1

                            Poslovni broj 5 Gž-4069/2022-2

 

 

Republika Hrvatska

Županijski sud u Zagrebu

Trg Nikole Šubića Zrinskog 5

 

Poslovni broj 5 Gž-4069/2022-2

 

 

 

U   I M E   R E P U B L I K E   H R V A T S K E

 

P R E S U D A

 

 

Županijski sud u Zagrebu, kao sud drugog stupnja, u vijeću sastavljenom od sudaca toga suda Jasenke Grgić, predsjednice vijeća, Ksenije Grgić članice vijeća i sutkinje izvjestiteljice i Sabine Dugonjić, članice vijeća, u pravnoj stvari tužitelja M. R., OIB…, iz A., P., zastupanog po punomoćnici K. A., odvjetnici u Z., protiv tuženika Z. b. d.d., OIB… iz Z., zastupanog po punomoćnici M. K. K., odvjetnici u Odvjetničkom društvu P. & P. iz Z., radi utvrđenja ništetnosti i isplate, odlučujući o žalbi tuženika protiv presude Općinskog građanskog suda u Zagrebu, poslovni broj P-6919/19-26 od 15. srpnja 2022., ispravljene rješenjem istog suda, poslovni broj P-6919/19-30 od 24. kolovoza 2022., u sjednici vijeća održanoj dana 7. ožujka 2023.,

 

 

p r e s u d i o   j e

 

Odbija se kao neosnovana žalba tuženika i potvrđuje presuda Općinskog građanskog suda u Zagrebu, poslovni broj P-6919/19-26 od 15. srpnja 2022., ispravljena rješenjem istog suda, poslovni broj P-6919/19-30 od 24. kolovoza 2022., u pobijanom dijelu pod toč. I., III. i IV. izreke, te u dijelu toč. V. izreke kojim nije prihvaćen zahtjev tuženika za naknadu parničnog troška preko dosuđenog iznosa.

 

 

Obrazloženje

             

1. Prvostupanjskom presudom utvrđene su ništetnim i bez pravnog učinka odredbe Ugovora o kreditu broj 3211079230 sklopljenog između tužitelja i tuženika 15. listopada 2007., a solemniziranog 24. listopada 2007. kod javnog bilježnika J. Z. iz Z., pod brojem OV-23755/2007 i to:

- dio odredbe čl. 2. navedenog Ugovora u dijelu u kojem je ugovoreno da je redovna kamatna stopa je tijekom postojanja obveze po tom Ugovoru promjenjiva u skladu s promjenama tržišnih uvjeta, a temeljem Odluke o kamatnim stopama Zagrebačke banke d.d.",

- dio odredbe čl. 7. navedenog Ugovora u kojem je ugovoreno da za slučaj izmjene promjenjive redovne kamatne stope u skladu s Odlukom o kamatnim stopama Kreditora Korisnik kredita pristaje da Kreditor povisi ili snizi iznos anuiteta/rate iz prethodnog stavka te se obvezuje plaćati tako izmijenjene anuitete/rate, te

- dio odredbe čl. 23. C navedenog Ugovora u kojem je ugovoreno da korisnik kredita može izvršiti prijevremenu konačnu otplatu kredita uz plaćanja naknade prema Odluci o Tarifi naknada za usluge Kreditora, odnosno općim uvjetima poslovanja Kreditora važećim u trenutku prijevremene otplate (toč. I. izreke). Odbijen je kao neosnovan dio tužbenog zahtjeva za utvrđenje ništetnosti preko dosuđenog iznosa iz točke I. izreke (toč. II. izreke). Naloženo je tuženiku isplatiti tužitelju iznos od 11.381,34 kuna zajedno sa zakonskom zateznom kamatom pobliže razvrstanim u toč. III. izreke. Naloženo je tuženiku isplatiti tužitelju iznos od 3.904,99 kn sa zakonskom zateznom kamatom tekućom od 27. srpnja 2013. do isplate (toč. IV. izreke). Naloženo je tužitelju naknaditi tuženiku trošak parničnog postupka u iznosu od 2.509,81 kn sa zateznom kamatom tekućom od 15. srpnja 2022. do isplate (toč. V. izreke).

