Poslovni broj: Pn-120/2022-12

                           

 

Poslovni broj: Pn-120/2022-12

 

U   I M E   R E P U B L I K E  H R V A T S K E

 

P R E S U D A   I   R J E Š E N J E

 

Općinski sud u Sisku po sucu tog suda Andrei Vasiljević u pravnoj stvari tužiteljice E. M., S., F. H. 4, OIB …, koju zastupa punomoćnica S. Č., odvjetnica iz Z., protiv tuženika R. H., koju zastupa O. državno odvjetništvo u S., G.-upravni odjel, radi naknade štete, nakon glavne rasprave održane i zaključene 30. siječnja 2023., u prisutnosti tužiteljice osobno, te u prisutnosti punomoćnika stranaka, temeljem članka 335. stavak 4. Z. o parničnom postupku, 7. ožujka 2023., 

 

p r e s u d i o   j e

             

              I. Nalaže se tuženoj R. H., da tužiteljici E. M. iz S., F. H. 4, O. …., isplati pravičnu novčanu naknadu za pretrpljenu neimovinsku štetu u iznosu od 43.798,53 € / 330,000.00 kn, s pripadajućom zakonskom zateznom kamatom po stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotna poena od 7. ožujka 2023. pa do isplate, u roku od 15 dana.

             

              II. Nalaže se Republici Hrvatskoj da tužiteljici E. M. iz S., F. H. 4, OIB …., naknadi prouzročeni parnični trošak u iznosu od 12.380,53 € / 93.281,10 kn, sa zakonskom zateznom kamatom po stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotna poena od 7. ožujka 2023. pa do isplate, u roku od 15 dana.

 

r i j e š i o   j e

 

              I. Obustavlja se parnični postupak u odnosu na tužiteljicu J. B., S., U. F. H. 4, OIB ….

 

 

 

 

Obrazloženje

 

              1. Tužiteljice B. J., S., U. F. H. 4, OIB …i M. E., S., F. H. 4, OIB ….(dalje tužiteljice), u tužbi navode da je dana 6. listopada 1991. u jutarnjim satima ubijen B. S. na mjestu gdje H. vojska ima punkt na rijeci O.. Njegovo tijelo pronađeno je na obali rijeke Kupe, imao je rane od noža i prostrijelne rane, a ruke su mu bile vezane žicom. Između ostaloga radi navedenog događaja presudom Županijskog suda u Osijeku broj: K-Rz-3/2011, okrivljeni V. M. oglašen je krivim za navedeni događaj. Tužiteljice u tužbi navode da smatraju da je sud u ovom postupkom vezan pravomoćnom kaznenom presudom. Tužiteljice B. J., supruga pokojnog B. S. i kćer E. M. radi navedenog potražuju radi duševnih boli svaka iznos od 220.000,00 kn.

              2. Tijekom postupka, tužiteljica B. J. je umrla, a što je utvrđeno uvidom kroz JRO, te kako se radi o neimovinskoj šteti koja ne prelazi na nasljednike, temeljem članka 215.b Zakona o parničnom postupka (NN 53/1991, 91/1992, 112/1999, 129/2000, 88/2001, 117/2003, 88/2005, 2/2007, 96/2008, 84/2008, 123/2008, 57/2011, 25/2013, 89/2014, 70/2019, 80/22, 114/2022) valjalo je odlučiti kao u rješenju ove odluke.

              3. Tužiteljica je na ročištu od 19. prosinca 2022., sukladno orijentacijskim kriterijima sa sjednica građanskog odjela VSRH-a, odredila tužbeni zahtjev u iznosa od 43.798,53 € / 330.000,000 kn, što je sud prihvatio budući se radi o povišenju sukladno stavu od 5. ožujka 2020. i 15. lipnja 2020. pod brojem Su-IV-47/2020-5 na drugoj sjednici Građanskog odjela Vrhovnog suda Republike Hrvatske (2/20.), gdje je zauzeto pravno shvaćanje kojim se mijenja dosadašnja praksa o visini naknade neimovinske (nematerijalne) štete. Novo pravno shvaćanje primjenjuje se na sve postupke naknade neimovinske (ranije nematerijalne) štete.

              4. U odgovoru na tužbu tuženica se protivi tužbi i tužbenom zahtjevu tužitelja u cijelosti, osporava i visinu tužbenog zahtjeva. Ističe prigovor presuđene stvari, budući da se kod ovog suda pod brojem P-187/2005 već vodio parnični postupak radi naknade štete po istom štetnom događaju, te ističe prigovor ratne štete.

