1

REPUBLIKA HRVATSKA OPĆINSKI SUD U SPLITU

Ex. vojarna "Sv. Križ", Dračevac Poslovni broj Ref 92: P-2543/2021

U IME REPUBLIKE HRVATSKE

P R E S U D A

Općinski sud u Splitu, po sutkinji toga suda Nani Čatipović, u pravnoj stvari
tužitelja: ad 1) J. M. pok. I. O..: …iz S., zastupan po punomoćniku F. I. Ž. odvjetniku iz S., protiv
tuženika: ad 1) Z. d.o.o. S. O..: …iz S., zastupan po punomoćniku V. D. odvjetniku iz S. i ad 2) I.
d.o.o. u stečaju, O.: …iz S.,
zastupan po stečajnom upravitelju D. P. iz Z., radi: utvrđenja i proglašenja ovrhe nedopuštenom, v.p.s. 120.294,53 EUR-
a/905.359,50 Kn, nakon održane i zaključene glavne i javne rasprave dana 19.
siječnja 2023. godine, u prisutnosti punomoćnika tužitelja F. I. Ž. odvjetnika
iz S., te zamjenika punomoćnika prvo tuženika P. I. odvjetnika iz S., u
odsutnosti uredno pozvanog, a ne pridošlog stečajnog upravitelja drugo tuženika,
koja odluka je objavljena dana 06. ožujka 2023. godine,

p r e s u d i o j e

I Proglašava se nedopuštenom ovrha određena Rješenjem o ovrsi Trgovačkog
suda u Splitu pod poslovnim brojem OVR-450/09. od 23. lipnja 2009. godine,
određena zabilježbom ovrhe na niže navedenim nekretninama pod brojem Z-
6656/09., kao i ovrha određena na temelju Rješenja o ovrsi Općinskog suda u Splitu
broj OVR- 4845/14. od 09. travnja 2015. godine, određena zabilježbom ovrhe na niže
navedenim nekretninama pod brojem Z-4393/15., koje ovrhe su pripojene ovršnom
postupku koji se vodi pred ovim sudom pod poslovnim brojem OVR-4721/09. između
ovrhovoditelja ovdje prvotuženika Z. d.o. i ovršenika ovdje drugo
tuženika I. d.o.o., radi naplate novčane tražbine ovrhovoditelja, na niže
navedenim nekretninama ili predmetima ovrhe i to na:

2

-suvlasničkom ili idealnom dijelu od 61/100 prava vlasništva niže navedenih
određenih posebnih dijelova nekretnine – etažno vlasništvo - neodvojivo povezano sa
odgovarajućim suvlasničkim dijelom zemljišta i zgrade izgrađene na tom zemljištu,
sukladno načelu jedinstva nekretnine, sve opisano i označeno kao:

24.ETAŽA 28/7032

1. dijela čest.zem.404/24, koji je suvlasnički dio povezan s cjelinom garažnog boksa
oznake GB 28, površine 27,60 m2, u podrumu II

-upisano u zemljišnoknjižni uložak broj zk.ul.16005, poduložak 24 (1424) zemljišne knjige za k.o.S.. 31.ETAŽA 13/7032

1. dijela č.zem.404/24, koji je suvlasnički dio povezan s cjelinom parkirališnog mjesta
oznake PM 36, površine 12,50 m2, u podrumu I

- upisano u zemljišnoknjižni uložak broj zk.ul.16005, poduložak 86 (1486) zemljišne knjige za k.o.S.. 86.ETAŽA 135/7032

1. dijela č.zem.404/24, koji je suvlasnički dio povezan s cjelinom stana oznake G,
ulaz I., označen br.4, na II. katu, ukupne površine 134,81 m2-stan od 111,10 m2,
lođa od 17,71 m2 te drvarnica br. 4, površine 6,00 m2 u I. ulazu, u podrumu I.
- upisano u zemljišnoknjižni uložak broj zk.ul.16005, poduložak 86 (1486) zemljišne
knjige za k.o.S.. 87.ETAŽA 55/7032

1. dijela č.zem.404/24, koji je suvlasnički dio povezan s cjelinom stana oznake A,
ulaz I., označen br.5, II. kat, ukupne površine 55,39 m2-stan površine 42,75 m2, lođa
od 8,64 m2 te pripadajuće drvarnice br. 5 od 4,00 m2, u ulazu I, u podrumu I.
- upisano u zemljišnoknjižni uložak broj zk.ul.16005, poduložak 87 (1487) zemljišne
knjige za k.o.S.. 95.ETAŽA 114/7032

1. dijela č.zem.404/24, koji je suvlasnički dio povezan s cjelinom stana oznake G,
ulaz I., označen br.10, na III. katu, ukupne površine 113,99 m2-stan površine 90,36
m2, lođa od 17,63 m2 te drvarnice br. 10 od 6,00 m2, ulaz I, u podrumu I.
- upisano u ZK uložak broj zk.ul.16005, poduložak 95 (1495) zemljišne
knjige za k.o.S.

te se ukidaju ovršne radnje u dijelu koji se odnosi na navedene nekretnine, pa se
nalaže upis brisanja zabilježbe pokretanja predmetne ovrhe na gore navedenim
nekretninama u nadležnoj zemljišnoj knjizi.

Nalaže se prvo tuženiku Z. d.o.o. S. da naknadi tužitelju troškove
ovog postupka u iznosu od 53.847,30 eura ( 405.712,50 kn ), zajedno sa zakonskim
zateznim kamatama sve sukladno odredbi čl. 29. stavak 2. Zakona o obveznim
odnosima, odnosno zakonske zatezne kamate koje na navedeni iznos troškova teku
od presuđenja pa do isplate po kamatnoj stopi koju je ESB
primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije
prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta, uvećanjem za tri ( 3 ) postotnih
poena.

Obrazloženje

3

1.U tužbi koja je zaprimljena kod ovog suda dana 24. studenog 2014. godine
tužitelj navodi kako je prvo tuženik, trgovačko društvo Z. d.o.o. S., u
svojstvu ovrhovoditelja pokrenuo ovršni postupak radi naplate novčane tražbine
temeljem pravomoćne presude Trgovačkog suda u Splitu P-348/05 od 16.ožujka

2006. godine., u kom ovršnom postupku ovrhovoditelj je najprije zatražio da se
predmetna ovrha provede na novčanim sredstvima ovršenika, a sada u ovoj pravnoj
stvari drugo tuženika I. d.o.o. S.. Ovrhovoditelj je promijenio predmet ovrhe
na način da je tražio da se ovrha provede na suvlasničkom dijelu nekretnina i to na
nekima od kojih je ovršenik, ovdje drugo tuženik, I. d.o.o., bio samo
formalnopravno iskazan kao zemljišnoknjižni titular suvlasničkog ili idealnog dijela od
61/100 prava vlasništva. Među suvlasničkim dijelovima predmetnih nekretnina na
kojima da je ovrhovoditelj zatražio da se provede ovrha se nalaze i suvlasnički
dijelovi nekretnina u vlasništvu tužitelja, dakle treće osobe, a koja treća osoba nema
nikakav odnos sa ovrhovoditeljem ili ovršenikom iz predmetnog okončanog ovršnog
postupka ( P-348/05.). Dakle, tužitelj u tužbi posebno ukazuje da na predmetu ovrhe
ima takvo pravo koje sprječava provedbu navedene pokrenute ovrhe.

2.Nadalje, tužitelj je podnio prigovor treće osobe, te je upućen na pokretanje
ove parnice radi proglašavanje te ovrhe nedopuštenom. Posebno se ukazuje da bi
upravo majka tužitelja, sada pokojna I. M., bila vlasnica obiteljske kuće i
njoj pripadajućeg zemljišta, koja je pak zajedno sa tužiteljem kao svojim sinom,
postigla dogovoru sa suinvestitorima gradnje stambene zgrade na mjestu gdje se
nalazila njihova obiteljska kuća, koja je porušena dok je na njenom mjestu izgrađena
stambena zgrada u kojoj je tužiteljeva obitelj dobila stanove u kompenzaciju.
Predmetna zgrada da je izgrađena 2003. godine te su suinvestitori prepustili
dogovorene stanove u vlasništvo obitelji tužitelja koji da su u iste uselili, iste uredili i
opremili prema vlastitim potrebama i željama te da od tada predmetne stanove
koriste i u njima žive, plaćaju režijske troškove. Preostale stambene jedinice
navedenog stambenog objekta su pripale suinvestitorima u suvlasništvo radi daljnje
prodaje i to prema njihovom posebnom dogovoru u omjeru V. d.o.o.
suvlasništvo za 39/100 dijelova i I. d.o.o. suvlasništvo za 61/100 dijelova.
3.Nadalje u tužbi se navodi, da navedeni ugovor o građenju, prema kojem da
su tužitelj i njegova obitelj stekli predmetne nekretnine, je u cijelosti konzumiran, te
da su tužitelj i njegova obitelj zatražili upis svojih prava u javnoj knjizi na predmetnim
stanovima koje da su dobili u kompenzaciju za svoju obiteljsku kuću.