Utvrđeno je da je tužba tužitelja povučena za iznos od 64.713,67 kn, odnosno u dijelu u kojem je prvotno postavljeni tužbeni zahtjev u iznosu od ukupno 80.000,00 kn podneskom tužitelja od 17. rujna 2021. smanjen na iznos od ukupno 15.286,33 kn.

 

2. Protiv dijela navedene presude pod toč. I., III., IV. i dijela toč. V. izreke kojim nije prihvaćen njegov zahtjev za naknadu parničnog troška preko dosuđenog iznosa, žabu je podnio tuženik iz svih žalbenih razloga predviđenih odredbom čl. 353. st. 1. Zakona o parničnom postupku („Narodne novine", br. 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 2/07, 84/08, 123/08, 57/11, 148/11, 25/13, 28/13, 89/14 – Odluka USRH, 70/19 i 80/22 - dalje: ZPP) uz prijedlog da se presuda preinači i tužbeni zahtjev odbije uz naknadu parničnog troška, ili da se ukine i predmet vrati prvostupanjskom sudu na ponovno suđenje, uz naknadu troškova žalbe.

 

3. Žalba je neosnovana.

 

4. Predmet spora je zahtjev tužitelja za utvrđenje da su ništetne i bez pravnog učinka odredbe ugovora o potrošačkom kreditu u kojemu je ugovorena promjenjiva kamatna stopa za valutu EUR i izmjena redovne kamatne stope prema odluci kreditora i u djelu kojim je ugovorena mogućnost prijevremene konačne otplate kredita uz plaćanje naknade, kao i zahtjev za povrat preplaćenih iznosa kredita i plaćenog iznosa naknade zbog prijevremene otplate kredita.

 

5. U postupku nije bilo sporno da su tužitelj kao korisnik kredita i tuženik kao kreditor sklopili Ugovor o kreditu broj 3211079230 dana 15. listopada 2007., temeljem kojega je tužitelju odobren kredit u iznosu od 64.000,00 EUR u kunskoj protuvrijednosti po srednjem tečaju HNB na dan isplate kredita s rokom otplate od 30 godina. Također nije sporno da je u čl. 2. ugovorena promjenjiva redovna kamatna stopa u iznosu od 6,15 % godišnje u skladnu s Odlukom o kamatnim stopama tuženika, a u čl. 23. ugovorena mogućnost prijevremene otplate kredita uz plaćanje naknade prema Odluci o Tarifi naknada za usluge kreditora, odnosno Općim uvjetima poslovanja kreditora u trenutku prijevremene otplate. Nije sporno da je tužitelj prijevremeno otplatio predmetni kredit. Sporna je aktivna legitimacija, osnovanost tužbenog zahtjeva i prigovor zastare.

 

6. Iz utvrđenja prvostupanjskog suda u bitnome proizlazi:

- da je tužitelj aktivno legitimiran u ovom postupku kao korisnik kredita i obveznik otplate kredita tuženiku po predmetnom Ugovoru o kreditu;

- da se radi o potrošačkom ugovoru, jer je tužitelj kredit podigao radi kupnje stana u kojem je živio, što proizlazi i iz čl. 6. Ugovora, a ne za obavljanje obrta ili radi davanja u zakup ili najam;

- da sporna odredbe čl. 2. Ugovora o kreditu kojom je bila ugovorena promjenjiva kamatna stopa na dan sklapanja ugovora iznosila 6,15% godišnje lako uočljiva i jasna, no nije određena, odnosno odrediva u smislu odredbe čl. 269. st. 2. Zakona o obveznim odnosima („Narodne novine“, broj 35/05, 41/08, 125/11, 78/15 i 29/18 – dalje: ZOO) i da tuženik nije dokazao da se prilikom sklapanja ugovora o toj odredbi pojedinačno pregovaralo;

