Pristupanje sadržaju
- 1 - Rev 1228/2022-4
|
REPUBLIKA HRVATSKA VRHOVNI SUD REPUBLIKE HRVATSKE Z A G R E B |
R E P U B L I K A H R V A T S K A
R J E Š E N J E
Vrhovni sud Republike Hrvatske u vijeću sastavljenom od sudaca Ivana Vučemila predsjednika vijeća, Viktorije Lovrić članice vijeća i sutkinje izvjestiteljice, Jasenke Žabčić članice vijeća, Dragana Katića člana vijeća i Darka Milkovića člana vijeća, u pravnoj stvari tužitelja D. G. iz P. OIB: ... , protiv tuženika S. B. d.o.o. P., OIB: ... , kojeg zastupa punomoćnica B. G. P., odvjetnica u P., radi isplate plaće, odlučujući o reviziji tuženika protiv presude Županijskog suda u Puli-Pola poslovni broj Gž R-4/2021-2 od 20. rujna 2021., kojom je preinačena presuda Općinskog suda u Puli-Pola poslovni broj P-175/2015-185 od 5. veljače 2018., u sjednici održanoj 7. ožujka 2023.,
r i j e š i o j e :
I. Ukida se presuda Županijskog suda u Puli-Pola poslovni broj Gž R-4/2021-2 od 20. rujna 2021. i predmet se vraća Županijskom sudu u Puli-Pola pred izmijenjeno vijeće na ponovni postupak.
II. O troškovima postupka u povodu revizije odlučit će sud u konačnoj odluci o parničnim troškovima.
Obrazloženje
1. Općinski sud u Puli-Pola presudom poslovni broj P-175/2015-185 od 5. veljače 2018. odbio je u cijelosti tužbeni zahtjev tužitelja koji glasi:
„Tuženiku se nalaže da tužitelja vrati u radni odnos na radno mjesto Pomoćnika šefa operative od 27. siječnja 2001. godine pa sve do odlaska u invalidsku mirovinu, uz isplatu plaće prema specifikaciji od 30. ožujka 2011. godine i dopuni od 30. ožujka 2015. godine i priznavanje svih prava po osnovi novčanih potraživanja i prava iz radnog odnosa od prestanka radnog odnosa 26. siječnja 2001. godine pa sve do 15. listopada 2014. godine danom odlaska u mirovinu, sve u roku od 8 dana pod prijetnjom izvršenja.“
1.1. Odbijen je zahtjev tuženika za naknadu parničnih troškova u cijelost (toč. II. izreke).
2. Županijski sud u Puli-Pola presudom poslovni broj Gž R-4/2021-2 od 20. rujna 2021., postupajući po žalbi protiv prvostupanjske presude u dijelu toč. I. izreke kojom je odlučeno o zahtjevu za isplatu plaće, sudio je:
„I. Prihvaća se tužiteljeva žalba pa se presuda Općinskog suda u Puli – Pola poslovni broj: P-175/2015-185 od 5. veljače 2018. u pobijanom dijelu točke I. izreke preinačuje tako da se tuženiku S. B. j. t. d. nalaže isplatiti tužitelju D. G. na ime naknade plaće od 11. travnja 2012. do 15. listopada 2014. bruto iznos koji će se mjesečno odrediti odgovarajućim obračunom na neto iznos određen množenjem koeficijenta 3,9 (koeficijent složenosti od 3,9 iznosi 3900 bodova) s vrijednošću neto boda od 0,72 i uvećanjem za 19% do zaključno 1. ožujka 2012. (3.341,52 kune neto na dan 1. ožujka 2012.) s dodatnim uvećanjem od 0,5 posto godišnje počevši od 1. ožujka svake godine (2013. i 2014.), zajedno sa zateznim kamatama na svaki pojedinačno utvrđeni iznos mjesečne plaće od prvoga dana sljedećeg mjeseca na koji se odnosi naknada plaće (od 1. svibnja 2012. do 1. studenog 2014.) u visini eskontne stope Hrvatske narodne banke koja je vrijedila zadnjega dana polugodišta koje je prethodilo tekućem polugodištu uvećane za pet postotnih poena do 31. srpnja 2015. a od 1. kolovoza 2015. po stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem prosječne kamatne stope na stanje kredita odobrenih za razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za tri postotna poena, sve do konačne isplate i u roku od 8 (osam) dana.
