1                                                Broj P-1059/20196

 

REPUBLIKA HRVATSKA

OPĆINSKI SUD U BJELOVARU

STALNA SLUŽBA U GAREŠNICI

Garešnica, Vladimira Nazora 22

 

 

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

 

P R E S U D A

 

I 

 

R J E Š E N J E

 

 

Općinski sud u Bjelovaru, Stalna služba u Garešnici, po sucu toga suda Jarmilki Kučera-Slivar kao sucu pojedincu, u pravnoj stvari tužitelja P. P. iz B., L. S. 3, OIB: …, koga zastupa punomoćnik Z. V., odvjetnik iz B., protiv tuženika R. A. d.d. Z., M. cesta 69, OIB:…, koju zastupaju punomoćnici odvjetnici iz Odvjetničkog društva G. & G. d.o.o. Z., radi isplate, nakon održane i zaključene glavne i javne rasprave dana 24. siječnja 2023. godine, u nazočnosti zamjenika punomoćnika tužitelja H. Č., odvjetnika iz B., tužitelja i zamjenika punomoćnika tuženika A. M., odvjetnice iz B., a sukladno odredbi članka 335. Zakona o parničnom postupku (u daljnjem tekstu ZPP), dana 06. ožujka 2023. godine,

 

p r e s u d i o  j e

 

I. Nalaže se tuženiku R. A. d.d. sa sjedištem u Z., M. cesta 69, OIB: …, da tužitelju P. P. iz B., L. S. 3, OIB: …, isplati iznos od 127,46 EUR / 960,46 kn1 sa zateznim kamatama po stopi od 14% godišnje tekućim do 30. lipnja 2011. godine, po stopi od 12% godišnje tekućim od 1. srpnja 2011. godine do 31. srpnja 2015. godine, a od  1. kolovoza 2015. godine do 31. prosinca 2022. godine po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita  odobrenih na razdoblje dulje od jedne godine nefinancijskim trgovačkim društvima izračunata za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za tri postotna poena, te od 01. siječnja 2023. godine do isplate po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotna poena, a koje teku:

 

-  na iznos od 17,65 EUR / 133,02 kn od 01.10.2010. godine pa do isplate, 

-  na iznos od 25,70 EUR / 193,67 kn od 01.11.2010. godine pa do isplate, 

-  na iznos od 35,66 EUR / 268,70 kn od 01.12.2010. godine pa do isplate, 

-  na iznos od 48,45 EUR /365,07 kn od 01.01.2011. godine pa do isplate, sve u roku od 15 dana.

 

II.  Nalaže se tuženiku da tužitelju naknadi parnične troškove u iznosu od 1.190,36 eur/8.968,75 kn1 zajedno sa zakonskom zateznom kamatom po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotna poena, tekućom od dana donošenja prvostupanjske presude pa sve do isplate, sve u roku od 15 dana.

 

Obrazloženje

 

1.Tužitelj P. P. po punomoćniku Z. V., odvjetniku iz B., podnio je kod ovoga suda tužbu protiv tuženika R. A. d.d.  Z., radi utvrđenja i isplate. 

              2. Tužitelj u tužbi između ostalog navodi da su tužitelj kao korisnik kredita i tuženik kao kreditor dana 07.12.2005. zaključili ugovor o kreditu broj … za iznos kredita od 16.233,54 CHF u protuvrijednosti u kunama po srednjem tečaju za devize važećem na dan isplate, a da je kredit bio namjenski za kupnju vozila i ugovoren je rok otplate od 60 mjeseci. Isto tako tužitelj navodi da je čl. 2 Ugovora o kreditu ugovorena redovna promjenjiva kamatna stopa koja je u trenutku ugovaranja iznosila 5,50% a za trajanja otplate kredita po predmetnom ugovoru kamatna stopa je sa početne koja je navedena u Ugovoru više puta mijenjana na štetu tužitelja i to jednostranom odlukom banke, kako je to bilo navedeno u ugovoru o kreditu, a koja odredba je utvrđena nepoštenom i ništetnom kako je to pojašnjeno u tužbi. Tužitelj navodi da je pravomoćnom presudom Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske Pž-7129/13-4 od 13. lipnja 2014. u točki 2. potvrđena presuda Trgovačkog suda u Zagrebu broj P-1401/12 od 04. srpnja 2013. u dijelu točke 1., 2., 3., 4., 5., 6 . i 7. izreke kojom se utvrđuje da je među inim, tuženik odnosno njegovi pravni prednici, u razdoblju od 10.09.2003. do 31.12.2008. a koje povrede traju i nadalje, povrijedio kolektivne interese i prava potrošača korisnika kredita tako što je u potrošačkim ugovorima o kreditima koristio nepoštenu ugovornu odredbu kojom je ugovorena redovna kamatna stopa koja je tijekom postojanja ugovorne obveze promjenjiva u skladu s jednostranom odlukom banke, o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo, a koja je ništetna, te da je ista presuda potvrđena revizijskom odlukom Vrhovnog suda RH broj Revt-249/14-02 od 09. travnja 2015. Tužitelj isto tako navodi da predmetni ugovor o kreditu je osim sa promjenjivom kamatnom stopom zaključen i sa valutnom klauzulom u valuti CHF a da je odlukom Visokog trgovačkog Suda RH broj Pž-6632/17 od 14.06.2018. utvrđeno da su nepoštene i ugovorne odredbe o valutnoj klauzuli o CHF te je o ugovaranju valutne klauzule svoje tumačenje dao i Ustavni sud u svojoj odluci broj U-III-2521/2015 i dr. kao i u rješenju broj U-I-3685/2015 a temeljem navedenih tumačenja je donijeta i predmetna odluka Visokog trgovačkog suda RH od 14.06.2018. Tužitelj isto tako ističe da je čl. 502.c ZPP, propisano da se fizičke i pravne osobe mogu u posebnim parnicama za naknadu štete pozvati na pravno utvrđenje iz presude kojom će biti prihvaćeni zahtjevi i tužbe iz čl. 502 A, st.1. toga zakona, da su određenim postupanjem, uključujući i propuštanjem tuženika povrijeđeni ili ugroženim zakonom zaštićeni kolektivi interesi i prava osoba koje je tužitelj ovlašten štitit te će u tome slučaju sud biti vezan za ta utvrđenja u parnici na koja će se ta osoba pozvati, a slično navodi i čl. 158 A. Zakona o zaštiti potrošača, koji određuje da odluka suda donesena u postupku za zaštitu kolektivnih interesa potrošača obvezuje ostale sudove u postupku koji potrošač osobno pokrene radi naknade štete koja mu je uzrokovana postupanjem tuženika. Tužitelj ističe da posljedica koju na konkretan predmet imaju utvrđenja iz pravomoćnih odluka VTS Zagreb u predmetu pod nazivom "Franak" odnosno utvrđenje ništetne odredbe o promjenjivoj kamatnoj stopi i odredbe o valutnoj klauzuli CHF, jest da se u konkretnom slučaju ima primijeniti početno ugovorena kamatna stopa kroz cijelo vrijeme otplate kredita i to na kunsku protuvrijednost kredita prema početnom tečaju CHF. Tužitelj ističe da nije u mogućnosti odrediti tužbeni zahtjev za isplatu iz razloga što mu nije dostavljena sva potreban dokumentacija u odnosu na predmetni kredit a osim toga da je potrebno provesti i financijsko-knjigovodstveno vještačenje a što tužitelj nije bio u mogućnosti jer nije posjedovao potpunu dokumentaciju. Tužitelj navodi da s obzirom je pravomoćnom presudom VTS RH utvrđena ništetnost odredbe o promjenjivosti kamatne stope u skladu s jednostranom odlukom banke za sve ugovore o potrošačkom kreditu koji su sklapani u razdoblju između 10. 09. 2003. do 31.12.2008., kao što su nepošteni određene i odredbe o ugovaranju valutne klauzule, to je tuženik sukladno čl. 323. Zakona o obveznim odnosima, dužan vratiti sve što je primio na temelju takvih odredbi ugovora a sve to u svezi sa čl. 1111., 15. te čl. 1046 Zakona o obveznim odnosima, te tužitelj predlaže da sud donese rješenje da se nalaže tuženiku da dostavi sve obavijesti ili odluke o promjeni kamatne stope, sve otplatne planove knjigovodstvenu karticu kredita, specifikaciju uplata  a sve vezano uz predmetni ugovor te da donese presudu kojom se nalaže tuženiku da tužitelju isplati novčanu tražbinu sa zateznom kamatom a koja tražbina će se pojedinačno odrediti.