- da iz sadržaja predmetnog Ugovora o kreditu ne proizlazi da je tužitelj prilikom sklapanja ugovora bio upoznat s Općim uvjetima poslovanja Banke, niti da mu je bio uručen primjerak tih Općih uvjeta, a da iz njegova iskaza proizlazi da se kamatna stopa tijekom otplate kredita nekoliko puta povećavala, na što nije imao nikakvog utjecaja, niti ga je banka upozorila na mogućnost takvog povećanja kamatne stope, kao i da prilikom sklapanja ugovora nije mogao pregovarati s tuženikom niti o ničemu, pa tako niti o spornoj odredbi o promjenjivoj kamatnoj stopi, jer se radilo o tipskom unaprijed formuliranom ugovoru, koji je imao oznaku šifra namjene 074,;

- da je općenita formulacija sporne odredbe o promjenjivoj kamatnoj stopi (čl. 2.) nije bila u skladu s općim načelima obveznog prava, jer je tužitelj kao potrošač od samoga početka ugovornog odnosa bio doveden u neravnopravan položaj u odnosu na tuženika (banku) kao trgovca, jer mu je bila poznata samo visina kamatne stope na dan sklapanja ugovora, ali nije mogao znati zašto i temeljem čega će mu se kamatna stopa ubuduće kretati, jer je tuženik samostalno i jednostrano mijenjao kamatnu stopu tijekom otplate kredita, te sporna odredba nije bila određena, niti odrediva, niti je sadržavala definirane i jasne parametre za primjenu kamatne stope koji bi bili razumljivi i jasni prosječnom potrošaču;

- da je i sporna odredba čl. 23 C Ugovora o kreditu također sastavljena na tipičnom formulacijskom obrascu ugovora, unaprijed sastavljenim od strane banke, a prema kojoj korisnik može izvršiti prijevremenu otplatu kreditu uz plaćanje naknade prema Odluci o Tarifi naknada za usluge kreditora, odnosno općim uvjetima poslovanja kreditora važećim u trenutku prijevremene otplate kredita, time da u ugovoru nije navedeno od čega se navedena naknada sastoji, nije bila navedena njezina visina, niti je tuženik dokazao da se istoj pojedinačno pregovaralo i da je tužitelj bio upoznat s odredbama Tarife i da mu je ona bila uručena prilikom sklapanja ugovora;

- da je tužitelj 27. srpnja 2013. prijevremeno otplatio kredit i platio naknadu za prijevremenu otplatu kredita u iznosu od 3.904,99 kn;

- da su sporne odredbe čl. 6. i 23 C Ugovora o kreditu nepoštene, a time i ništave temeljem odredbe čl. 87. st. 1. i 49., te odredbi čl. 47. i 279. ZOO;

- da petogodišnji zastarni rok kod restitucijskog zahtjeva počinje teći od dana pravomoćnosti sudske odluke kojom je utvrđena ili na drugi način ustanovljena ništetnost, zbog čega potraživanje tužitelja nije u zastari;

- da je financijskim vještačenjem utvrđeno da visina potraživanja tužitelja koja proizlazi iz razlike u ratama koje je tužitelj platio promjenom promjenjive kamatne stope u odnosu na početno ugovorenu kamatnu stopu iznosi 11.381,34 kn, te

- da se tužitelj u ovoj parnici ovlašten pozivati na utvrđenja iz kolektivnog spora, odnosno odluku Trgovačkog suda Republike Hrvatske, poslovni broj P-1401/12 u pogledu ništetnosti odredbe o promjenjivoj kamatnoj stopi primjenjuju i da u svakom slučaju dokazi do primjene odredbi čl. 138.a Zakona o zaštiti potrošača („Narodne novine“, broj 79/07, 125/07, 75/09, 89/09 i 133/09 – dalje: ZZP), odnosno čl. 118. ZZP („Narodne novine“, broj 114/14, 110/15 i 14/19 – dalje: ZZP/14) i čl. 502.c ZPP, u vezi čl. 3-4., 269., 272. i 323. ZOO. 