Međutim, poradi neurednosti isprava koje su im predali suinvestitori oni to nisu mogli
izvršiti. Dakle, zbog omaške u pisanju ugovora i isprava kojima se zemljišnoknjižno
stanje trebalo uskladiti sa pravim stvarnim stanjem, odnosno prema kojima su
vlasnici stanova mogli ishoditi i upis njihova vlasništva, odnosno uopće zbog
aljkavosti suinvestitora u izradi i predaji odgovarajuće dokumentacije, tužitelj i
njegova obitelj su bili faktički onemogućeni u upisivanju svojih prava. Nadalje, tu
situaciju je iskoristio ovrhovoditelj, sada prvo tuženik Z. d.o.o. te je
pokrenuo predmetni ovršni postupak, krajnje maliciozno koristeći činjenicu zaostalosti
neistinitog upisa u javnoj knjizi na ime drugo tuženik Insula d.o.o., koji je još uvijek bio
samo formalno pravno iskazan kao zemljišnoknjižni titular suvlasničkog ili idealnog
dijela od 61/100 prava vlasništva na predmetnim stanovima, a koje su kako je već i
navedeno, dobili i u kojima žive tužitelj i njegova obitelj. U međuvremenu, je

4

preminula majka tužitelja I. M. iza koje da je doneseno rješenje o
nasljeđivanju prema kojem su predmetne nekretnine pripale upravo tužitelju u
vlasništvo pa je slijedom navedenog, tužitelj predložio sudu donošenje odluke kako je
to i navedeno u izreci ove Presude.

4.Kao potkrjepu svojih navoda, tužitelj je uz tužbu i tužbeni zahtjev priložio
prijedlog za ovrhu prvo tuženika upućenog nadležnom sudu protiv drugo tuženika od

27. travnja 2009. god., kao i dopunu istog prijedloga od 06. svibnja 2009. godine,
pravomoćnu Presudu Trgovačkog suda u Splitu od 16. ožujka 2006. godine pod
brojem V P-348/05., te Predugovore i Kupoprodajne ugovore sklopljene između
tužitelja i njegove sada pokojne majke kao prodavatelji s drugo tuženikom kao
kupcem od 04. listopada 2004. godine, odnosno prije 01. listopada 2001. godine, i

04. listopada 2002. godine, kao i Anex sklopljenog ugovora od 23. rujna 2002.
godine, i Rješenje zemljišnoknjižnog odjela nadležnog suda pod brojem Z-8896/03.
od 05. siječnja 2007. godine, uvjerenje nadležnog upravnog tijela o točno upisanoj
anagrafskoj oznaci od 13. siječnja 2003. godine, Anex ugovora od 17. svibnja 2010.
godine, te naposlijetku rješenje o nasljeđivanju O-2884/13. od 30. siječnja 2014.
godine doneseno iza smrti majke tužitelja I. M. pok. M..

5.U pisanom odgovoru na zaprimljenu tužbu od 11. siječnja 2016. godine prvo
tuženik Z. d.o.o. S. prvenstveno prigovara postavljenoj i označenoj
vrijednosti predmeta spora, ističući da je ista iznimno prenisko označena, ukazujući
da je ovršni postupak pokrenut radi naplate iznosa od 505.087,22 kn, tako da bi i ovaj
parnični postupak trebao biti označen s vrijednošću od 500.000,00 kn. Traženje
tužitelja da se ovrha proglasi nedopuštenom, nije u nikojem slučaju osnovan, jer to
traži tužitelj koji nije vlasnik nekretnina obuhvaćenih ovršnim postupkom. Što više, u
trenutku pokretanja ovršnog postupka, pa i dobivanja presude pred nadležnim
Trgovačkim sudom u Splitu kao i činjenice da bi presuda pod poslovnim brojem P-
348/05 od 16.ožujka 2006. godine, stekla svojstvo pravomoćnosti, kao vlasnik
predmetne nekretnine u javnoj knjizi je bio upisan drugo tuženik I. d.o.o., koji je
pak bio vlasnik nekretnine koji je svoje vlasništvo uredno upisao, što u konačnici
tužitelj nije ni negirao. Svi navodi iz tužbe i tužbenog zahtjeva tužitelja izneseni kroz
historijat tužbenog zahtjeva za prvo tuženika nisu od odlučnog značaja, jer upravo
tužitelj nije izvršio upis svog vlasništva u javnoj knjizi na temelju svih sklopljenih
Predugovora, Ugovora kao i Anex istih.

6.  Nadalje, provo tuženik u svom odgovoru na tužbu posebno apostrofira
činjenicu da i sam tužitelj ne uskraćuje navode da njegovo vlasništvo ne bi bilo
upisano u javnoj knjizi, čime isti nije u mogućnosti dokazati svoje vlasništvo nad
predmetnom nekretninom, odnosno točno određenog dijela iste, što je u direktnoj
koliziji s odredbom čl. 120. Zakona o vlasništvu i drugim stvarnim pravima, kojom
odredbom je propisano da se vlasništvo nad nekretninom dokazuje uknjižbom u
zemljišnu knjigu. Slijedom navedenog, predlaže se tužbu odbiti, a ukoliko tužitelj drži
da bi njegova prava bila ugrožena isti može pokrenuti postupak radi naknade štete ili
pak na neki drugi način podmiriti svoja potraživanja, ali zasigurno ne proglašavanjem
ovršnog postupka nedopuštenim. U svrhu potkrijepe navoda priložio je uz odgovor na
tužbu i izvatke iz javne knjige za predmetnu nekretninu, kao i recentnu sudsku
praksu. I. d.o.o. S., kao drugo tuženik se pisanim podneskom od 30. lipnja

2017. godine očitovao na zaprimljenu tužbu i tužbeni zahtjev, na način da je na izričit,

5

nedvosmislen način istaknuo da u cijelosti priznaje tužbu i tužbeni zahtjev tužitelja, te
posebno ukazao da ovrha određena Rješenjem nadležnog Trgovačkog suda u Splitu
pod brojem OVR-450/09., kao i ovrha određena Rješenjem o ovrsi Općinskog suda u
Splitu pod brojem Ovr-4845/14. od 09. travnja 2015. godine, ne bi bile dopuštene.
Naime, nekretnine na kojima je zatražena provedba ovrhe od strane prvo tuženika iz
ove pravne stvari, odnosno ovrhovoditelja iz tih ovršnih postupaka nisu u vlasništvo
ovršenika, sada drugo tuženika ove pravne stvari, jer su upravo te nekretnine
isključivo i jedino pravno valjano vlasništvo tužitelja iz ove pravne stvari i njegove
majke, jer su isti upravo s drugo tuženikom sklopili Ugovor o kupoprodaji 04.
listopada 2002. godine, tabularnom izjavom od 09. studenog 2003. godine ovjerene
pred javnim bilježnikom upravo drugo tuženik je na tužitelja prenio pravo vlasništva i
dopustio uknjižbu njihovog prava vlasništva na nekretninama koje su bile predmetom
sklopljenih predugovora i ugovora, odnosno baš na stanu oznake A broj 5. ukupne
površine 55,39 m2, na stanu oznake G broj 4 ukupne površine 134,81 m2, garažnom
boksu GB 28., kao i na stanu oznake G broj 10. ukupne površine 113,99 m2 i
parkirnom mjestu PM 36. Kako se radi o priznanju tužbe i tužbenog zahtjeva, drugo
tuženik nije držao za potrebnim prilagati dokaze, budući da su isti priloženi uz tužbu i
tužbeni zahtjev, a na kojima je uz ostale druge dokaze, drugo tuženik držao kao
jedino mogućim priznati tužbu i tužbeni zahtjev.

7.Slijedom navedenog sud dana 24. kolovoza 2017. godine donosi i objavljuje
Presudu na temelju priznanja sve pozivom na odredbu čl. 331. st. 1. Zakona o
parničnom postupku ( NN br. br. 53/91., 91/92., 112/99., 88/01., 117/03., 88/05.,
2/07., 84/08., 96/08., 123/08., 57/11., 148/11., 25/13., 89/14., 70/19., 80/22. – dalje
ZPP-a ), u odnosu na drugo tuženika I. d.o.o., a na koju Presudu prvo tuženik
ulaže žalbu. Žalbene navode prvo tuženik temelji na činjenici da se u konkretnoj
pravnoj stvari tuženici imaju smatrati jedinstvenim suparničarima, poradi čega se nije
smjelo, a ni iz procesnih razloga moglo donijeti Presudu na temelju priznanja.
Rješenjem Županijskog suda u Splitu od 17. siječnja 2019. godine pod poslovnim
brojem Gž-2904/2017. usvojena je žalba prvo tuženika Z. d.d. i to u dijelu
kojim je isti prigovorio da bi se u konkretnoj pravnoj stvari doista i radilo o
jedinstvenim suparničarima sve u smislu odredbe čl. 210. ZPP-a. Naime, kako to viši
sud i navodi, u postupcima proglašenja ovrhe nedopuštenom koji postupak je
pokrenula treća osoba, a u ovom slučaju tužitelj J. M., ovrhovoditelj i
ovršenik iz ovršnog postupka imaju pravni položaj jedinstvenih suparničara jer taj
spor prema tuženicima može biti riješen samo na jednak način, radi čega nije ni
moglo biti mjesta donošenju Presude na temelju priznanja u odnosu na drugo
tuženika, tim više što u odnosu na taj dio tužbenog zahtjeva, proglašavanje ovrhe
nedopuštenom, stranke se imaju smatrati jednom parničnom strankom. Rješenjem
višeg suda je odbačena kao nedopuštena žalba prvo tuženika spram točke II izreke
Presude na temelju priznanja (kojom se utvrđuje da je tužitelj vlasnik nekretnina
navedenih u točki I Presude a koja točka je identična i navodima iz ove Presude), pa
se nalaže upis uknjižbe prava vlasništva predmetnih nekretnina na ime i u korist
tužitelja u nadležnoj zemljišnoj knjizi, sve iz razloga što je tužitelj bio ovlašten uz
podnošenje zahtjeva za proglašavanjem ovrhe nedopuštenom, postaviti i zahtjev na
utvrđenje postojanja njegovog prava u smislu odredbe čl. 56. st. 4. Ovršnog zakona,

6

a koji je bio na snazi u vrijeme pokretanja ovršnog postupka u kojem je tužitelj i
upućen na pokretanje parnice.

