1         Poslovni broj: 10 Us I-1353/2022-11

 

REPUBLIKA HRVATSKA
UPRAVNI SUD U RIJECI
      Erazma Barčića 5                                                             Poslovni broj: 10 Us I-1353/2022-11

 

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

 

P R E S U D A

 

Upravni sud u Rijeci, po sutkinji Danici Vučinić, dipl. iur., uz sudjelovanje zapisničarke Monike Puharić, u upravnom sporu tužitelja M. d. d., sa sjedištem u R., O. V. N. 6, kojeg zastupa opunomoćenica S. Š., zaposlenica kod tužitelja, protiv tuženika Ministarstva financija, Carinske uprave, Područnog carinskog ureda Rijeka, Rijeka, Riva Boduli 9, kojeg zastupaju službene osobe I. K. i M. G., radi naknade za koncesiju, 6. ožujka 2023., 

 

p r e s u d i o  j e

 

              I.              Odbija se tužbeni zahtjev tužitelja radi poništenja rješenja Ministarstva financija, Carinske uprave, Područnog carinskog ureda Rijeka, KLASA: UP/I-471-01/22-11/14, URBROJ: 513-02-6002/7-22-20 od 10. studenog 2022.

 

              II.              Odbija se zahtjev tužitelja za naknadu troškova ovog upravnog spora.

 

Obrazloženje

 

1.   Rješenjem Ministarstva financija, Carinske uprave, Područnog carinskog ureda Rijeka, KLASA: UP/I-471-01/22-11/14, URBROJ: 513-02-6002/7-22-20 od 10. studenog 2022., tužitelju je utvrđena naknada s obilježjem naknade za koncesiju za razdoblje od 28. travnja 2018. do 30. rujna 2018. u ukupnom iznosu od 64.115,10 kuna i imovinska korist ostvarena nezakonitim obavljanjem djelatnosti na pomorskom dobru za isto razdoblje u iznosu od 703.737,50 kn; naknada s obilježjem naknade za koncesiju za razdoblje od 19. travnja 2019. do 26. rujna 2019. u ukupnom iznosu od 62.820,08 kuna i imovinska korist ostvarena nezakonitim obavljanjem djelatnosti na pomorskom dobru za isto razdoblje u iznosu od 688.276,05 kuna; naknada s obilježjem naknade za koncesiju za razdoblje od 12. srpnja 2020. do 22. rujna 2020. u ukupnom iznosu od 22.960,11 kuna i imovinska korist ostvarena nezakonitim obavljanjem djelatnosti na pomorskom dobru za isto razdoblje u iznosu od 258.968,03 kune; naknada s obilježjem naknade za koncesiju za razdoblje od 23. svibnja 2021. do 20. rujna 2021. u ukupnom iznosu od 54.487,76 kuna i imovinska korist ostvarena nezakonitim obavljanjem djelatnosti na pomorskom dobru za isto razdoblje u iznosu od 923.984,92 kuna.

 

