- 1 -              Rev 167/2021-3

 

 

 

 

 

 

Broj: Rev 167/2021-3

 

 

 

 

U   I M E   R E P U B L I K E   H R V A T S K E

P R E S U D A

 

              Vrhovni sud Republike Hrvatske u vijeću sastavljenom od sudaca Ivana Vučemila predsjednika vijeća, Jasenke Žabčić članice vijeća i sutkinje izvjestiteljice, te Viktorije Lovrić, Marine Paulić i Darka Milkovića članova vijeća, u pravnoj stvari tužitelja D. B. iz B. S., OIB: ..., koga zastupa punomoćnik B. S., odvjetnik u Z., protiv tuženika E. & S. B. d.d. R., OIB: ..., koga zastupa punomoćnik I. D., odvjetnik u Z., radi utvrđenja i isplate, odlučujući o reviziji tuženika protiv presude Županijskog suda u Slavonskom Brodu, Stalna služba u Požegi, broj Gž-1336/2017-2 od 27. studenoga 2019. kojom je djelomično preinačena presuda Općinskog suda u Rijeci broj P-7427/2015 od 28. srpnja 2017., u sjednici održanoj 7. ožujka 2023.,

 

 

p r e s u d i o   j e:

 

              Odbija se revizija tuženika kao neosnovana.

 

 

Obrazloženje

 

1. Presudom suda prvog stupnja djelomično je utvrđena ništavom odredba čl. 8. Ugovora o kreditu broj 2402006-1031262160/50404607-5103446458 od 1. ožujka 2007. i to u dijelu st. 1. koji se odnosi na ugovorenu promjenjivu kamatnu stopu te u st. 2. kojim su se ugovorne strane suglasile da se za vrijeme trajanja ugovora o kreditu mogu vršiti promjene ugovorne kamatne stope, kao i način obračuna i naplate u skladu sa važećim odlukama banke (točka 1. izreke). Odbijen je preostali dio tužbenog zahtjeva usmjeren na  utvrđenje ništetnosti odredbe čl. 8. st. 1. navedenog ugovora o kreditu od 1. ožujka 2007. (točka 2. izreke). Naloženo je tuženiku isplatiti tužitelju iznos od 1.612,16 kn sa zakonskom zateznom kamatom tekućom na pojedine iznose kako je to pobliže navedeno u izreci presude (točka 3. izreke). Odbijen je preostali dio tužbenog zahtjeva u iznosu od 1.068,92 kn sa zatraženom pripadajućom zakonskom zateznom kamatom (točka 4. izreke). Tuženiku je naloženo naknaditi tužitelju trošak parničnog postupka u iznosu od 5.057,50 kn sa zakonskom zateznom kamatom od 28. srpnja 2017. do isplate (točka 5. izreke).

 

2. Presudom suda drugog stupnja žalba tužitelja je uvažena te je preinačena prvostupanjska presuda u pobijanom odbijajućem dijelu (točka 4. izreke) te u odluci o troškovima postupka (točka 5. izreke) na način da je naloženo tuženiku isplatiti tužitelju iznos od 1.068,92 kn sa zakonskom zateznom kamatom na pojedine iznose kako je to pobliže navedeno u izreci presude te mu naknaditi trošak parničnog postupka u iznosu od 6.338,75 kn sa zakonskom zateznom kamatom od 28. srpnja 2017. do isplate. Žalba tuženika je odbijena kao neosnovana te je u pobijanom dosuđujućem dijelu (točkama 1. i 3. izreke) potvrđena presuda suda prvog stupnja. 

 

3. Ovaj sud je rješenjem broj Revd-632/2020-2 od 16. prosinca 2020., odlučujući o prijedlogu tuženika za dopuštenje revizije, dopustio podnošenje revizije protiv drugostupanjske presude u odnosu na sljedeća pravna pitanja:

 

              "1. Obvezuje li odluka suda donesena u postupku kolektivne zaštite koji se vodio pred Trgovačkim sudom u Zagrebu pod poslovnim brojem P-1401/2012 ostale sudove u postupku koji potrošač pokrene (odnosno, može li se potrošač pozivati na utvrđenja iz te odluke), a to u slučaju kad se parnični postupak vodi radi utvrđenja ništetnosti ugovornih odredbi o promjenjivoj kamatnoj stopi ugovora o kunskom kreditu (dakle, ugovora o kreditu u kojem je ugovorena druga valuta obveze od one koja je bila razmatrana u navedenoj odluci Trgovačkog suda u Zagrebu) i nastavno radi povrata stečenog bez osnove po toj ugovornoj odredbi, koji ugovori su zaključivani u istom razdoblju kao i ugovori o kreditu vezani uz valutnu klauzulu CHF (koji su bili predmet razmatranja u spomenutom postupku pred Trgovačkim sudom u Zagrebu)?