8.Tijekom postupka sud je utvrđivao činjenice i izvodio dokaze koji su bili
predlagani kako u tužbi, tako i u odgovoru na tužbu, a koje dokazno gradivo je i
prihvaćeno na pripremnom ročištu, slijedom čega je sud: pregledao prijedlog za
ovrhu prvo tuženika upućenog nadležnom sudu protiv drugo tuženika od 27. travnja

2009. god., kao i dopunu istog prijedloga od 06. svibnja 2009. godine, pravomoćnu
Presudu Trgovačkog suda u Splitu od 16. ožujka 2006. godine pod brojem V P-
348/05., te Predugovore i Kupoprodajne ugovore sklopljene između tužitelja i njegove
sada pokojne majke kao prodavatelji s drugo tuženikom kao kupcem od 04. listopada

2004. godine, odnosno prije 01. listopada 2001. godine, i 04. listopada 2002. godine,
kao i Anex sklopljenog ugovora od 23. rujna 2002. godine, i Rješenje
zemljišnoknjižnog odjela nadležnog suda pod brojem Z-8896/03. od 05. siječnja

2007. godine, uvjerenje nadležnog upravnog tijela o točno upisanoj anagrafskoj
oznaci od 13. siječnja 2003. godine, Anex ugovora od 17. svibnja 2010. godine, te
naposlijetku rješenje o nasljeđivanju O-2884/13. od 30. siječnja 2014. godine
doneseno iza smrti majke tužitelja I. M. pok. M., pregledao spis
predmeta Z-8896/03., te izveo dokaz zaprimanja iskaz tužitelja J. M. pok.
I., zz. prvo tuženika B. G., kao i drugo tuženika I. N. sina Ž.,
te svjedoka M. J. pok. J..

Tužbeni zahtjev tužitelja je osnovan.

9.Godišnjeg rasporeda poslova za 2022. godinu, kao i Naredbom Ureda
predsjednice suda od 28.prosinca 2021. god. pod poslovnim brojem 48-Su-54/2021-

8. uslijedila je izmjena u osobi uređujućeg suca, te je pozivom na odredbu čl. 315 s. 3
Zakona o parničnom postupku ( NN br. 53/91., 91/92., 112/99., 88/01., 117/03.,
88/05., 2/07., 84/08., 96/08., 123/08., 57/11., 148/11., 25/13., 89/14., 70/19., 80/22. –
dalje ZPP-a ), do tada izvedena dokazna građa obnovljena čitanjem iste.

10. Prema odredbi čl. 7 st. 1. ZPP-a sud je dužan potpuno i istinito utvrditi
sporne činjenice od kojih ovisi osnovanost zahtjeva, te odlučuje o činjenicama koje
su stranke iznijele, odnosno provodi dokaze koje su stranke predložile, što ukazuje
da u navedenoj odredbi je sadržano načelo materijalne istine što podrazumijeva
podudarnost suda o činjeničnom supstratu spora sa stvarnim stanjem.

11. U ovoj pravnoj stvari predmet postupka predstavlja zahtjev tužitelja da se
proglasi nedopuštenom ovrha na nekretnini pobliže navedenim u izreci ove Presude,
u suvlasničkom, odnosno idealnom dijelu od 61/100 nekretnine označene kao čes.
zem. 404/24. k.o. S. upisane u Z.U. 16005. – poduložak 1424., što u naravi
predstavlja: 1.- garažni boks oznake GB 28., površine 27,60.m2 u podrumu II. sve
kao etaža 28/7032.; 2. - parkirališno mjesto oznake PM 36., površine 12,50 m2 u
podrumu I., sve kao etaža 13/7032.; 3. - stan oznake G ulaz I označen br. 4., na II
katu ukupne površine 134,81. m2 ( stan od 111, 10 m2, lođa od 17,71 m2,) s
pripadajućom drvarnicom br. 4. u površini od 6,00 m2 u ulaz I, podrum I., sve kao
etaža 135/7032.; 4 - stan oznake A ulaz I, označen br. 5. kat II ukupne površine
55,39 m2 ( stan površine 42,75 m2, lođa od 8,64 m2 ) s pripadajućom drvarnicom br.

7

5 u površini od 4,00 m2 ulaz I, podrum I, sve kao etaža 55/7032.; 5 - kao i stan
oznake G, ulaz I označen br. 10. na III. ukupne površine 113,99 m2 ( stan površine
90,36 m2 i lođa od 17.63 m2 ) s pripadajućom drvarnicom od 6,00 m2 ulaz I u
podrumu I, sve kao etaža 114/7032.

12.Između stranaka se ne ukazuje spornim:

- da bi ovrhovoditelj Z. d.o.o. S. podnijela prijedlog za ovrhu protiv
ovršenika I. d.o.o. S. dana 27. travnja 2009. god. radi naplate novčane
tražbine u iznosu od 505.087,22 kn pljenidbom novčanih sredstava položenih na žiro-
račun ovršenika, koji prijedlog je zaprimljen pod poslovnim brojem Ovr- 450/09., koji
prijedlog je u cijelosti usvojen rješenjem od 23. lipnja 2009. godine;

- da bi dana 06. svibnja 2009. godine ovrhovoditelj podnio dopunu prethodno
podnesenog prijedloga, radi namirenja svoje tražbine i to baš na nekretnini ovršenika
označenoj sa čest. zem. 404/24. k.o. S., upisane u Z. U. 16005., koji prijedlog je u
cijelosti usvojen m;

- da bi u zemljišnoj knjizi za k.o. S. u Z. U. 16005. –poduložak 1431 bila upisana
čest. zem. 404/24 na kojoj je pravo vlasništva upisano na ime V. d.d.
S. za 39/100 dijela i na ime I. d.o.o. S. za 61/100. dijela cjeline, sve uz
zabilježbu pod brojem Z- 8896/03. kojom je zaprimljen prijedlog M. I. i
J. kojim se traže uknjižba prava vlasništva nekretnine opisane u posjedovnici na
ime M. I. temeljem Tabularne izjave od 10. veljače 2004. godine, i to baš
uknjižba prava vlasništva sve navedeno u vlastovnicama poduložaka 1424., 1431.,

1486., 1487., 1495. Z.U.16005. za k.o. S.;

- da bi dana 01. listopada 2001. godine bio sklopljen Predugovor o kupoprodaji
između M. I. i M. J. kao prodavatelja i I. d.o.o. kao kupca,
kojim je utvrđeno da bi prodavatelji bili suvlasnici nekretnina taksativno označenih u
čl. 1. navedenog Predugovora, kao i obiteljske kuće tlocrtne površine od 72 m2
strukture prizemlje i kat, sve navedeno u čl. 2. Predugovora, dok pak u čl. 4. istog
akta su suglasno uglavili da na ime svog vlasničkog dijela prodavatelji će u vlasništvo
dobiti stambeni prostor u objektu C-2 K.-S., sve proporcionalno vlasništvu
zemlje i kuće koju prodaju, što je pak detaljno opisano, navedeno i obračunato
upravo navedenim čl. 4. Predugovora;

- da bi prodavatelji M. I. i M. J. ( tužitelj iz ove pravne stvari ) sa
kupcem I. d.o.o. S. dana 04. listopada 2002. godine sklopili Ugovor o
kupoprodaji nekretnina kojim je detaljno utvrđeno što se prodaje, dakle koje
nekretnine (čl. 1. i 2. Ugovora) kao i koja je obveza kupca spram prodavatelja ( čl. 4.
Ugovora), te naposlijetku upis prava vlasništva u javnoj knjizi na ime prodavatelja
M. I. i M. J. ( čl. 8. Ugovora ) sve detaljno navedeno u
Tabularnoj izjavi od 09. studenog 2003. god., dok je pak sklopljenim Anexom
Ugovora od 23. rujna 2002. godine utvrđena dioba samostalnih uporabnih cjelina na
stambeno-poslovnom objektu C2 K. S., sve detaljno opisano u člancima 1. i 2.
navedenog Anexa, a da bi sklopljenim Anexom o kupoprodaji nekretnina od 17.
svibnja 2010. godine ugovorne strane isti sklopile radi točne oznake stanova,
garažnog i parkirnog mjesta, sve s pripadajućim idealnim dijelovima;

- da bi Rješenjem od 10. travnja 1995. godine pod poslovnim brojem O-614/84. donesenim iza smrti I. M. utvrđena imovina, položena u k.o. S., koja se

8

za po jednu polovinu dijela raspodijelila na I. M. suprugu pok. I. i J.
M. sina pok. I. ( dakle prodavatelje iz sklopljenih Predugovora i Ugovora
sa kupcem I. d.o.o. ), a imovina položena u k.o. M. D. raspoređena i na
druge zakonske nasljednike, odnosno njegove kćerke;

