Pristupanje sadržaju
1
Poslovni broj: 5 Gž-3753/2022-2
Republika Hrvatska
Županijski sud u Zagrebu
Trg Nikole Šubića Zrinskog 5
Poslovni broj 5 Gž-3753/2022-2
U I M E R E P U B L I K E H R V A T S K E
P R E S U D A
Županijski sud u Zagrebu, kao sud drugog stupnja, u vijeću sastavljenom od sudaca toga suda Jasenke Grgić, predsjednice vijeća, Ksenije Grgić članice vijeća i sutkinje izvjestiteljice i Sabine Dugonjić, članice vijeća, u pravnoj stvari tužiteljice A. P. OIB… iz O., zastupane po punomoćniku D. M., odvjetniku u O., protiv tuženika Z. b. d.d., OIB… iz Z., zastupanog po punomoćnici M. K. K., odvjetnici u Odvjetničkom društvu P. & P. iz Z., radi utvrđenja ništetnosti i isplate, odlučujući o žalbi tuženika protiv presude Općinskog suda u Osijeku, poslovni broj P-203/2020-31 od 29. srpnja 2022., u sjednici vijeća održanoj dana 7. ožujka 2023.,
p r e s u d i o j e
Odbija se kao neosnovana žalba tuženika i potvrđuje presuda Općinskog suda u Osijeku, poslovni broj P-203/2020-31 od 29. srpnja 2022., u pobijanom dijelu toč. I., II. i IV. izreke.
Obrazloženje
1. Prvostupanjskom presudom utvrđena je ništetnom odredba čl. 6. Ugovora o kreditu broj 3210055068 od 29. lipnja 2007. sklopljenog između tuženika Z. b. d.d. kao kreditora i tužiteljice A. G., sada P., kao korisnice kredita u dijelu o valutnoj klauzuli (toč. I. izreke). Naloženo je tuženiku isplatiti tužiteljici na ime razlike preplaćenog kredita zbog ništetne odredbe o valutnoj klauzuli iznos od 26.122,79 kn sa pripadajućim zakonskim zateznim kamatama pobliže razvrstanim u toč. II. izreke. Tužbeni zahtjev tužiteljice za utvrđenjem ništetnom odredbe čl. 6. Ugovora o kreditu broj 3210055068 od 29. lipnja 2007. sklopljenog između tuženika Z. b. d.d. kao kreditora i tužiteljice A. G., sada P. kao korisnice kredita odbijen je u preostalom dijelu (toč. III. izreke). Naloženo je tuženiku isplatiti tužiteljici iznos od 10.086,22 kn sa zakonskim zateznim kamatama tekućim od 29. srpnja 2022. do isplate (toč. IV. izreke).
2. Protiv dijela navedene presude pod toč. I., II. i IV. izreke žalbu je podnio tuženik iz svih žalbenih razloga predviđenih odredbom čl. 353. st. 1. Zakona o parničnom postupku („Narodne novine", br. 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 2/07, 84/08, 123/08, 57/11, 148/11, 25/13, 28/13, 89/14 – Odluka USRH, 70/19 i 80/22 - dalje: ZPP) uz prijedlog da se presuda preinači i tužbeni zahtjev odbije uz naknadu parničnog troška, ili da se ukine i predmet vrati prvostupanjskom sudu na ponovno suđenje, uz naknadu troškova žalbe.
3. U odgovoru na žalbu tužiteljica osporava osnovanost žalbenih navoda tuženika i predlaže njegovu žalbu odbiti kao neosnovanu i potvrditi prvostupanjsku presudu.
4. Žalba je neosnovana.
5. Predmet spora je zahtjev tužiteljice zahtjev tužiteljice za utvrđenje ništetnosti odredbe o promjeni tečaja za valutu CHF po ugovoru o potrošačkom kreditu i za povrat preplaćenih iznosa kredita temeljem stečenog bez osnove uslijed ništetnih ugovornih odredbi.