2.   Tužitelj je ovom Sudu pravodobno podnio tužbu kojem osporava zakonitost rješenja tuženika, te u bitnome navodi kako tuženik smatra tužitelja pravnom osobom koja gospodarski koristi pomorsko dobro bez ikakve pravne osnove, a to da nije tako, da je za 2018., 2019. i 2020., tužitelj  od Lučke uprave Rovinj (u daljnjem tekstu: „LUR“) kao javnopravnog tijela ovlaštenog upravljati predmetnom lukom, ishodio dozvole za privremeno obavljanje djelatnosti na lučkom području, te je u korist LUR uredno isplaćivala naknadu u iznosima određenima od strane LUR, da je za 2021., tužitelj od nadležnog Vijeća za davanje koncesijskih odobrenja ishodio koncesijsko odobrenje koje se odnosi na predmetnu terasu, te da je uredno platio naknadu za koncesijsko odobrenje u iznosu određenom od strane navedenog Vijeća. Navodi kako tuženik citira propise iz kojih bi imalo proizlaziti da se ugostiteljska djelatnost u luci može obavljati jedino temeljem koncesije, ali da zanemaruje da tužitelj nije taj koji određuje u kojoj će formi LUR izdati pravni akt kojim tužitelju dodjeljuje pravo obavljanja djelatnosti niti kako će se taj pravni akt zvati. Falsa nominatio non nocet da je jedno od klasičnih pravnih načela, a u okolnostima konkretnog slučaja ono znači da se ne može smatrati da tužitelj nije ishodio koncesiju samo zato što pravni akt nadležnog javnopravnog tijela ne nosi naziv „koncesija“ nego „dozvola za privremeno obavljanje djelatnosti na lučkom području“, da valja uzeti da je tužitelj ishodio koncesije za 2018., 2019. i 2020. bez obzira što se one formalno ne nazivaju „koncesijama“, da ih je tužitelj ishodio od nadležnog tijela (LUR) i da se njima dopušta obavljanje ugostiteljske djelatnosti na predmetnom dijelu luke i utvrđuje se iznos naknade koju je tužitelj uredno i platio u korist LUR i da su sve ovo osnovna obilježja koncesije za obavljanje lučkih djelatnosti. Čak i kada se ne bi moglo smatrati da je tužitelj ishodio koncesije za obavljanje predmetne djelatnosti na predmetnom dijelu luke, odnosno da „dozvole za privremeno obavljanje djelatnosti na lučkom području“ nikako ne mogu biti smatrane koncesijama, ono što je ovdje najvažnije, a što je tuženo tijelo propustilo uzeti u obzir, jest gospodarska bit „dozvola za privremeno obavljanje djelatnosti na lučkom području“, a gospodarska bit tih dozvola da počiva u činjenici da ih je izdala LUR kao tijelo koje upravlja predmetnom lukom, te da je tužitelj uredno podmirio davanja koja proizlaze iz tih dozvola, iz čega da vrlo jasno proizlazi kako tužitelj nema i nije imao namjeru ostvariti protupravnu i nepripadnu imovinsku korist obavljajući gospodarsku djelatnost na pomorskom dobru bez pravne osnove, nego upravo suprotno – da se tužitelj obratio nadležnom tijelu kako bi od njega dobio pravni akt koji će mu omogućiti da tu djelatnost valjano obavlja i da ne može snositi posljedice toga što LUR kao nadležno tijelo nije izdala akt koji se zove „koncesija“ nego akt koji se zove „dozvola za privremeno obavljanje djelatnosti na lučkom području“, te se poziva na odredbu članka 11. stavak 1. OPZ-a i navodi kako je gospodarska bit postupanja tužitelja bila i jest da plati naknadu za korištenje pomorskog dobra i posluje u skladu sa zakonom. Čak i kada bi se moglo tvrditi da LUR nije smjela izdati „dozvole za privremeno obavljanje djelatnosti na lučkom području“ nego da je morala izdati baš koncesije, da to nije nešto zbog čega bi tužitelj kao stranka trebao snositi bilo kakve štetne posljedice, da ne može snositi posljedice nepravilnog rada javnopravnog tijela. Napominje da LUR kao javnopravno tijelo nadležno za upravljanja predmetnom lukom svoje upravljačke prerogative crpi temeljem delegiranih ovlasti koje u pogledu pomorskog dobra ima Republika Hrvatska, što proizlazi iz članka 10. Zakona o pomorskom dobru i morskim lukama, da se slična načela primjenjuju se i na 2021., u kojoj je tužitelj od Vijeća za davanje koncesijskih odobrenja Grada Rovinja ishodio koncesijsko odobrenje, koje