              5. U dokaznom postupku sud je izvršio uvid u predmet P-187/05, presliku rodnog lista, presliku rodnog lista (stranica 9 spisa) presliku vjenčanog lista (stranica 10 spisa), preslika smrtnog lista (stranica 11 spisa), preslika kaznene presude Županijskog suda u Osijeku broj K-Rz-3/2011 (stranice 12-55 spisa), preslika kaznene odluke Vrhovnog suda broj Kž 282/14 od 10. lipnja 2014. (stranice 56 -66 spisa), presliku presude Europskog suda za ljudska prava (stranice 115-131 spisa), uvjerenje o prebivalištu (stranica 175 spisa), saslušana je tužiteljica kao stranka.

              6. Brižljivom analizom provedenih dokaza sud nalazi tužbeni zahtjev u cijelosti osnovanim.

              7. Iz provedenog dokaznog postupka utvrđeno je da su tužiteljice podnijele tužbu za naknadu neimovinske štete zbog smrti bliske osobe, a što se dogodilo 6. listopada 1991. u jutarnjim satima kada je ubijen S. B. na mjestu gdje je hrvatska vojska imala punkt na rijeci O., a radi navedenog događaja presudom Županijskog suda u Osijeku broj K-Rz-3/2011 okrivljeni V. M. oglašen je krivim za na navedeni događaj, odnosno za kazneno djelo protiv čovječnosti, međunarodnog prava - ratni zločin protiv civilnog stanovništva,

              8. Tužiteljice su već ranije kod istog prvostupanjskog suda po istoj osnovi potraživale naknadu štete zbog duševnih boli zbog smrti supruga, o čemu je pravomoćno presuđeno presudom Općinskog suda u Sisku poslovni broj P-187/2005, a koja je potvrđena presudom Županijskog suda u Sisku, poslovni broj Gž-1101/2000 i drugostupanjska presuda je potvrđena odlukom Vrhovnog suda Republike Hrvatske broj Rev-1082/07 od 17. ožujka 2010.,

              9. Tužiteljice su nakon osuđujuće presude protiv V. M. podnijele prijedlog za ponavljanje postupka koji je rješenjem istog suda poslovni broj P-187/2005-35 od 27. studenog 2015. odbačen kao nepravovremen, a koje rješenje postalo pravomoćno zbog izostanka žalbe tužiteljica.

              10. Tuženica je isticala prigovor presuđene stvari, odnosno prigovor  dvostruke litispendencije no za postojanje pravomoćno presuđene stvari potrebno je da u oba spora postoji isti subjektivni identitet spora (identitet stranaka tužitelja i tuženika u istoj ili obrnutoj ulozi) i objektivni identitet spora (isti predmet spora). Naime, da bi postojanje pravomoćne sudske odluke dovelo do zabrane ponovnog odlučivanja prijeko je potrebno da je u novoj parnici istaknut zahtjev identičan onome o kojemu je već pravomoćno odlučeno ( čl. 333. st. 2. ZPP-a ), dakle da su sporovi objektivno identični. Tužbena osnova tužbe za razliku od pravne osnove je skup činjenica iz kojih proizlazi tužbeni zahtjev. O identičnim zahtjevima može se govoriti ako se oni temelje na istoj činjeničnoj osnovi. Činjeničnu osnovu čine okolnosti koje ulaze u okvir događaja iz kojeg proizlazi tužbeni zahtjev. Tužiteljice su kao činjeničnu osnovu svog tužbenog zahtjeva u ovoj parnici pored činjeničnih navoda o kojima se raspravljalo u parnici koja se vodila pod poslovnim brojem P-187/05, a koji se odnose na činjenicu da je prednik tužiteljica S. B. ubijen 6. listopada 1991., da u vrijeme kada je nastupila smrt prednika tužiteljica G. S. je bio pod kontrolom hrvatskih snaga, a smrt prednika tužiteljica je zavedena kao kazneno djelo ubojstva, da slučaj nije procesuiran, odnosno da počinitelj kaznenog djela i odgovornost nisu utvrđeni pravomoćnom osuđujućom presudom, i po tom osnovu, smatraju da tuženik odgovara za naknadu štete, sada navode i činjenicu da je u međuvremenu nakon pravomoćnog okončanja te parnice Županijski sud u Osijeku donio presudu poslovni broj K-Rz-3/2011-1119 od 9. prosinca 2019., a koja je preinačena presudom Vrhovnog suda Republike Hrvatske, broj Kž-282/2014 od 10. lipnja 2014. u odluci o kazneni te okrivljenika V. M. osudio na jedinstvenu kaznu zatvora u trajanju od 10 godina, a kojom presudom je ubojstvo prednika tužiteljica označeno kao kazneno djelo protiv čovječnosti i međunarodnog prava – ratnim zločinom protiv civilnog stanovništva iz čl. 120. OKZ RH. To je bez dvojbe nova činjenica koja nije mogla ući u sklop činjeničnog supstrata na kojem je utemeljena pravomoćna presuda u ranije okončanoj parnici, pa upravo stoga nema objektivnog identiteta spora u te dvije parnice i tužiteljice mogu u novoj parnici istaknuti sadržajno isti zahtjev opravdavajući ga drugim stvarnim događajem kao činjeničnom osnovom.