- da bi Rješenjem od 05. siječnja 2007. godine pod brojem Z.8896/03-IBu bio odbijen
prijedlog predlagatelja I. i J. M. radi upisa prava vlasništva na
čest.zem.404/24. Z.U.16005. poduloške 1424., 1431., 1486., 1487., 1495. sve k.o.
S., a kao razlog odbijanja prijedloga je navedeno da priložene isprave, posebice
tabularna izjava „ U S. od 09. studenog 2003. godine „ ne sadrži zemljišno-knjižnu
oznaku nekretnina, te kao takova nije podobna za uknjižbu prava vlasništva sve u
smislu odredbe čl. 54. st. 1. ZZK-a, kao i da je utvrđeno da vlasnici predmetnih
nekretnina taksativno navedeni u podulošcima su uknjiženi V. d.d. S.
za 39/100. dijela i I. d.o.o. S. za 61/100. dijela, sve uz nedostatak isprave
kojom bi upravo I. d.o.o. S. dokazala stjecanje prava vlasništva tih 39/100.
dijela navedenih nekretnina;

- da bi rješenjem o nasljeđivanju od 30. siječnja 2014. godine pod poslovnim brojem
O-2884/13. a koje rješenje je doneseno iza smrti I. M. – majke tužitelja,
detaljno utvrđena imovina, kojim rješenjem su upravo nekretnine koje su predmetom
ovog parničnog postupka taksativno navedene kao izvan knjižno vlasništvo pok.
I. M., i koju kako na temelju zakona tako i na temelju ustupa međusobnih
prava nasljeđuje upravo tužitelj, J. M. kao njen sin;

13. lz navoda odgovora na tužbu proizlazi da je prvo tuženik pokrenuo ovršni
postupak protiv drugo tuženika radi realizacije svoje tražbine, da je između njih
postojalo potraživanje, te kada je saznao da je drugo tuženik u zemljišnim knjigama
upisan kao vlasnik predmetnih nekretnina, zatražio je ovrhu na istima, sve radi
namirenja svoje tražbine.

14. Slijedom navedenog, ukazuje se da među parničnim strankama nije
sporno da bi pravomoćnom Presudom i Rješenjem Trgovačkog suda u Splitu od 16.
ožujka 2006. godine pod poslovnim brojem V P-348/05. održava na snazi platni nalog
sadržan u Rješenju o ovrsi Ovrv-4498/04. od 30. prosinca 2004. godine na temelju
kojeg je naloženo ovršeniku I. d.o.o. S. da u roku od 8. dana namiri novčanu
tražbinu ovrhovoditelja Z. d.d. S. u iznosu od 505.087,22 kn s
pripadajućom zakonskom zateznom kamatom i to baš pljenidbom ovršenikog računa.
Kako račun ovršenika nije bio solventan, pa se ovrhovoditelj nije mogao naplatiti
pljenidbom novčanih sredstava sa računa drugo tuženika, to ovrhovoditelj
prijedlogom od 06. svibnja 2009. godine vrši promjenu sredstva ovrhe namirenja
svoje tražbine, sada na nekretninama koje su predmetom ovog parničnog postupka,
ukazujući da bi na čest. zem. 404/24. k.o. S. upisane u Z.U.16005. poduložak

1424., 1431., 1486., 1487., i 1495. sve k.o. S., ovršenik imao upisano pravo
vlasništva za 61/100.dijela iste.

Pravovremenim ulaganjem žalbe na rješenje Trgovačkog suda Split od 23. lipnja

2009. godine pod poslovnim brojem Ovr-450/09., ovršenik ukazuje da predmet ovrhe,
dakle navedene nekretnine nisu njegovo vlasništvo, da je isti samo formalno upisan u
javnoj knjizi na istima, već da su te nekretnine vlasništvo I. i J. M..
Ovršenik ustraje u svojim navodima da na navedenim nekretninama koje bi po

9

prijedlogu ovrhovoditelja bile predmetom ovrhe, on nije ni vlasnik ni suvlasnik, jer se
iste već odavno nalaze u posjedu i vlasništvu trećih osoba i to baš I. i J.
M., a što je ovrhovoditelju dobro poznato. Vlasništvo trećih osoba, kako se u
žalbenim navodima ovršenika ukazuje je neupitno, tim više što su upravo te treće
osobi bile vlasnicima zemljišta i obiteljske kuće s okućnicom koju su prodale
ovršeniku sve radi izgradnje stambeno-poslovne zgrade, u kojoj su treće osobe na
ime kompenzacije kupoprodaje dobile dva stana, garažu i parkirno mjesto, koje
okolnosti su ovrhovoditelju iznimno dobro poznate. Budući da je ovršenik žalbene
navode potkrijepio valjanim ispravama, to Trgovački sud u Splitu svojim Rješenjem
od 30. svibnja 2014. godine pod poslovnim brojem Ovr-450/09. treće osobe I.
M. i J. M. upućuje da u roku od petnaest dana pokrenu parnicu radi
proglašenja ovrhe određene rješenjem pod brojem Ovr-450/09 od 23. lipnja 2009.
godine nedopuštenom, kako je to i navedeno u točki II. i III. tog istog Rješenja.

15.Naposlijetku, predmet spora je zahtjev tužitelja da se proglasi ovrha
nedopuštenom određena u predmetu Trgovačkog suda u Splitu pod poslovnim
brojem Ovr-450/09. od 23. lipnja 2009. godine. U pravnoj stvari upravo tužitelj kao
treća osoba u ovršnom postupku koji se kod Trgovačkog suda Split vodio pod
poslovnim brojem Ovr-450/09. podnio prigovor radi proglašenja ovrhe nedopuštenom
na nekretninama pobliže navedenim u izreci ove Presude, sve navodeći i tvrdeći da
je upravo on na temelju sklopljenih Ugovora od 01. listopada 2001. godine, 04.
listopada 2002. godine i Anexa Ugovora od 23. rujna 2002. godine i 17. svibnja 2010.
godine prodao predmetne nekretnine, kako bi ovršenik izgradio na istima stambeno-
poslovni objekt, gdje bi tužitelj na ime kompenzacije za kupoprodajnu cijenu dobi
odgovarajuće stanove, garažu i parkirno mjesto, sve pobliže navedeno u izreci ove
Presude, poradi čega ima pravo sprječavati vođenje ovršnog postupka. Dakle,
tužitelj je pokrenu parnicu u opozicijskim razlozima za tužbu prema odredbama
Ovršnog zakona te na temelju iznesenih činjenica i u okviru kojih upravo parnični sud
je dužan raspraviti postavljeni tužbeni zahtjev.

16.Odredbom čl. 55. Ovršnog zakona ("NN" 57/96, 29/99, 42/00,
173/03, 194/03, 151/04, 88/05, 121/05 i 67/08, dalje OZ) propisani su uvjeti pod
kojima treća osoba može podnijeti prigovor protiv ovrhe. Tako osoba koja tvrdi da u
pogledu predmeta ovrhe ima takvo pravo koje sprječava ovrhu može podnijeti
prigovor protiv ovrhe tražeći da se ovrha na tom predmetu proglasi nedopuštenom.
Prigovor se može podnijeti do dovršetka ovršnog postupka, s tim što podnošenje
prigovora ne sprječava provedbu ovrhe i ostvarenje ovrhovoditeljeve tražbine. Prema
odredbi čl. 56. OZ-a ako se ovrhovoditelj ne očituje o prigovoru ili ako se jedna
stranka usprotivi prigovoru, sud će podnositelja prigovora rješenjem uputiti da protiv
stranaka u roku od 15 dana pokrene parnicu radi proglašenja da ovrha na predmetu
ovrhe nije dopuštena, osim ako podnositelj ne dokaže opravdanost svoga prigovora
pravomoćnom presudom ili drugom javnom ispravom, ili javno ovjerovljenom
privatnom ispravom, odnosno ako činjenice na kojima se temelji prigovor treće osobe
nisu opće poznate ili se mogu utvrditi primjenom pravila o zakonskim predmijevama.

17.Tužitelj u konkretnom slučaju nije mogao dokazati opravdanost svog
prigovora ni javnom ni javno ovjerovljenom privatnom ispravom, pa je bio dužan

10

pokrenuti parnicu, u kojoj parnici je upravo trebalo utvrditi je li tužitelj u pogledu
predmeta ovrhe ima takvo pravo koje sprječava ovrhu. Ovdje valja istaći da prema
odredbi čl. 79. OZ-a čim donese rješenje o ovrsi, sud po službenoj dužnosti mora
zatražiti da se u zemljíšnoj knjizi upiše zabilježba ovrhe, a nakon zabilježbe ovrhe
nije dopušten upis promjene prava vlasništva niti kojeg drugog stvarnog prava
utemeljen na raspoložbi ovršenika bez obzira na to kada je raspoložba poduzeta.
Ovo znači da nakon upisa zabilježba ovrhe u predmetu Trgovačkog suda Split pod
brojem Ovr-450/09. od 23.lipnja 2009. godine tužitelj više nije mogao ishoditi upis
prava vlasništva na predmetnim nekretninama. Valja ukazati da kod ovršnih radnji
kod ovrhe na nekretninama jeste i prodaja nekretnine, a pravna posljedica prodaje
nekretnine sukladno čl. 120. OZ-a jeste gubitak prava na posjed nekretnine ovršenika
jer navedena odredba propisuje da prodajom nekretnine ovršenik gubi pravo posjeda
nekretnine i dužan ju je predati kupcu odmah nakon dostave zaključka o prodaji
nekretnine kupcu, a isto tako sukladno čl. 124. st. 1. OZ-a i treće osobe koje ne
raspolažu valjanim pisanim pravnim temeljem za korištenje nekretnine dužen su
nekretninu predati kupcu. U konkretnom slučaju, ovršenik u ovom postupku drugo
tuženik ne može izvršiti svoju obvezu jer isti ni nema pravo posjeda na predmetnim
nekretninama što proizlazi iz svih nespornim činjenicama, niti bi on bio ovrhovoditelj
ili treća osoba-kupac u ovršnom postupku može s uspjehom zatražiti tužitelja da istu
učini, jer bi tužitelj imao pravo istaknuti prigovor da on ima pravo kojega ovlašćuje na
posjedovanje te nekretnine.

