojeg je prvostupanjskom presudom proglašen krivim, na temelju članka 227. stavak 4. KZ/11., a uz primjenu članka 48. stavak 2. i članka 49. stavak 1. točka 3. KZ/11. osuđuje na kaznu zatvora u trajanju 2 (dvije) godine i 6 (šest) mjeseci.

 

II. Žalba optuženog I. M. odbija se kao neosnovana te se u pobijanom, a nepreinačenom dijelu potvrđuje presuda suda prvog stupnja.

 

 

Obrazloženje

 

 

1. Pobijanom presudom Županijski sud u Šibeniku, proglasio je krivim optuženog I. M. zbog kaznenog djela protiv sigurnosti prometa, izazivanjem prometne nesreće u cestovnom prometu iz članka 227. stavak 4. u vezi stavka 1. KZ/11., te je isti na temelju članka 227. stavak 4. KZ/11. uz primjenu članka 48. stavak 2. i članka 49. stavak 1. točka 3. KZ/11. osuđen na kaznu zatvora u trajanju od 1 (jedne) godine.

 

1.1. Temeljem članka 148. stavak 6. u vezi stavka 1. Zakona o kaznenom postupku ("Narodne novine", broj 152/08., 76/09., 80/11., 121/11., 91/12. – odluka Ustavnog suda, 143/12., 56/13., 145/13.; 152/14., 70/17. i 126/19.; dalje: ZKP/08.) optuženi I. M. djelomično se oslobađa obveze naknade troškova ovog kaznenog postupka i to u odnosu na troškove iz članka 145. stavak 2. točka 1. ZKP/08. koji se odnose na troškove vanjskog pregleda i obdukcije pokojnog M. M., obavljenog po stalnom sudskom vještaku dr. B. B., troškove prometno-tehničkog vještačenja obavljenog po stalnom sudskom vještaku dr.sc. Z. P., troškove vještačenja centra-troškovi toksikološkog vještačenja, troškove provedenih prometno-tehničkih vještačenja od strane vještaka D. R. te Fakulteta za prometne znanosti, Zavoda za prometno-tehnička vještačenja Sveučilišta u Zagrebu, kao i troškove pristupa vještaka D. R. te vještaka T. P. na raspravna ročišta, koji troškovi provedenih vještačenja padaju na teret proračunskih sredstava, dok se nalaže optuženiku da na ime troškova paušala iz članka 145. stavak 2. točka 6. ZKP/08. isplati iznos od 2.000,00 kuna, a u korist državnog proračuna i pod prijetnjom izvršenja u roku od 15 dana po pravomoćnosti ove presude, a o troškovima punomoćnika obitelji oštećenika će se odlučiti posebnim rješenjem.

 

2. Protiv te presude žali se državni odvjetnik zbog odluke o kazni (članak 471. stavak 1. ZKP/08.) i predlaže "da Visoki kazneni sud Republike Hrvatske uvaži žalbu i postupi u smislu žalbenih navoda".

 

2.1. Žalbu je podnio i optuženik po branitelju N. I., odvjetniku u O. društvu I.&P. iz S., zbog bitne povrede odredaba kaznenog postupka, zbog pogrešno i nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja i zbog odluke o kazni, s prijedlogom da se ukine prvostupanjska presuda i predmet vrati na ponovno odlučivanje, podredno preinačiti te optuženiku odrediti uvjetnu osudu, a o žalbenoj sjednici izvijesti optuženika i njegovog branitelja.

 

2.2. Odgovori na žalbe nisu podneseni.

 

3. Spis je, u skladu s odredbom članka 474. stavak 1. ZKP/08., dostavljen Državnom odvjetništvu Republike Hrvatske.

 

4. Sjednici drugostupanjskog vijeća pristupio je zamjenik branitelja optuženog I. M., N. S., odvjetnik iz Z., dok nije pristupio optuženik i zamjenik Glavnog državnog odvjetnika Republike Hrvatske, iako su, prema potvrdama o izvršenoj dostavi uredno obaviješteni, pa je sukladno članku 475. stavku 3. ZKP/08. sjednica održana u njihovoj odsutnosti.