6. Ispitujući pobijanu presudu u granicama razloga navedenih u žalbi, kao i postupak koji mu je prethodio nije uočeno da bi bile počinjene bitne povrede odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 2. ZPP na koje ovaj sud u smislu odredbe čl. 365. st. 2. ZPP pazi po službenoj dužnosti, pa tako niti ona iz čl. 354. st. 2. toč. 11. ZPP na koju određeno u žalbi ukazuje žalitelj. Presuda sadrži jasne i valjane razloge o odlučnim činjenicama, a izreka presude je suprotno tvrdnjama žalitelja razumljiva i jasna, pa tako i u točki I. izreke, te ne proturječni sama sabi, niti razlozima presude, te iz njezina sadržaja jasno da je utvrđen ništetnim upravo dio odredbe čl. 6. Ugovora o kreditu broj 3210055068 od 29. lipnja 2007., o valutnoj klauzuli u CHF.
7. Iz utvrđenja prvostupanjskog suda proizlazi da su stranke 29. lipnja 2007. sklopile Ugovor o kreditu za kupnju motornog vozila broj 3210055068 kojim je tuženik kao kreditor odobrio i stavio na raspolaganje tužiteljici kredit za kupnju vozila u iznosu od 17.306,77 CHF u kunskoj protuvrijednosti po srednjem tečaju obračunato prema srednjem tečaju HNB na dan isplate kredita, te da se tužiteljica kao korisnik kredita obvezala navedeni iznos kredita vratiti uz valutnu klauzulu s pripadajućim kamatama u vrijeme i na način utvrđen Ugovorom, da je ugovorena visina kamatne stope od 5,20% godišnje koja je primjenjiva sukladno Odluci o kamatnim stopama Z. b. d.d., te da je rok otplate kredita iznosio 84 mjeseca. Odredbom čl. 6. Ugovora o kreditu tužiteljica kao korisnik kredita obvezala kredit otplaćivati u mjesečnim anuitetima u kunskoj protuvrijednosti 246,24 CHF obračunato po srednjem tečaju HNB važećem za CHF na dan plaćanja, a u istom članku dalje je ugovoreno da iznos anuiteta sadrži glavni dug i kamatu obračunatu temeljem kamatne stope važeće na dan sklapanja tog ugovora, da će o izmijenjenim iznosima anuiteta kreditor obavijestiti korisnika kredita u skladu s Općim uvjetima poslovanja kreditora, te da anuiteti dospijevaju na naplatu uzastopno mjesečno prvog dana u mjesecu počev od dana dospijeća prvog anuiteta, koji dospijeva najranije prvog dana u narednom mjesecu od onog mjeseca u kojem je kredit iskorišten, a najkasnije prvog dana drugog mjeseca od mjeseca u kojem je kredit iskorišten. Provedenim financijskim vještačenjem je utvrđeno da razlika između tečaja za valutu CHF primijenjenog kod otplate i tečaja za valutu CHF važećeg u vrijeme korištenja kredita iznosi ukupno 26.122,79 kn.
8. Odlučujući o tužbenom zahtjevu prvostupanjski sud se pozvao na presudu Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske, poslovni broj Pž-6632/17 od 14.6.2018., kojom je utvrđeno da su tužene banke, među kojima je ovdje tuženik povrijedile kolektivne interese i prava potrošača korisnika kredita, zaključujući u razdoblju od 1. siječnja 2004. do 31. prosinca 2008. ugovore o kreditima u kojima su koristili nepoštene i ništetne ugovorne odredbe na način da je ugovorena valuta uz koju je vezana glavnica švicarski franak, a da prije zaključenja i u vrijeme zaključenja tih ugovora nisu kao trgovci potrošače u cijelosti informirali o svim potrebnim parametrima za donošenje valjane odluke utemeljene na potpunoj obavijesti, a tijekom pregovora i u vezi zaključivanja predmetnih ugovora o kreditu, što je imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana. Tužene banke nisu na transparentan način informirale potrošače da je rizik intervalutarnih promjena o valutnoj klauzuli vezanoj za švicarski franak neusporedivo veći u odnosu na rizik u valutnoj klauzuli vezanoj za EUR i kod ove odredbe vrijedi presumpcija da se o njoj nije pregovaralo, jer suprotno tuženik nije dokazao. Smatra se da se o pojedinoj odredbi pojedinačno pregovaralo ako je potrošaču omogućeno da intervenira u unaprijed formuliran ugovor, a on to ne prihvati ili ako je potrošaču omogućeno da prihvati određenu odredbu ili ne, pa se onda smatra da je postojala mogućnost potrošača da utječe na sadržaj ugovora. Tuženik mora dokazati da je potrošač faktički mogao utjecati na sadržaj odredbe ugovora definiran od strane trgovca s posljedicom da je trgovac pokazao spremnost promijeniti sadržaj odredbe, a što ovdje nije slučaj.