 

              2. Je li se podnošenjem tužbe za zaštitu kolektivnih interesa i prava, u smislu čl. 131. Zakona o zaštiti potrošača ("Narodne novine" br. 79/2007) povodom koje se vodio postupak pred Trgovačkim sudom u Zagrebu pod poslovnim brojem P-1401/2012, prekida zastara potraživanja potrošača prema vjerovniku, u smislu odredbe čl. 241. Zakona o obveznim odnosima ("Narodne novine" br. 35/05), u pogledu potraživanja povrata stečenog bez osnove zbog ništetnosti odredbe ugovora o kreditu u pogledu promjenjive kamatne stope proistekle iz kunskih ugovora o kreditu (dakle, ugovora o kreditu u kojem je ugovorena druga valuta obveze od one koja je bila razmatrana u navedenoj odluci Trgovačkog suda u Zagrebu) koji su zaključivani u istom razdoblju kao i ugovori o kreditu vezani uz valutnu klauzulu u CHF (koji su bili predmet razmatranja u spomenutom postupku pred Trgovačkim sudom u Zagrebu)?".

 

4. Na temelju navedenog dopuštenja tuženik je podnio reviziju zbog navedenih pravnih pitanja te je predložio ukinuti drugostupanjsku presudu i predmet vratiti na ponovno suđenje, a podredno pobijanu presudu preinačiti u smislu revizijskih navoda.

 

5. Odgovor na reviziju nije podnesen.

 

6. Revizija je neosnovana.

 

7. Na temelju odredbe čl. 391. st. 1. Zakona o parničnom postupku ("Narodne novine" broj 53/91, 91/92, 112/99, 88/01,117/03, 88/05, 2/07, 84/08, 96/08, 123/08, 57/11, 148/11-pročišćeni tekst, 25/13, 28/13, 89/14 i 70/19, dalje: ZPP) ovaj sud ispitao je pobijanu presudu samo u dijelu u kojem je revizija dopuštena i samo zbog pitanja zbog kojih je dopuštena.

 

8. Predmet spora u revizijskom stadiju postupka je djelomična ništetnost odredbe čl. 8. Ugovora o kreditu broj 2402006-1031262160/50404607-510344645 koji su stranke zaključile 1. ožujka 2007. i to dijela stavka 1. koji se odnosi na ugovorenu promjenjivu kamatnu stopu te stavka 2. kojim su se stranke suglasile da se za vrijeme trajanja navedenog ugovora mogu vršiti promjene ugovorne kamatne stope, kao i način obračuna i naplate u skladu sa važećim odlukama banke te zahtjev za isplatu stečenog bez osnove (preplaćenih kamata) po navedenim spornim ugovornim odredbama.

 

9. S obzirom na sadržaj pitanja zbog kojih je revizija dopuštena i u ovom stadiju postupka je sporno je li ništetna ugovorna odredba o promjenjivoj kamatnoj stopi kada je kredit odobren u kunama (i posljedično tome i pravo tužitelja na povrat stečenog bez osnove) te  obvezuje li odluka donesena  u postupku kolektivne zaštite ostale sudove u postupku koji potrošač pokrene radi utvrđenja ništetnosti ugovorne odredbe o promjenjivoj kamatnoj stopi u situaciji kada je ugovorena druga valuta obveze od one koja je bila razmatrana u postupku kolektivne zaštite, a sporna je i osnovanost prigovora zastare. 