 

5. Žalba državnog odvjetnika je osnovana, dok žalba optuženika nije osnovana.

 

6. Žaleći se zbog bitne povrede odredaba kaznenog postupka, optuženi I. M. ističe povredu iz članka 468. stavak 1. točka 11. ZKP/08., ističući da su razlozi prvostupanjske presude suprotni izvedenim dokazima, budući se vještaci nisu usuglasili oko bitnih elemenata koji se tiču uzroka i dinamike razvoja sporne prometne nesreće te da nije jasno, kojem se od ukupno tri nalaza i mišljenja prometnih vještačenja, priklonio prvostupanjski sud. Međutim, iako optuženik u žalbi kao osnovu pobijanja presude ističe gore citiranu bitnu povredu odredaba kaznenog postupka, iz izloženih žalbenih navoda vidljivo je da optuženik presudu suda prvog stupnja sadržajno zapravo pobija zbog pogrešno i nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja. Naime, nezadovoljstvo žalitelja ocjenom pojedinog dokaza, pa i svih dokaza, ne predstavlja bitnu postupovnu povredu, nego je riječ o prigovoru činjenične naravi, pa će o osnovanosti tih prigovora biti razmatrano u okviru žalbene osnove zbog pogrešno i nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja.

 

6.1. Ispitujući pobijanu presudu i po službenoj dužnosti, drugostupanjski sud nije našao da bi sud prvog stupnja počinio neku od bitnih povreda odredaba kaznenog postupka na koju se pazi na temelju članka 476. stavak 1. točka 1. ZKP/08., pa tako ni u žalbi navedenu povredu iz članka 468. stavak 1. točka 11. ZKP/08.

 

7. U okviru žalbene osnove zbog pogrešno i nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja, optuženi I. M. pravilnost utvrđenog činjeničnog stanja pobija prije svega vlastitom analizom postupanja i vožnje samog optuženika, odnosno, dinamikom nastanka iste, pri čemu isto dovodi u vezu sa manjkavim i neusuglašenim prometnim vještačenjima, koja po njegovom mišljenju ukazuju na niz nerazjašnjenih odlučnih činjenica o brzini kretanja optuženikovog vozila prije udarca u suhozid, a pogotovo u odnosu na vještačenje koje je provedeno na Fakultetu Prometnih znanosti, iz kojeg proizlazi da se optuženik kretao brzinom od 137 km/h prije same nesreće i da se njegovo vozilo više puta rotiralo, a što je u suprotnosti sa nalazima i mišljenjima prometnih vještaka R. i P., pa kako prvostupanjski sud nije proveo usuglašavanje vještaka na te bitne okolnosti, činjenično stanje ostalo je i nepotpuno i pogrešno utvrđeno. Nadalje, žalitelj smatra da je sud izveo pogrešan zaključak o stupnju alkoholiziranosti optuženika od 1,28 g/kg, budući da iz nalaza i mišljenja vještakinje V. D. B. proizlazi da je u odnosu na resorpciju alkohola u krvi, a u odnosu na to da je optuženik zadnja dva piva popio neposredno prije kretanja iz kafića, njen prvobitni nalaz trebalo korigirati te koncentraciju alkohola umanjiti za 0,19 g/kg alkohola u krvi, što bi značilo da je koncentracija alkohola u krvi kod optuženika mogla maksimalno iznositi 1,09 g/kg, pa da je i to utjecalo na pogrešno i nepotpuno utvrđeno činjenično stanje.

 

7.1. Prije svega, Visoki kazneni sud Republike Hrvatske, ukazuje žalitelju da pogrešno utvrđeno činjenično stanje postoji, u smislu odredbe članka 470. ZKP/08., ako je sud kakvu odlučnu činjenicu pogrešno utvrdio, a nepotpuno ako sud neku odlučnu činjenicu nije utvrdio. Prema tome, pitanje razmatranja iznesenih žalbenih tvrdnji optuženog I. M., ali koje se ne odnose na bitne i odlučne činjenice, kao i one koje je ovaj optuženik iznosio u tijeku postupka, nemaju taj značaj koji im on pridaje. Međutim, ono što je sa punom izvjesnošću sud prvog stupnja utvrdio, na temelju vjerodostojnih dokaza, žalitelj nije uspio dovesti u sumnju, budući je prvostupanjski sud dao valjane, dostatne i uvjerljive razloge za svoja utvrđenja, koja u cijelosti prihvaća i ovaj drugostupanjski sud.