II. Odbija se tuženikov zahtjev za naknadu troškova revizije.“
3. Tako je suđeno u radnom sporu radi vraćanja tužitelja u radni odnos kod tuženika na radno mjesto Pomoćnika šefa operative od 27. siječnja 2001. pa sve do odlaska u invalidsku mirovinu i isplate plaće i priznavanja svih prava po osnovi novčanih potraživanja i prava iz radnog odnosa od nezakonitog prestanka radnog odnosa 26. siječnja 2001. pa sve do 15. listopada 2014., kad je tužitelj otišao u invalidsku mirovinu.
3.1. U revizijskom stupnju postupka predmet spora je samo isplata naknade plaće za razdoblje od 11. travnja 2012. do 15. listopada 2014. u bruto iznosu.
4. Vrhovni sud RH je rješenjem poslovni broj Revd-244/2022-8 od 22. veljače 2022. dopustio tuženiku reviziju protiv drugostupanjske presude radi pravnog pitanja:
„Jesu li prvostupanjski i drugostupanjski sud u parničnom postupku radi isplate plaće ovlašteni intervenirati u sadržaj neurednog kondemnatornog tužbenog zahtjeva, a koji je suprotan odredbi čl. 186. st. 1. Zakona o parničnom postupku, na način da samostalno formuliraju izreku presude od dijela u tužbi postavljenog tužbenog zahtjeva i sadržaja podnesaka u spisu, te tako formulirati novi tužbeni zahtjev kojeg tužitelj nije postavio tijekom postupka u takvom sadržaju, te jesu li pri tom ovlašteni tužitelju dosuditi i zatezne kamate koje tužitelj tijekom postupka nije zahtijevao?“
5. Postupajući po navedenom dopuštenju, tuženik je protiv drugostupanjske presude podnio reviziju pozivom na odredbu čl. 382. Zakona o parničnom postupku ("Narodne novine" broj 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 84/08, 123/08, 57/11, 25/13, 89/14, 70/19, 80/22, 114/22 – dalje u tekstu: ZPP) radi postupovnopravnih pitanja radi kojih je dopuštena. Predložio je preinačiti drugostupanjsku presudu na način da odbije žalbu tuženika i potvrdi prvostupanjsku presudu, a tužitelju naloži naknaditi tuženiku troškove parničnog postupka.
6. Tužitelj nije odgovorio na reviziju.
7. Revizija je osnovana.
8. S obzirom na sadržaj pitanja radi kojih je revizija dopuštena proizlazi da je u revizijskom stupnju postupka sporno pitanje određenosti i granice tužbenog zahtjeva o kojemu sud odlučuje u parničnom postupku u smislu odredbe čl. 2. u vezi s čl. 186. st. 1. ZPP. Prema tvrdnjama u reviziji tužbeni zahtjev kako je naveden u tužbi nije određen, a drugostupanjski sud je intervenirao u sadržaj tužbenog zahtjeva i presudom odlučio o takvom tužbenom zahtjevu koji nije bio predmetom spora.