9. Vrhovni sud Republike Hrvatske svojom je odlukom poslovni broj Rev-2221/18 od 3.9.2019., odlučujući o podnesenim revizijama protiv presude Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske broj Pž-6632/2017-10 od 14. lipnja 2018. (kojom je potvrđena presuda Trgovačkog suda u Zagrebu broj P-1401/2012 od 4. srpnja 2013.) utvrdio da su tužene banke, među kojima je i tuženik, u određeno navedenim razdobljima povrijedile kolektivne interese i prava potrošača korisnika kredita sklapanjem ugovora o kreditu, koristeći u njima nepoštene i ništetne ugovorne odredbe ugovaranjem valute uz koju je vezana glavnica švicarski franak, a sve suprotno odredbama čl. 81., 82. i 90. Zakona o zaštiti potrošača iz 2003. („Narodne novine“, broj 96/03 – dalje: ZZP/03) i odredbama tada važećeg Zakona o zaštiti potrošača („Narodne novine“, broj 79/07, 125/07, 75/09, 89/09 i 133/09 – dalje: ZZP) i to čl. 96. i 97. toga Zakona, kao i protivno odredbama Zakona o obveznim odnosima („Narodne novine “ broj 35/05, 41/08, 125/11 i 78/15 – dalje: ZOO).
10. Pozivom na navedena utvrđenja i pravna shvaćanja izražena u prednje navedenim postupcima radi zaštite kolektivnih prava potrošača, prvostupanjski sud nalazi da postupanje tuženika u pogledu ugovaranja valutne klauzule u CHF nije bilo opravdano i dopušteno, jer je riječ o odredbama o kojima se nije pojedinačno pregovaralo i jer su suprotne načelu savjesnosti i poštenja, te uzrokuju znatnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu tužitelja, zbog čega je pravilnom primjenom odredbe čl. 323. st. 1. ZOO prihvatio tužbeni zahtjev za utvrđenje ništetnim dijela ugovorne odredbe o promjenjivoj valutnoj klauzuli u CHF i posljedično tome da tužiteljici primjenom odredbi čl. 1111. ZOO pripada pravo na isplatu razlike preplaćenih iznosa anuiteta koje je tuženiku platila na temelju takvih ništetnih odredbi ugovora o kreditu po pravilima stečenog bez osnove.
11. Pravilno je prvostupanjski sud na temelju navedenog činjeničnog stanja, a polazeći od odredbe čl. 118. ZPP i čl. 502c ZPP prema kojima je sud vezan za utvrđenja iz navedenih odluka donesenih u postupku povodom tužbe za zaštitu kolektivnih interesa i prava potrošača, kojima su utvrđene ništetnim odredbe o valutnoj klauzuli u CHF, pri čemu je sud prihvatio tužbeni zahtjev pozivom na pravna shvaćanja izražena u prednje navedenim postupcima radi zaštite kolektivnih prava potrošača, i prema pravnom shvaćanju Vrhovnog suda Republike Hrvatske, poslovni broj Rev-3142/2018-2 od 19.3.2019. prema kojemu sudovi u pojedinačnim postupcima nisu više dužni ponovno provoditi nikakve dokaze za utvrđenje ništetnim navedenih ugovornih odredbi, jer su već kao takve utvrđene u postupku za zaštitu kolektivnih interesa potrošača nastalih kao posljedica nepoštenosti ugovornih odredbi koje su kao takve utvrđene u postupku za zaštitu kolektivnih interesa potrošača, jer zakon obvezuje ostale sudove u svim pojedinačnim postupcima koje potrošač posljedično osobno pokrene na ime restitucije zbog kolektivnim sporom utvrđenog protupravnog postupanja tuženika. Posljedično tome ocijenio je da tužiteljici pripada pravo na isplatu razlike koju je tuženiku platila na temelju takvih ništetnih odredbi ugovora o kreditu po pravilima stečenog bez osnove.