 

10. U postupku pred nižestupanjskim sudovima utvrđeno je:

-da su tužitelj, kao korisnik kredita, i tuženik, kao davatelj kredita, zaključili 1. ožujka 2007. ugovor o kreditu kojim je tuženik odobrio tužitelju kreditu u iznosu od 80.000,00 kn,

-da su stranke 21. ožujka 2014. zaključile aneks ugovoru o kreditu kojim su ugovorile otplatu ostatka vrijednosti iz čl. 7. osnovnog ugovora  u iznosu od 22.471,11 kn te rok vraćanja u 30 mjesečnih anuiteta od po 854,37 kn, dok se ostale odredbe ugovora o kreditu nisu mijenjale,

-da je čl. 8. ugovora o kreditu ugovorena promjenjiva kamatna stopa koja je u trenutku ugovaranja iznosila 9,50 % te da su se stranke suglasile da se za vrijeme trajanja ugovora mogu vršiti promjene ugovorene kamatne stope, kao i način obračuna i naplate u skladu s važećim odlukama banke,

-da je u ugovorenom razdoblju dolazilo da promjene kamatne stope u odnosu na početno ugovorenu, a da se prema čl. 8. ugovora ne može utvrditi na koji je način i pod kojim uvjetima tuženik mijenjao ugovorenu kamatnu stopu,

-da su ugovorne odredbe kojima je ugovorena promjenjiva kamatna stopa sukladno odluci tuženika za prosječnog potrošača potpuno nerazumljive,

-da je tuženik, kao kreditor, samostalno sastavio ugovor pri čemu nije utvrdio egzaktne parametre i način utvrđivanja parametara koji utječu na odluku o promjeni ugovorene kamatne stope,

-da tužitelj nije raspolagao osnovnim parametrima o kojima ovisi kretanje kamatne stope, a da iz provedenog postupka ne proizlazi da je tužitelju prilikom sklapanja ugovora na valjan i razumljiv način objašnjen postupak formiranja kamatne stope odnosno koji sve čimbenici utječu na njezino formiranje,

-da je nalazom i mišljenjem knjigovodstvenog vještaka D. T. utvrđena novčana razlika između obveze za isplatu kamate i stvarno plaćene kamate u iznosu od 2.681,08 kn.

 

11. Polazeći od navedenih utvrđenja nižestupanjski sudovi su prihvatili tužbeni zahtjev za utvrđenje ništetnosti odredbe čl. 8. st. 1. ugovora o kreditu u dijelu koji se odnosi na promjenjivu kamatnu stopu te odredbe čl. 8. st. 2. navedenog ugovora kojom su se stranke suglasile da se za vrijeme trajanja ugovora mogu vršiti promjene ugovorne kamatne stope kao i način obračuna i naplate u skladu sa važećim odlukama banke, iz sljedećih razloga:

-da je člankom 8. ugovora o kreditu tužitelju kao potrošaču nametnuta obveza koju on objektivno nije mogao sagledati kao cjelinu u vrijeme sklapanja ugovora,

-da su navedene sporne ugovorne odredbe nepoštene u smislu odredbi čl. 96. Zakona o zaštiti potrošača (“Narodne novine“ broj 79/07),

-da ugovorna kamata, kao naknada koju se korisnik kredita obvezuje platiti za korištenje odobrenih novčanih sredstava, mora biti određena odnosno odrediva, sve u smislu odredbe čl. 269. st. 2. i čl. 272. Zakona o obveznim odnosima („Narodne novine“ broj 35/05, dalje: ZOO),

-da sporne ugovorne odredbe uzrokuju znatnu neravnotežu u pravima i obvezama tužitelja kao korisnika kredita i potrošača kao jedne ugovorne strane u odnosu na tuženika kao banku i trgovaca kao drugu ugovornu stranu, a što je suprotno načelu ravnopravnosti sudionika u obveznim odnosima, načelu suradnje i zabrane zlouporabe prava.

 

12. Nižestupanjski sudovi su u obrazloženju svojih odluka iznijeli i utvrđenja i pravna shvaćanja iz presude Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske broj Pž-7129/13-4 od 13. lipnja 2014. koja je djelomično potvrđena odlukom Vrhovnog suda Republike Hrvatske broj Revt-249/14-2 od 9. travnja 2015., a koje odluke su donesene u postupku radi zaštite kolektivnih prava i interesa potrošača.

 

13. Vezano za prigovor zastare prvostupanjski sud je ocijenio da se pravomoćna odluka donesena u postupku radi zaštite kolektivnih prava i interesa potrošača (predmet Trgovačkog suda u Zagrebu broj P-1401/2012) odnosi na potrošačke ugovore o kreditima u kojima je glavnica vezana  za švicarski franak, te da se ista ne odnosi na predmetni ugovor o kreditu pa da stoga nije došlo od prekida zastare u smislu odredbe čl. 241. ZOO-a. Budući da potraživanje po osnovi stjecanja bez osnove zastarijeva u općem zastarnom roku od pet godina prvostupanjski sud je ocijenio prigovor zastare djelomično osnovanim i to za utužene anuitete do 10. prosinca 2010., a s obzirom da je tužba u ovom predmetu podnesena preporučenom pošiljkom 10. prosinca 2015. Stoga je odbio tužbeni zahtjev za isplatu iznosa od 1.068,92 kn s pripadajućim zakonskim zateznim kamatama na pojedine iznose koji dospijevaju od 1. svibnja 2009. do 1. prosinca 2010.