9. U postupku pred nižestupanjskim sudovima je utvrđeno:
- pravomoćnom presudom prvostupanjskog suda poslovni broj P-256/1994 od 29. lipnja 1994. poništena je tuženikova odluka o prestanku radnog odnosa te je tuženiku naloženo vratiti tužitelja na odgovarajuće radno mjesto;
- na temelju te presude vođen je ovršni postupak kod prvostupanjskog suda pod poslovnim brojem I (Ovr)-288/1996 u kojemu je tužitelj kao vjerovnik tražio vraćanje na odgovarajuće poslove te isplatu naknade plaće;
- tuženik u tom postupku nije vratio tužitelja na odgovarajuće poslove, ali su stranke 29. listopada 1996. sklopile Ugovor o radu na neodređeno vrijeme za radno mjesto „neraspoređen“ s koeficijentom plaće od 3,9 (list 65 spisa – dalje u tekstu: Ugovor o radu iz 1996.) te je upravo zbog postojanja tog ugovora obustavljen postupak izvršenja – rješenjem prvostupanjskog suda poslovni broj Ovr-288/1996-203 od 11. prosinca 2006.;
- tužitelj je do kraja ožujka 2005. ostvarivao naknadu plaće na temelju rješenja o ovrsi;
- u međuvremenu je tuženik tužitelju nudio nove ugovore o radu za radna mjesta pomoćnika šefa operative (18. prosinca 2000. – list 20-23 spisa) i voditelja S. c. M., ali te ugovore tužitelj nije potpisao niti su ta radna mjesta za njega bila odgovarajuća zbog njegova zdravstvenog stanja (dijagnoza: skleroza multipla) koje je tuženiku bilo poznato;
- godine 2001. tuženik je pokušao otkazati tužitelju radni odnos, ali je tužitelj zahtijevao zaštitu prava povodom koje su odluke o otkazu pravomoćno poništene (presudom prvostupanjskog suda poslovni broj P-104/2002-10 od 20. ožujka 2002. potvrđene presudom ovog Županijskog suda u Puli, poslovni broj Gž-1605/2002 od 25. studenog 2002. te je odbijena i tuženikova revizija – list 45 i 46 spisa);
- među strankama je vođen i parnični postupak P-575/2007 u kojemu je tužitelj zahtijevao vraćanje u radni odnos na radno mjesto pomoćnika voditelja sektora operative, ali je takav tužbeni zahtjev pravomoćno odbijen;
- vođen je i postupak poslovni broj P-2388/2007 u kojemu je tužitelj zahtijevao „vraćanje u radni odnos od 27. siječnja 2001. pod uvjetima koji su vrijedili do 26. siječnja 2001.“, a taj je postupak okončan u P-1790/2008 presumiranim povlačenjem tužbe povodom specificiranog tužbenog zahtjeva koji je glasio: „tuženiku se nalaže da tužitelja vrati u radni odnos od 27. siječnja 2001. na radno mjesto neraspoređen, pomoćnika šefa operative ili drugo odgovarajuće radno mjesto, uz priznavanje svih pripadajućih prava iz radnog odnosa od dana prestanka radnog odnosa do izvršenja“;
- tužitelj nije obavljao bilo kakav faktični rad nakon otkaza povodom kojeg je vođen radni spor u P-256/1994, pa ni nakon sklapanja Ugovora o radu iz 1996., niti ga je tuženik pozivao na rad ili obavještavao da mu je osigurao mogućnost rada na nekom radnom mjestu koje bi za tužitelja bilo odgovarajuće;
- presudom prvostupanjskoga suda poslovni broj P-403/2011-70 od 20. prosinca 2011., koja je preinačena presudom ovoga drugostupanjskog suda poslovni broj Gž-624/2012-10 od 10. travnja 2012., naloženo je tuženiku isplatiti tužitelju naknadu plaće za razdoblje od 1. lipnja 2006. do pravomoćnosti presude (10. travnja 2012.) prema koeficijentu 3,9 za radno mjesto "neraspoređen" u skladu s Ugovorom o radu iz 1996. a presudom Vrhovnog suda Republike Hrvatske poslovni broj Revr-1005/2012-7 od 16. rujna 2014. odbijena je kao neosnovana tuženikova revizija u tom dijelu;
- navedenom pravomoćnom presudom utvrđeno je da tužitelj za razdoblje od 1. lipnja 2006. do pravomoćnosti presude (10. travnja 2012.) ima pravo na naknadu plaće u bruto iznosu koji se određuje odgovarajućim obračunom na neto iznos određen množenjem koeficijenta 3,9 s vrijednošću neto boda od 0,72 i uvećanjem od 0,5 posto godišnje (3.329,28 kuna neto na dan 28. veljače 2007.) te dodatnim uvećanjem od 0,5 posto godišnje počevši od 1. ožujka svake godine;
- tužitelj je podneskom od 30. ožujka 2015. zahtjev za naknadu plaće utemeljio na specifikaciji od 30. ožujka 2011. potražujući na isti način i naknadu plaće za razdoblje od 11. travnja 2012. do 15. listopada 2014. zajedno sa zateznim kamatama na svaki pojedinačni mjesečni iznos od 1. dana u sljedećem mjesecu.