              3. Tuženik u odgovoru na tužbu ističe prigovor mjesne nenadležnosti te ističe kako je postavljen zahtjev procesno nedopušten zbog čega tužbu treba odbaciti. Isto tako tuženik ističe da se tužitelj u odnosu na zahtjev za isplatu poziva na institut stupnjevite tužbe iz čl. 186 B. st. 3. ZPP-a a postavljanje tužbenog zahtjeva sukladno istom dopušteno je u slučaju kada tužitelj ne može postaviti određeni zahtjev prije nego što dođe do podataka koje mu tuženik ne želi dati premda njima raspolaže, a koje mu je prema sadržaju građansko-pravnog odnosa dužan dati odnosno koji se mogu smatrati zajedničkim za obje stranke, time da je tužitelj zahtjev tuženiku uputio poštom 07.06.2019. a predmetne je tužba podnesena 14.06.2019. godine te da nisu ispunjene pretpostavke za primjenu navedenog čl. obzirom da tuženik nije odbio dostaviti dokumentaciju tužitelju, tuženik predlaže tužbu tužitelja odbaciti. Tuženik navodi da osporava tužbu i tužbeni zahtjev u cijelosti te navodi da tužitelj smatra djelomično ništetnima odredbe Ugovora o kreditu kojima je glavnica kredita vezana uz valutu CHF i kojima je ugovorena kamatna stopa koja je promjenjiva sukladno odlukama tuženika te tužitelj svoj tužbeni zahtjev zasniva na presudama Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske broj Pž-7129/13. od 13. 06. 2014. i Pž-6632/17. od 14. 06. 2018. donesenim u postupku zaštite kolektivnih interesa potrošača te da se iz historijata tužbe da zaključiti kako je tužitelj stava da je ovaj postupak samo formalne naravi te da povreda interesa pojedinačnog potrošača direktno proizlazi iz utvrđene povrede kolektivnih interesa u postupku zaštite kolektivnih interesa potrošača, no da je takav stav tužitelja neosnovan. Tuženi ističe da  se u postupku kolektivne zaštite prava, pravna zaštita pruža na općenitoj to jest apstraktnoj razini neovisno o tome jesu li povrijeđena ili ugrožena prava i interesi pojedinih članova grupacije koja traži zaštitu, a u navedenom postupku kolektivne zaštite sudovi su na apstraktnoj i općenitoj razini ispitivali mogu li sporne odredbe dovesti do neravnoteže i neravnopravnosti na štetu potrošača i nisu izvodili nikakve dokaze na okolnost jesu li sporne odredbe tužiteljevog Ugovora o kreditu nepoštene te tuženik ukazuje na stavove Visokog trgovačkog suda izražene u presudi Pž-6632/17, a pored navedenog ističe da je tužitelj predmetni Ugovor o kreditu zaključio radi kupnje vozila dok se navedene odluke čak ni posredno ne mogu primijeniti na auto kredite kako to proizlazi iz navoda Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske u presudi Pž-6632/17. gdje se navodi "Ugovori o kreditu koji sadrže odredbe čijim korištenjem se vrijeđaju kolektivni interesi i prava potrošača sklopljenim radi rješavanja stambenih potrebi, što je osnovna potreba svakog čovjeka i to većinom u trenutku kada su radi potrebe adekvatnog stana po prihvatljivoj cijeni bili iscrpljeni i nestrpljivi, nastojeći posljednji korak – traženje kredita obaviti što prije. Tuženik ističe da unatoč činjenici da se odluke donesene u sporu radi zaštite kolektivnih interesa ne odnose na tužiteljev Ugovor o kreditu, ukoliko sud zauzme suprotni stav, tužitelj mora dokazati nepoštenost, odnosno ništetnost konkretnih ugovornih odredbi, a na koju okolnost nije predložio nikakve dokaze. Tuženik navodi da sukladno odredbama članka 96. stavak 1 i članka 99. Zakona o zaštiti potrošača iz 2007. godine, tužitelj mora prvotno dokazati da mu sporne odredbe nisu bile jasne, lako razumljive ili uočljive, a ako isto ne bi dokazao, nije uopće dopušteno ocjenjivati njihovu poštenost, a ako pak nemaju bilo koje od navedenih obilježja, tada se provodi test poštenosti i u tom slučaju je potrebno prvenstveno utvrdili je li se o spornoj odredbi pojedinačno pregovaralo pa ukoliko nije bilo pojedinačnog pregovaranja, tužitelj mora dokazati da sporna odredba uzrokuje znatnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača protivno načelu savjesnosti i poštenja. Tuženik ističe da je sporna odredba o valutnoj klauzuli u CHF bila jasna tužitelju, razumljiva i lako uočljiva, da se o istoj pojedinačno pregovaralo te da nije suprotno načelu savjesnosti i poštenja uzrokovala znatnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača te da je Visoki trgovački sud Republike Hrvatske u posljednjoj odluci kolektivne zaštite ispitivanja razumljivosti sporne odredbe se ograničio na takozvanu predugovornu fazu odnosno isključivo na informacije koje su potrošačima bile iznesene u oglasima i reklamama banaka dok informacije dane u konkretnom odnosu između potrošača i banke prilikom pregovaranja o kreditu i samom zaključenju Ugovora o kreditu smatra odlučnim za donošenje odluke tek u pojedinačnom potrošačkom sporu te ističe da su tužitelju tijekom pregovaranja o ponudi kredita obrazložene posljedice i rizici vezanja kredita uz tečaj CHF, a na koje je tužitelj pristao te podnio zahtjev za kredit u CHF, a odredba kojom je ugovorena valutna klauzula sadržana je u članku 1. Ugovora o kreditu, a prilikom zaključenja kredita tužitelju je uručen okvirni otplatni Plan u kojem je iznos anuiteta izražen u CHF. Tuženik ističe da sukladno stavu Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske za ocjenu o jasnoći i razumljivosti valutne klauzule u CH F odlučno je jesu li na svjetskom ili domaćem tržištu postojale naznake koje su upućivale na postojanje okolnosti koje će izgledno i izvjesno utjecati na tečaj CHF prema kuni, odnosno je li tuženik za takve okolnosti znao ili morao znati i je li ih uskratio tužitelju prilikom sklapanja ugovora. Tuženik ističe da se razumljivost sporne odredbe procjenjuje u trenutku zaključenja kredita i podrazumijeva shvaćanje posljedica koje iz nje proizlaze, odnosno utjecaja koji bi na otplatu kredita prouzročio porast vrijednosti CHF ili smanjenje vrijednosti domaće valute i to u okviru informacija koje su bile poznate tuženiku i koje tužitelju nisu namjerno uskraćene, a tuženik je tužitelju prije zaključenja Ugovora dao sve informacije temeljem kojih je tuženik mogao donijeti informiranu odluku te je predmetni Ugovor o kreditu i solemniziran od strane javnog bilježnika, a odredbom članka 57. Zakona o javnom bilježništvu propisano je da će bilježnik strankama objasniti smisao i sadržaj pravnog posla. Tuženik ističe da je potrebno utvrditi i  savjesnost postupanja tužitelja te da je pojam prosječnog potrošača nastao kroz praksu suda Europske unije koja ga definira kao osobu koja je "razumno dobro informirana, razumno pažljiva i oprezna" i da zbog svega navedenog tuženik smatra da je tužitelju ako ga se promatra kao razumnog dobro  informiranu, pažljivu i opreznu osobu, predmetna ugovorna odredba bila lako uočljiva, jasna i razumljiva te je mogao shvatiti ekonomske posljedice koje iz ugovaranja takve odredbe proizlaze, a tuženik je tužitelju dao sve potrebne informacije kojima je i sam raspolagao. Tuženik ističe da se o odredbi o valutnoj klauzuli pojedinačno pregovaralo i ta činjenica onemogućuje daljnje vođenje postupka kojim se traži utvrđenje da bi takva odredba bila nepoštena odnosno ništetna time da je člankom 96. Zakona o zaštiti potrošača iz 2007. godine određeno da se o određenoj ugovornoj odredbi nije pojedinačno pregovaralo ako potrošač nije imao utjecaja na sadržaj te odredbe, a u konkretnom slučaju tužitelj je mogao birati između ugovora uz valutnu klauzulu u CHF ili EUR te je tužitelj tijekom pregovora mogao utjecati na spornu odredbu i otkloniti njenu primjenu. Tuženi navodi da  u predmetnom slučaju ne postoji znatna neravnoteža u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača i da valutna klauzula nije ugovorena kao jednostrana klauzula i da nikakav ekstra profit tuženik ne ostvaruje te je ugovaranje iste bilo u interesu obiju strana i ono što je objektivno tužitelja kao korisnika kredita vezanog uz CHF dovelo u nepovoljni položaj ne prema tuženiku nego općenito jest izuzetno nagli i visoki rast vrijednosti švicarskog franka u relativno kratkom vremenskom periodu, a tuženik je prilikom odobrenja i zaključenja predmetnog ugovora postupao u skladu s načelom savjesnosti i poštenja vodeći računa o informacijama koje su mu dostupne i vodeći računa o zaštiti interesa svojih korisnika. Tuženik smatra da je odredba o promjenjivoj kamatnoj stopi tužitelju bila lako uočljiva, jasna i razumljiva, a metoda i kriterij promjene kamate propisane su tuženikovim Općim aktima čija je primjena ugovorena člankom 9. stavak 3. Ugovora o kreditu te je tužitelj potpisom ugovora izjavio da je tekstom istih Općih akata upoznat. Tuženi navodi da ako bi sud ipak smatrao da je potrebno utvrditi jeli tužitelju promjenama kamatne stope nastala šteta ističe kako tužitelj neosnovano zaključuje da bi u postupku kolektivne zaštite odredbe o promjenjivosti kamatne stope bile utvrđene ništetnim te tužitelj u ovom postupku mora dokazati da promjene kamatne stope učinjene od strane tuženika nisu bile opravdana i učinjene u skladu s načelom savjesnosti i poštenja, odnosno da je tužitelju nastala šteta te ističe da je promjena kamatne stope tužitelju posljedica objektivnih tržišnih okolnosti te u trenutku sklapanja predmetnog ugovora o kreditu nije postojala obveza da se u pogledu promjenjive kamatne stope ugovaraju egzaktni parametri i metode izračunatih parametara koji utječu na odluku o promjeni ugovorne kamate. Međutim da je tuženik i prije usklađenja poslovanja s odredbama kasnije donesenih Zakona o kreditnim institucijama i Zakonom o potrošačkom kreditiranju, koristio ugovorno ovlaštenje da temeljem svoje Odluke mijenja kamatne stope kada je  za to imao opravdani razlog vodeći se pri tome načelima savjesnosti i poštenja te zabrane zlouporabe prava. Tuženi navodi da je prilikom formiranja i promjene kamatnih stopa uzimao u obzir promjene tržišnih faktora. Tuženi navodi da promjene parametara korespondiraju s promjenama kamatne stope tužiteljevog Ugovora o kreditu s tim da su troškovi financiranja od 2007. do 2011. godine porasli više nego što je tuženik tužiteljima povećavao kamatnu stopu, a sklapajući Ugovor o kreditu s promjenjivom kamatnom stopom tužitelj je unaprijed dao suglasnost da se kamatna stopa tijekom otplate kredita promijeni pa je stoga trebao očekivati da će se kamatna stopa u  određenom trenutku promijeniti i tuženik je svoje djelatnike obučavao na način da potrošačima ukazuju na rizik promjene kamatne stope tako da je tužitelj prilikom sklapanja ugovora na taj rizik upozoren i nije mu mogao ostati nepoznat. Tužitelj navodi da obzirom da ugovorne strane nisu sklopile ugovor s fiksnom kamatnom stopom već s promjenjivom kamatnom stopom tužitelj ne može zahtijevati da mu se vrate iznosi koje je platio kao da je sklopljen ugovor s fiksnom kamatnom stopom. Tuženik prigovara visini tužbenog zahtijeva i ističe prigovor zastare. Tuženik predlaže da se tužbeni zahtjev tužitelja odbije te potražuje troškove postupka.