 

7. Na temelju tako utvrđenih činjenica, a polazeći od utvrđenja da su sporne ugovorne o promjenjivoj kamatnoj stopi i plaćanju naknade u slučaju prijevremene otplate kredita nepoštene i da su prouzročile znatnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu tužitelja kao potrošača, prvostupanjski sud zaključuje da su iste ništave u smislu odredbe čl. 81., 87. st. 1. ZZP, čl. 3.-4., 269., 270. i 272. ZOO, te Direktive Vijeća 93/13/EEZ od 5. travnja 1993. o nepoštenim odredbama u potrošačkim ugovorima (Sl. I. EZ 1993 L 95/29), te nalaže tuženiku da temeljem tih ništetnih odredbi sukladno odredbi čl. 323. ZOO isplatiti tužitelju razliku preplaćenih iznosa kredita koje je primio temeljem ništetne odredbe o promjenjivoj kamatnoj stopi u iznosu od 11.381,34 kn sa pripadajućim zateznim kamatama (čl. 1111. st. 1. i 1115. ZOO), kao i plaćeni iznos naknade za prijevremenu otplatu kredita u iznosu od 3.904,99 kn sa zateznim kamatama od dana plaćanja iste 27. srpnja 2013. do isplate, te presuđuje kao u izreci pobijane presude.

 

8. Ispitujući pobijanu presudu i postupak koji mu je prethodio nije uočeno da bi bile počinjene bitne povrede odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 2. ZPP na koje ovaj sud u smislu odredbe čl. 365. st. 2. ZPP pazi po službenoj dužnosti, pa tako niti ona iz čl. 354. st. 2. toč. 11. ZPP na koju određeno u žalbi ukazuje žalitelj. Presuda sadrži jasne i valjane razloge o odlučnim činjenicama, a izreka je razumljiva i ne proturječi sama sebi, niti razlozima presude, te nije osnovan ovaj žalbeni razlog. Neosnovani su navodi žalbe da je izreka presude nerazumljiva pod toč. III. i da nije moguće ispitati kondemnatorni zahtjev, jer je tužitelj nakon provedenog financijskog vještačenja podneskom od 17.9.2021. (list 153-154 spisa) konačno specificirao tužbeni zahtjev na način da od tuženika potražuje isplatu iznosa od 11.381,34 kn, dakle upravo onaj iznos glavnice koji je vještačenjem i utvrđen da predstavlja razliku preplaćenih iznosa kredita zbog promjenjive kamatne stope, dok okolnost da je isplatu zateznih kamata na pojedine mjesečne iznose zatražio u iznosima koji su manji od mjesečnih iznosa utvrđenih vještačenjem, ne čini izreku presude nerazumljivom, niti je ona na štetu žalitelja. Pogrešku koju je sud prvog stupanja učinio prilikom pisanja presude u toč. II. izreke kada je iza riječi „dosuđenog“, omaškom naveo „iznosa“, otklonjena je rješenjem o ispravku od 24.8.2022. sukladno odredbi čl. 342. ZPP.

 

9. Sud prvog stupnja pravilno je i potpuno utvrdio činjenično stanje odlučno za pravilnu primjenu materijalnog prava, te nije ostvaren žalbeni razlog pogrešno i nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja koji žalitelj ističe u žalbi (čl. 355. ZPP).

 

10. Nije ostvarena niti bitna povreda odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 1., u vezi čl. 8. ZPP, jer je prvostupanjski sud pravilno ocijenio sve dokaze i na temelju valjane ocjene izvedenih dokaza pravilno je odlučio o tužbenom zahtjevu.

 

11. Pogrešno smatra žalitelj da je tužitelj tužbom morao obuhvatiti i založnog dužnika V. K. u smislu odredbe čl. 201. ZPP i da je tužba zbog toga nepodobna za raspravljanje. U konkretnom slučaju kredit je u cijelosti otplaćen, a kondemnatorni restitucijski zahtjev postavio je samo tužitelj kao korisnik kredita, koji ga je u cijelosti i otplatio. Zbog toga tužitelj i založni dužnik nemaju svojstvo nužnih suparničara i založni dužnik nije morao biti stranka u ovom postupku.