10. Prvostupanjski sud je, nakon višekratnog pozivanja tužitelja da uredi tužbu i određeno navede zahtjev (čemu tužitelj nije udovoljio), odbio tužbeni zahtjev za isplatu plaće do 15. listopada 2014. „u visini prema specifikaciji od 30. ožujka 2011. godine i dopuni od 30. ožujka 2015. godine“.
11. Drugostupanjski sud je, suprotno prvostupanjskom sudu, našao da je moguće postupiti po tužbi.
12. Iz navedenih utvrđenja drugostupanjski sud je zaključio kako Ugovor o radu iz 1996. nikada nije otkazan niti je prestao na neki drugi način propisan Zakonom o radu ("Narodne novine" broj: 38/95 i izmjene – dalje u tekstu: ZR/95; broj: 137/04 pročišćeni tekst – dalje u tekstu: ZR/04 i broj: 149/09 – dalje u tekstu: ZR/09) ili nekim drugim zakonom a nije ni poništen niti postoje elementi njegove ništavosti. Stoga je tužitelj sve do umirovljenja 15. listopada 2014. bio u radnom odnosu kod tuženika na temelju i u skladu s važećim Ugovorom o radu iz 1996. sa statusom "neraspoređen", iako faktički nije radio niti je to prema navedenom ugovoru mogao s obzirom na to da je ugovor o radu sklopljen za radno mjesto "neraspoređen", ali to nije razlog ništavosti ugovora jer je tuženik bio u poziciji pozvati tužitelja na rad i rasporediti ga na odgovarajuće radno mjesto, ali to nije učinio pa je to razlog (krivnja tuženika) zbog kojega tužitelj nije radio, tako da tužitelj ima pravo na naknadu plaće prema tom ugovoru kojim je ugovoren i koeficijent 3,9 za izračun plaće.
13. Kako je nesporno da mu tuženik ne isplaćuje bilo koju naknadu plaće, tuženiku je naloženo plaćanje naknade plaće od 11. travnja 2012. (razdoblje do 10. travnja 2012. obuhvaćeno je pravomoćnom presudom) do umirovljenja 15. listopada 2014., i to uzimajući u obzir koeficijent 3,9 i vrijednost neto boda 0,72 te dodatke na plaću od 0,5 posto za svaku navršenu godinu staža, sve prema nespornim činjenicama glede radnog staža i vrijednosti neto boda te sadržaju članka 8. Ugovora o radu iz 1996.
14. U obrazloženju je navedeno kako je tužitelj specificirani zahtjev za isplatu naknade plaće postavio još u podnesku od 30. ožujka 2015. u kojem se izričito pozvao i na specifikaciju od 30. ožujka 2011. i na njoj utemeljio daljnji zahtjev za isplatu naknade plaće, tako da taj zahtjev nije isključivo vezan za plaću radnog mjesta pomoćnika šefa operative kako je to pogrešno ocijenio prvostupanjski sud. Takav zahtjev sud nije našao neodređenim jer je tužitelj u zahtjevu naznačio podatke s pomoću kojih se može odrediti činidba na isplatu naknade plaće u bruto iznosu prema odredbi članka 433.a ZPP (neto iznos i vrijednost neto boda od 0,72 te koeficijent 7,9 i povećanje od 0,5 posto za svaku godinu radnoga staža počevši od 1. ožujka svake godine).
15. Po shvaćanju suda na ovaj je način suđeno u okviru tužbenog zahtjeva jer je posve izvjesno da su bruto iznosi koji se utvrde obračunom na neto iznose prema koeficijentu 3,9 manji od iznosa koje je zatražio tužitelj kao neto plaću prema koeficijentu 7,9.