              4. Tužitelj je podneskom od 24. siječnja 2023. godine, nakon provedenog vještačenja precizirao tužbeni zahtjev tako da traži da se tuženiku naloži da isplati tužitelju iznos od 127,46 eur/960,46 kn1 sa zakonskom zateznom kamatom te troškovima postupka a tuženik se protivio preinaci tužbenog zahtjeva no sud je istu dopustio smatrajući da je dopuštenje navedene preinake svrsishodno  za razrješenje odnosa stranaka, to je sud dopustio  navedenu preinaku tužbe i riješio kao u izreci rješenja a tim više što je već u tužbi tužitelj naveo da traži isplatu novčane tražbine a koju će točno odrediti nakon provedenog vještačenja. Po ocjeni ovoga suda tužba tužitelja je postavljena sukladno odredbama 186 B st. 3. Zakona o parničnom postupku te je tužitelj u tijeku postupka, a nakon dostavljene dokumentacije od strane tuženika i provedenog vještačenja pravilno uredio tužbeni zahtjev.

              5. Rješenjem ovoga suda P-1059/2019-6 odbijen je prigovor mjesne nenadležnosti a isto rješenje je potvrđeno rješenjem Županijskog suda u Sisku broj Gž-884/2021-2.

6. Radi razjašnjenja spornih činjenica sud je ispitao tužitelja P. P. kao stranku, proveo je knjigovodstveno-financijsko vještačenje s knjigovodstvenim vještakom S. R. čiji je nalaz i mišljenje na suglasan prijedlog stranaka pročitao, izvršio je uvid u Ugovor o kreditu  broj … zaključen između R. bank A. d.d. Z. i P. P. 07. prosinca 1995. godine (list br. 5-7), u dopis punomoćnika tužitelja (list broj 8), u preslik Sudske prakse, u preslik promotivnih uvjeta za odobravanje kredita građanima za kupnju novih automobila u periodu od 01. 10. 2005. do 31. 12. 2005. godine u suradnji s ovlaštenim prodavateljima tuženika (list br. 37-39), te u cjelokupan spis.

 

7. Izvedene dokaze sud je cijenio u smislu čl. 8. ZPP-a.

 

8. Predmet spora je utvrđenje da li su odredbe ugovora o kreditu broj … koji su zaključile stranke 07.12.2005. godine u djelu gdje je ugovorena promjenjiva kamatna stopa i valutna klauzula (kako je to naprijed obrazloženo) ništetne i  isplata preplaćenog iznosa zbog ugovorene promjenjive kamatne stope  i  valutne klauzule u iznosu od  127,46 eur/960,46 kn1, a prema uređenom tužbenom zahtjevu, zajedno sa pripadajućim zakonskim zateznim kamatama na pojedinačne iznose.