              11. Prema tome, iako u konkretnom slučaju postoji subjektivni identitet spora (tužiteljice su univerzalni sukcesori, pravomoćna presuda donesena u odnosu na prednika prije sukcesije djeluje i prema njegovim univerzalnim slijednicima), ali nema objektivnog identiteta spora, pa slijedom toga ne radi se o pravomoćno presuđenoj stvari.

              12. Sukladno navedenom, sud je u ovom postupku raspravljao o tužbenom zahtjevu i to u odnosu na E. M., kćer pokojnog S. B..

              13. Uvidom u prijavu o prebivalištu tužiteljice, kao i njen iskaz, utvrđeno je da je rođena 1973. te u vrijeme smrti svog oca je imala 18 godina, išla je u treći razred srednje škole i otac se brinuo o njoj i uzdržavao je u vrijeme kada je umro. Imajući u vidu da je tužiteljica bila srednjoškolka u vrijeme smrti oca, sud nalazi logičnim iskaz tužiteljice i prihvatio ga je u cijelosti te je utvrdio da je tužiteljica u vrijeme štetnog događaja živjela s ocem i on se o njoj brinuo, odnosno uzdržavao ju je.

              14. Uvidom u presudu Županijskog suda u Osijeku broj: K-Rz-3/2011-1119 od 9. prosinca 2013. utvrđeno je da je tuženik istom presudom, a koja je donesena po optužnici Županijskog državnog odvjetništva u Osijeku broj K-DO-53/11 od 16. prosinca 2011., proglašen krivim da je u razdoblju od sredine srpnja 1991. do sredine lipnje tijekom obrane šireg područja S. i B. od oružanih napada paravojnih formacija pobunjenog dijela lokalnog srpskog stanovništva i njem pridruženih snaga  Jugoslavenske narodne armije u zajedničkoj agresiji na ustavnopravni poredak i teritorijalnu cjelokupnost RH, obnašajući u razdoblju od 18. srpnja do 1. listopada 1991. dužnost zapovjednika policijskih snaga na širem području Siska i Banovine na temelju zapovjedi ministra unutarnjih poslova RH, ministra obrane RH i zapovjednika Zbora narodne garde od 18. srpnja 1991., a kroz cijelo navedeno razdoblje i dužnost zamjenika načelnika Policijske uprave Sisak, ovlašten time na izdavanje zapovjedi pripadnicima svih policijskih postrojbi i odgovoran za poštivanje i primjenu ratnog i humanitarnog međunarodnog prava o sigurnosti i zaštiti civila na tom području i za humano postupanje prema tim ratnim zarobljenicima, znajući da na području Siska pripadnici njemu podređenih postrojbi sve učestalije neovlašteno i nasilno ulaze u kuće i stanove u kojima prebivaju pripadnici srpske nacionalnosti, premda znajući da se prema uhićenim osobama primjenjuju nezakoniti postupci,  iako je bio svjestan da će uslijed svih naprijed navedenih okolnosti, u slučaju nepoduzimanja pravodobnih i adekvatnih mjera pripadnici njemu podređenih policijskih postrojbi nastaviti s provođenjem protupravnih radni prema građanima Siska srpske nacionalnosti i nehumanim postupanjem prema ratnim zarobljenicima, iako je bio dužan, nije poduzeo ništa da se takva nezakonita postupanja spriječe, suzbiju i kazne, već je naprotiv, koristeći se svojim ovlastima zapovjednika svih policijskih postrojbi, sprječavao poduzimanje potrebnih mjera i radnji nužnih za utvrđivanje neposrednih počinitelja i na taj način odobravao nezakonite radnje sebi podređenih pripadnika navedenih postrojbi i ohrabrivao ih na poduzimanje takvih radnji, pristajući na to da