16. Prema tvrdnji suda na identičan način je formulirana i izreka presude tog drugostupanjskog suda poslovnog broja Gž-624/12-10 od 10. travnja 2012. a tuženikova je revizija odbijena kao neosnovana presudom Vrhovnog suda Republike Hrvatske Revr-1005/12-7 od 16. rujna 2014.
16.1. U pobijanoj presudi se obračun plaće vrši na temelju koeficijenta složenosti poslova (3,9 – 3900 bodova) i dodatak od 0,5 posto za svaku navršenu godinu staža, kako je ugovoreno u članku 8. Ugovora o radu od 1996. Ovi parametri nisu ni sporni kao što je nesporna i vrijednost neto boda (0,72). Množenjem broja bodova sadržanih u koeficijentu 3,9 (3900 bodova) s vrijednošću neto boda od 0,72 posto dobiva se rezultat od 2.808,00 kuna koji množenjem s dodatkom od 0,5 posto godišnje za 38 godina staža do zaključno kraja veljače 2012. (19%) daje rezultat od 3.341,52 kuna i to je iznos neto plaće na dan 1. ožujka 2012. pa time i od 11. travnja 2012. (u tužiteljevom se slučaju godina dana u pogledu dodatka od 0,5 posto računa od 1. ožujka svake godine).
17. Ovako formuliranu izreku presude sud je našao određenom i provedivom, uz napomenu da je u skladu i s podacima iz potvrda nadležne Porezne uprave od 12. i 14. rujna 2018. (stranica 102 spisa), iz kojih proizlazi da je na temelju ovakve presude sastavljen obračun poreza i doprinosa iz plaće za tužitelja, doprinosa za mirovinsko osiguranje na temelju generacijske solidarnosti te predujam poreza i prireza na dohodak od nesamostalnog rada, dok iz sadržaja tužiteljevih podnesaka proizlazi da je Financijska agencija i postupila po prijedlogu za izravnu naplatu na temelju presude ovoga drugostupanjskog suda poslovnog broja Gž R-6/18 od 19. ožujka 2018. ispravljene rješenjem poslovnog broja Gž R-6/18 od 31. srpnja 2018.
17.1. Nadalje je sud napomenuo kako se tužiteljev zahtjev iz podneska od 30. ožujka 2015. nazvanog "dopuna tužbe" (stranice 438 do 442 spisa) odnosi na isplatu naknade plaće u točno određenim iznosima u rasponu od 6.845,35 kuna za travanj 2012. do 7.073,02 kuna za rujan 2014. i dio listopada 2014. u iznosu od 3.500,00 kuna. Svi su ti iznosi naznačeni u podnesku prije isticanja samog prijedloga izreke presude u kojem doista nisu ponovno istaknuti, međutim, po ocjeni drugostupanjskog suda to ne znači da tužbeni zahtjev nije dovoljno određen, budući da su u historijatu (činjeničnim navodima) podneska od 30. ožujka 2015., kojim je postavljen konačni tužbeni zahtjev za isplatu naknade plaće za razdoblje od 11. travnja 2012. do 15. listopada 2014., precizno navedeni svi iznosi te se iz cijelog podneska jasno i nedvosmisleno može zaključiti kako tužitelj zahtijeva da sud donese presudu kojom će tuženiku naložiti plaćanje upravo tih iznosa. Taj zaključak sud opravdava time što se ne radi o postupku u kojem sud donosi odluku otiskivanjem štambilja kao što je to slučaj kod donošenja rješenja o ovrsi, pa ni sam tužbeni zahtjev ne mora biti tako redigiran da se može integralno preuzeti u presudu.
17.2. Svaki drugačiji tretman tužiteljeva zahtjeva u pogledu stvarne osnove spora i sadržaja podneska od 30. ožujka 2015. u pogledu tužbenog zahtjeva predstavljao bi po shvaćanju suda nepotrebno formaliziranje i narušavanje načela pomoći nekim strankama, osobito radniku u radnom sporu.