 

14. Drugostupanjski sud je ocijenio prigovor zastare neosnovanim pozivom na pravno shvaćanje Vrhovnog suda Republike Hrvatske izraženo u odluci broj Rev-2245/17 od 20. ožujka 2018., a prema kojem pokretanjem parničnog postupka za zaštitu kolektivnih interesa potrošača dolazi do prekida zastare na temelju odredbe čl. 241. ZOO-a te zastara individualnih restitucijskih zahtjeva počinje teći ispočetka od trenutka pravomoćnosti sudske odluke donesene u povodu te tužbe. Stoga je ocijenio da potraživanja tužitelja nisu u zastari, jer je zastarijevanje počelo ispočetka teći od 13. lipnja 2014. te je djelomično preinačio prvostupanjsku presudu i naložio tuženiku isplatiti tužitelju i iznos od 1.068,92 kn s pripadajućim zakonskim zateznim kamatama.

 

15. U odnosu na prvo postavljeno pitanje tuženik u reviziji, u bitnom, navodi da je pozivanjem na pravne učinke iz postupka kolektivne zaštite drugostupanjski sud pogrešno primijenio odredbu čl. 502.c ZPP-a budući da je u konkretnom slučaju riječ o ugovoru o kreditu bez valutne klauzule odnosno riječ je o ugovoru o kreditu u kunama, a koja vrsta kredita nije bila ocjenom nepoštenosti odnosno ništetnosti u postupku kolektivne zaštite koji se vodio pred Trgovačkim sudom u Zagrebu pod brojem P-1401/2012.

 

16. Prema shvaćanju ovoga suda, a sukladno odredbi čl. 502.a-h ZPP-a sud je nadležan za odlučivanje o tome je li određenom poslovnom praksom ili korištenjem određene ugovorne odredbe došlo do povrede prava i interesa potrošača, što se utvrđuje presudom donesenom u sporu za zaštitu kolektivnih interesa potrošača, a pojedini potrošač, u pojedinačnoj parnici za naknadu štete, prema odredbi čl. 502.c ZPP-a ovlašten je pozvati se na utvrđenja iz presude donesene u kolektivnom sporu, a u tom slučaju će sud biti vezan za ta utvrđenja u parnici u kojoj će se ta osoba na njih pozvati.

 

17. S obzirom da je, prema utvrđenjima iz odluke ovog suda broj Revt-249/14-2 i  presude Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske broj Pž-7129/13., donesenim povodom tužbe Udruge „F.“ za zaštitu kolektivnih interesa potrošača, predmet tog spora bila zaštita kolektivnih interesa potrošača u smislu odredbi Zakona o zaštiti potrošača iz ugovora o kreditu koje su tužene banke sklapale s potrošačima u utuženim razdobljima, a kojim odredbama je bio ugovoren švicarski franak kao valuta, uz koju je vezana glavnica, te ugovorena redovna kamatna stopa koja je tijekom trajanja ugovornih obveza promjenljiva, dok je u ovom konkretnom slučaju tužitelj s tuženikom zaključio ugovor o kreditu s valutom u kunama, pravilno tuženik ističe da se utvrđenja iz gore navedenih presuda ne mogu koristiti u odnosu na ugovore o kreditu u kunama jer zaštita kolektivnih interesa nije tražena niti je utvrđena u odnosu na ugovore o kreditu s valutnom u kunama.