oni nastave s takvih radnjama te pristajući na posljedice s takvim radnjama, te pristajući na posljedice takvih radnji, pri čemu je osobno sudjelovao u zlostavljanju i napadima na pojedine civilne osobe, te naredio protuzakonita zatvaranja većeg broja civila srpske nacionalnosti, pa tako, između ostalog: pod točkom 1-17 izreke te presude se navodi da je utvrđeno da su dana 6. listopada 1991. u prijepodnevnim satima, na blokadom punktu u Odri Sisačkoj, više nepoznatih pripadnika pričuvnom sastava policije zaustavilo osobno vozilo Fiat 127 bijele boje kojim je upravljao S. B., oduzeli mu osobno vozilo i zadržali ga za sebe, a S. B. uhitili, odveli na nepoznato mjesto i usmrtili, nakon čega je njegovo tijelo s višestrukim razdorno-gnječnim ranama u području glave i ubodno-reznom ranom grudnog koša pronađenog 17. listopada 1991. na desnoj obali rijeke K., na mjestu zvanom R. u S.. Dakle, čime je počinio kazneno djelo ratnog zločina protiv civilnog stanovništva iz članka 120. stavak 1. u vezi s člankom 28. stavak 2. OKZ RH. Uvidom u presudu Vrhovnog suda RH broj Kž-282/2014-8 od 10. lipnja 2014. utvrđeno je da je istom presudom djelomično prihvaćena žalba državnog odvjetnika, te je preinačena prvostupanjska presuda Županijskog suda u Osijeku, broj: K-RZ-3/2011-1119 o odluci o kazni, dok je u preostalom dijelu (pa tako i u toč. 1. i 1-3) presude su odbijene žalbe optuženog (ovdje tuženika i državnog odvjetnika) te je potvrđena prvostupanjska presuda.

              15. U smislu čl. 1045. Zakona o obveznim odnosima (Narodne novine broj 35/05, 41/08, 125/11, 78/15, 29/18, 126/21, 114/22, 156/22, dalje ZOO, a istu odredbu u čl. 154. sadržavao je i Zakon o obveznim odnosima Narodne novine br. 53/91., 73/91., 111/93., 3/94., 7/96., 91/96., 112/99. i 88/01 dalje ZOO/91) tko drugome prouzroči štetu, dužan je naknaditi je ako ne dokaže da je šteta nastala bez njegove krivnje.

              16. Iz činjenica utvrđenih tijekom kaznenog postupka (pravomoćnom kaznenom presudom-činjeničnim opisom kaznenog djela) proizlazi da su smrt S. B. prouzročili pripadnici pričuvnog sastava policije, odnosno pripadnici hrvatskih redarstvenih snaga, između ostalog i sam tuženik, u svezi s obavljanjem te službe, radi čega za takvu štetu odgovara RH sukladno odredbi čl. 1. Zakona o odgovornosti Republike Hrvatske za štetu uzrokovanu od pripadnika hrvatskih oružanih i redarstvenih snaga tijekom Domovinskog rata (Narodne novine, br. 117/03, dalje: Zakon). Naime, u smislu čl. 2. Zakona Republika Hrvatska po općim pravilima o odgovornosti za štetu odgovara samo za onu štetu iz članka 1. ovoga Zakona koja nema karakter ratne štete.   

              17. Nastavno čl. 3. st. 2. Zakona propisani su taksativno slučajevi ratne štete (koji nisu utvrđeni u konkretnom slučaju) a st. 2. istog članka propisano je da se pretpostavlja da je posljedica ratnog čina (ratna šteta) ona šteta koju su tijekom Domovinskog rata od 17. kolovoza 1990. do 30. lipnja 1996. uzrokovali pripadnici hrvatskih oružanih i redarstvenih snaga u vojnoj ili redarstvenoj službi ili u svezi s obavljanjem vojne ili redarstvene službe, ako je počinjena u vrijeme i na prostoru odvijanja vojnih borbenih akcija, ali oštećenik može dokazivati suprotno.