 

7.2. U pogledu žalbenog navoda optuženika da je činjenično stanje nepotpuno, a posljedično tome i pogrešno utvrđeno, zbog toga što prvostupanjski sud nije proveo usuglašavanje više provedenih prometnih vještačenja, drugostupanjski sud nalazi da je prvostupanjski sud u razlozima pobijane presude naveo, ne samo one dokaze koje je tijekom dokaznog postupka proveo, odnosno, koje odlučne činjenice je na temelju tako provedenog dokaznog postupka utvrdio dokazanim, već je obrazložio i zbog čega je djelomično izmijenio činjenični opis u pogledu brzine kojom se optuženik kretao prije nesreće, pri čemu su u potpunosti otklonjene sve nesuglasnosti i dvojbe koje su proizašle iz tri provedena prometna vještačenja po vještaku Z. P. (koji je umro), a potom po vještaku D. R. te po vještaku T. P., sa Fakulteta prometnih znanosti, Zavoda za prometno-tehnička vještačenja, utvrdivši da su se vještaci R. i P. usuglasili da je brzina kretanja vozila optuženika u trenutku gubljenja kontrole nad vozilom te zanošenja i slijetanja vozila izvan desne strane kolnika, bila najmanje 95 km/h, kao i tome da bi prosječan vozač u datim uvjetima savladao lijevi zavoj na koji je nalazio, neovisno o tome da li siječe središnju liniju ili ne, svakom brzinom nižom od oko 100 km/h, a nedvojbeno bi to uspio, brzinom od 50 km/h, koliko je prometnim pravilima bilo propisano ograničenje na tom dijelu ceste, budući da ta cesta prolazi kroz naseljeno mjesto.

 

7.3. Stoga, a protivno tvrdnjama optuženika, valja istaći da razloge i zaključke koje je iznio prvostupanjski sud u odnosu na radnje i vožnju optuženog za osuđujuću presudu, prihvaća i Visoki kazneni sud Republike Hrvatske, a iz kojih proizlazi, upravo na temelju provedenog prometnog i toksikološkog vještačenja, da je vožnja optuženog I. M., koji je upravljao osobnim automobilom pod utjecajem alkohola, pri koncentraciji od najmanje 1,28 g/kg apsolutnog alkohola u krvi, što je u kategoriji pripitog stanja, u kojemu dolazi do bitnih promjena kod vozačke sposobnosti osobe i oslabljenog vida, radi čega su, u trenutku prometne nesreće, njegove vozačke sposobnosti bile smanjene te pristajući da vožnjom u takvom stanju ugrozi druge sudionike u prometu, kritične noći i u kritično vrijeme, prije ulaska u lijevi zavoj, vozio točno neutvrđenom brzinom, ali ne manjom od oko 100 km/h, te u tako pripitom stanju izgubio kontrolu nad vozilom i pri brzini od najmanje 95 km/h sletio vozilom izvan desne strane kolnika, nakon čega je udario vozilom u suhozid, te se potom prevrtao, a kojom prilikom je suvozač u vozilu M. M. zadobio višestruke teške tjelesne ozljede i od istih preminuo, dok je putnik u vozilu B. M. (njegov brat) zadobio tešku tjelesnu ozljedu.

