Baza je ažurirana 08.05.2025. 

zaključno sa NN 72/25

EU 2024/2679

Pristupanje sadržaju

              - 1 -              Rev 410/2021-2

REPUBLIKA HRVATSKA

VRHOVNI SUD REPUBLIKE HRVATSKE

Z A G R E B

 

 

 

 

 

Broj: Rev 410/2021-2

 

 

U   I M E   R E P U B L I K E   H R V A T S K E

P R E S U D A

 

              Vrhovni sud Republike Hrvatske, u vijeću sastavljenom od sudaca dr. sc. Jadranka Juga predsjednika vijeća, Gordane Jalšovečki članice vijeća i sutkinje izvjestiteljice, Branka Medančića člana vijeća, Slavka Pavkovića člana vijeća i Đura Sesse člana vijeća, u pravnoj stvari tužiteljice A. B. iz Č., OIB ..., koju zastupa punomoćnica S. B., odvjetnica u Z., protiv tuženika A. o. d.d. Z., OIB ..., kojeg zastupaju odvjetnici iz Odvjetničkog društva G. & Partneri u Z., uz sudjelovanje umješača na strani tuženika C. o. d.d. Z., OIB ..., radi naknade štete, odlučujući o reviziji tuženika protiv presude Županijskog suda u Rijeci poslovni broj -2094/17-2 od 18. prosinca 2019., kojom je djelomično potvrđena presuda Općinskog građanskog suda u Zagrebu poslovni broj Pn-1769/15-31 od 14. srpnja 2017., na sjednici održanoj 7. ožujka 2023.,

 

 

p r e s u d i o   j e :

 

              Odbija se revizija tuženika kao neosnovana.

 

 

Obrazloženje

 

1. Prvostupanjskom presudom naloženo je tuženiku isplatiti tužiteljici iznos od 6.300,00 kuna, plaćati od 1. svibnja 2016. rentu na ime tuđe pomoći u iznosu od 225,00 kuna te naknaditi troškove postupka u iznosu od 13.000,00 kuna, sve sa pripadajućim zateznim kamatama.

 

2. Drugostupanjskom presudom odbijena je žalba tuženika kao neosnovana te je potvrđena prvostupanjska presuda, izuzev u dijelu odluke o troškovima postupka u kojem dijelu je djelomično preinačena po žalbi tuženika.

 

3. Protiv drugostupanjske presude tuženik je podnio reviziju iz odredbe čl. 382. st. 1. Zakona o parničnom postupku („Narodne novine“, broj: 53/91., 91/92., 112/99., 88/01., 117/03., 88/05., 2/07., 84/08., 96/08., 123/08., 57/11., 148/11. – pročišćeni tekst, 25/13., 89/14. – Odluka Ustavnog suda Republike Hrvatske i 70/19. - dalje: ZPP) predlažući da ovaj sud prihvati reviziju te ukine nižestupanjske odluke, uz naknadu troškova u povodu revizije.

 

4. Tužitelj nije dostavio odgovor na reviziju.

 

5. Revizija nije osnovana.

 

6. Ovaj sud je rješenjem broj Revd 1349/2020-2 od 19. studenoga 2020. dopustio tuženiku izjavljivanje revizije zbog slijedećeg pravnog pitanja:

 

„Je li sud dužan kao o prethodnom pitanju sam utvrditi pravo oštećenice/tužiteljice na naknadu za tuđu pomoć i njegu po Zakonu o socijalnoj skrbi ako oštećenica/tužiteljica ne prima tu naknadu i odbija pokrenuti  postupak kod Centra za socijalnu skrb radi ostvarivanja tog prava te potom tako utvrđeni novčani iznos odbiti od utvrđene ukupne svote naknade štete po osnovu tuđe pomoći i njege i rente s tog osnova i dosuditi oštećenici/tužiteljici, razliku između ukupne štete s osnova naknade za tuđu pomoć i njegu i onog iznosa koji bi tužiteljica mogla ostvariti prema odredbama Zakona o socijalnoj skrbi na ime naknade za tuđu pomoć i njegu?“

 

7. Na temelju odredbe čl. 391. st. 1. ZPP ovaj sud ispitao je pobijanu presudu samo u dijelu u kojem je revizija dopuštena i samo zbog pitanja zbog kojeg je dopuštena.