 

9. Sporno je među parničnim strankama da li se na predmetni spor primjenjuju pravna utvrđenja po kolektivnoj tužbi Hrvatskog saveza udruga za zaštitu potrošača "Potrošač" iz presuda Trgovačkog suda u Zagrebu pod poslovnim brojem P-1401/12, Visokog trgovačkog suda RH Pž-7129/13 od 13.06.2014. godine presuda Vrhovnog suda RH broj Revt-249/14-2 od 09. travnja 2015. godine, presude Visokog trgovačkog osuda broj Pž-6632/2017-10. od 14. 06. 2018. godine i da li su odredbe Ugovora o kreditu broj … od 07.12.2005. godine sklopljenog između stranaka  u dijelu u kojem je ugovorena promjenjivost kamatne stope i valutna klauzula ništetne. 

 

10. Među strankama nije sporno, a isto proizlazi iz Ugovora o kreditu, da su tužitelj kao korisnik kredita i tuženik kao kreditor, dana 07.12.2005. godine sklopile Ugovor o kreditu   broj  … kojim je tuženik odobrio tužitelju kredit  u iznosu od 16.233,54 CHF u kunskoj protuvrijednosti obračunatoj prema srednjem tečaju kreditora na dan isplate, a rokom otplate 60 mjeseci i tužitelj se obvezao kredit otplatiti sa kamatom, a koja kamata je promjenjiva u skladu s Odlukom o kamatnim stopama kreditora, a  koja je na dan sklapanja ugovora iznosila 5,50 % godišnje.  

 

11. Odredbom članka 1. Ugovora o kreditu broj … koji su zaključile stranke dana 07.12.2005. godine i koji je solemniziran po javnom bilježniku M. M. iz Z. pod brojem OU-1856/05 dana 09.12.2005. godine, između ostaloga ugovoreno je da iznos kredita iznosi kunsku protuvrijednost CHF 16.233,54 CHF po srednjem tečaju kreditora na dan korištenja kredita dok je člankom 2. istog Ugovora ugovorena redovna kamata 5,50% godišnje, promjenjiva u skladu s Odlukom o kamatnim stopama kreditora, kamata po dospijeću u visini zakonske zatezne kamate, koja u trenutku sklapanja ugovora iznosi 15 % godišnje, promjenjiva, a obračunava se na sve dospjele i neplaćene iznose koje korisnik kredita duguje temeljem tog ugovora, a  člankom 7. istog Ugovora, ugovoreno je da se kredit otplaćuje u jednakim mjesečnim anuitetima u kunskoj protuvrijednosti po srednjem tečaju kreditora za CHF važećem na dan dospijeća, a prema otplatnom Planu koji će biti uručen korisniku kredita po isplati kredita te uplate po kreditu valutiraju se s danom odobrenja računa banke.

 

12. Iz nalaza i mišljenja financijskog vještaka S. R. između ostalog proizlazi da je tužitelj kao korisnik kredita zaključio s  tuženikom kao kreditorom Ugovor o kreditu  br. … od 07.12.2005. godine u iznosu od 16.233,54 CHF i da je ugovorena promjenjiva kamatna stopa i da je ista u trenutku zaključenja ugovora iznosila 5,50 % godišnje s rokom otplate 60 mjeseci a anuitet je ugovoren u iznosu od 310,08 CHF, te da je preračun kredita u kune u ugovoru o kreditu izvršen s tečajem na dan 12.12.2005. a koji je iznosio 4,795428 kn za 1 CHF i prema tim uvjetima anuitet je trebao iznositi 1.486,97 kn te je prema ugovorenom otplatnom planu tužitelj na glavnicu od 16.233,54 CHF trebao platiti 2.371,26 CHF kamata što ukupno iznosi 18.604,80 CHF a preračunao u kune tužitelj je na glavnicu od 77.846,77 kn trebao platiti 11.371,21 kn kamata što ukupno  iznosi 89.217,98 kn time da je tijekom otplate kredita došlo do promjene visine anuiteta zbog promjene visine kamatne stope kao i zbog promjene tečaja CHF u odnosu na kunu te je tijekom otplate kredita tuženik više puta mijenjao kamatnu stopu tako da je ista od 12.12.2005. iznosila 5,50%, od 01.11.2007. a koja je bila u primjeni od 30.11,2007. je iznosila 6,45%, od 01.05.2008. (u primjeni od 31.05.2008.) je iznosila 6,85%, a od 01.03.2009. (u primjeni od 31.03.2009.) je iznosila 7,75%. Isto tako iz nalaza i mišljenja knjigovodstveno-financijskog vještaka proizlazi da je u periodu od puštanja kredita u tečaj 12.12.2005. pa do otplate kredita 31.12.2010. tužitelj tuženiku platio 90.178,47 kn na ime otplate anuiteta, a koji bi, da su kamatna stopa i tečaj CHF ostali isti kao u vrijeme sklapanja ugovora  o kreditu iznosio 89.217,98 kn a što čini ukupnu razliku od 960,49 kn. Isto tako iz nalaza i mišljenja knjigovodstveno-financijskog vještaka proizlazi da je tijekom otplate kredita više puta došlo do promjene kamatnih stopa tako da je razlika u kamatama koje tužitelj trebao platiti prema ugovorenoj kamatnoj stopi i stopi koja se tijekom otplate kredita nekoliko puta mijenjala 282,14 CHF što preračunato prema tečaju na dan ugovora iznosi 1.353,02 kn, a da je u periodu otplate kredita tužitelj zbog porasta tečaja plaćene anuitete platio 90.178,47 kn te da je tečaj bio isti kao u vrijeme sklapanja ugovora te bi anuitete platio 97.570,99 kn. Nadalje, iz nalaza i mišljenja knjigovodstveno-financijskog vještaka S. R. proizlazi da je tužitelj tuženiku platio 1.353,02 kn više zbog promjene kamatne stope i da je tužitelj platio tuženiku 2.369,09 kn više zbog promjene tečaja CHF. Iz dopune nalaza i mišljenja vještaka Sanje Radoš između ostalog proizlazi da su pozitivne i negativne razlike između iznosa koje je tužitelj uplatio tuženiku na ime promjenjive ugovorene kamatne stope i iznosa koji bi tužitelj tuženiku uplatio na ime ugovorene kamatne stope da je ugovorena kamatna stopa ostala u visini kakova je bila u vrijeme zaključenja ugovora o kreditu odnosno isplate kredita, te pozitivne i negative razlike između iznosa koje je tužitelj uplatio tuženiku na ime promjene u tečaju CHF u odnosu na kn tijekom otplate kredita i iznosa koji bi tužitelj platio da je tečaj CHF u odnosu na kn ostao kakav je bio na dan sklapanja ugovora o kreditu odnosno isplate kredita izražene u kunama i po mjesecima prikazane u dostavljenoj tablici te uvažavajući iste razlike sumarno iznosi 960,46 kn i odnosi se na razliku ostvarenu u mjesecu prosincu 2010. godinu te iznosi za taj mjesec 365,07 kn, u mjesecu studenom 2010. iznosi 268,70 kn, u mjesecu listopadu 2010. iznosi 193,67 kn, te za mjesec rujan 2010. godine iznosi 133,02 kn (djelomično).