 

12. Tužitelj se u tužbi pozvao na pravne učinke presude Trgovačkog suda u Zagrebu, poslovni broj P-1401/12 od 4. srpnja 2013., (koja je djelomično potvrđena presudom Visokog trgovačkog suda u Zagrebu, poslovni broj Pž-7129/13 od 13. lipnja 2014. i potvrđena presudom Vrhovnog suda Republike Hrvatske, poslovni broj Revt-249/14-2 od 9. travnja 2015.) donesene u postupku po tužbi Potrošača – Hrvatskog saveza udruge za zaštitu potrošača, kojom je utvrđeno da su banke, među kojima i tuženik zaključujući u razdoblju od 10.09.2003. godine do 06.08.2007. godine povrijedile kolektivne interese i prava potrošača korisnika kredita sklapanjem ugovora o kreditu, koristeći u njima nepoštene i ništetne ugovorne odredbe ugovaranjem redovne kamatne stope koja je tijekom postojanja ugovorne obveze promjenjiva u skladu s Odlukom banke, o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo i koja je kao takva ništava, a sve suprotno odredbama čl. 81., 82. i 90. Zakona o zaštiti potrošača iz 2003. („Narodne novine“, broj 96/03 – dalje: ZZP/03) i odredbama tada važećeg Zakona o zaštiti potrošača („Narodne novine“, broj 79/07, 125/07, 75/09, 89/09 i 133/09 – dalje: ZZP) i to čl. 96. i 97. toga Zakona, kao i protivno odredbama Zakona o obveznim odnosima („Narodne novine “ broj 35/05, 41/08, 125/11 i 78/15 – dalje: ZOO).

 

13. Naime, iz presude Vrhovnog suda Republike Hrvatske, poslovni broj Revt-249/14-2 od 9. travnja 2015. proizlazi kako nije sporno da su odredbe u ugovorima o kreditu koje su sklapane u spornom razdoblju, a odnosile su se na ugovornu kamatu i promjenjivu kamatnu stopu bile uočljive i razumljive, ali nisu bile razumljive, jer je na temelju ugovornih odredbi tužitelj kao potrošač jedino znao kolika je visina kamatne stope na dan sklapanja ugovora o kreditu, dok nije mogao procijeniti kolika će kamata biti u budućem kreditnom razdoblju, radi čega je ista stopa bila neodređena i neodrediva.

 

14. Premda je pogrešno stajalište prvostupanjskog suda da se učinci navedenih presuda donesenih u kolektivom sporu Udruge Franak odnose automatski i na tužitelja, koji je bio korisnik kredita u EUR-ima, u navedenim je odlukama postavljen standard za ocjenu nepoštenosti po odredbama ZZP/03.

 

15. Naime, u vrijeme zaključenja Ugovora o kreditu na snazi je bio ZZP/03 koji u čl. 81. st. 1. propisuje da se ugovorna odredba o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo smatra nepoštenom, ako, suprotno načelu savjesnosti i poštenja, uzrokuje značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača, dok se prema st. 2. istog članka smatra da se o pojedinačnoj ugovornoj odredbi nije pojedinačno pregovaralo, ako je ta odredba bila unaprijed formulirana od strane trgovca, te zbog toga potrošač nije imao utjecaja na njezin sadržaj, poglavito ako se radi o odredbi unaprijed formuliranog standardnog ugovora trgovca. Stavkom 81. st. 4. istog članka propisano je da ako trgovac tvrdi da se o pojedinačnoj ugovornoj odredbi u unaprijed sastavljenom standardnom ugovoru pojedinačno pregovaralo, da je dužan to dokazati.

 

16. Prema odredbi čl. 87. st. 1. ZZP nepoštena ugovorna odredba je ništava, dok je st. 2. istog članka određeno da ništavost pojedine odredbe ugovora ne povlači ništavost i samog ugovora, ako on može opstati bez te odredbe. Smatra se da se o pojedinoj ugovornoj odredbi nije pojedinačno pregovaralo ako je ta odredba bila unaprijed formulirana od strane trgovca, te zbog toga potrošač nije imao utjecaja na njezin sadržaj, poglavito ako se radi o odredbi unaprijed formuliranog standardnog ugovora trgovca.

