Poslovni broj: 28 P-938/2019-10

 

           

 

    Republika Hrvatska

Općinski sud u Varaždinu

Varaždin, Braće Radić 2

Poslovni broj: 28 P-938/2019-10

 

 

R E P U B L I K A   H R V A T S K A

 

 

R J E Š E N J E

 

 

              Općinski sud u Varaždinu, po sutkinji toga suda Ani Lazić, u pravnoj stvari tužitelja R. V. iz D. K., OIB: …, zastupanog po punomoćniku F. Š., odvjetniku iz V., protiv tuženika R. A. d.d., Z., OIB: …., zastupanog po punomoćnicima odvjetnicima iz Odvjetničkog društva G. & G. d.o.o. iz Z., radi isplate, 7. ožujka 2023.

 

r i j e š i o   je

 

              I. Odbija se prigovor mjesne nenadležnosti Općinskog suda u Varaždinu za postupanje u ovom predmetu istaknut u odgovoru na tužbu od strane tuženika R. A. d.d., kao neosnovan.

 

              II. Po pravomoćnosti ovog rješenja nastavit će se daljnje postupanje po ovom predmetu od strane ovog suda.

 

Obrazloženje

 

              1. Tužitelj je podnio ovome sudu tužbu protiv tuženika na temelju zaključenog Ugovora o kreditu broj 318-50-3182782 sklopljenog između tužitelja kao korisnika i tuženika kao kreditora 8. srpnja 2005. u V., kojim je tuženik kao kreditor tužitelju kao korisniku kredita na raspolaganje stavio iznos od 123.000,00 CHF u kunskoj protuvrijednosti. Tužitelj tužbom traži utvrđenje ništetnim ugovornih odredaba o jednostrano promjenjivoj kamatnoj stopi i odredaba kojima su glavnica i kamata vezane uz valutu CHF te traži povrat više plaćenog iznosa od 81.102,99 kn.

 

              2. Povodom tužbe tužitelja sud je dostavio istu na odgovor tuženiku u smislu odredbe iz članka 284. stavak 1. i članka 285. stavak 2. Zakona o parničnom postupku ("Narodne novine" broj  53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 2/07, 84/08, 96/08, 57/11, 25/13, 89/14; dalje: ZPP).

 

              3. Tuženik je dao pravovremeno odgovor na tužbu 20. travnja 2022., prije svega, ističući prigovor mjesne nenadležnosti Općinskog suda u Varaždinu, jer su stranke ugovorile mjesnu nadležnost suda u mjestu sjedišta kreditora, što da proizlazi iz članka 12. navedenog Ugovora o kreditu (pri čemu sud nalazi da se radi o očitoj omašci u pisanju budući da je nadležnost ugovorena u č. 13. ugovora o kreditu). Stoga, s obzirom na to da je sjedište tuženika u Z., smatra da je za rješavanje ovog spora mjesno i stvarno nadležan Općinski građanski sud u Z. Ujedno se poziva na sudsku praksu vezanu za rješavanje toga pitanja.

 

              4. Tužitelj je podneskom od 27. svibnja 2022. osporio istaknuti prigovor mjesne nenadležnosti navodeći da se na konkretni postupak imaju primijeniti odredbe Zakona o potrošačkom kreditiranju prema kojim odredbama potrošač može pokrenuti postupak pred sudovima mjesta gdje potrošač ima prebivalište, a odstupanje je dozvoljeno samo u skladu sa sporazumom sklopljenim prema uvjetima navedenim u st. 4. članka 19. l toga zakona pri čemu je osnovni takav uvjet da je sporazum sklopljen nakon nastanka spora. Ističe da se radi o specijalnom propisu koji isključuje primjenu ugovorne nadležnosti iz osnovnog ugovora o kreditu, odnosno da isti treba primijeniti prije odredbi Zakona o parničnom postupku. Osim toga, tužitelj navodi i kako je odredba o ugovorenoj mjesnoj nadležnosti iz čl. 12. predmetnog ugovora o kreditu nejasna u smislu članka 320. Zakona o obveznim odnosima jer se u istoj navodi da je u slučaju spora nadležan sud u mjestu sjedišta kreditora, a pri tom mjesto sjedišta nije navedeno, radi čega bi se ista trebala tumačiti u korist stranke koja nije sastavljala ugovor. Pored toga, navodi da u potpisu i pečatu kreditora u ugovoru o kreditu stoji naziv tuženika, Podružnica V., a kako je spor proizašao iz poslovanja poslovne jedinice tuženika, smatra da i iz toga proizlazi da je mjesno nadležan ovaj sud sukladno odredbama iz čl. 52. i 59. ZPP-a.