 

13.  Iz iskaza tužitelja P. P. između ostalog  proizlazi da je u 12. mjesecu 2005. godine otišao u svoju banku, poslovnicu tuženika u B., preko koje je dobivao plaću s namjerom da podigne kredi u eurima u iznosu od 7000-10.000,00 eura, a koji mu je bio potreban kao druga polovica iznosa za kupnju automobila s obzirom da je polovicu tog novca već imao i da je s njim u banku išla i supruga te su oboje bili začuđeni kada su mi u banci rekli da ne mogu dobiti kredit u eurima ali da mogu dobiti automatski kredit u CHF pa s obzirom da su bili začuđeni morali su o tome razmisliti i nakon toga su drugi puta došli u banku te je on podigao kredit u iznosu od 16.000,00 CHF a kojim novcem je kupio automobil zajedno sa preostalim iznosom koji je već imao i taj automobil je koristio za prijevoz svoje obitelji i za svoje potrebe te je navedeni kredit u cijelosti otplatio. Iz iskaza tužitelja isto tako proizlazi da se zbog proteka vremena ne sjeća detalja vezanih za podizanje i ugovaranje kredita  samo da zna da nikakav ugovor nije pisao niti sastavljao i da po njegovom zahtjevu nikakve odredbe ugovora nisu mijenjane a da je rečeno da je ugovorena promjenjiva kamatna stopa no o toj promjenjivoj kamatnoj stopi njemu nije bilo ništa objašnjavano niti razgovarano, a da je znao da će se događati to što se je dogodilo poslije 2007. godine kredit ne bi podignuo, a pod tim događanjem misli na podizanje kamate i rast tečaja. Iz iskaza tužitelja isto tako proizlazi da je mislio da će mu kod bilježnika biti pojašnjen način otplate i iznos rata te da on nije znao da franak nije podržan od države i o tome mu u banci nisu ništa rekli, a da je ugovor o kreditu sastavila i napisala banka i da je to bio tipski ugovor te da je kredit plaćala njegova supruga preko interneta s novcem koji je prebacivan s njegovog računa na račun tuženika.

 

14. Dakle, tijekom postupka je nedvojbeno utvrđeno da je tužitelj sa tuženikom zaključio ugovor o kreditu a kojim je ugovorena promjenjiva kamatna stopa te valutna klauzula te da je tijekom otplate kredita došlo do promjena stope kamate tako da je ona u početku iznosila 5,50% a kasnije je iznosila 6,45%, 6,75% te 7,75%, a isto tako je za vrijeme otplate kredita došlo do promjene tečaja CHF pa je s obzirom na sve to došlo do promjene iznosa anuiteta kojim je tužitelj tuženiku otplaćivao predmetni kredit, a koko sve to proizlazi iz nalaza i mišljenja knjigovodstvenog-financijskog vještaka. Isto tako utvrđeno je da je tužitelj tuženiku na ime otplate kredita a uzimajući u obzir pozitivne i negativne razlike nastale zbog promijene ugovorene promjenjive kamatne stope te zbog ugovorene valutne klauzule uplatio ukupan iznos od 960,46 kn više nego što bi platio da je kamatna stopa i tečaj ostao takav kakav je bio u trenutku dana sklapanja ugovora o kreditu odnosno isplate kredita, a kako sve to proizlazi iz nalaza i mišljenja financijskog vještaka S. R..

 

15. Nesporno je da je Visoki trgovački sud RH u presudi pod poslovnim brojem Pž-7129/13-4 od 13. lipnja 2014. godine koja je donesena po žalbi izjavljenoj na presudu Trgovačkog suda u Zagrebu pod poslovnim brojem P-1401/12 od 04. srpnja 2013. godine u parnici tužitelja Udruge protiv banaka, radi zaštite kolektivnih interesa utvrdio u točki 2. da su kamatne stope tuženici mijenjali bez ugovorenih parametara, jednostranom odlukom banke, samim obavještavanjem o promjeni, dakle, o kojoj promjeni se nije pojedinačno pregovaralo, čime je došlo do povrede kolektivnih interesa i prava potrošača, korisnika kredita, što je imalo za posljedicu nepoštenost odnosno ništetnost navedene ugovorne odredbe.

Nadalje nesporno je da je Vrhovni sud u svojoj odluci Revt-249/14 od 09. travnja 2015. godine odbio revizije tuženika, a koje su izjavljene protiv presude Visokog trgovačkog suda RH broj Pž-7129/13-4 od 13. lipnja 2014. godine kojom je djelomično potvrđena, djelomično preinačena i djelomično ukinuta presuda Trgovačkog suda u Zagrebu broj P-1401/12 od 04. srpnja 2013. godine. Dakle, u presudama Trgovačkog suda u Zagrebu pod poslovnim brojem P-1401/12 od 04. srpnja 2013. godine, Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske pod poslovnim brojem Pž-7129/2013 od 13. lipnja 2014. godine, i Vrhovnog suda Republike Hrvatske pod poslovnim brojem Revt-249/2014 od 09. travnja 2015. godine, pravomoćno je utvrđeno da je kamatne stope tuženik mijenjao bez ugovorenih parametara jednostranom odlukom banke, samim obavještavanjem o promjeni, dakle o kojoj promjeni nije pojedinačno pregovarano, čime je došlo do povrede kolektivnih interesa i prava potrošača, korisnika kredita, a što je imalo za posljedicu nepoštenost odnosno ništetnost navedene ugovorne odredbe. Ovo je značajno zbog toga što sada potrošači u individualnim restitucijskim parnicama, a takva je i ova parnica, imaju mogućnost potraživati preplaćeno s osnove promjenjive kamatne stope u skladu sa člankom 502.c a u svezi članka 502.a ZPP-a. Promjenom kamatne stope, koja je s vremenom mijenjana na štetu tužitelja, došlo je do povećanja mjesečnih anuiteta koje su potrošači bili dužni plaćati u odnosu na anuitete koji su bili ugovoreni prilikom sklapanja ugovora o kreditu.

Nadalje, presudom i rješenjem Vrhovnog suda Republike Hrvatske broj Rev-2221/2018-11 od 3. rujna 2019. godine, potvrđena je presuda Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske broj Pž-6632/2017-10 od 14. lipnja 2018. godine u dijelu u kojem je potvrđena presuda Trgovačkog suda u Zagrebu broj P-1401/2012 od 4. srpnja 2013. godine kojom je potvrđeno da je između ostalih i tužena u razdoblju od 1. siječnja 2004. do 31. prosinca 2008. godine povrijedila kolektivne interese i prava potrošača korisnika kredita sklapanjem Ugovora o kreditima koristeći u njima ništetne i nepoštene ugovorne odredbe tako da je u Ugovorima o potrošačkom kreditiranju – Ugovorima o kreditu ugovorena valuta uz koju je vezana glavnica švicarskih franaka a da prije sklapanja i u vrijeme sklapanja tih Ugovora nisu kao trgovci potrošače u cijelosti informirali o svim potrebnim parametrima bitnim za donošenje valjane odluke temeljene na potpunoj obavijesti a tijekom pregovora i u vezi sklapanja tih ugovora o kreditu što je imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih stranaka čime je tuženik postupio suprotno odredbama članka 81., 82. i 90. tada važećeg Zakona o zaštiti potrošača u razdoblju do 6. kolovoza 2007. godine, a od 7. kolovoza 2007. do 31. prosinca 2008. godine suprotno odredbama članka 96. i 97. Zakona o zaštiti potrošača (NN 79/07, 125/07, 75/09, 79/09, 89/09 i 133/09).  Kolektivni interes potrošača (sadašnjih i budućih), prema navedenim presudama, temelji se na tome da određeni trgovci u svojim standardnim ugovorima ne koriste određene odredbe koje su nepoštene po kriterijima iz Zakona o zaštiti potrošača i da njihova poslovna praksa ne bude po kriterijima iz Zakona o zaštiti potrošača nepoštena. Nadalje, navedena presuda Trgovačkog suda u Zagrebu br. P-1401/12 od 4. 7. 2013. odnosno presude Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske br. Pž-7129/13 od 13. 6. 2014. i br. Pž-6632/2017-10 od 14. 6. 2018., temeljem odredbe čl. 502.c ZPP obvezuju ovaj sud, jer se u ovom predmetu radi o individualnom sporu kojeg je pojedinačni potrošač, ovdje tužitelj, pokrenuo protiv ovdje tuženika radi stjecanja bez osnove iznosa kojeg je tuženik na temelju ništetnih odredaba Ugovora o kreditu od 07.12.2005. godine, u dijelu kojem je redovna kamata promjenjiva u skladu s Odlukom o kamatnim stopama kreditora i u dijelu kojem se anuiteti vežu uz valutu švicarski franak, dakle, upravo radi zaštite svog pojedinačnog interesa povrijeđenog postupanjem tuženika protivno propisima o zaštiti potrošača, na štetu ovdje tužitelja, a u odnosu na koju povredu propisa o zaštiti potrošača je donesena osuđujuća presuda iz postupka zaštite kolektivnih interesa. Utoliko što je navedenim presudama Trgovačkog suda u Zagrebu br. P-1401/12 od 4. 7. 2013. odnosno Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske br. Pž-7129/13 od 13. 6. 2014. i br. Pž-6632/2017-10 od 14. 6. 2018. pružena apstraktna pravna zaštita kolektivnih interesa i prava svih potencijalnih potrošača i koja pravna zaštita nema kompenzacijski karakter, a ne i zaštita svakog potencijalnog potrošača, to tužitelj u ovom sporu ima pravo zahtijevati i isplatu iznosa preko ugovorene kamatne stope od 5,50 % godišnje te iznosa anuiteta plaćenog preko iznosa po tečaju švicarskog franka na dan isplate kredita.