koncesijsko odobrenje da je utemeljeno na gradskom planu upravljanja pomorskim dobrom, a ovaj da je usklađen sa županijskim planom upravljanja pomorskim dobrom, što se odnosi i na mikrolokaciju u kampu Veštar. Prema stavu tuženog tijela, u lukama otvorenim za javni promet da se ne mogu davati koncesijska odobrenja jer da je tako propisano Uredbom o postupku davanja koncesijskih odobrenja na pomorskom dobru, ali po kojoj logici tužitelj mora snositi posljedice ako je tijelo nadležno za izdavanje koncesijskih odobrenja izdalo koncesijsko odobrenje za mikrolokaciju za koju se prema propisima ne može izdati koncesijsko odobrenje? Kada bi tužitelj morao snositi posljedice neispravnog rada javnopravnih tijela, odnosno posljedice toga što je LUR umjesto „koncesija“ tužitelju izdavala „dozvole za privremeno obavljanje djelatnosti na lučkom području“, te toga što je Vijeće za koncesijska odobrenja Grada Rovinja izdalo tužitelju koncesijsko odobrenje za obavljanje djelatnosti u luci, došlo bi do potpuno apsurdne situacije u kojoj država (postupajući putem LUR i Vijeća za koncesijska odobrenja) izda pogrešan pravni akt, pa onda ista ta država (postupajući putem Carinske uprave) sankcionira tužitelja d. d. za to što joj je izdala pogrešan pravni akt. Drugim riječima, da država „jednom rukom“ pogrešno daje a „drugom rukom“ ubire posljedice toga što je pogrešno dala. S tim u vezi, Europski sud za ljudska prava da je u svojim odlukama već zauzeo stav da tužitelj ne može snositi rizik bilo kakve greške državnog tijela pa se stoga citira odluku iz predmeta L. protiv HRVATSKE (Zahtjev br. 55555/08) presuda od 20. svibnja 2010., predmet T. protiv HRVATSKE (Zahtjev br. 35298/04) presuda od 11. lipnja 2009., predmet G. protiv HRVATSKE (Zahtjev br. 32457/05) presuda od 13. prosinca 2007., predmet J. protiv HRVATSKE, (Zahtjev br. 22768/12) presuda od 28. lipnja 2016., predmet Č. protiv HRVATSKE (Zahtjev br. 27630/07) presuda od 5. veljače 2015. Također ističe činjenicu da je Zakon o pomorskom dobru i morskim lukama  lex specialis u odnosu na Zakon o koncesijama, što da je bitno jer Zakon o pomorskom dobru i morskim lukama ne propisuje oduzimanje imovinske koristi pa samim tim da valja uzeti u obzir odredbu članka 89. stavak 7. Zakona o koncesijama koji definira da se imovinska korist oduzima ako posebnim propisom nije drugačije propisano. Čak ako se i zanemare navodi iz prethodne točke, da je tuženo tijelo netočno utvrdilo visinu obveze jer je evidentiralo prihode koje je Blu bar u kampu Veštar ostvario kroz promatrano razdoblje od 2018. do 2021. Iako su dostavljeni podaci o troškovima  u pripadajućoj tablici (MT 8585029 B. bar L. V.) uz podnesak od 7. travnja 2022. dostavljeni tuženom tijelu, te kasnije tijekom postupka dostavljeni detaljni dokazi za pojedine troškove (rashode), da isti nisu u potpunosti prihvaćeni, već samo u dijelu koji su knjigovodstveno evidentirani na kontima 400 i 470 u iznosu od 1.842.005,31 kuna, dok ostatak nije prihvaćen, pri čemu tuženik da uopće nije obrazložio u pobijanom rješenju zašto ostatak iznosa na ime rashoda nije priznao. Ističe da je tuženo tijelo propustilo prilikom izračuna visine obveze cijeniti sve nužne troškove poslovanja (rashode) koji ukupno iznose  3.078.712,00 kuna, da pri obračunu treba uzeti u obzir i trošak koji je M. platila u promatranom razdoblju po izdanim dozvolama te koncesijskom odobrenju u iznosu od 197.550,00 kuna, čime da se dolazi do ukupnog iznosa od 3.276.262,00 kuna (dok je tuženik kako proizlazi iz obrazloženja pobijanog rješenja utvrdio da bi rashodi iznosili 1.872.005,31 kn). Da je navedeno stajalište tužitelja točno, da je vidljivo i iz sudske prakse Upravnog suda u Splitu, poslovni broj: UsI-2196/21-10 od 22. prosinca 2021., a u odluci VSRH, broj Revt-230/2017-2 od 11. svibnja 2021. da je navedeno vrlo slično stajalište. Imajući u vidu gore navedeno, tužitelj predlaže da Sud razmotri argumentaciju navedenu u ovoj tužbi te da poništi rješenje tuženika.