12. Tuženik u žalbi navodi da je na tužiteljici bio teret dokazivanja da se utvrđenja iz kolektivnog spora odnose mogu i trebaju primijeniti i na nju. Smatra da je ista u postupku trebala dokazati „svojstvo prosječnog potrošača,“ pozivajući se pri tom na shvaćanje suda Europske unije u premetu C-497/13 Froukje Faber/Autobedrijf Hazen Ochten BV, u kojoj taj sud navodi da su sudovi trebali ispitati ex offo, odnosno po službenoj dužnosti tužiteljevo svojstvo potrošača.
13. Žalitelju valja odgovoriti da se u posebnim parnicama za naknadu štete ili isplatu fizičke i pravne osobe mogu pozvati na pravno utvrđenje iz presude kojom će biti prihvaćeni zahtjevi iz tužbe za zaštitu kolektivnih interesa prava iz čl. 502.a st. 1. ZPP, a što je tužiteljica podnošenjem tužbe u ovoj parnici i učinila, te je pravilan pravni pristup prvostupanjskog suda da je iz tih razloga temeljem odredbi čl. 502.c ZPP i čl. 118. ZZP sud vezan za postojanje povrede propisa zaštite potrošača iz čl. 106. st. 1. Zakona o zaštiti potrošača („Narodne novine”, broj 41/14, 110/15 i 14/19 – dalje: ZZP), a slijedom toga i obveza primjene već utvrđene ništetnosti u kolektivnom sporu. Nije stoga prvostupanjski sud bio u obvezi provoditi test poštenja u odnosu na tužiteljicu i provoditi utvrđenja o potrošačkim svojstvima konkretnog ugovora o kreditu, kako to smatra tuženik, niti je u postupku pred prvostupanjskim sudom počinjena relativno bitna povreda odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 1., u vezi čl. 502c ZPP.
14. U konkretnom slučaju, polazeći od pravomoćnih utvrđenja iz presude Trgovačkog suda u Zagrebu, poslovni broj P-1401/2012, i sadržaja navedene presude kojom je u odnosu na tuženika utvrđeno da je povrijedio kolektivne interese i prava potrošača, zaključujući ugovore o kreditima koristeći u njima ništetne i nepoštene ugovorne odredbe u ugovorima o potrošačkom kreditiranju na način da je ugovorena valuta uz koju je vezana glavnica švicarski franak, a da prije zaključenja i u vrijeme zaključenja predmetnih ugovora kao trgovac nije potrošače u cijelosti informirao o potrebnim parametrima bitnim za donošenje valjane odluke utemeljene na potpunoj obavijesti tijekom pregovora i u vezi zaključenja predmetnih ugovora, što je imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana, za koja utvrđenja je sud u ovoj parnici vezan, te imajući u vidu odlučnu činjenicu da je riječ o ugovornoj odredbi koja je unesena u ugovor o kreditu bez prethodnog pregovaranja, pogrešno smatra žalitelj, nije u pravu žalitelj da je činjenično stanje ostalo nepotpuno utvrđeno.