 

              5. Ovaj sud smatra da je istaknuti prigovor mjesne nenadležnosti Općinskog suda u Varaždinu neosnovan.

 

              6. Naime, iako su se stranke ugovorom o kreditu sporazumjele da je u slučaju spora nadležan sud u sjedištu kreditora, ovdje tuženika, sukladno odredbi iz čl. 49. Zakona o zaštiti potrošača ("Narodne novine" 79/07, 125/07, 79/09, 89/09, 113/19, 78/12, 56/13 i 41/14-dalje ZZP), koji zakon implementira, za Republiku Hrvatsku kao članicu Europske unije, obvezujuću smjernicu 93/13 Europske ekonomske zajednice o nepoštenim ugovornim odredbama potrošačkih ugovora, i koji sadrži identične odredbe kao i članak 81. Zakona o zaštiti potrošača ("Narodne novine" broj 96/03), koji je bio na snazi u vrijeme sklapanja predmetnog ugovora, ugovorna odredba o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo te koja je suprotna načelu savjesnosti i poštenja uzrokuje znatnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača je nepoštena ugovorna odredba. Smatra se da se o pojedinoj ugovornoj odredbi nije pojedinačno pregovaralo, ako je tu odredbu unaprijed formulirao trgovac, zbog čega potrošač nije imao utjecaja na njezin sadržaj, a osobito ako je riječ o odredbi unaprijed formuliranog ugovora trgovca. Prema članku 50. točki 19. ZZP-a (članak 82. Zakona o zaštiti potrošača "Narodne novine" broj 96/03) ugovorne odredbe koje bi se, uz ispunjenje pretpostavki iz članka 49. mogle smatrati nepoštenima je i odredba kojom se otežava pravo potrošača da prava iz ugovora ostvari pred sudom. Prema članku 51. ZZP-a (članak 83. Zakona o zaštiti potrošača "Narodne novine" broj 96/03), prilikom ocjene je li određena ugovorna odredba poštena uzimat će se u obzir priroda proizvoda ili usluge koje predstavljaju predmet ugovora, sve okolnosti prije i prilikom sklapanja ugovora, ostale ugovorne odredbe kao i neki drugi ugovor koji, s obzirom na ugovor koji se ocjenjuje, predstavlja glavni ugovor. Iz odredbe članka 55. stavka 1 ZZP-a (članak 87. Zakona o zaštiti potrošača "Narodne novine" broj 96/03) proizlazi da je nepoštena odredba ugovora ništetna odredba.

 

              7. Kako iz stanja spisa proizlazi, predmetni ugovor o kreditu nedvojbeno je sklopljen na unaprijed formuliranom obrascu tuženika, te se sukladno opisanim odredbama Zakona o zaštiti potrošača smatra da se radi o unaprijed sastavljenim ugovornim odredbama o kojima stranke nisu pojedinačno pregovarale te da tužitelj nije imao nikakav utjecaj na sadržaj istih. Primjenom sporne odredbe u slučaju da se parnični postupak provodi pred Općinskim građanskim sudom u Z., čija mjesna nadležnost proizlazi iz sklopljenog ugovora, koji je od adrese prebivališta tužitelja udaljen cca 80,00 km, tužitelju, odnosno njegovom punomoćniku, zasigurno bi nastali dodatni troškovi i izazvali potrebu ulaganja dodatnog vremena, dok se isto ne bi odnosilo i na tuženika jer je njegovo sjedište u Z. Isto bi vrijedilo i u slučaju da je tužitelj angažirao odvjetnika u Z. jer bi tužitelj očekivano imao dodatni trošak dolaska u Z. radi sklapanja ugovora o zastupanju, konzultacija s istim ili bi pak punomoćnik imao dodatni trošak dolaska u V. Stoga bi ugovorena mjesna nadležnost mogla tužitelja odvratiti od ostvarivanja njegovih prava pred sudom, odnosno u svakom slučaju, otežala bi tužitelju da ostvari svoja prava iz ugovora pred sudom.

 

8. Sud Europske unije je u presudi od 27. lipnja 2000., u spojenim predmetima C-240/98 do C-244/98 – Océano Grupo Editorial SA protiv Rocío Murciano Quintero te Salvat Editores SA protiv José M. Sánchez Alcón Prades i dr., zaključio da se ugovorna odredba o prorogaciji nadležnosti u potrošačkom ugovoru kojom je ugovorena isključiva nadležnost suda u mjestu glavnog mjesta poslovanja prodavatelja ili dobavljača treba smatrati nepoštenom u smislu članka 3. Direktive ako se o toj odredbi nije pojedinačno pregovaralo te ako suprotno načelu savjesnosti i poštenja uzrokuje znatnu ravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača. Sukladno citiranoj odluci Suda Europske unije zaštita potrošača propisana Direktivom uključuje mogućnost da nacionalni sud, prilikom odlučivanja jesu li nacionalni sudovi nadležni za raspravljanje određenog tužbenog zahtjeva, ocijeni odredbu ugovora, kojeg razmatra, nepoštenom, a presudio je i da obveza tumačenja nacionalnih odredbi u skladu s Direktivom zahtijeva da nacionalni sud prednost dade tumačenju koje omogućuje da se sud, čija je nadležnost prorogirana nepoštenom ugovornom odredbom, po službenoj dužnosti oglasi nenadležnim.