 

17. Pravilno je stajalište prvostupanjskog suda da unatoč činjenici da je ugovorna odredba o promjenjivoj kamatnoj stopi koja je na dan sklapanja ugovora o kreditu iznosila 6,15% bila jasna i lako uočljiva, da je tužitelj tek jednostranom odlukom banke, na koju nije imao nikakvog utjecaja, stavljen u neravnopravan položaj kao korisnik kredita u odnosu na banku (trgovca), a što je prouzročilo znatnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu tužitelja, te je na temelju tih utvrđenja pravilno i utvrdio da tuženik nije imao pravo jednostrano mijenjati kamatnu stopu na tražbine iz predmetnog ugovora o kreditu. Stoga je ugovorna odredba iz čl. 2. Ugovora o kreditu kojom se banci omogućuje jednostrano i samovoljno mijenjanje visine kamatne stope bez ikakvih jasnih parametara temeljem Odluke o kamatnoj stopi kreditora ništetna.

 

18. Za odluku o osnovanosti tužbenog zahtjeva odlučno je bilo utvrditi je li predmetni ugovor o kreditu sklopljen u razdoblju od 10.09.2003. godine do 06.08.2007. godine, je li ugovorena promjenjiva kamatna stopa mijenjana jednostranom odlukom banke, je li se o toj odredbi pojedinačno pregovaralo i je li predmetna odredba nejasna i/ili teško uočljiva i suprotna načelu savjesnosti i poštenja i je li uzrokovala znatni neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača.

 

19. Suprotno žalbenim navodima tuženika, iz sadržaja obrazloženja pobijane presude proizlazi da je sud prvog stupnja, premda to određeno ne navodi, detaljno i potpuno proveo navedeni test nepoštenosti sporne odredbe o promjenjivoj kamatnoj stopi i da je prilikom ocjene svih elemenata potrebnih za utvrđenje njezine valjanosti pravilno utvrdio da je predmetna odredba o jednostranoj promjeni kamatne stope iz predmetnog Ugovora o kreditu ništetna.

 

20. Tako je pravilno utvrdio da iako se radi o odredbi koja je jasna i lako uočljiva, ona je nerazumljiva, jer nisu jasni i razumljivi kriteriji po kojima će se vršiti promjena kamatne stope, jer su izostali bilo kakvi parametri o tome, što tu odredbu čini nerazumljivom i nejasnom.

 

21. Visina preplaćenih iznosa utvrđena je financijskim vještačenjem koje je sud prvog stupnja kao stručno i obrazloženo prihvatio u cijelosti. Jednako tako, materijalno pravo iz odredbi čl. 1111. i 1115. ZOO pravilno je primijenjeno kada je prihvaćen tužbeni zahtjev za isplatu iznosa od 11.381,34 kn sa zateznim kamatama tekućim od dana stjecanja do isplate, koji je tuženik stekao bez osnove na temelju ništetnih odredbi ugovora o kreditu, a ne od dana podnošenja tužbe, kako to neutemeljeno tvrdi žalitelj.

 

22. Nadalje je pravilno utvrđenje prvostupanjskog suda da je tužitelj »potrošač« u smislu odredbe članka 3. točke 2. ZZP/03, jer je kao fizička osoba, izvan eventualne profesionalne djelatnosti ili slobodnog zanimanja predmetni kredit podigao stambeni kredit radi kupnje stana u kojem je stanovao. Tuženik baš ničim tijekom postupka nije doveo u pitanje poziciju tužitelja kao potrošača, kojemu je i odobrio isplatu predmetnog kredita i kontrolirao njegovu namjenu, zbog čega su potpuno promašeni njegovi navodi žalbe kojima tužitelju osporava status potrošača.

 

23. U odnosu na ništetnost odredbe o naknadi za prijevremenu otplatu kredita, imajući u vidu da tuženik nikakvim dokazima nije osporio navode tužitelja da se o spornoj odredbi čl. 23. C Ugovora o kreditu nije pojedinačno pregovaralo, niti je dokazao da je tužitelja prilikom sklapanja kredita upoznao sa Tarifom naknade za usluge kreditora i obrazložio tužitelju od čega se navedena naknada konkretno sastoji, već da se i u odnosu na tu ugovornu odredbu radilo o tipskom unaprijed sastavljenom standardnom ugovoru o kreditu kojeg je tuženik sastavio, na koji tužitelj kao korisnik kredita nije mogao niti na koji način utjecati, i koja je protivno načelu savjesnosti i poštenja uzrokovala znatnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu tužitelja kao potrošača, te je pravilnom primjenom materijalnog prava iz odredbe čl. 87. st. 1. ZZP/03 i čl. 270. ZOO i ova odredba utvrđena nepoštenom, a time i ništetnom.