 

16. Stoga, u odnosu na odredbe Ugovora o namjenskom kreditu broj … od 07.12.2005. godine, u članku   2.   i to  u dijelu u kojem je ugovorena promjenjiva kamatna stopa  u skladu s Odlukom kreditora za zaključiti je da se radi o neodređenoj ugovornoj odredbi jer je na temelju iste tužitelj jedino znao kolika je visina kamatne stope na dan sklapanja ugovora o kreditu, a kako to nedvojbeno proizlazi i iz iskaza tužitelja, dok po mišljenju ovog suda, nije mogao ocijeniti zašto, kako i u kojem smjeru će se tijekom budućeg kreditnog razdoblja kamatna stopa kretati, zbog čega je stav ovog suda da buduća kamatna stopa ugovorena kao promjenjiva nije bila određena, a niti odrediva (čl. 269. st. 2. i čl. 272. Zakona o obveznim odnosima, Narodne novine br. 35/05, 41/08, 125/11, 78/15 i 29/18, dalje: ZOO), a ujedno je po svom sadržaju, prosječnom potrošaču, objektivno takva ugovorna odredba bila nerazumljiva, dok tuženik nije podnio nikakve dokaze u prilog suprotnom zaključku. Tuženik nije podnio nikakve dokaze da je tužitelju kao korisniku kredita na razumljiv način objasnio postupak formiranja kamatne stope odnosno koji sve čimbenici utječu na njezino formiranje tijekom trajanja ugovorenog kreditnog razdoblja, a na temelju čega bi tužitelj kao prosječni potrošač mogao spoznati učinke koji bi za njega u budućnosti proizašli iz takve ugovorne odredbe o promjenjivoj kamatnoj stopi, pa stoga sud zaključuje da tužitelj kao potrošač nije raspolagao osnovnim parametrima o kojima ovisi kretanje kamatne stope u budućem razdoblju.   Nadalje, u odnosu na odredbe Ugovora o namjenskom kreditu broj …, u člancima 1. i 7. i to u dijelu u kojem je tužitelju na raspolaganje stavljen kredit u iznosu od 16.233,54 CHF u protuvrijednosti u kunama u dijelu i u djelu u kojem je ugovorena otplata kredita u mjesečnim anuitetima u kunskoj protuvrijednosti plativo po srednjem tečaju kreditora za CHF, sud zaključuje da tuženik nije na transparentan način informirao tužitelja o riziku intervalutarnih promjena u valutnoj klauzuli vezanoj uz švicarski franak, o činjenici da je takav rizik veći u odnosu na rizik u valutnoj klauzuli vezanoj za euro, a niti o činjenici povećanog rizika istovremenog ugovaranja i promjenjive kamatne stope i valutne klauzule. Dakle, proizlazi da se o ugovorenoj valutnoj klauzuli kao i o promjenjivoj kamatnoj stopi nije pojedinačno pregovaralo, odnosno, da je navedena odredba ugovora dio unaprijed formuliranog standardnog ugovora tuženika, na koju tužitelj nije imao mogućnost utjecaja, te tuženik koji je bankarska institucija u čije poslovanje ulazi sklapanje ugovora o kreditu i koji raspolaže stručnim znanjem, u odnosu na kojeg je tužitelj u „slabijem“ položaju, nije tužitelja informirao o mogućim posljedicama sklapanja navedenog ugovora o kreditu, a tuženik nije dokazao suprotno.

Pravo je tuženika da s aspekta isplativosti svog poslovanja u ugovorima o kreditu ugovara promjenjivu kamatnu stopu i valutnu klauzulu, međutim tuženik je bio dužan, nudeći svoj proizvod tužitelju, istog informirati o smislu i sadržaju odredaba o promjenjivoj kamatnoj stopi i valutnoj klauzuli i skrenuti mu pozornosti na parametre o kojima ovisi kamatna stopa i kretanje tečaja švicarskog franka u budućem razdoblju trajanja kredita, a tuženik nije dokazao da je to i učinio. Dakle, temeljem svega navedenog sud zaključuje da su odredbe Ugovora o kreditu broj … od 07.12.2005. godine u člancima 1., 2. i 7. i  to  u dijelu u kojem je ugovorena kamatna stopa koja je promjenjiva sukladno Odluci o kamatnim stopama kreditora   i u dijelu u kojem je ugovorena valutna klauzula te u dijelu u kojem se anuiteti vežu uz valutu švicarski franak, bile sastavni dio ugovora unaprijed sastavljenog od strane tuženika, da o tim odredbama između stranaka nije bilo pregovora, niti je tužitelj utjecao na sadržaj istih, čime je tužitelju, suprotno načelu savjesnosti i poštenja, kao jednom od temeljnih načela obveznog prava, nametnuta obveza koju objektivno nije mogao sagledati kao cjelinu u vrijeme zaključivanja ugovora, te da su takve odredbe nepoštene sukladno odredbama čl. 81. st. 1. i 2. Zakona o zaštiti potrošača (Narodne novine br. 96/03, dalje: ZZP) i čl. 96. st. 1. i 2. Zakona o zaštiti potrošača (Narodne novine br. 79/07, 125/07, 75/09, 79/09, 89/09, 133/09, 78/12 i 56/13, dalje: ZZP/07) kojima je propisano da se ugovorna odredba o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo smatra nepoštenom ako, suprotno načelu savjesnosti i poštenja uzrokuje znatnu neravnotežu o pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača, te se smatra da se o pojedinoj ugovornoj odredbi nije pojedinačno pregovaralo ako je tu odredbu unaprijed formulirao trgovac zbog čega potrošač nije imao utjecaj na njezin sadržaj poglavito ako je riječ o odredbi unaprijed formuliranog standardnog ugovora trgovca, te u konačnici ništetne, sukladno odredbama čl. 87. st. 1. ZZP i čl. 102. ZZP/07.