18.Prvo tuženik je tijekom ovog postupka, kako na ročištima na kojima se
raspravljalo o odlučnim činjenicama, tako i u dostavljanim za spis predmeta iznimno
opširnim pisanim podnescima, ustrajavao u navodima, što više tvrdnji, da tužitelj nije
dokazao svoje pravo vlasništva nad predmetnim nekretninama, da se prema
važećem Zakonu o vlasništvu i drugim stvarnim pravima vlasništvo dokazuje
isključivo i jedino upisom u javnu knjigu. Prvo tuženik ustraje u navodima da tužitelj iz
ove pravne stvari nije ničim dokazao svoje vlasništvo nad predmetnim nekretninama,
da bi u trenutku pokretanja ovršnog postupka, pa i donošenja rješenja o ovrsi pred
nadležnim Trgovačkim sudom u Splitu pod brojem Ovr-450/09. vlasnik nad
predmetnim nekretninama je upisano na ime drugo tuženika za 61/100. dijela cjeline.
Tvrdnja tužitelja da bi prvo tuženik bio upoznat s okolnostima posjeda i vlasništva
tužitelja nad predmetnim nekretninama kao i svim sklopljenim Ugovorima i Anexima s
drugo tuženikom ni u kom slučaju ne odgovaraju istini. Nadalje, prvo tuženik negira
iznesene tvrdnje tužitelja da tijekom postupka, a prvenstveno kada isti izvršio
promjenu sredstva ovrhe te predlaganjem provedbe ovrhe na nekretninama iz ove
pravne stvari, nije postupao po načelima bona fide, čime tužitelj ustraje u tvrdnji da
nedostatak bona fide na strani prvo tuženika se očituje u izostanku uvjerenja da
postupa pošteno i u skladu s pravnim poretkom, poradi čega prvo tuženik radi
postupanja bona fide treba trpjeti određene pravne posljedice takovih postupaka.

19.Prema odredbi čl. 264. ZPP-a sud može radi utvrđivanja za postupak
važnih činjenica i izvesti dokaz saslušavanjem stranaka. Iz navedene zakonske
odredbe, proizlazi supsidijarnost primjene saslušanja stranaka kao dokaznog
sredstva, jer upravo stranke su najprikladnije da daju potpunu sliku o relevantnim

11

okolnostima za pojedinu pravnu situaciju, iako su njihove izjave poradi osobne
zainteresiranosti subjektivne vrijednosti.

U svom stranačkom iskazu tužitelj je naglasio da bi njegova majka, sestre i on
bili vlasnici zemljišta na kojem je bila izgrađena obiteljska kuća, na kojoj nekretnini je
sada izgrađen stambeno-poslovni objekt „ V. V. „ da se radilo o zemljištu
površine 2160. m2, te da su se dogovorili s gospodinom T. i gospodinom
N. (inače odgovornim osobama drugo tuženika ), da bi po zaključenju
Kupoprodajnih ugovora i Anexa, na temelju kojih bi upravo oni (majka, sestre i on)
postali vlasnici tri stana, dva garažna mjesta kao i jednog parkirnog mjesta, sve u
zgradi koja je bila sagrađena na adresi S.. Odmah po
završetku izgradnje stambene zgrade, negdje u studenom 2002. godine, tužitelj i
njegova obitelj stupaju u posjed navedenih stanova, garaža i parkirnog mjesta, te iste
bez ikakvog ometanja koriste, koje korištenje je kontinuirano, i isto se nastavilo i u
trenutku davanja stranačkog iskaza. U odnosu pak na upis prava vlasništva u javnoj
knjizi, tužitelj je ukazao da bi isto bila obveza prodavatelja, što nije učinjeno na što su
više puta ukazivali, što više, da je i odlazio na zemljišnik kada mu je rečeno da je
preminuo sudac koji je vodio predmet, koji prijedlog za uknjižbu je bio odbijen upravo
od strane tog suca. Tužitelj je posebno istaknuo, da bi u trenutku pregovora s
navedenim ovlaštenim osobama drugo tuženika, kao i potpisivanja svih ugovora
stambeno-poslovni objekt na adresi …bio u fazi izgradnje, u grubim
građevinskim radovima, te da su svi stanovi koji su njima pripali preinačeni u odnosu
na prvotni projekt sve prema potrebama njegove obitelji i njega. Stalno je bio prisutan
na gradilištu, svi prisutni akteri izgradnje objekta su bili upoznati s činjenicom da im
se ustupa zemljište na ….( gdje se nalazila njihova obiteljska zemlja s
kućom ), pratio sve radove i konstantno kontaktirao s inženjerima s gradilišta.

20.Iz iskaza zakonskog zastupnika prvo tuženika B. G. proizlazi da bi
njegova tvrtka Z. d.d. bila angažirana upravo od strane drugo tuženika
I. d.o.o. i firme V. radi izvođenja radova na stambenoj zgradi
te nakon što je uredno obavljen posao naručitelji nisu platili za
izvedene radove, radi čega su prije proteka roka zastare odlučili pokrenuti postupak
pred sudom radi naplate. Uspjeli su u tom postupku, dobili presudu, te krenuli u ovrhu
radi namirenja. Pokušali su ishodit zabilježbu na računima tuženika, pa privremene
mjere sve kako bi osigurali svoje tražbine , ali nisu u tome uspjeli, da bi se potom
pojavio problem solventnosti tvrtki radi čega se naplata po presudama nije ni mogla
izvršiti na novčanim sredstvima tih firmi. Upravo je osobno zastupnik prvo tuženika
prilikom istraživanja načina kako se naplatiti utvrdio da bi drugo tuženik bio upisan
kao vlasnik nekretnina koje su predmetom ovog postupka, da je utvrdio da ne bi
postojala na tim nekretninama nikakva zabilježba a ni upisani tereti, te nakon toga se
pokrenuo predmetni postupak. U odnosu na predmetne nekretnine nikakve radnje
nisu provodili ni utvrđivali tko bi koristi te nekretnine ni temeljem čega iste koristi.
Dakle, prema kazivanju zastupnika prvo tuženika, bilo bi razvidno da bi tijekom 2007.
godine provjerili i utvrdili da je upravo drugo tuženik upisan u zemljišnoj knjizi na
predmetnim nekretninama, a sve nakon što su utvrdili da se ni na koji drugi način
mogu naplatiti, da bi upravo njegova tvrtka izvodila radove gdje se nalaze predmetni
stanovi, dakle radilo se o manjim zidarskim radovima, prezidama, radili su kao pod
izvođači tijekom 1999. godine i 2000. godine. Naposlijetku, istaknuto je da bi prvo

12

tuženik a sve na pitanje da li je isti imao sklopljen ugovor sa drugo tuženikom za
radove koji su trebali biti izvedeni, isti je istaknuo da je bila dogovorena kupoprodaja
jednog stana u toj istoj stambenoj zgradi, da je zaključen pred ugovor te da je dio
njihovih potraživanja spram I. d.o.o. kompenziran na taj način-dakle putem
stana, ali su isti bili izigrani je je upravo drugo tuženik taj stan prodao nekoj trećoj
osobi, a njihovi dugovi nisu namireni. Stan koji je prodat nije niti jedan od ovih
stanova koji su predmetom tužbe i tužbenog zahtjeva tužitelja. Naposlijetku,
zastupnik prvo tuženika je držao za potrebnim ukazati da bi njegova tvrtka podmirila
sva davanja prema državi, a da se njihovo potraživanje povećalo na 800.000,00 kn
samo kao glavnica, bez kamata.