18. Pravno shvaćanje na kojemu se temelji obrazloženje drugostupanjske presude nije pravilno.
19. Naznačeno pitanje se odnosi na odredbe ZPP koje glase:
-čl. 2. st. 1. ZPP: U parničnom postupku sud odlučuje u granicama zahtjeva koji su stavljeni u postupku.
-čl. 186. st. 1 ZPP: Tužba treba sadržavati određen zahtjev u pogledu glavne stvari i sporednih traženja, činjenice na kojima tužitelj temelji zahtjev, dokaze kojima se utvrđuju te činjenice, a i druge podatke koje mora imati svaki podnesak (članak 106.).
20. U primjeni navedenih odredaba Vrhovni sud RH je već zauzeo pravno shvaćanje u nizu svojih odluka, primjerice:
-Rev-71/2007:
„Međutim, opravdano tuženici prigovaraju da je drugostupanjski sud prekoračio tužbeni zahtjev - obvezavši ih na plaćanje zateznih kamata na dosuđeni iznos od 21.538,46 EUR i za razdoblje nakon 31. kolovoza 1995.
U parničnom postupku sud odlučuje u granicama stavljenog zahtjeva (čl. 2. st. 1. ZPP), a tužitelj je zatražio isplatu tih kamata zaključno do 31. kolovoza 1991. Prema tome, drugostupanjski sud je u tom pogledu prekoračio tužbeni zahtjev, čime je počinio apsolutno bitnu povreda odredaba parničnog postupka.
Zbog toga je u tom dijelu kojim je prekoračen tužbeni zahtjev, tj. naložena isplata kamata na navedeni iznos za razdoblje nakon 31. kolovoza 1995. pobijanu presudu valjalo ukinuti (čl. 396. ZPP) i odlučiti kao u toč. I. izreke ovog rješenja.“
-Rev-x-445/2011:
„U parničnom postupku sud odlučuje u granicama stavljenog zahtjeva (čl. 2. st. 1. ZPP). Ukoliko pak sud smatra da postavljeni tužbeni zahtjev nije jasan, trebao je pozvati tužiteljicu da ispravi tužbu, a u protivnom nije sam ovlašten ispravljati njezinu eventualnu grešku pri postavljanju tužbenog zahtjeva. Prema nalaženju ovog suda, tužbeni zahtjev određuje upravo iznos utužene glavnice (u ovom slučaju 103.035,94 kn), a ne pojedinačno razvrstani iznosi glavnice vezano za različit početak tijeka zateznih kamata.
Prema tome, u konkretnom slučaju je riječ o prekoračenju tužbenog zahtjeva pa je time, a suprotno stajalištu drugostupanjskog suda, počinjena apsolutno bitna povreda odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 2. toč. 12. ZPP.“
-Revr-750/18, donesenoj u ovom predmetu:
„8. Izreka presude mora biti jasna u pogledu glavne stvari i sporednih traženja. Kad je u pitanju presuda kojom sud odlučuje o novčanoj tražbini nalog za ispunjenje novčane tražbine mora sadržavati određen ili jasno odrediv iznos koji je tuženik dužan isplatiti, bez posebnih obračunavanja dugovanog iznosa na temelju promjenjivih parametara koji nisu sadržani u samoj izreci presude.
8.1. U ovom slučaju je izreka drugostupanjske presude nerazumljiva, uslijed čega nije moguće ispitati zakonitost pobijane presude, a sam tekst izreke je i u suprotnosti sa sadržajem tužbenog zahtjeva preciziranog u podnesku tužitelja od 31. ožujka 2011., dopunjenog podneskom od 31. ožujka 2015.
8.2. Tužitelj je podnio neurednu tužbu u pogledu dijela tužbenog zahtjeva kojim traži isplatu naknade plaće za razdoblje od 1. svibnja 2012. do 1. studenog 2014. Po nalogu suda tužitelj je "precizirao" tužbeni zahtjev podneskom od 31. ožujka 2011., dopunjenim podneskom od 31. ožujka 2015., kojim uz ostalo traži da sud naloži tuženiku vratiti tužitelja u radni odnos „uz isplatu plaće prema specifikaciji od 30. ožujka 2011. i dopune od 30. ožujka 2015. godine“. Time tužitelj nije udovoljio rješenju suda i nije uredio tužbu u pogledu novčanog zahtjeva u skladu s odredbom čl. 186. st. 1. ZPP kojim je propisan obvezatni sadržaj tužbe.