              18. U konkretnom slučaju, iako je kazneno djelo počinjeno u razdoblju od sredine srpnja 1991. pa do sredine lipnja 1992. a zbog kojeg je 6. listopada 1991. umro S. B., a koje činjenice su utvrđene i činjeničnim opisom kaznenog djela za koje je V. M. pravomoćno osuđen počinjeno u periodu iz čl. 3. st. 2. Zakona, ovaj sud ističe da iz činjeničkog opisa kaznenog djela proizlazi da je pokojni Stevo Borojević (civilna osoba, kako se isti kvalificira u pravomoćnoj kaznenoj presudi), dana 6. listopada 1991. u prijepodnevnim satima, na blokadom punktu u Odri Sisačkoj, više nepoznatih pripadnika pričuvnom sastava policije zaustavilo osobno vozilo Fiat 127 bijele boje kojim je upravljao S. B., oduzeli mu osobno vozilo i zadržali ga za sebe, a S. B. uhitili, odveli na nepoznato mjesto i usmrtili, nakon čega je njegovo tijelo s višestrukim razdorno-gnječnim ranama u području glave i ubodno-reznom ranom grudnog koša pronađenog 17. listopada 1991. na desnoj obali rijeke K., na mjestu zvanom R. u S., slijedom čega ovaj sud zaključuje da isti nije ubijen na prostoru odvijanja vojnih borbenih akcija već je isti odveden sa kontrolnog punkta kao civil i nakon toga mučen i u konačnici ubijen, pa takvo odvođenje i usmrćivanje se ne može smatrati vojnoredarstvenom akcijom. Slijedom navedenog ne može se govoriti o ratnoj šteti.

              19. S druge strane utvrđeno je da je RH odgovorna jer su štetu počinili upravo pripadnici PU Sisak, kako je to i navedeno u činjeničnom opisu kaznenog djela za koje je V. M., kao obnašatelj dužnosti zapovjednika policijskih snaga na širem području S. i B., na temelju zapovijedi M. unutarnjih poslova Republike hrvatske, Ministra obrane Republike Hrvatske i zapovjednika zbora Narodne garde te kao zamjenik načelnika PU Sisak, pravomoćno osuđen, slijedom čega je upravo RH, temeljem čl. 1. Zakona odgovorna za štetu koju su počinili ti djelatnici.

              20. Nastavno, ocjenjujući prigovor zastare u smislu čl. 230. ZOO st. 1. (istu odredbu sadržavao i čl. 376. st. 1. ZOO/91) tražbina naknade štete zastarijeva za tri godine od kada je oštećenik doznao za štetu i za osobu koja je štetu učinila. St. 2. istog članka određeno je da u svakom slučaju ta tražbina zastarijeva za pet godina otkad je šteta nastala. U konkretnom slučaju a obzirom na trenutak smrti S. B. 6. listopada 1991., šteta za E. M., a koja se očitovala u duševnim bolovima radi smrti oca, nastala je odmah nakon što je njen otac umro. No, osim činjenice štetne radnje i štete za tijek zastare relevantna je i činjenica saznanja za štetnika. U konkretnom slučaju tek pravomoćnošću kaznene presude, tužiteljica, odnosno oštećenici su saznali za kaznenopravnu odgovornost konkretnih osoba za predmetnu štetu (kaznena presuda postala pravomoćna dana 10. lipnja 2014. kada je o žalbi na presudu odlučio VSRH) odnosno tek od pravomoćnosti kaznene presude. U konkretnom slučaju, a obzirom na kvalifikaciju kaznenog djela, u odnosu na zastaru ima se primijeniti odredba čl.  231. ZOO (a koju odredbu je sadržavao i čl. 377. ZOO/91). Tako u smislu čl. 95. Osnovnog kaznenog zakona ("Narodne novine", br. 53/91, 39/92. i 91/92., dalje: OKZ RH) krivično gonjenje i izvršenje kazne ne zastarijeva za krivična djela predviđena u člancima 119. do 123. ovoga Zakona, a ni za krivična djela za koja prema međunarodnim ugovorima ta zastara ne može nastupiti.