21.Direktor drugo tuženika I. N. u svom iskazu je naglasio da je kao
direktor od 2000.godine i da mu je konkretna situacija dobro poznata. Potvrdio je
činjenicu da bi obitelj tužitelja, dakle obitelj M., bila vlasnici zemljišta koje se
nalazi u S. i na kojem je naknadno izgrađen stambeni objekt naziva „V. V.
„ te je upravo u dogovoru s obitelji M. odlučio dati im u vlasništvo nekoliko
stanova u objektu u S. naziva „ K. C. 2“, kao i garažu i parking mjesto, a sve
za uzvrat obitelj M. drugo tuženiku prepušta u vlasništvo zemljište na toj
lokaciji na kojoj se gradila i izgradila stambena zgrada „ V. V.“, kao i obiteljska
kuća na tom zemljištu koja je porušena za potrebe izgradnje stambenog objekta.
Direktoru drugo tuženika kako je iskazao, dobro poznato da predmetnom tužbom
tužitelj traži da ga se utvrdi vlasnikom stanova, garaže i parking mjesta, u koje
stanove je obitelj M. uselila 2001-2002.godine, koji stanovi su im predati u
posjed i od tada ih nesmetano koriste, te već prilikom postignutog dogovora je bilo
jasno da će im stanovi biti upisani na njihovo ime, kao i garaže, a što je prvo tuženiku
bilo dobro poznato. Što više, s tim dogovorom su bili upoznati svi oni koji su
sudjelovali u izgradnji objekta, te da bi manjinski vlasnik drugo tuženika T.
T. koji je radi cjelokupnog posla konstantno kontaktirao s vlasnikom i
direktorom prvo tuženika J. G. ( inače ocem saslušanog z.z. prvo
tuženika B. G. ), bio upoznat s činjenicom oko davanja stanova, garaža i
parking mjesta obitelji M., odnosno tužitelju. U odnosu na činjenicu da tužitelj
nije upisan u zemljišnu knjigu kao vlasnik navedenih stanova, garaža i prava na
parking mjesto svjedok je istaknuo da nije upoznat s razlogom, ali da drži da je
odmah sud s njihove strane bio obaviješten po pokretanju ovršnog postupka od
strane prvo tuženika. U odnosu pak na spoznaju sa činjenicom da bi te nekretnine
bile vlasništvo i u posjedu tužitelja, odnosno obitelji M., direktor drugo tuženika
je istaknuo da bi doista svi s tom činjenicom bili upoznati, pa tako i direktor prvo
tuženika, te što više i odvjetnik prvo tuženika, tim više, što je vođeno više postupaka
spram navedenog stambenog objekta, pa je nedvojbeno da su stanovi koji su
predmet ovog parničnog postupka su vlasništvo obitelji M. i da s tim stanovima
se ne može ulaziti u bilo kakove daljnje dogovore. Nadalje, svjedok je istaknuo da bi
između tuženika bio vođen razgovor oko sklapanja predugovor gdje je predmet istog
bio stan na to istoj lokaciji kojim bi se izvršila kompenzacija radi namirenja izvedenih
radova od strane prvo tuženika. Svjedok je istaknuo da bi vlasnikom nekretnina bilo i
poduzeće V. koja je u međuvremenu otišla u stečaj, da su se u cijelom
tom poslu pojavljivala i osobe kao Z. V., N. P. koji su pod iznimno
visokim kamatama posuđivali novac potreban za izgradnju objekta, da su isti čak

13

imali određene aspiracije prema konkretnim stanovima, ali su bili svjesni da su ti
vlasništvo obitelji M. koja je u posjedu istih, te odustali od tih stanova, te su
razmatrali druge stanove. Svjedok je držao za važnim istaknuti, da bi u svim
nacrtima i dokumentaciji predmetni stanovi bili označeni kao „M. buduća
izgradnja „ kao i u svom prezentacijskim materijalima se znalo da su njihovi, pa je
tako upravo vlasnik prvo tuženika J. G. dobro znao i bio upoznat da bi u svim
nacrtima za predmetne stanove bilo upisano obitelj M..

22.Naposlijetku, sud je izveo i dokaz saslušavanja svjedokinje M. J.
koja je bila zaposlenica drugo tuženika u razdoblju od 2006. godine do 2012.
godine,( s tim da je prije tog razdoblja bila zaposlenica i V.), te je radila
na pravnim poslovima i zastupala firmu. Svjedokinji je dobro poznat tužitelj i njegova
brojna obitelj M., koja je za zemljište i izgrađenu obiteljsku kuću na istom, a na
kojem zemljištu se izgradila stambena zgrada „K. C. „ dobila u tri stana i tri
parkirna mjesta. Objekt koji se trebao graditi, anagrafske oznake …je
tijekom 1999. godine dobio građevinsku dozvolu, tijekom 2001. godine su izvršene
izmjene i dopune građevinske dozvole, koja je postala pravomoćna te je tvrtka Insula
d.o.o. kao investitor, odnosno I. i V. koje su bile u suinvestitorskom
odnosu započeli sa zaključivanjem predugovora, da bi prve ugovore zaključili upravo
sa vlasnicima zemljišta pa izvođačima, pa potom sa potencijalnim kupcima stanova.
Dakle, po kazivanju svjedokinje, među prvim ugovorom je upravo onaj s tužiteljem,
kojim je tužitelj u vlasništvo dobio tri stana i parking mjesta, te je već tijekom 2002.
godine stupio u posjed istih, da bi tijekom te iste godine polako stupali u posjed i
drugi vlasnici stanova tog objekta. Tužitelju je izdana Tabularna isprava u svrhu upisa
prava vlasništva u javnoj knjizi, da bi tijekom 2010. godine ponovno zatražio
Tabularnu izjavu budući da na temelju prvobitne nije uspio upisati svoje pravo
vlasništva. Razlog ne upisa u zemljišnu knjigu po izdanim Tabularnim izjavama je
manjkavost istih, i to baš u dijelu izostavljenosti pojedinih oznaka čestica. Svjedokinja
je nadalje iskazala da bi prvo tuženik bio izvođač radova, te je s drugo tuženikom
zaključio predugovor o kupnji jednog stana u predmetnoj zgradi kao kompenzacija na
ime izvedenih radova, te poradi čega nije uslijedilo sklapanje konačno ugovora
svjedokinji nije poznato, ali se dobro sjeća da bi radi namirenja iznosa s naslova
izvedenih radova prvo tuženik tijekom 2005. godine pokrenuo ovršni postupak protiv
drugo tuženika. Svjedokinja je ukazala i to da bi upravo u tom razdoblju direktor prvo
tuženika J. G. svakodnevno dolazio u prostorije drugo tuženika sve radi
isplate na ime izvedenih radova, te da je isti bio dobro i detaljno upoznat s činjenicom
da u predmetnom stambenom objektu nema slobodnih stanova. Ovu tvrdnju je
svjedokinja izričito i nedvosmisleno istaknula, kao i činjenicu da su upravo svi akteri
tog posla znali da točno određeni stanovi su vlasništvo obitelji M., dakle
tužitelja. Nadalje, tijekom 2009. godine uslijedila je blokada I. d.o.o. i
V., da bi unatoč spoznaji i svijesti da bi obitelj imala u vlasništvo i posjed
točno određene stanove, prvo tuženik pokreće ovrhu upravo na istima. Kako je na
rješenja o ovrsi upravo svjedokinja pisala žalbe, iste potkrijepila valjanim ispravama,
ova okolnost o svijesti prvo tuženika o vlasništvu trećih osoba na stanovima joj je
izravno poznata. Također je ukazala da bi dug I. d.o.o. prema prvo tuženiku
iznosio oko 800.000,00 kn, te u svrhu namirenja istog je ponuđen stan u P.,
ali konačna realizacija nije uslijedila, prvo tuženik je odbio namiriti svoje potraživanje

14

vlasništvo nad tim stanom u P., iako je vrijednost istog iznosila oko

900.000,00 kn. Naposlijetku, svjedokinja je opetovano iskazala da bi prvo bio
sklopljen ugovor sa tužiteljem, pa tek kasnije sa prvo tuženikom, da bi upravo tužitelj
prvi izabrao stanove, da je stalno dolazio i kontrolirao tijek događanja, te nakon
zaključivanja predugovora ti stanovi su s flomasterom bili u nacrtima prekriženi i
upisano ime kupca. Svjedokinja je istaknula i činjenicu da bi svi koji su bili uključeni u
izgradnju tog i drugih objekata su bili iznimno dobro upoznati sa okolnošću da bi
zemljište s kućom bilo vlasništvo obitelji M., a to je i te kako znao i prvo
tuženik, pa istu ne može negirati, kao što ne može negirati činjenicu da bi tužitelj i
njegova obitelj bili u posjedu stanova, garaža i parking mjesta, te da ničim ne može tu
spoznaju negirati.

23.Slijedom ovako izvedenog dokaznog gradiva, sud u potpunosti poklanja
vjeru personalnim dokazima, posebice iskazu odgovorne osobe drugo tuženika I.
N., kao i svjedokinje M. J. čiji iskaz je logičan, nepristran, potkrijepljen
ispravama koje prileže spisu, te posebice činjenicom da bi ista kao pravni zastupnik
po prirodi posla uključena u cjelokupan tijek posla. Okolnost da bi predugovor bio
sklopljen prvo s tužiteljem, da bi u tlocrtnim prikazima stanovi koji su pripali obitelji
tužitelja bili markirani i na taj način jasno vidljivi svim ostalim potencijalnim kupcima,
pa i prvo tužitelju kao akteru svih događanja, prvo tuženik nije ničim pobio. U načelu,
iskaz drugo tuženika se također podudara sa iskazom svjedokinje J., što
dodatno osnažuje činjenicu da bi sudionici u tom poslu bili svjesni da je zemljište s
obiteljskom kućom obitelji M. ustupljena drugo tuženiku, a ovaj na ime tog u
vlasništvo im predao tri stana, garaže i parking mjesto, što u konačnici odgovorna
osoba prvo tuženika svojim iskazom nije opovrgnula. Priznanje tužbe i tužbenog
zahtjeva tužitelja od strane drugo tuženika je logičan slijed svih prethodno navedenih
događanja što dodatno ukazuje da od strane drugo tuženika nije bilo radnji kojima bi
se dovelo tužitelja kao treću osobu u nepovoljni položaj, za razliku od postupanja
prvo tuženika.