15. Europski sud za ljudska prava (dalje. ELJSP) odlučujući o zahtjevima OTP banke d.d. i drugih banaka protiv Hrvatske (zahtjev broj 38541/21) od 8. studenog 2022. (objavljene 1. prosinca 2022.) u spojenim zahtjevima, među kojima je i onaj R. A. d.d., vezano za navodnu nepoštenost postupka u sporu radi zaštite kolektivnih interesa i povrede načela jednakosti stranaka u postupku iz razloga jer domaći sudovi nisu saslušali iskaze klijenata banaka i službenika banke koji su pregovarali o dotičnim ugovorima, Sud Europske unije smatra da su domaći sudovi naveli razloge zašto je saslušanje svjedočenja bankovnih službenika bilo nepotrebno i da su Visoki Trgovački sud i Ustavni sud obrazložili u tom kolektivnom potrošačkom sporu da iskazi klijenata podnositelja banaka nisu bili odlučujući, niti se pobijana presuda temeljila na tim dokazima. ELJSP je utvrdio da banke podnositeljice nisu bile stavljene u znatno nepovoljniji položaj u odnosu na suprotnu stranku i da ništa ne ukazuje da tužene banke nisu imale kontradiktoran postupak, da nisu mogle iznositi argumente i dokaze koje su smatrale relevantnim za svoj slučaj ili da nisu imale priliku učinkovito osporavati argumente i dokaze koje je iznijela druga strana, jer sve njihove argumente koji su bili relevantni za rješenje predmeta propisno su saslušali domaći sudovi koji su opširno iznijeli činjenične i pravne razloge za svoje odluke, koje se ne čine proizvoljnim ili očito nerazumnim. Isto tako, utvrđeno je da ne postoji ništa što bi upućivalo na to da domaći sudovi nisu bili nepristrani ili da je postupak na neki način bio nepošten.
16.Vezano za stajalište Suda Europske unije izraženom u presudi broj C-81/19 donesenoj u predmetu SC Banca Transilvania, na koje u žalbi ukazuje tuženik, valja navesti da navedena presuda niti u jednom dijelu ne ukazuje da bi odredba o valutnoj klauzuli u CHF u Republici Hrvatskoj predstavljala ugovornu odredbu koja bi bila isključena od ocjene nepoštenosti zbog navodne neprimjene Direktive 93/13. Citirana presuda odnosi se prije svega na dispozitivne odredbe u Rumunjskoj vezano za monetarni nominalizam, pa je Sud Europske unije u toj presudi odlučivao povodom prethodnog pitanja u odnosu na potpuno drugi institut, koji je različit od valutne klauzule, te niti u jednom dijelu nije spomenuo odredbe o valutnoj klauzuli u kontekstu dispozitivnih odredbi koje bi bile isključene od ocjene nepoštenosti. U tom pogledu naknadna suprotna stajališta Suda Europske unije mogu utjecati samo na buduće postupke i postupke u tijeku u kojima takva ništetnost nije kao prethodno pitanje utvrđena u kolektivnom sporu.
17. Nadalje, pravilno je utvrđenje prvostupanjskog suda da je tužiteljica »potrošač« u smislu odredbe članka 3. točke 2. ZZP/03, jer je kao fizička osoba, izvan eventualne profesionalne djelatnosti ili slobodnog zanimanja predmetni kredit podigla radi kupnje automobila. Kako tuženik baš ničim tijekom postupka nije doveo u pitanje poziciju tužiteljice kao potrošača, a upravo joj je on odobrio isplatu predmetnog kredita i kontrolirao njegovu namjenu, potpuno su promašeni njegovi navodi žalbe kojima tužiteljici sada osporava status potrošača.
18. Kako dakle utvrđenje iz pravomoćne kolektivne presude o ništetnosti ugovornih odredbi o valutnoj klauzuli kojom je glavnica bila vezana uz valutu švicarski franak veže sud i u ovom sporu stranaka, neodlučni su za pravilnost i zakonitost prvostupanjske presude i svi opširni žalbeni navodi tuženika kojima osporava pravilnost zaključka o ništetnosti, jer su u pitanju razlozi koje je raspravio sud u postupku kolektivne zaštite. S obzirom da je riječ o potrošačkom ugovoru, okolnost što u postupku nije izveden dokaz saslušanjem tužiteljice ne utječe na pravilnost i zakonitost pobijane presude, jer je za zakonom predviđenu zaštitu od nepoštenih ugovornih odredbi, kako je to i utvrđeno u kolektivnom sporu, odlučno da je riječ o ugovorenoj odredbi koja je unesena u izabrani ugovor bez pregovaranja.