 

7.4. Na tako utvrđeno činjenično stanje nije od utjecaja tvrdnja optuženika, kako je tijekom vožnje naletio na lokvu od kiše koja je padala, te da bi to bilo u uzročno posljedičnoj vezi s nastalom prometnom nesrećom, budući su vještaci i oko toga suglasni, da ukoliko bi to i bilo točno, da isto ne bi bilo vezano za uzrok nastanka ove prometne nesreće. Osim toga, pravilno prvostupanjski sud zaključuje kako je zapisnikom o očevidu te skicom lica mjesta konstatirano da je kritičnog događaja kolnik bio mokar od kiše koja je padala, ali da iz istog ne proizlazi da bi na mjestu, gdje je došlo do prometne nesreće, bile konstatirane "lokve" ili neke veće količine vode. Isto tako, nije od utjecaja niti obrana i mišljenje optuženika da koncentracija alkohola koja je kod njega utvrđena (optuženi smatra da je to maksimalno 1,09 g/kg), nije u uzročnoj vezi sa nastankom prometne nesreće, budući da iz nalaza i mišljenja vještakinje V. D. B. proizlazi da psihofizičko stanje osobe koja se nalazi u pripitom stanju (a to je i pri koncentraciji od 1,09 i 1,28 promila), dolazi do jače izražene euforije, posebno kod mladih vozača (kakav je upravo optuženik), koji su još nenavikli na alkohol, a rezultat čega je smanjena pažnja, smanjene intelektualne funkcije te poremećaj u koordinaciji pokreta, ali kako je osoba toga manje svjesna, pogreške samo kumuliraju, što se konkretno dogodilo na strani optuženika.

 

7.5. Dakle, upravo suprotno tvrdnjama optuženika, iz nalaza i mišljenja prometnog vještačenja proizlazi, da je vožnja optuženika koji je vozio nedopuštenom brzinom, ne manjom od oko 100 km/h, kroz naseljeno mjesto i koji se nije držao znakova upozorenja o nailasku na više uzastopnih zavoja i sklizav kolnik, te medicinskim vještačenjem utvrđena alkoholiziranost optuženika, zbog koje su njegove sposobnosti za vožnju bile smanjene i zbog koje nije mogao pravilno upravljati vozilom, došlo je do slijetanja njegovog vozila, udarca o suhozid i potom prevrtanja. Sukladno prethodno navedenom, prvostupanjski sud je nedvojbeno i sa sigurnošću izveo ispravan i konačan zaključak da je upravo nedopuštena brzina i nepridržavanje znakova upozorenja u uzročno posljedičnoj vezi s nastankom ove prometne nesreće, kao i pripito stanje, koje je znatno utjecalo na smanjene sposobnosti upravljanja vozilom te da do prometne nesreće, ne bi niti došlo, a time niti do nastupljelih posljedica, da je optuženik poštivao prometne propise, pa je optuženik ovo kazneno djelo počinio oblikom krivnje neizravna namjera, jer je (u pripitom stanju) bio svjestan i znao da krši navedene prometne propise te da na taj način može doći do prometne nesreće i da može dovesti u opasnost druge osobe, ali je na to pristao, dok su nastupljele posljedice, smrt jedne osobe i teška tjelesna ozljeda druge osobe, obuhvaćene nehajem.

 

8. Stoga, u okviru ove istaknute žalbene osnove optuženik u stvari ne iznosi ništa novo što već nije bilo predmetom analize i ocjene prvostupanjskog suda, već samo polemizira s razlozima pobijane presude. Međutim, razmatrajući razloge koje je za utvrđenje odlučnih činjenica dao prvostupanjski sud u odnosu na počinjeno kazneno djelo, drugostupanjski sud nalazi da optuženik navodima svoje žalbe nije niti jednim argumentom ozbiljno doveo u sumnju činjenična utvrđenja prvostupanjskog suda.

 

9. Visoki kazneni sud Republike Hrvatske ispitao je pobijanu presudu i na temelju članka 476. stavak 1. točka 2. ZKP/08., te nije utvrđeno da bi na štetu optuženika bio povrijeđen kazneni zakon.

 

10. Žaleći se zbog odluke o kazni državni odvjetnik smatra da je sud prvog stupnja optuženiku pravilno utvrdio olakotne i otegotne okolnosti, ali da je precijenio olakotne okolnosti, dok nije u dovoljnoj mjeri otegotnim cijenio jačinu ugrožavanja i povrede zaštićenog dobra, način počinjenja i skrivljene učinke kaznenog djela, te višestruko kršenje prometnih propisa i vožnju optuženika koja je imala za posljedicu smrt jedne osobe i teško tjelesno ozljeđivanje druge osobe, zbog čega je kazna zatvora od jedne godine preblaga i da će se "u svijesti građana doživjeti kao nagrada", pa predlaže da se presuda zbog odluke o kazni preinači i optuženik osudi na strožu kaznu zatvora.