24.Dakako da se postavlja pitanje poradi čega prvo tuženik pokreće ovrhu
upravo na stanovima vlasništvo treće osobe, da je odbio namirenje svoje tražbine
spram I. d.o.o. u nekretnini koja prema kazivanju svjedokinje J. vrijedi više
od iznosa potraživanja, te baš ustraje u provedbi ovrhe na stanovima tužitelja, sve
pod tvrdnjom da isti nije vlasnik tih stanova jer nije upisan u zemljišnu knjigu kao
vlasnik, već je to I. d.o.o. za 61/100.dijela cjeline. U poslu kao što je konkretan,
kupnja zemljišta, gradnja stambeno-poslovnih objekata, ugovaranja izgradnje i sl.. za
ovaj sud je malo vjerojatno, odnosno, nije uopće vjerojatno, da poslovni partneri ne
provjere sve opcije oko izgradnje, pogotovo kada je u pitanju gradnja na tzv.
interpoliranim lokacijama, kada takova izgradnja zahtjeva valjanu kompenzaciju i
namirenje vlasnika zemljišta,i objekta na konkretnom zemljištu tako da po stavu suda
u konkretnoj stvari prvo tuženik ničim nije dokazao da nije znao da bi stanovi
navedeni u izreci ove Presude u posjedu i u vlasništvu tužitelja. Naposlijetku, iz
cjelokupnog dokaznog gradiva valja zaključiti da prvo tuženik svjesno zanemaruje
posjed, vlasništvo treće osobe odnosno tužitelja, da bi ustrajavanjem u provedbi
ovrhe na tužiteljevim nekretninama, tako da tvrdnja punomoćnika tužitelja da bi prvo
tuženik postupao krajnje bona fide, nalazi uporište u izvedenom dokaznom gradivu.

15

25.Vlasništvo nekretnine se na temelju odredbe čl. 120. Zakona o vlasništvu i
drugim stvarnim pravima ("NN" broj 91/96, 68/98, 137/99, 22/00, 73/00,
114/01, 79/06 i 141/06, 146/08, 38/09 i 153/09, dalje ZV-a ) doista stječe uknjižbom u
zemljišnu knjigu, ako zakon ne omogućuje da se vlasništvo stekne nekim drugim
upisom u zemljišnu knjigu, a radi uknjížbe vlasništva mora se o pravnom poslu na
čijem se temelju vlasništvo stječe sastaviti isprava, čiji pak sadržaj i oblik mora
odgovarati pravilima zemljišnoknjižnog prava.

Kako je već rečeno, tužitelj se doista ne može smatrati vlasnikom nekretnine, jer nije
izvršio upis u zemljišnim knjigama, unatoč tome što su za to postojale sve zakonske
pretpostavke, međutim, tužitelj se ima smatrati stjecanjem predmetnih nekretnina, jer
ima valjanu pravnu osnovu za stjecanje vlasništva, a to je valjani pravni posao
kojemu je cilj bio stjecanje prava vlasništva. lz navoda tužitelja proizlazi da je odmah
nakon zaključenja ugovora ušao sa svojom obitelji u posjed stanova, garaža i parking
mjesta, dakle u 2002. g., da je ugovor sklopio upravo sa drugo tuženikom Insula
d.o.o. , koja je upisana kao vlasnik u zemljišnoj knjizi za 61/100. dijela cjeline, pa
valja zaključiti da su na strani tužitelja, uključujući i njegove prednike u potpunosti
ostvarene i zakonske pretpostavke za stjecanje prava vlasništva na temelju zakona,
dosjelošću u smislu odredbe čl. 159. st. 2. ZV-a, jer je on samostalni posjednik
nekretnine, čiji posjed je zakonit, istinit i pošten. Naime, prema odredbi čl. 15 ZV-a
posjed je zakonit ako posjednik ima valjani pravni temelj tog posjedovanja (pravo na
posjed), posjed je istinit ako nije pribavljen ni silom, ni potajno ili prijevarom, ni
zlouporabom povjerenja, a posjed je pošten ako posjednik kad ga je stekao nije
znao, niti je s obzirom na okolnosti imao dovoljno razloga posumnjati da mu ne
pripada pravo na posjed.

Slijedom iznesenog može se zaključiti, da je tužitelj sa svojom obitelji u
višegodišnjem mirnom posjedu stanova, dakle nekretnina, te je nad istima stekao
vlasništvo na temelju zakona dosjelošću pri čemu upis u zemljišne knjige nije
konstitutivan. Ovdje još valja skrenuti pozornost da se status prvo tuženika ni u kom
slučaju ne može izjednačiti sa statusom osobe koja stječe nekretninu s povjerenjem
u zemljišne knjige jer se uopće ne radi o stjecanju vlasništva, već o pokušaju
namirenja tražbine prvo tuženika prema drugo tuženiku iz nekretnine koja je u
zemljišnim knjigama upisana kao vlasništvo drugo tuženika, ( sve kako ukazuje i
odluka Županijskog suda u Rijeci broj Gž-5668/07).

26.Dakako da valja istaknuti kako se načelo povjerenja u zemljišne knjige –
prema odredbi čl. 122. i 123. ZV se odnosi i na sve one koji postupaju u dobroj vjeri s
povjerenjem u zemljišne knjige, ne znajući da ono što je u njih upisano nije potpuno ili
da je različito od izvan knjižnog stanja. Kad je odredbom čl. 79. st. 2. i 4. OZ
propisano da ovrhovoditelj stječe pravo na namirenje iz nekretnine koja je
predmetom ovrhe i u slučaju da treća osoba kasnije stekne vlasništvo te nekretnine,
odnosno da promjena vlasnika nekretnine tijekom ovršnog postupka ne sprječava
nastavak postupka i protiv novog vlasnika kao ovršenika, onda pravo ovhovoditelja
treba ocjenjivati u skladu s odredbama čl. 122. i 123. ZV jer se na njih može pozivati
samo onaj tko postupa u dobroj vjeri i s povjerenjem u zemljišne knjige.

16

27.Dakle u konkretnom slučaju sud je stava da prvo tuženik kao ovrhovoditelj
bio upoznat i znao da drugo tuženik kao ovršenik nije vlasnik 61/100. dijela spornih
stanova, garaža i parking mjesta, već je to upravo tužitelj i njegova obitelj, što iz
dokaznog gradiva nedvojbeno i utvrdilo, to ovaj sud zaključuje da prvo tuženik u
konkretnom slučaju nije postupio u skladu s načelom savjesnosti i poštenja. To iz
razloga jer upis prava vlasništva u zemljišnu knjigu nije dostatan za ocjenu postojanja
dobre vjere, već i ostale činjenice koje spoznaji tuženika daju značaj dobre vjere u
odnosu na drugog stjecatelja. Naime iz navoda tužbe i navoda tijekom postupka
proizlazi da je prvo tuženik izvršio uvid u zemljišnu i da je drugo tuženik u tom
trenutku bio upisan u zemljišnu knjigu za 61/100. dijela cjeline, da bi potom izvršio
promjenu sredstva ovrhe, a to sve usprkos činjenici što mu je bilo poznato da u
predmetnoj zgradi nema slobodnih stanova, pa tako da nisu slobodni ni stanovi
navedeni u izreci ove Presude, te po stavu ovog suda prvo tuženik je imao dovoljno
razloga sumnjati da predmetni stanovi ne pripadaju drugo tuženiku.

28.To što tužitelj glede svog prava vlasništva na predmetnoj nekretnini nije
zatražio upis u zemljišnu knjigu tj. zatražio pa je odbijen jer nije Tabularna izjava
izdana od strane drugo tuženika bila pravno valjana, odnosno potpuna, neovisno o
priloženom Ugovoru i prethodnom valjanom Pred ugovoru, ne dovodi do toga da bi
posljedica istog bila dopuštenost ovrhe na predmetnom stanu. Naime, kod nesporne
činjenice da svatko tko pravo vlasništva stekne temeljem zakona, za koje stjecanje
dakle nije potreban upis istog odnosno uknjižba, za istaći je da načelo upisa u zk nije
za shvatiti u sasvim apsolutnom smislu na način da bi za pravne odnose između
pojedinaca bilo isključivo mjerodavno stanje u zemljišnim knjigama te da se stvarna
prava smatraju kao postojeća samo i dokle su upisana u zk, a da pravni odnosi
nastali među strankama povodom nekretnina ne proizvode pravne efekte sve dok
nisu upisani u zemljišne knjige bez obzira na to kada su stvarno nastali. Naime kod
sukoba između stvarno postojećeg materijalnog stanja u odnosu na ono upisano
odlučnije je materijalno. Nadalje, načelo povjerenja u zemljišne knjige ne odnosi se
samo na poznavanje zemljišno knjižnog stana nego i na poznavanje vanknjižnog
stanja, pa se stoga na povjerenje u zemljišne knjige može pozvati onaj tko nije znao,
a nije ni morao znati da se vanknjižno stanje ne slaže s knjižnim. Na načelo
povjerenja u zemljišne knjige može se pozvati samo savjesni ovlaštenik, a za
takovoga nije smatrati onog koji nije pored zk stanja provjerio i stvarno. U
predmetnom slučaju nespornim se ukazuje da je prvo tuženik znao i morao znati za
okolnost da predmetni stanovi pripadaju upravo tužitelju i njegovoj obitelji, da iz svih
dokumenata je to bilo vidljivo, te naposlijetku mu je to bilo i rečeno od strane zz
drugo tuženika koji je upisan kao vlasnik za 61/100. dijela, te iako je upravo drugo
tuženik imao dobru volju da podmiri potraživanje prvo tuženika, nije to učinio na
stanovima jer su svi u vrijeme pregovora bili prodani, a od jednog ponuđenog u
predmetnom stambenom objektu je upravo prvo tuženik odustao, kao i od namirenja
u stanu u P., naposlijetku sve i da nije mogao znati, takovu okolnost je prvo
tuženik je trebao provjeriti obzirom na smisao odredbe čl. 122. st. 2. ZV .