19. Sud prvog stupnja svoju odluku u pogledu preplaćenih iznosa na ime razlike između tečaja za valutu CHF na dan plaćanja anuiteta i tečaja za valutu CHF pravilno je temeljio na nalazu i mišljenju financijskog vještaka uzimajući pri tome u obzir preplatu koju je tužiteljica izvršila upravo zbog povećanja tečaja CHF u odnosu na početni tečaj, a kao posljedicu ništetnosti ugovornih odredbi o valutnoj klauzuli.
20. Kondikcijski zahtjev zastarijeva u općem zastarnom roku od pet godina, te je prvostupanjski sud pravilno odlučio o prigovoru zastare. Naime, prema pravnom shvaćanju Vrhovnog suda Republike Hrvatske izraženom u presudi Rev 2245/2017-2 od 20. ožujka 2018. pokretanjem parničnog postupka za zaštitu kolektivnih interesa potrošača dolazi do prekida zastare na temelju članka 241. ZOO, tako da zastara individualnih restitucijskih zahtjeva počinje teći ispočetka tek od trenutka pravomoćnosti presude Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske, poslovni broj Pž-6632/17 od 14.6.2018. kojom je odredba o valutnoj klauzuli utvrđena ništetnom, to je stoga tužba podnesena (14.4.2020.) unutar petogodišnjeg zastarnog roka iz čl. 225. ZOO.
21. S tim u vezi, Vrhovni sud Republike Hrvatske na sjednici Građanskog odjela Vrhovnog suda Republike Hrvatske od 31. siječnja 2022. dao je objedinjeno pravno shvaćanje o početku tijeka zastare u slučaju restitucijskih zahtjeva koji su posljedica utvrđenja ništetnih ugovornih odredbi kredita u CHF, prema kojemu ako je ništetnost ustanovljena, kao što je ovdje slučaj, u postupku kolektivne zaštite potrošača, tada zastarni rok počinje teći od dana pravomoćnosti sudske odluke kojom je utvrđena ništetnost u postupku kolektivne zaštite potrošača, neovisno od naknadnog (naknadnog) utvrđenja ništetnosti sadržajno istovjetnih ugovornih odredbi kredita u CHF odnosno kredita u kunama s valutnom klauzulom u CHF u svakom pojedinom slučaju, a povodom individualnih parnica potrošača u kojoj se oni pozivaju na pravne učinke presude donesene u postupku kolektivne zaštite.“ Stoga je suprotno žalbenim navodima tuženika materijalno pravo pravilno primijenjeno kada je prigovor zastare odbijen kao neosnovan.
22. Jednako tako, materijalno pravo iz odredbi čl. 1111. i 1115. ZOO pravilno je primijenjeno kada je prihvaćen tužbeni zahtjev za isplatu iznosa od 26.122,79 kn sa zateznim kamatama tekućim od dana stjecanja do isplate, koji je tuženik stekao bez osnove na temelju ništetnih odredbi ugovora o kreditu.
23. S obzirom da je sud vezan za pravne učinke prednje navedene pravomoćne presude donesene u postupku za zaštitu kolektivnih interesa potrošača, u kojem postupku je utvrđeno da su odredbe o ugovaranju valutne klauzule vezane uz CHF u nepoštene, a time i ništetne, jer je prednik tuženika ponudio tužiteljici sklapanje ugovora s nepoštenim odredbama i postupao nepošteno, i time posto nepošteni stjecatelj (čl. 1115. ZOO) za iznose koje je nepripadno primio na temelju ugovornih odredbi koje su utvrđene ništetnim, to je temeljem ništavih odredbi ugovora o kreditu u obvezi isplatiti tužiteljici zatezne kamate na dosuđeni iznos glavnice od dana stjecanja svake pojedine uplate iznosa koji je bio veći od ugovorenog do isplate, kako je to pravilno i dosuđeno pobijanom presudom.