 

3.   Tuženik u odgovoru na tužbu navodi da je vodio računa o pravilima postupka koja bi bila od utjecaja na rješenje stvari i omogućio tužitelju da zaštiti svoja prava i pravne interese. Ustavnom odredbom članka 52. da je propisano da more, morska obala i otoci, vode, zračni prostor, rudno blago i druga prirodna bogatstva, ali i zemljište, šume, biljni i životinjski svijet, drugi dijelovi prirode, nekretnine i stvari od osobitog kulturnoga, povijesnoga, gospodarskog i ekološkog značenja, kao i druga zakonom određena dobra od interesa Republike Hrvatske uživaju osobitu zaštitu, te da se zakonima određuje način na koji dobra od interesa za RH mogu upotrebljavati i iskorištavati ovlaštenici prava na njima i vlasnici, te naknada za ograničenja kojima su podvrgnuti. Sukladno članku 2. stavku 1. točki 4. Zakona o pomorskom dobru i morskim Iukama, lučko područje luke jest područje morske luke, koje obuhvaća jedan ili više morskih i kopnenih prostora (lučki bazen), koje se koristi za obavljanje lučkih djelatnosti, a kojim upravlja lučka uprava, odnosno ovlaštenik koncesije, a granica lučkog područja da je granica pomorskog dobra, te ponavlja navode iz obrazloženja osporavanog rješenja. Navodi kako je tužitelj gospodarski koristio pomorsko dobro - lučko područje na temelju dozvola za privremeno obavljanje djelatnosti na lučkom području izdanih od strane Lučke uprave Rovinj tijekom 2018., 2019. i 2020., koje dozvole da su pravno irelevantne za konkretni slučaj obzirom da iste nemaju značaj i obilježje koncesije niti su donesene u postupku propisanom za davanje koncesije budući da sklapanju istih nije prethodila zakonskim i podzakonskim aktima uređena procedura te iste ne sadrže sve elemente koje bi ugovor o koncesiji trebao sadržavati. Člankom 56. stavak 1. Zakona o koncesijama da je propisano da se ugovorom o koncesiji određuju prava i obveze davatelja koncesije i koncesionara na temelju odluke o davanju koncesije, te da navedenom odredbom zakonodavac određuje da odluka o davanju koncesije predstavlja bitan sastojak ugovora o koncesiji. Ne postojanjem odluke o koncesiji i ne provođenjem postupka dodjeljivanja koncesije, da se ne može ni presumirati postojanje koncesijskog odnosa između davatelja koncesije i koncesionara, te da se stoga izdane dozvole od strane Lučke uprave Rovinj nikako ne mogu smatrati dodijeljenom koncesijom tužitelju. Nadalje, davanju koncesije da prethodi niz radnji i postupanja koja se odnose na izradu studije opravdanosti, dokumentacije za nadmetanje, te ostalih pripremnih radnji, koji postupak davanja koncesije da je propisan odredbama članaka 30. do 37. Zakona o koncesijama („Narodne novine”, broj 69/17 i 107/20) i Uredbom o postupku davanja koncesije na pomorskom dobru („Narodne novine”, broj 23/04, 101/04, 39/06, 63/08, 125/10, 102/1 1, 83/12 i 10/17). Okolnost što je tužitelj plaćao naknade, odnosno izvršavao obveze iz dozvola za privremeno obavljanje djelatnosti na lučkom području koje se ne mogu smatrati ugovorom o koncesiji, da ne konvalidira utvrđeno stanje što je tužitelj nezakonito obavljao navedenu djelatnost te samim po sebi činjenica plaćanja da ne otklanja njegovu odgovornost za propisane posljedice obavljanja gospodarske djelatnosti za koju je propisana koncesija, bez koncesije. Nezakonito obavljanje djelatnosti od strane tužitelja dodatno da je utvrđeno provedenim inspekcijskim nadzorom pomorskog dobra i dostavljenom dokumentacijom od nadležnog tijela - Ministarstva mora, prometa i infrastrukture, Uprave sigurnosti plovidbe, Lučke kapetanije Pula, kao i neposrednim nadzorom, odnosno obilaskom predmetnog područja 15. veljače 2022. od strane ovlaštenih službenika Područnog carinskog ureda Rijeka o čemu da je sastavljena zabilješka o davanju obavijesti KLASA: 471-01/22-1 1/19, URBROJ: 513-02-6002/7-22-4 i zapisnik o obavljenom očevidu KLASA: 471-01/22-1 1/19, URBROJ: 513-02-6002/7-22-3 na