 

18. Prema navedenom, u konkretnom slučaju, pravna zaštita kakvu tužitelj traži odnosi se na ugovor o kreditu u kunama, dakle bez ugovorene valutne klauzule, što u konkretnom slučaju isključuje primjenu odredbe čl. 502.c ZPP-a o pravu potrošača da se u pojedinačnoj parnici poziva na pravna utvrđenja iz presude donesene u postupku radi zaštite kolektivnih interesa potrošača, konkretno, na pravna utvrđenja iz presude Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske broj Pž-7129/13, obzirom da se ista odnosi na kredite ugovorene s valutnom klauzulom u švicarskim francima, zbog čega se i presuda na koju su se tužitelj i drugostupanjski sud pozvali nikako se ne bi mogla izravno primijeniti na konkretan slučaj, jer zaštita kolektivnih interesa nije tražena niti je utvrđena u odnosu na ugovore o kreditu s valutnom u kunama već na ugovore o kreditima u švicarskim francima.

 

19. Slijedom iznesenog odgovor na prvo postavljeno pitanje glasi:

              Odluka suda donesena u postupku kolektivne zaštite koji se vodio pred Trgovačkim sudom u Zagrebu pod brojem P-1401/2012 ne obvezuje ostale sudove u postupku koji potrošač pokrene radi utvrđenja ništetnosti ugovornih odredbi o promjenjivoj kamatnoj stopi u kunskom ugovoru o kreditu i nastavno radi povrata stečenog bez osnove po toj ugovornoj odredbi, a koji ugovor o kreditu u kunama je zaključen u istom razdoblju kao i ugovori o kreditu vezani uz valutu švicarski franak, a koji su bili predmet razmatranja u navedenom postupku kolektivne zaštite.

 

20. Prema navedenom, u sporu radi utvrđenja ništetnim odredaba ugovora o promjenjivoj kamatnoj stopi u kunskom ugovoru o kreditu prema kojoj banka ima pravo promjene kamatne stope tužitelj se ne može pozivati na pravomoćnu presudu iz spora za zaštitu kolektivnih interesa potrošača iz ugovora o kreditu s valutnom klauzulom u švicarskim francima koja sadrži pravno utvrđenje o ništetnosti odredaba ugovora o promjenjivoj kamatnoj stopi, prema kojoj banka ima pravo promjene kamatne stope u ugovorima o kreditu s valutnom klauzulom u švicarskim francima, niti se odredba 502.c Zakona o parničnom postupku, koja propisuje da je sud vezan pravnim utvrđenjima iz presude donesene u sporu za zaštitu kolektivnih interesa potrošača u individualnoj parnici koju pokrene fizička ili pravna osoba pozivajući se na navedenu presudu, može primijeniti i u situacijama u kojima se predmet tužbenog zahtjeva u individualnoj parnici ne odnosi na istu kategoriju pravnih odnosa (s obzirom na drugu valutu obveze iz ugovora o kreditu), o kojima je sud odlučivao u postupku za zaštitu kolektivnih interesa potrošača, odnosno, sud u individualnoj parnici koju potrošač pokrene pozivajući se na presudu donesenu u postupku radi zaštite kolektivnih interesa potrošača iz ugovora o bankarskom kreditu, nije vezan pravnim utvrđenjima iz takve presude ukoliko se u takvoj individualnoj parnici ne radi o istoj kategoriji pravnih odnosa (ugovor o kreditu s drugom valutom obveze) koji su bili predmetom odlučivanja u parnici vođenoj po članku 502.a ZPP-a.

 

21. Međutim, odgovor na prvo postavljeno pitanje nije doveo u pitanje pravilnost primjene materijalnog prava budući da su prvostupanjski i drugostupanjski sud, ocjenjujući ništetnost spornih ugovornih odredbi, utvrdili odlučne činjenice i to činjenicu da su sporne ugovorne odredbe nepoštene i da su takve odredbe dovele do znatne neravnoteže u pravima i obvezama stranaka, a ni jedno pitanje koje je postavljeno u reviziji nije usmjereno na navedene odlučne činjenice. Pri tome se ponavlja da se navedene odredbe ne mogu izravno primijeniti na ovaj konkretni slučaj jer se ovdje radi o ugovoru o kreditu u kunama (bez valutne klauzule) dok se zaključci iz odluka donesenih u kolektivnom sporu, a koji se navode u nižestupanjskim odlukama, odnose se na kredite u CHF, ali to ujedno ne znači da se principi, način utvrđivanja, i zaključivanja o valjanosti ugovorne odredbe o promjenjivoj kamatnoj stopi i sl. ne mogu primijeniti u nekom drugom postupku, neovisno što tada te odluke u tom postupku ne vežu sud u smislu odredbe čl. 502.c ZPP-a.