 

17. U odnosu na isplatu po osnovi promjenjive kamatne stope, a polazeći od navedenih utvrđenja ovaj sud zaključuje da odredba predmetnog ugovora kojom je sukladno   Odluci banke o kamatnim stopama prema kojoj visina kamatne stope ovisi isključivo o odluci tuženika i koja ne sadrži kriterije koje će tuženik pri donošenju takve odluke primijeniti nerazumljiva je i nepoštena i kao takva ništetna sukladno odredbi čl. 87. st. 1. ZZP-a (NN 96/03) čije odredbe su bile na snazi u vrijeme zaključenja Ugovora o kreditu između stranaka. Odredbom čl. 81. st. 2., 3. i 4. Zakona o zaštiti potrošača (NN 96/03) bilo je propisano da se ugovorna odredba o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo smatra nepoštenom ako suprotno načelu savjesnosti i poštenja, uzrokuje značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih stranka na štetu potrošača, time da se smatra da se o pojedinoj ugovornoj odredbi nije pojedinačno pregovaralo ako je ta odredba bila unaprijed formulirana od strane trgovca, te zbog toga potrošač nije imao utjecaj na njezin sadržaj, poglavito ako se radi o odredbi unaprijed formuliranog standardnog ugovora trgovca, te ako trgovac tvrdi da se o pojedinoj ugovornoj odredbi u unaprijed sastavljenom standardnom ugovoru pojedinačno pregovaralo, dužan je to dokazati. Odredbom čl. 84. Zakona o zaštiti potrošača (NN 96/03) bilo je propisano da nije dopušteno ocjenjivati jesu li poštene ugovorne odredbe o predmetu i cijeni, ako su te odredbe jasne, lako razumljive i lako uočljive. Člankom 87. st. 1. Zakona o zaštiti potrošača (NN 96/03) bilo propisano da je nepoštena ugovorna odredba ništava, a st. 2. da ništavost pojedine odredbe ugovora ne povlači ništavost samog ugovora ako može opstati bez ništave odredbe. Analizom predmetnog ugovora o kreditu ovaj sud zaključuje da je isti unaprijed formuliran od strane tuženika i da tužitelj nije imao utjecaja na njegov sadržaj. Tuženik je mijenjao ugovorenu kamatnu stopu temeljem ovlasti iz predmetnog ugovora, a kreditor tužitelju u obavijesti nije naznačio razloge za donošenje odluke o povišenju kamatne stope. Ovakav način promjene kamatne stope navedenim presudama, a i u ovom postupku je utvrđen kao nepoštena ugovorna odredba zbog čega je taj dio ugovora po navedenim presudama utvrđen ništetnim pravnim poslom sve u skladu sa odredbom čl. 131. Zakona o zaštiti potrošača (NN 79/07, 125/07, 75/09, 79/09, 89/09, 133/09, 78/12, 56/13). Takva presuda prema odredbi čl. 138a. Zakona o zaštiti potrošača (NN 79/07, 125/07, 75/09, 79/09, 89/09, 133/09, 78/12, 56/13) obvezuje sve ostale sudove u postupcima koje potrošač osobno pokrene radi isplate koja mu je uzrokovana postupanjem tuženika. Tužitelj je tuženiku u konkretnom slučaju na temelju ništetne ugovorne odredbe o načinu utvrđivanja promjenjive kamatne stope isplatio više nego što je ugovoreno, s obzirom da je ugovorena kamatna stopa od 5,20% a tuženik je svojom jednostranom odlukom o promjenjivim kamatnim stopama mijenjao ugovorenu kamatu na način da je istu povećavao. Naime uvidom u dostavljenu dokumentaciju utvrđeno je da je tuženik mijenjao kamatnu stopu koja je u početku iznosila 5,50 %  s tim da je za vrijeme otplate kredita kamatna stopa mijenjana te je iznosila 6,45%, 6,75% i 7,75%.

 

18. U odnosu na prigovor tuženika o zastari potraživanja ovaj sud smatra da je prigovor neosnovan jer temeljem odredbe čl. 215. st.1. Zakona o obveznim odnosima (NN 35/05 i dr.) zastara počinje teći prvog dana poslije dana kada je vjerovnik imao pravo zahtijevati ispunjenje obveze, a kako je presuda Visokog Trgovačkog suda u Zagrebu Pž-7129/13-4 donijeta 13. lipnja 2014. godine s kojim datumom je postala i pravomoćna i presuda navedenog Trgovačkog suda u Zagrebu, od tog dana je tužitelj stekao pravo potraživati razliku više plaćenih kamata, zbog čega nije istekao rok iz čl. 225. ZOO-a jer je tužba u ovom predmetu podnesena 12. lipnja 2019. godine, s obzirom da se u konkretnom slučaju primjenjuje opći zastarni rok od pet godina s obzirom da je predmet tužbenog zahtjeva neosnovana isplata preplaćenog iznosa zbog promjenjive kamatne stope i valutne klauzule. U odnosu na istaknuti prigovor zastare valja navesti da pokretanjem parničnog postupka za zaštitu kolektivnih interesa potrošača dolazi do prekida zastare na temelju čl. 241. ZOO/05, te zastara individualnih restitucijskih zahtjeva počinje teći ispočetka tek od trenutka pravomoćnosti sudske odluke donesene u povodu te tužbe, a navedena presuda Trgovačkog suda u Zagrebu P-1401/2012 u pogledu promjenjive kamatne stope u odnosu na tuženika postala je pravomoćna donošenjem presude Visokog trgovačkog suda RH Pž-7129/13. od 13. lipnja 2014. godine. Prema ustaljenoj sudskoj praksi VSRH rok za restituciju kod ništetnog ugovora teče od svake pojedine isplate, a takvo pravno shvaćanje VSRH je izrazio u presudi i rješenju broj Rev-2245/17-2 od 20. ožujka 2018. godine kojom je odbio reviziju Zagrebačke banke d.d. Zagreb koja je izjavljena protiv presude i rješenja Županijskog suda u Osijeku Gž-820/17-3 od 29. lipnja 2017. godine, a predmet koje je bilo utvrđenje ništetnosti i isplate dakle u istovjetnoj pravnoj stvari.

Tuženik je istakao i prigovor zastare, a sud je stajališta kako taj prigovor nije osnovan. Naime, prema shvaćanju Vrhovnog suda Republike Hrvatske, izraženog u odluci Rev-2245/17-2 od 20.03.2018. godine, pokretanjem parničnog postupka za zaštitu kolektivnih interesa potrošača dolazi do prekida zastare na temelju članka 241. ZOO-a te zastara individualnih restitucijskih zahtjeva počinje teći ispočetka tek od trenutka pravomoćnosti sudske odluke donesene u povodu te tužbe, a što je bilo 13. lipnja 2014. godine u odnosu na zahtjev za preplaćene kamate s obzirom da je presuda Trgovačkog suda broj P-1401/12 postala pravomoćna 13. lipnja 2014. godine donošenjem presude Visokog Trgovačkog suda RH Pž-7129/13 od 13. lipnja 2014. godine, a u odnosu na zahtjev na ime valutne klauzule, donošenjem odluke Visokog trgovačkog suda pod poslovnim brojem Pž-6632/17-10 od 14. lipnja 2018. godine, pa se dakle zastarni rok računa od pravomoćnosti navedenih presuda. Tužba u ovom predmetu je podnesena 12. lipnja 2019. godine, to onda svakako nije protekao rok od pet godina koji se računa od 13. lipnja 2014. godine za preplaćene kamate, odnosno od 14. lipnja 2018. godine za valutnu klauzulu.

 

19. Dakle, u ovom postupku tužitelj traži da se budući su ništetne odredbe članka 1., 2. i 7. Ugovora o kreditu broj … zaključenog između stranaka i to u dijelu u kojima je u ispunjenju ugovora ugovorena promjenjiva kamatna stopa i valutna klauzula, naloži tuženiku da isplati tužitelju preplaćene iznose po osnovi promjenjive kamatne stope i po osnovi promjene tečaja valute CHF u odnosu na početni tečaj. Dakle, tužitelj traži da se naloži tuženiku da mu isplati novčani iznos koji je tužitelj više platio tuženiku po osnovi tih ništetnih odredbi, a kako je sve to naprijed obrazloženo.