 

9. Prema tome, uzimajući u obzir sve okolnosti prilikom sklapanja ugovora, u konkretnoj situaciji, stav je ovoga suda da navedena odredba o ugovorenoj mjesnoj nadležnosti predstavlja nepoštenu ugovornu odredbu o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo i koja je sastavljena unaprijed od strane tuženika u cilju da se nadležnost za sve sporove iz ugovora odredi kod suda njegova sjedišta čime bi tuženik imao bitno manje troškove u odnosu na tužitelja, koji bi, uzevši u obzir udaljenost mjesta prebivališta tužitelja od suda čija je nadležnost ugovorena, bio izložen većim troškovima i značajnom gubitku vremena, pa je time takva odredba ugovora uzrokovala znatnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu tužitelja. Primjenom članka 55. ZZP-a (članak 87. Zakona o zaštiti potrošača "Narodne novine" broj 96/03)  takva nepoštena odredba ujedno je i ništetna. Napominje se da su isti stav zauzeli i Županijski sud u Rijeci u svojoj odluci broj: Gž -2066/17-2, Županijski sud u Varaždinu u svojoj odluci broj: Gž-859/2019-2 od 10. svibnja 2019., te Županijski sud u Vukovaru u svojoj odluci broj: Gž -284/2020-2 od 28. svibnja 2020.

 

10. Slijedom navedenog, proizlazi da među strankama nije sklopljena valjana prorogacijska klauzula u smislu odredbi članka 70. ZPP-a.

 

11. Prema odredbi članka 2. stavak 1. točka 1. Zakona o potrošačkom kreditiranju („Narodne novine” broj 75/09., 112/12., 143/13., 147/13., 9/15., 78/15., 102/15. i 52/16. - dalje ZPK), potrošač je fizička osoba koja u transakcijama obuhvaćenima tim Zakonom djeluje izvan poslovne djelatnosti ili slobodnog zanimanja, dok je ugovor o kreditu, u smislu toga Zakona, ugovor u kojem vjerovnik odobrava ili obećava odobriti potrošaču kredit u obliku odgode plaćanja, zajma ili slične financijske nagodbe, osim ugovora o trajnom pružanju usluge ili isporuke proizvoda iste vrste kada potrošač plaća za takve usluge ili proizvode tijekom cjelokupne njihove isporuke u obliku obroka. Prema odredbi članka 19.l stavak 1. ZPK, u sporovima koji nastanu u vezi s ugovorom o kreditu potrošač može pokrenuti postupak protiv druge ugovorne strane bilo pred sudovima države u kojoj druga ugovorna strana ima sjedište, ili, neovisno o sjedištu druge ugovorne strane, pred sudovima mjesta gdje potrošač ima prebivalište, što je lex specialis u odnosu na odredbe ZPP.

 

12. Kako ova odredba uređuje nadležnost sudova, njezina primjena ne ovisi o tome kad je nastao ugovor u vezi s kojim nastane spor, već o tome kad je postupak pred sudom pokrenut, a ovaj postupak je pokrenut 11. lipnja 2019., dakle nakon stupanja na snagu navedene odredbe (30. rujna 2015.). Stoga u konkretnom slučaju nema mjesta primjeni odredbe članka 46. stavak 1. ZPP o opće mjesnoj nadležnosti suda, već je potrebno primijeniti odredbu članka 19. l stavak 1. ZPK (tako i Vrhovni sud u odluci Gr1 - 143/2019 od 11. prosinca 2019.).

 

13. Radi svega navedenog prigovor tuženika odbijen je kao neosnovan.

 

U Varaždinu, 7. ožujka 2023.

 

            Sutkinja

            Ana Lazić

                                                                                                                                           

 

 

 

 

Uputa o pravnom lijeku:

Protiv ovog rješenja nezadovoljna stranka može u roku od 15 dana po dostavi rješenja izjaviti žalbu. Žalba se podnosi putem ovog suda, a o žalbi odlučuje nadležni Županijski sud.

 

Dostaviti:

1. Tužitelj po punomoćniku F. Š., odvjetniku iz V.

2. Tuženik po punomoćnicima iz Odvjetničkog društva G. & G. d.o.o. iz Z.