              21. U pogledu štete, odnosno štetne radnje, ovaj sud ističe da je, a u smislu čl. 12. st. 3. ZPP, ovaj sud vezan u pogledu postojanja kaznenog djela i kaznene odgovornosti učinioca za pravomoćnu presudu kaznenog suda a kojom optuženik oglašen krivim, te kako je to već obrazloženo, postoji odgovornost ovdje tuženice.

              22. Dakle, kako u smislu čl. 1045. ZOO (odnosno čl. 154. st. 1. ZOO/91) je upravo tužena odgovorna za štetu koju je počinio V. M. u obavljanju svoje dužnosti u razdoblju od srpnja 1991. do sredine lipnja 1992. (njegova radnja –"ohrabrivao ih"- odnosno propust -" iako je bio dužan, nije poduzeo ništa da se takva nezakonita postupanja spriječe…"-prouzročio je smrt pok. S. B. – " pri čemu je osobno sudjelovao u zlostavljanju i napadima na pojedine civilne osobe, te naredio protuzakonita zatvaranja većeg broja civila srpske nacionalnosti, pa tako, između ostalog:…") i to protupravnom radnjom (kaznenim djelom) počinjenim s namjerom, a koja šteta u odnosu na E. M. se sastoji u duševnim bolovima koje je ista pretrpjela uslijed nasilne smrti svog oca (a kako je to propisano č. 1046. ZOO odnosno čl. 155. ZOO/91), a kako je to u konačnici i propisano čl. 201. st. 1. ZOO/91, pa je dužna takvu štetu namiriti tužiteljici u visini od 43.798,53 € / 330.000,00 kn jer sud smatra da joj ta visina pripada, imajući u vidu dob tužiteljice u vrijeme kada se štetni događaj dogodio, kao i da je živjela sa roditeljima koji su se o njoj brinuli pa tako i otac, pokojni Stevo Borojević.

              23. Na dosuđeni iznos, sukladno potraživanju, tužiteljici je dosuđena i pripadajuća zatezna kamata od presuđenja, sukladno članku 29. ZOO-a.

              24. Temeljem članka 154. ZPP-a, sud je tužiteljici dosudio trošak zastupanja i to: trošak sastava tužbe u iznosu od 1.368,70 € / 10.312,47 kn, sastava podneska od 12. prosinca 2017., 5. veljače 2018., svaki u iznosu od 1.368,70 € / 10.312,47 kn, sastava podneska od 7. studenog 2022. u iznosu od 1.244,28 € / 9.375,03 kn, trošak zastupanja na ročištima od 30. siječnja 2017., 22. svibnja 2018., 19. prosinca 2022., te 30. siječnja 2023., svako u iznosu od 1.368,70 € / 10.312,47 kn, sastav žalbe od 27. lipnja 2018. u iznosu od 1.555,35 € / 11.718,78 kn, što sveukupno iznosi 12.380,53 € / 93.281,10 kn.

              25. Tužiteljici nije priznat trošak sastava podneska od 31. srpnja 2017., budući da nije bio nužan za ovaj postupak. Tužiteljica potražuje i podnesak od 31. siječnja 2018., međutim navedeno predstavlja dostavu dokumentacije koja je predana na ročištu i ne može se smatrati podneskom pa ovaj podnesak tužiteljice nije priznat. Tužiteljici nije priznat niti sastav podnesak od 3. studenog 2022., budući da se radi o dostavi punomoći u spis, te ovaj podnesak nije bio nužan. Tužiteljici nije priznat sastav podneska od 5. siječnja 2023. jer njime samo dostavlja podatke o prebivalištu tužiteljice pa sam podnesak nije bio nužan za postupak. Tužiteljici nije priznat niti sastav podneska od 27. siječnja 2023., budući da tim podneskom tužiteljica samo konvertira tužbeni zahtjev u eure, a što bi sud učinio po službenoj dužnosti.

              26. Radi svega navedenog, valjalo je odlučiti kao u izreci ove odluke.

 

Sisak, 7. ožujka 2023.

 

                                                                                                                                      Sudac

                                                                                                                                 Andrea Vasiljević                                                                                   

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

Uputa o pravnom lijeku:

Protiv ove presude dopuštena je žalba u roku od petnaest (15) dana od dana dostave presude. Žalba se podnosi ovome sudu putem e-komunikacije, a o njoj odlučuje nadležni Županijski sud.

 

Dostaviti:

1. Tužiteljici po punomoćnici S. Č., odvjetnici iz Z.

2. T. po O. S., G.-upravni odjel, na broj P-D.-103/2022