29.Iz ovih činjenica koje su u osnovi između stranaka neprijeporne, valja
zaključiti da u konkretnom slučaju tužitelj na stanovima, garažama i parking mjestu
sve pobliže navedeno u izreci ove Presude, koji su predmetom ovrhe u ovršnom
postupku pod brojem Ovr-450/09. ima takvo pravo koje sprječava ovrhu i eventualno

17

tužitelja da napušta pravo posjeda nekretnine, koje pravo je on stekao prije
zabilježbe ovrhe u zemljišnim knjigama, to je ovrha na spornoj nekretnini bez obzira
na okolnost što tužitelj nije vlasnik iste nedopuštena. Uostalom i sudska praksa
iskazana u odlukama Vrhovnog suda (VSRH R-1060/91 i R-2747/99) iz kojih odluka
proizlazi da kupac kojemu je na temelju valjanog pravnog posla nekretnina prodana
iako nije stekao vlasništvo, jer nije izvršio upis u zemljišnu knjigu, može s uspjehom
protiviti zahtjevu vlasnika za povrat predaje stvari, poradi čega je osnovan zahtjev
tužitelja da se ovrha proglasi nedopuštenom.

Naposlijetku, valja istaknuti da je R. H. potpisnik Konvencije o zaštiti
ljudskih prava, a isto tako je od 2013. godine i članica E. U., poradi čega je
u svom pravnom sustavu dužna primjenjivati Europsko pravo, pa s tim u svezi i
Konvenciju o zaštiti ljudskih prava kao i Protokole koji su sastavni dio te Konvencije.
Kada bi eventualno u konkretnom slučaju sud poklonio vjeru navodima prvo tuženika,
tada bi između ostalog izravno počinio štetu tužitelju upravo spram navedene
Konvencije i Protokola. Zaštita ljudskih prava, pa tako i prava tužitelja i njegove
obitelji, za ovaj sud se ogleda u proglašavanjem ovrhe nedopuštenom,
onemogućavanje da se tužitelja i njegovu obitelj silom ( pravnom ) isključi iz
korištenja-življenja nekretnina, za koje ni na jedan kvalitetan način prvo tuženik nije
osporio vlasništvo, posjed, tijek stjecanja istih, samo navodeći da tužitelj nije upisan u
javnoj knjizi. Zaštita ljudskih prava, u punom smislu tog značenja je primarna, što je u
konačnici ovom Presudom i bila intencija.

30.Slijedom odredbe čl. 8 Zakona o parničnom postupku kojom odredbom je
propisano načelo slobodne ocjene dokaza što podrazumijeva da je sud po svom
uvjerenju ovlašten uzeti kao dokazanim određene činjenice na temelju savjesne i
brižljive ocjene svakog dokaza zasebno i svih dokaza zajedno kao rezultat
cjelokupnog postupka valjalo je donijeti odluku kako je i navedeno u točki I. izreke
ove odluke.

31.Odluka o parničnom trošku temelji se na odredbi čl. 154. st. 1.ZPP-a,
kojom odredbom je utvrđeno da stranka koja u cijelosti izgubi parnicu dužna je
protivnoj stranci i njezinu umješaću nadoknaditi trošak, a sve prema pravilno
označenoj vrijednosti predmeta spora od tužitelja ( čl. 40. st. 2. ZPP-a ). U pogledu
vrijednosti predmeta spora valja istaknuti da je u tužbi bila označena sa inicijalnih
50.000,00 kn, kojem iznosu je prigovorio prvo tuženik, držeći da bi ista trebala iznositi

500.000,00 kn, sve uzimajući u obzir visinu podnesenog prijedloga za ovrhu,
odnosno visinu tražbine od 505.087,22 kn kako je to u prijedlogu za ovrhu od 27.
travnja 2009. godine pod brojem OVR-450/09. i navedeno. Kako je izmijenjena,
odnosno povećana vrijednosti predmeta spora, a sve prema označenim
vrijednostima svake pojedine procesne radnje tijekom postupka, to je sud prihvatio
popisanu vrijednost spora, a koja obuhvaća trošak odvjetnika u postupcima koji su
prethodili ovom, odnosno trošak nastao vođenjem postupka pod OVR-450/09., kao i
Ovr-4845/14., slijedom čega je konačna vrijednost utvrđena sa 905.359,50 kn.
Sud je kao tijelo javne vlasti, u ovom sudskom aktu ukupan iznos novčane obveze
valjalo dvojno iskazat, u kunama i eurima, a sve na temelju odredbe čl. 48. st. 1., i 2.
Zakona o uvođenju eura kao službene valute u R. H. ( NN br. 57/22. ) i
na temelju Odluke o stopi konverzije kune u euro po središnjem paritetu 1,00 Euro/

18

7,53450 Kn. Slijedom navedenog, kao konačna vrijednost ovog spora utvrđena je u iznosu od 120.294,58 EUR-a/ 905.359,50 Kn.

32.Punomoćniku tužitelja je kao opravdan trošak sud je priznao: sastav tužbe
od 906. bodova ( Tbr. 7. točka 1. Tarife), sastav ukupno devet podnesaka od po 906.
bodova ( Tbr. 8. točka 1. Tarife ), te sastava jednog podneska od 226,5 bodova ( Tbr.

8. točka 3. Tarife ), dakle ukupno 10.192,5. bodova. Za zastupanje na ukupno devet
meritornih ročišta od po 906. bodova ( Tbr. 9. točka 1. Tarife ), jedno ročište od 453.
boda i devet ročišta od po svako 226,5. bodova ( sve prema Tbr. 9. točke 4. i 5. Trife
), odnosno ukupno 10.645,5. bodova. Kada se zbroje priznati bodovi za sastav
podnesaka i tužbe s bodovima za zastupanja, dobije se ukupan broj bodova od

20.838. boda, koji se pomnože s vrijednošću boda od 1.990 eura ( 15,00 kn ), dobije
se iznos od 41.485,16 eura ( 312.570,00 kn ), na koji iznos je valjalo pridodati i
pripadajućih 25% na ime PDV-a u iznosu od 10.371,29 eura ( 78.142,50 kn ), što u
konačnici iznosi 51.856,46 eura ( 390.712,50 kn ), kojem iznosu je pridodat i trošak
sudske pristojbe od 1.990,84 eura ( 15.000,00 kn ), što daje konačan iznos od

53.847,30 eura ( 405.712,50 kn ), kako je i navedeno u točki II izreke ove Presude.
Sud nije kao opravdanim priznao trošak zastupanja od 13.09.2016., 14.11.2016.,

07.09.2020., 24.11.2021. u punom zatraženom iznosu od 906. bodova, već od po
226,5 bodova ( sve prema Tbr. 9. točka 4. i 5. Tarife ), kao i za sastav podneska od

13.03.2020. od 226,5. bodova a ne popisanih 906., te naposlijetku nije priznao trošak
za zastupanje na ročištu od 03.02.2021., budući da je trošak zastupanja na tom
ročištu (očito omaškom ) popisan dva puta.

33.Na dosuđeni iznos parničnog troška od 53.847,30 eura ( 405.712,50kn ),
valjalo je priznati i zakonske zatezne kamate sve sukladno odredbi čl. 29. stavak 2.
Zakona o obveznim odnosima, odnosno zakonske zatezne kamate koje na navedeni
iznos troškova teku od presuđenja pa do isplate po kamatnoj stopi koju je ESB primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je
obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta, uvećanjem za tri ( 3 )
postotnih poena.

U Splitu, 06. ožujka 2023. godine

S U D A C:

NANA ČATIPOVIĆ v.r.

UPUTA O PRAVNOM LIJEKU:

Protiv ove presude nezadovoljna stranka može podnijeti žalbu u roku od

15.dana od dana dostave iste. Žalba se podnosi nadležnom Županijskom sudu, a
putem ovog suda. Stranci koja je pristupila na ročište na kojem se presuda objavljuje
i stranci koja je uredno obaviještena o tom ročištu, a na isto nije pristupila smatra se
da je dostava presude obavljena onog dana kada je održano ročište na kojem se
presuda objavljuje. Stranci koja nije bila uredno obaviještena o ročištu na kojem se
presuda objavljuje smatra se da je dostava presude obavljena danom zaprimanja
pisanog otpravka iste.

19

DNA:

1.pun. tužitelja;

2.pun. tuženika ad 1),

3.tuženiku ad 2)

4.u spis.