 

20. Kao što je naprijed obrazloženo po ocjeni ovoga suda ništetne su odredbe predmetnog Ugovora o kreditu zaključenog između stranaka i to u članku 1., 2. i 7. u dijelu u kojem je u ispunjenju ugovora ugovorena promjenjiva kamatna stopa i valutna klauzula, to je sud utvrdio da su navedene odredbe predmetnog ugovora ništetne i naložio je tuženiku da tužitelju na ime preplaćenih iznosa po osnovi promjenjive kamatne stope i ugovorene valutne klauzule isplati ukupan iznos od 127.46 eur/960,46 kn1 zajedno sa zakonskom zateznom kamatom na pojedinačne iznose od dana uplate pojedinih mjesečnih rata, a što je nedvojbeno utvrđeno financijskim vještačenjem, a kako to tužitelj tužbenim zahtjevom  i potražuje nakon što je uzeo u obzir pozitivne i negativne razlike uplaćenih iznosa na ime otplate predmetnog kredita temeljem ugovorene valutne klauzule i promjenjive kamatne stope. Naime tužitelj je tužbenim zahtjevom postavljenim u podnesku od 24. siječnja 2023. izričito naveo da sukladno nalazu i mišljenju sudskog vještaka koji je utvrdio razliku između ugovorenih uvjeta kredita i plaćenih rata potražuje iznos od 960,46 kn, a koji iznos je tužitelj pretplatio kredit te je vidljivo da je ta razlika ostvarena u mjesecu prosincu 2010. i iz nosi 365.07 kn, u mjesecu studenom 2010. i iznosi 267.70 kn, u mjesecu listopada iznosi 193,67 kn te djelomično u mjesecu rujnu 2010. i iznosi 133,02 kn. Navedeno proizlazi iz nalaza i mišljenja financijskog vještaka S. R. a kako je to naprijed obrazloženo. Dakle, tijekom postupka je nedvojbeno utvrđeno da je tužitelj tuženiku na ime otplate predmetnog kredita a nakon što su uzete u obzir pozitivne i negativne razlike između iznosa koje je tužitelj uplatio tuženiku na ime ugovorene promjenjive kamatne stope i iznosa koji bi tužitelj tuženiku uplatio na ime ugovorene kamatne stopa da je ugovorena kamatna stopa ostala u visini kakova je bila u vrijeme zaključenja ugovora o kreditu odnosno isplate kredita, te nakon što su uzete u obzir pozitivne i negativne razlike između iznosa koje je tužitelj uplatio tuženiku na ime promjene tečaja CHF u odnosu na kunu tijekom otplate kredita i iznosa koji bi tužitelj platio da je tečaj CHF u odnosu na kunu ostao kakav je bio na dan sklapanja ugovora o kreditu odnosno isplate kredita, platio ukupan iznos od 127,46 eur/960,46 kn1 više te je tužitelj sukladno dostavljenom nalazu i mišljenju financijskog vještaka postavio svoj tužbeni zahtjev pa je onda sud u cijelosti prihvatio tako postavljeni tužbeni zahtjev jer je postavljen u skladu sa vještačkim nalazom i utvrđenim činjeničnim stanjem a kako je to naprijed obrazloženo.  Imajući u vidu navedeno, sud je utvrdio da su ništetne naprijed citirane odredbe Ugovora o kreditu koji su stranke zaključile  i to članak 1., 2. i 7. u dijelu kojima su u ispunjenju ugovora ugovorene promjenjive kamatne stope i valutna klauzula i naložio je tuženiku da tužitelju na ime preplaćenih iznosa po osnovi promjenjive kamatne stope i po osnovi valutne klauzule u utuženom periodu isplati ukupan iznos od 127,46 eur/960,46 kn1 zajedno sa zakonskom zateznom kamatom na pojedinačne iznose, od dana uplate pojedinih mjesečnih rata, a što je nedvojbeno utvrđeno provedenim financijskim vještačenjem,  te odlučio kao u izreci temeljem odredbe čl. 1111. ZOO-a, a odluka o kamatama temelji se na odredbi čl. 29. st. 2. ZOO-a (NN 35/05, 41/08, 125/11, 78/15, 29/18).  Shodno navedenom, a u skladu s odredbom čl. 323. st.1. Zakona o obveznim odnosima (NN 35/05, 41/08, 125/11, 78/15, 29/18) valjalo je prihvatiti i zahtjev da je tuženik dužan vratiti tužitelju iznos koji je primio po promijenjenim kamatnim stopama kao i temeljem rasta tečaja valute CHF.

 

21. Sud je poklonio vjeru iskazu tužitelja P. P. ispitanog kao stranke jer je njegov iskaz logičan i uvjerljiv te je potvrđen ostalim provedenim dokazima. Sud je odbio prijedlog tuženika i odlučio da neće provesti dokaz saslušanjem svjedoka Danijele Božić budući je provedenim dokazima činjenično stanje utvrđeno a ponovnim odgađanjem rasprave i ispitivanjem svjedoka sam bi se nepotrebno odugovlačio postupak i stvarali bi se nepotrebni troškovi a s obzirom da je tijekom postupka nedvojbeno utvrđeno da je ista predložena da se ispita kao svjedok jer je bila javnobilježnička prisjednica a uvidom u dostavljeni Ugovor je nedvojbeno utvrđeno da isti potvrđen po javnom bilježniku (prisjedniku) i da isti po svom obliku odgovara propisima o javnobilježničkim ispravama te da je sudionicima pravnog posla pročitan.

 

22. Odluka o troškovima postupka temelji se na odredbi čl. 154. st.1. i čl. 164. ZPP-a.

 

23. O troškovima postupka sud je odlučio temeljem članka 154. st. 1. ZPP-a, s obzirom da je tuženik u cijelosti izgubio u parnici, dužan je tužitelju nadoknaditi troškove postupka u cijelosti, a imajući u vidu odredbe članka 154. st. 2. ZPP-a, s obzirom da se omjer uspjeha u parnici ocjenjuje prema konačno postavljenom tužbenom zahtjevu.  Pri odlučivanju koji će se troškovi priznati tužitelju, sud je u smislu članka 155. st. 1. ZPP-a, priznao samo one troškove koji su bili neophodno potrebni za vođenje ovoga postupka, a imajući u vidu vrijednost predmeta spora prilikom poduzete pojedine parnične radnje. Sud je tužitelju priznao troškove koji se odnose na sastav tužbe u iznosu od 1.000,00 kuna, za sastav obrazloženog podneska od 29. studenog 2022. godine, u iznosu od 1.000,00 kuna, za zastupanje na ročištima 21. prosinca 2019., 25. svibnja 2022. u iznosu od 1.000,00 kn za svako ročište, za zastupanje na ročištu održanom 24. siječnja 2023. u iznosu od 375,00 kn. Nadalje potrebni i opravdani troškovi tužitelja odnose se na troškove PDV-a u iznosu od 1.093,75 kn, na troškove uplaćenog i utrošenog predujma za provođenje financijsko-knjigovodstvenog vještačenja u iznosu od 3.000,00 kn, te na trošak sudske pristojbe na tužbu i presudu u ukupnom iznosu od 500,00 kn. Dakle, ukupni troškovi tužitelja iznose 1.190,36 eur/8.968,75 kn1 te budući su isti bili potrebni i opravdani, sud je naložio tuženiku da ih tužitelju i plati.

 

24.  S obzirom na izloženo presuđeno je kao u izreci.

 

U Garešnici, 06. ožujka 2023. godine

S u d a c :

 

Jarmilka Kučera-Slivar v.r.

 

 

 

 

 

UPUTA O PRAVNOM LIJEKU:

Protiv ove presude dopuštena je žalba, u roku do 15 dana. Žalba se podnosi u tri primjerka putem ovog suda, a o žalbi odlučuje nadležni sud drugog stupnja.

 

Dostaviti:

1. Punomoćniku tužiteljice s pozivom na platež sudske pristojbe na presudu
2. Punomoćniku tuženika

 

 

 

1 Fiksni tečaj konvezije 7,53450