koji da nije bilo primjedbi. Prilikom obavljanja očevida ovlašteni carinski službenici da su sačinili i fotodokumentaciju područja koja je priložena zapisniku o obavljenom očevidu i čini sastavni dio istoga. Skreće pozornost na zapisniku o obavljenom inspekcijskom pregledu Ministarstva mora, prometa i infrastrukture, Uprave sigurnosti plovidbe, Lučke kapetanije Pula, Odjela za inspekcijske poslove KLASA: UP/l-342-24/21-03/318, URBROJ: 530-04-4-2-21-1 od 16. kolovoza 2021. u kojem da je prilikom obavljanja nadzora na terasi BLU bara na lučkom području AC Veštar (k. o. 6963/4, k. o. Rovinj) 2. kolovoza 2021. istaknuto da je vrhunac kršenja odredbi Zakona o pomorskom dobru i morskim lukama uslijedio u 2021. kada ugostiteljska terasa de facto prestaje biti lučko područje luke otvorene za javni promet i postaje pomorsko dobro kojim upravlja Grad Rovinj čije Vijeće za davanje koncesijskih odobrenja izdaje 21. svibnja 2021. koncesijsko odobrenje trgovačkom društvu M. d. d. za obavljanje djelatnosti na prethodno naznačenoj terasi pozivajući se na mikrolokaciju oznake "16a (Veštar)" koja da ne postoji u Godišnjem planu upravljanja pomorskim dobrom na području grada Rovinja za 2021. koji je donio gradonačelnik Grada Rovinja (KLASA: 944-01120-01/53, URBROJ: 2171-01-02-20-1 od 18. prosinca 2020.) te koji da je javno dostupan na web stranici Grada Rovinja. U zapisniku da se navodi kako je koncesijsko odobrenje potpisao predsjednik Vijeća za davanje koncesijskih odobrenja Grada Rovinja, gosp. D. S., koji da je istovremeno i ravnatelj Lučke uprave Rovinj, te navodi kako je i u mišljenju Ministarstva mora, prometa i infrastrukture, Uprave pomorstva, KLASA: 342-22/20-011426, URBROJ: 530-032-21-2 od 7. siječnja 2021., dostavljenom Lučkoj upravi Rovinj nedvojbeno navedeno da se prije donošenja odluke o dodjeli koncesije i zaključenja ugovora o koncesiji mora provesti postupak javnog prikupljanja ponuda. Međutim, kako unatoč tome ili upravo zbog toga Lučka uprava Rovinj nije provela postupak javnog prikupljanja ponuda kako je po Zakonu o pomorskom dobru i morskim lukama bila obvezna i kako je izričito navedeno u prethodno naznačenom mišljenju Ministarstva mora, prometa i infrastrukture. Ističe da je povodom zaprimljenog mišljenja Ministarstva mora, prometa i infrastrukture Lučka uprava Rovinj 29. siječnja 2021. donijela službenu zabilješku br. 4/21 u kojoj se navodi kako je predstavnik trgovačkog društva M. d. d. obaviješten o mišljenju Ministarstva mora, prometa i infrastrukture kako je za dodjelu koncesije za Beach bar u Veštru potrebno raspisati javno prikupljanje ponuda i ne može se izdati koncesija na zahtjev, te da je 16. ožujka 2021. trgovačko društvo M. d. d. podnijelo zahtjev Gradu Rovinju za odobrenje za korištenje predmetne ugostiteljske terase veličine 72 m 2 za pružanje jednostavnih ugostiteljskih usluga na lokaciji Kamp Veštar, a kako se navodi u Zapisniku o provedenom upravnom nadzoru Ministarstva mora, prometa i infrastrukture nad radom Lučke uprave Rovinj KLASA: 342-01/22-0617, URBROJ: 530-03-1-1-22-5 od 21. listopada 2022. Nadalje navodi da je u poreznom postupku, obzirom na gospodarski pristup iz odredbe članka 11. Općeg poreznog zakona, irelevantno postoji li pravni osnov za obavljanje neke djelatnosti ili ne, a u konkretnom slučaju je li sklopljen odgovarajući ugovor o koncesiji ili se radi o bespravnom korištenju općeg dobra (bez pravne osnove), te da je za utvrđivanje porezne obveze od važnosti okolnost da je ostvaren prihod, dohodak, dobit ili druga procjenjiva korist od obavljanja djelatnosti, a koji prihod, dohodak, dobit odnosno druga procjenjiva gospodarska korist se sukladno odredbama posebnog zakona mora oporezovati. Budući da je člankom 11. stavak 2. kao i člankom 8. stavak 5. Općeg poreznog zakona određeno kako se oporezuje svako stjecanje prihoda, dohotka ili druge procjenjive koristi, da je tuženik zakonito