24. Prvostupanjski sud je pozivom na odredbu čl. 190. st. 3. ZPP dopustio preinaku tužbe izvršenu u podnesku tužiteljice od 31. kolovoza 2021., kojim je tužiteljica nakon provedenog financijskog vještačenja uskladila (povećala) svoj tužbeni zahtjev s nalazim i mišljenjem vještaka, jer ga bez svoje krivnje nije mogla preinačiti do zaključenja prethodnog postupka. Takav pravni pristup u skladu je i sa Zaključkom predsjednika Građanskih odjela županijskih sudova i Građanskog odjela Vrhovnog suda Republike Hrvatske, broj Su IV-162/2021 od 26. studenog 2021. prema kojemu je u predmetima po tužbama korisnika kredita u švicarskim francima (kakav je i predmetni postupak) dopuštena preinaka tužbe nakon provedenog dokaza financijskim vještačenjem.
25. Nema zastare dijela tražbine za povišeni iznos tužbenog zahtjeva iz podneska tužiteljice od 31. kolovoza 2021., nakon provedenog financijskog vještačenja, jer je za nastupanje zastare bitan identitet tužbenog zahtjeva koji je u slučaju generičkog zahtjeva, kao što je ovaj, određen činjeničnom osnovom. Stoga u situaciji kada je tužiteljica već u tužbi temeljem istog činjeničnog osnova zahtijevala isplatu preplaćenih iznosa kredita temeljem ništetnih odredbi o valutnoj klauzuli u CHF, koji je nakon provedenog financijskog vještačenja konačnim zahtjevom preciziran, time nije promijenjena istovjetnost zahtjeva, već je riječ o istom zahtjevu o kojem parnica teče od podnošenja tužbe i u pogledu kojeg tužiteljica ne može pokrenuti tužbom drugi parnični postupak, jer bi se to protivilo zabrani dvostruke litispendencije. Stoga kada je tužbeni zahtjev preinačen povišenjem tužbenog generičkog – novčanog zahtjeva prekid zastare je nastupio podnošenjem tužbe za cijeli zahtjev, a ne preinakom tužbe za preinačeni dio zahtjeva. Naime, i sama odredba čl. 191. st. 1. ZPP razlikuje promjenu istovjetnosti zahtjeva i povećanje postojećeg zahtjeva, te povećanje postojećeg zahtjeva nije isto što i promjena njegovog identiteta.
26. Odluka o troškovima postupka pravilna je i zakonita, kako po osnovi (čl. 154. st. 1. ZPP), tako i po visini troškova koji su određeni (čl. 155. ZPP). Tužiteljici je pravilnom primjenom odredbe čl. 155. st. 1. ZPP priznat trošak sastava podneska od 31.8.2021. kojim je konačno specificirala tužbeni zahtjev u skladu s nalazom i mišljenjem vještaka u iznosu od 100 bodova po Tbr. 8./1. Tarife o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika („Narodne novine“, broj 142/12, 103/14, 118/14, 107/15, 37/22 i 126/22 - dalje: Tarifa) i navedeni je podnesak bio potreban za postupak, te toj odluci tuženik u žalbi netemeljeno prigovara. Potpuno su promašeni žalbeni navodi tuženika da tužiteljici u ovoj parnici ne pripada parnični trošak zbog činjenice što se utvrđenja o ništetnosti valutne klauzule temelje na kolektivnom sporu. Ovo iz razloga jer je tuženik tijekom postupka u cijelosti osporavao osnovanost i visinu tužbenog zahtjeva, a kako je nakon provedenog dokaznog postupka u cijelosti izgubio parnicu, to je dužan temeljem odredbe čl. 154. st. 1. ZPP tužiteljici naknaditi parnični trošak.
27. Slijedom iznijetog, valjalo je temeljem odredbi čl. 368. st. 1. ZPP žalbu tuženika odbiti kao neosnovanu i potvrditi prvostupanjsku presudu u pobijanom dijelu.
Predsjednica vijeća:
Jasenka Grgić, v.r.