 

8. Predmet spora je zahtjev za naknadu štete na ime tuđe pomoći i rentni zahtjev po toj osnovi.

 

9. Prvostupanjski sud je prihvatio tužbeni zahtjev, pri čemu je otklonio kao neosnovane tvrdnje tuženika da tužiteljica nema pravo na naknadu za tuđu pomoć jer da se nije obratila nadležnom centru za socijalnu skrb i pokrenula postupak radi ostvarivanja prava na doplatak za tuđu pomoć i njegu koji da bi joj pripadalo po čl. 57. Zakona o socijalnoj skrbi („Narodne novine“, 157/13., 152/14., 99/15., 52/16., 16/17., 130/17., 98/19., 64/20. i 138/20., dalje - ZSS). Taj sud obrazlaže da odredbe st. 2. citiranog članka propisuje da se pravo na doplatak za pomoć i njegu ne može priznati osobi ako taj doplatak može ostvariti po posebnom propisu, a to da je u ovom slučaju upravo Zakon o obveznim odnosima koji regulira predmetnu naknadu štetu i to u ovom slučaju od tuženika kao osiguravatelja.

 

10. Drugostupanjski sud u cijelosti je prihvatio izraženo shvaćanje prvostupanjskog suda.

 

11. Odredba čl. 1095.  Zakona o obveznim odnosima („Narodne novine“ broj 35/05., 41/08., 125/11., 78/15. i 29/18. 126/21., 114/22. i 156/22. - dalje: ZOO)  određuje:

              „(1) Tko drugome nanese tjelesnu ozljedu ili mu naruši zdravlje, dužan je naknaditi mu troškove liječenja i druge potrebne troškove s tim u vezi, a i zaradu izgubljenu zbog nesposobnosti za rad za vrijeme liječenja.

              (2) Ako ozlijeđeni zbog potpune ili djelomične nesposobnosti za rad gubi zaradu, ili su mu potrebe trajno povećane, ili su mogućnosti njegova daljnjeg razvijanja i napredovanja uništene ili umanjene, odgovorna osoba dužna je plaćati ozlijeđenomu određenu novčanu rentu, kao naknadu za štetu.“.

 

12. Prema odredbi čl. 57. st.1. ZSS pravo na doplatak za pomoć i njegu priznaje se osobi koja ne može sama udovoljiti osnovnim životnim potrebama uslijed čega joj je prijeko potrebna pomoć i njega druge osobe u organiziranju prehrane, pripremi i uzimanju obroka, nabavi namirnica, čišćenju i pospremanju stana, oblačenju i svlačenju, održavanju osobne higijene, kao i obavljanju drugih osnovnih životnih potreba. Prema odredbi st. 2. tog članka pravo na doplatak za pomoć i njegu ne može se priznati osobi koja,  između ostalog, doplatak za pomoć i njegu može ostvariti po posebnom propisu.

 

13. U ovoj pravnoj stvari tužiteljica naknadu za tuđu pomoć može ostvariti upravo na drugoj osnovi, na temelju odredbe čl. 1095. st. 1. ZOO i to od tuženika kao štetnikovog osiguratelja. Stoga su neosnovni revizijski prigovori tuženika da se tužiteljica trebala obratiti nadležnom centru za socijalnu skrb radi ostvarivanja prava na naknadu i na taj način smanjiti iznos naknade štete za tuđu pomoć i njegu, u smislu načela da je svaki oštećenik dužan smanjiti nastalu štetu, da može na taj način ostvariti dvostruku naknadu i da je sud dužan utvrdi prima li osoba takvu naknadu.

 

14. U tom smislu i Vrhovni sud Republike Hrvatske Rev-125/2021-2 od 15. ožujka 2022, te Rev-833/05-2 od 23. ožujka 2006. te Rev-4577/2019 od 1. rujna 2020..

 

15. Posljedično tome ne postoji obveza prvostupanjskog suda da kao prethodno pitanje raspravi je li takvo pravo tužiteljica mogla ostvariti. Bez utjecaja su prigovori da je pogrešno pravno shvaćanje sudova da bez obzira što tužiteljica nije uopće podnijela zahtjev za ostvarenjem pripadajućih prava po Zakonu o socijalnoj skrbi i što ga odbija podnijeti, da je sud dužan kao prethodno pitanje utvrditi pripada li joj to pravo po tom propisu i odbiti od utvrđenog iznosa naknade štete za tuđu pomoći, pa tek onda dosuditi razliku koja joj pripada.

 

16. Nije stoga ostvaren revizijski razlog pogrešne primjene materijalnog prava.

 

17. S obzirom na navedeno, jer razlozi revizije ne utječu na donošenje drugačije odluke, na temelju čl. 393. st. 1. ZPP, odbijena je revizija tuženika kao neosnovana.

 

Zagreb, 7. ožujka 2023..

 

                                                                                                                Predsjednik vijeća:

                                                                                                                dr. sc. Jadranko Jug, v. r.

 

 

Za pristup ovom sadržaju morate biti prijavljeni te imati aktivnu pretplatu