 

10.1. Žaleći se zbog odluke o kazni optuženi I. M. također smatra da je sud prvog stupnja pravilno utvrdio olakotne i otegotne okolnosti na njegovoj strani, ali s obzirom na utvrđene naročito olakotne okolnosti i činjenicu da ga posljedice ove prometne nesreće teško pogađaju jer mu je nastradao brat i poginuo najbolji prijatelj, s kojim je bio više povezan nego sa bratom, zbog čega smatra da postoje sve pretpostavke za njegovo blaže kažnjavanje, pa predlaže da mu se odredi uvjetna osuda s rokom kušnje od 5 godina.

 

10.2. Visoki kazneni sud Republike Hrvatske razmotrio je po prvostupanjskom sudu sve utvrđene otegotne i olakotne okolnosti prilikom odabira kaznene sankcije te je zaključio da brojnost i priroda svih, po prvostupanjskom sudu, utvrđenih olakotnih okolnosti doista opravdavaju primjenu instituta ublažavanja kazne zbog naročito olakotnih okolnosti (neosuđivanost, niti kazneno, niti prekršajno, činjenicu da ga smrt pok. M. M. kao posljedica ove prometne nesreće izuzetno teško pogađa jer je sa pok. M. M. bio prijatelj iz ranog djetinjstva, te sa istim imao bratski odnos, izraženu tugu, žaljenje i kajanje u odnosu na djelo i posljedice ove prometne nesreće, da se optuženik u međuvremenu oženio, postao otac mal. djeteta starog 2 mjeseca, da je nezaposlen, te da njega, suprugu i mal. dijete pomažu članovi njegove obitelji).

 

10.3. No, ipak, a radi postizanja ciljeva generalne i specijalne prevencije, u pravu je državni odvjetnik da je u skladu s težinom počinjenog djela i posljedicama istog izrečena kazna prema optuženiku preblaga, pa je ovaj drugostupanjski sud, a prihvaćanjem žalbe državnog odvjetnika te vodeći računa o općim pravilima izbora vrste i mjere kazne, te o svrsi kažnjavanja, ocijenio da će se strožom kaznom od one koju je izrekao prvostupanjski sud, i to kaznom zatvora u trajanju 2 (dvije) godine i 6 (mjeseci), primjenom instituta ublažavanja, moći izraziti društvena osuda zbog počinjenog kaznenog djela. Takvom će se kaznom utjecati na optuženika da ubuduće ne čini kaznena djela, ali i utjecati na sve ostale da ne čine kaznena djela kao i na svijest građana o pogibeljnosti činjenja kaznenih djela i pravednosti kažnjavanja njihovih počinitelja

 

10.4. Ovako odmjerenom kaznom, po uvjerenju Visokog kaznenog suda Republike Hrvatske, kao suda drugog stupnja, biti će ostvarena specijalna i generalna prevencija te ispunjena svrha kažnjavanja iz članka 41. KZ/11., uz izražavanje jasne društvene osude i prijekora društva, kako zbog počinjenog djela, tako i zbog sve veće raširenosti činjenja kaznenih djela protiv sigurnosti prometa, izazivanjem prometne nesreće u cestovnom prometu i to vrlo često sa teškim posljedicama u vidu smrtno stradalih osoba, pa blaže kažnjavanje, za koje se zalaže optuženi, nije osnovano, pogotovo stoga, što su olakotne okolnosti koje su sada navedene u žalbi, već u cijelosti ocijenjene od strane prvostupanjskog suda, te prihvaćene od ovog drugostupanjskog suda kao naročito olakotne, zbog čega je prema njemu i primijenjen institut ublažavanja kazne.

 

11. Slijedom iznesenog, na temelju članka 486. stavka 1. i članka 482. ZKP/08., odlučeno je kao u izreci ove presude.

 

 

Zagreb, 7. ožujka 2023.