 

22. S obzirom na razloge kojima su nižestupanjski sudovi obrazložili prihvaćanje tužbenog zahtjeva za utvrđenje ništetnosti spornih odredbi ugovora o kreditu (a koji su navedeni u točki 11. obrazloženja ove presude), a imajući u vidu stroga pravila ZPP-a o reviziji i činjenicu da se ni jednim postavljenim pitanjem ne problematizira, odnosno ne osporava zaključak da je spornim odredbama ugovora o kreditu došlo do uspostavljanja znatne neravnoteže u pravima i obvezama stranaka, naprijed navedeni odgovor na prvo postavljeno pitanje nije doveo do nezakonitosti pobijanih odluka.

 

23. Drugim postavljenim pitanjem tuženik problematizira prekid zastare potraživanja potrošača podnošenjem tužbe za zaštitu kolektivnih interesa i prava potrošača povodom koje se vodio postupak pred Trgovačkim sudom u Zagrebu pod brojem P-1401/2012, a budući je u konkretnom slučaju ugovorena druga valuta obveze.

 

24. Prema čl. 241. ZOO-a zastara se prekida svakom radnjom vjerovnika poduzetom protiv dužnika na sudu ili pred drugim nadležnim tijelom radi utvrđivanja ili ostvarenja tražbine, a prema odredbi čl. 140. Zakona o zaštiti potrošača ("Narodne novine" broj 79/2007 – dalje: ZZP/07) pokretanje ili vođenje postupka radi zaštite kolektivnih interesa potrošača ne sprječava potrošača da protiv trgovca pokrene pojedinačni postupak radi zaštite svojih povrijeđenih subjektivnih prava.

 

25. Međutim, prema shvaćanju ovoga suda, podnošenje kolektivne tužbe u slučaju "Potrošač“, koji se odnosi na kredite u CHF, u smislu citiranog zakonskog članka, u sporu potrošača vezano za ugovor o kreditu u kunama bez ugovorene valutne klauzule, ne prekida zastaru u konkretnom slučaju u smislu odredbe članka 241. ZOO-a, pa se stoga potrošač u takvoj pojedinačnoj parnici ne može pozivati na pravna utvrđenja iz presude donesene u postupku radi zaštite kolektivnih interesa potrošača za kredite u CHF, pa ni na zastaru jer se ona odnosi isključivo na kredite ugovorene s valutnom klauzulom u CHF, zbog čega se ni presuda na koju se drugostupanjski sud pozvao (Rev-2245/17-2 od 20. ožujka 2018.) nikako se ne bi mogla izravno primijeniti na konkretan slučaj jer zaštita kolektivnih interesa nije tražena niti je utvrđena u odnosu na ugovore o kreditu s valutnom u kunama već na ugovore o kreditima u švicarskim francima. No neovisno o tome u pogledu drugog postavljenog pitanja uz navedeno valja odgovoriti da je ovaj sud izrazio pravno shvaćanje u pogledu početka tijeka roka zastare u pogledu restitucijskih zahtjeva na temelju ništetnih odredbi u nizu svojih odluka, kao i na sjednici Građanskog odjela ovog suda Su-IV-47/2020-2 od 30. siječnja 2020. koje glasi:

              "Zastarni rok u slučaju restitucijskog zahtjeva prema kojem su ugovorne strane dužne vratiti jedna drugoj sve ono što su primile na temelju ništetnog ugovora, odnosno u slučaju zahtjeva iz članka 323. stavka 1. ZOO/05., kao posljedice utvrđenja ništetnosti ugovora, počinje teći od dana pravomoćnosti sudske odluke kojom je utvrđena ili na drugi način ustanovljena ništetnost ugovora." Kako je u konkretnom slučaju ništetnost utvrđena pobijanom presudom, u ovom slučaju nije ni moglo doći do zastare tražbine tužitelja.

 

26. Slijedom navedenog nije osnovana tvrdnja tuženika o zastari tužiteljeve tražbine, neovisno o pogrešnom obrazloženju drugostupanjskog suda o prigovoru zastare. Stoga ni odgovor na drugo postavljeno pitanje nije doveo u pitanje pravilnost primjene materijalnog prava.

 

 

27. Slijedom svega iznesenog, valjalo je odbiti reviziju tuženika primjenom odredbe čl. 393. st. 1. ZPP-a.

 

Zagreb, 7. ožujka 2023.

 

                                                                                                                              Predsjednik vijeća:

                                                                                                                              Ivan Vučemil, v.r.