8.3. Naime u konačno „uređenoj“ tužbi tužbeni zahtjev za isplatu plaće glasi: „Tuženiku se nalaže …uz isplatu plaće prema specifikaciji od 30. ožujka 2011. i dopuni od 30. ožujka 2015….“
21. Unatoč tome što tužba nije bila uredna u pogledu dijela tužbenog zahtjeva, prvostupanjski sud je postupio po takvoj „ispravljenoj“ tužbi i odbio neodređen tužbeni zahtjev.
21.1. Drugostupanjski sud je pravilno našao da je takva izreka prvostupanjske presude nerazumljiva, odnosno da je u donošenju prvostupanjske presude počinjena bitna povreda odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 2. toč. 11. ZPP.
21.2. Međutim, tu bitnu povredu je drugostupanjski sud pokušao otkloniti tako što je ocijenio da u tužbeni zahtjev ulazi i sadržaj specifikacije priložen tužiteljevom podnesku od 31. ožujka 2015. iako specifikacija nije bila dio tužbenog zahtjeva nego tek prilog tužbi kao pomoćno sredstvo za obračun visine naknade plaće. Sudeći o takvom tužbenom zahtjevu drugostupanjski sud je presudom naložio tuženiku „isplatiti tužitelju D. G. na ime naknade plaće od 11. travnja 2012. do 15. listopada 2014. bruto iznos koji će se mjesečno odrediti odgovarajućim obračunom na neto iznos određen množenjem koeficijenta 3,9 s vrijednošću boda od 0,22 (39.329,08 kuna neto na dan 28. veljače 2007.) (…).
21.3. Citirana izreka dijela drugostupanjske presude je također nerazumljiva, pa je u tom dijelu i drugostupanjska presuda zahvaćena bitnom povredom odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 2. toč. 11. ZPP.
22. Pobijana presuda se temelji na pravnom shvaćanju koje nije podudarno ustaljenoj sudskoj praski revizijskog suda u navedenim odlukama. Pogrešno je shvaćanje drugostupanjskog suda da je ovlašten sam umjesto stranke formulirati tužbeni zahtjev na temelju podataka iz činjenične osnove tužbe (iz podnesaka od 30. ožujka 2011. i 30. ožujka 2015.) uz kombinaciju odredbe čl. 8. Ugovora o radu sklopljenog između stranaka 1996., sve kako bi činidba iz tužbenog zahtjeva, odnosno iz presude, bila barem odrediva, a potom i provediva u ovršnom postupku. Što se pak tiče zateznih kamata prema sadržaju tužbe iz navedenih podnesaka tužitelja zatezne kamate nisu navedene niti u tužbenom zahtjevu niti u činjeničnom supstratu tužbe.
23. Drugostupanjskom sudu je na navedenu bitnu povredu odredaba postupka već bilo ukazano u citiranom ukidnom rješenju revizijskog suda Revr-750/18 od 6. srpnja 2021., no taj sud je ostao kod shvaćanja o širim pravima suda glede granice odlučivanja u parničnom postupku, bez obzira na izričita ograničenja navedena u odredbi čl. 2. st. 1. uvezi s čl. 186. st. 1. ZPP.
24. Na opisani način je u donošenju drugostupanjske presude počinjena bitna povreda odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 2. toč. 12. ZPP, koja je rezultirala i bitnom povredom odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 2. toč. 11. ZPP, jer je izreka presude suprotna sadržaju tužbenog zahtjeva.
25. Stoga je valjalo po čl. 394. st. 1. ZPP ukinuti drugostupanjsku presudu i predmet vratiti na ponovno suđenje drugom vijeću drugostupanjskog suda.
26. Na temelju odredbe čl. 166. st. 4. ZPP ostavljeno je da se o troškovima parničnog postupka u povodu revizije odluči u konačnoj odluci o parničnim troškovima.
Ivan Vučemil, v.r.