 

24 Kondikcijski zahtjev zastarijeva u općem zastarnom roku od pet godina, te je prvostupanjski sud pravilno odlučio da zastarni rok nije protekao. Naime, prema pravnom shvaćanju sa sjednice Građanskog odjela Vrhovnog suda Republike Hrvatske od 30. siječnja 2020., zastarni rok kod restitucijskog zahtjeva počinje teći od dana pravomoćnosti sudske odluke kojom je utvrđena ili na drugi način ustanovljena ništetnost ugovora. Kako je ništetnost spornih odredbi ugovora o kreditu utvrđena tek u ovom postupku, petogodišnji zastarni rok počinje teći od dana pravomoćnosti prvostupanjske presude. 

 

25. Odluka o troškovima postupka temelji se na odredbama čl. 154. st. 2. i 155. ZPP. Tuženik neosnovano žalbom pobija točku V. prvostupanjske presude u dijelu kojim nije prihvaćen njegov zahtjev za naknadu parničnog troška preko dosuđenog iznosa uz tvrdnju da su mu trebali biti priznati i troškovi sastava podnesaka od 5.5.2001., 30.12.2021. i 27.6.2022. Premda je tuženiku pobijanom presudom dosuđen parnični trošak razmjerno njegovu uspjehu u postupku, to je protivno pravnom shvaćanju koje je Sud Europske unije izrazio u predmetu C-244/19 u presudi od 16. srpnja 2020., u kojoj je na postavljeno prethodno pitanje, između ostaloga, odgovoreno da: „čl. 6. st. 1. i čl. 7. st. 1. Direktive 93/13 od 5. travnja 1993. o nepoštenim uvjetima u potrošačkim ugovorima (SL 1993., L95, str. 29.) (SL posebno izdanje na hrvatskom jeziku, poglavlje 15, svezak 12, str. 24.), te načelo djelotvornosti treba tumačiti na način da im se protivi sustav koji dopušta da dio postupovnih troškova snosi potrošač, ovisno o visini neosnovano plaćenih iznosa koji su mu vraćeni nakon utvrđenja ništavosti ugovorne odredbe zbog njezine nepoštenosti, s obzirom na to da takav sustav stvara znatnu prepreku koja potrošača može odvratiti od ostvarivanja prava na djelotvorni sudski nadzor eventualne nepoštenosti ugovornih odredaba, kako je dodijeljeno Direktivnom 93/13.“

 

26. Proizlazi dakle da se obvezivanje potrošača (tužitelja), koji je u cijelosti uspio u pogledu nepoštenosti spornih odredbi ugovora o kreditu, da naknadi parnični trošak tuženiku (trgovcu), protivi načelu djelotvornosti, jer ishod podjele troškova postupka koji ovisi samo o neosnovano plaćenim iznosima čiji se povrat nalaže, može potrošača odvratiti od ostvarenja navedenog prava. Stoga tuženik ne bi imao pravo na naknadu parničnog troška. No, kako ovaj drugostupanjski sud ne može preinačiti presudu na štetu stranke koja se žalila, ako je samo ona podnijela žalbu (čl. 374. ZPP), to odluka o troškovima postupka koji su dosuđeni tuženiku pod toč. V. izreke nije dirana.

 

27. No, s obzorom na citirano pravno shvaćanje izraženo u citiranoj presudi C-244/19 žalba tuženika ukazuje se neosnovanom u pobijanom dijelu kojim je odbijen njegov zahtjev za naknadu daljnjeg iznosa parničnog troška preko dosuđenog iznosa, jer je taj zahtjev protivan protivno načelu djelotvornosti.

 

28. Slijedom iznijetog, valjalo je temeljem odredbi čl. 368. st. 1. ZPP žalbu tuženika odbiti kao neosnovanu i potvrditi prvostupanjsku presudu u pobijanom dijelu.

 

 

U Zagrebu, 7. ožujka 2023.

 

     Predsjednica vijeća:

                                                                                                                                     Jasenka Grgić, v.r.