postupio kada je tužitelju utvrđena obveza plaćanja naknade s obilježjem naknade za koncesiju i imovinske koristi. Činjenica da je tužitelj platio naknadu za izdane dozvole i koncesijsko odobrenje da ne otklanja njegovu odgovornost za propisane posljedice takvog postupanja, te da Lučka uprava Rovinj nije ovlaštena izdavati dozvole budući je izdavanje dozvola od strane Lučke uprave Rovinj u suprotnosti s člancima 65. i 66. Zakona o pomorskom dobru i morskim lukama kojima je propisano kako je za pravo korištenja lučkog područja potrebno ishoditi koncesiju. Budući da na pomorskom dobru nema prava vlasništva već je isto od osobitog interesa za Republiku Hrvatsku koja ima obvezu štititi ga od neovlaštenog korištenja, po pitanju nepravilnosti u radu javnopravnog tijela, odnosno izdavanja dozvola od strane Lučke uprave Rovinj i koncesijskog odobrenja od strane Grada Rovinja ističe se budući da tuženik nije ovlašten provoditi upravni nadzor i nadzirati zakonitost rada i akata Lučke uprave Rovinj i Grada Rovinja isto je dostavljeno na postupanje nadležnom Ministarstvu mora, prometa i infrastrukture. Stoga da je u svezi provedenog upravnog nadzora nad radom Lučke uprave Rovinj, koji uključuje nadzor nad provedbom zakona i drugih propisa, zakonitost rada i postupanja, osobito u odnosu na provedbu postupka davanja koncesije i upravljanja izdvojenim lučkim područjem luke otvorene za javni promet Rovinj - AC Veštar, Ministarstvo mora, prometa i infrastrukture 21. listopada 2022.  sastavilo Zapisnik o provedenom upravnom nadzoru nad radom Lučke uprave Rovinj, KLASA: 342-01/22-0617, URBROJ: 530-03-1-1-22-5. U svezi nezakonitog korištenja pomorskog dobra od strane tužitelja, tuženik dodatno ističe da je tužitelj kao renomirana turistička tvrtka koja u aplikaciji Registar koncesija Ministarstva financija ima evidentirano pet važećih ugovora o koncesiji na pomorskom dobru morao znati da je za korištenje pomorskog dobra - lučkog područja potrebno ishoditi koncesiju te i u konkretnom slučaju poštivati zakonske i podzakonske odredbe koje reguliraju područje koncesija. Navodi kako utvrđivanje i plaćanje naknade s obilježjem naknade za koncesiju ne predstavlja ozakonjenje nezakonitog obavljanja djelatnosti iz članka 89. stavka 1. Zakona i ne može se smatrati osnovom za stjecanje prava koncesije te da ne isključuje obvezu oduzimanja imovinske koristi ostvarene nezakonitim obavljanjem djelatnosti, kao ni pravo na naknadu svake druge štete koja je nastala zbog nezakonitog obavljanja djelatnosti, da je propisano odredbom člankom 89. stavak 6. istog Zakona. Tuženik odbija tužiteljevo osporavanje izračuna visine obračunate imovinske koristi kao bespredmetno i neutemeljeno budući i u sljedećim sudskim odlukama Sud nalazi da je ovo tijelo sukladno odredbi članka 89. stavci 1. i 7. Zakona o koncesijama pravilno u svojoj odluci tužitelja obvezao na plaćanje naknade s obilježjem naknade za koncesiju s pripadajućim zakonskim zateznim kamatama te na plaćanje imovinske koristi ostvarene nezakonitim obavljanjem djelatnosti budući da iz odredbe članka 7. stavka 1. Zakona o pomorskom dobru i morskim lukama proizlazi da se za posebnu uporabu ili gospodarsko korištenje pomorskog dobra u zakonom propisanom postupku fizičkim i pravnim osobama daje koncesija, dok je prema odredbi članka 12. stavka 1. Zakona o koncesijama zabranjeno svako obavljanje djelatnosti za koje je potrebna koncesija, a obavlja se bez dane koncesije, te se poziva na presude ovog Suda i Visokog upravnog suda. Vezano na odluku Vrhovnog suda Republike Hrvatske, broj: Revt-230/2017-2 od 11. svibnja 2021.  i dijelove koje citira tužitelj navodi kako je iz navedenog vidljivo da se odnosi na ostvarene prihode u razdoblju od 2005. do 2008., dakle kada je bio na snazi Zakon o koncesijama (”Narodne novine”, broj 143/12), te da se ne može primijeniti na postupanje tuženog tijela koje je provedeno sukladno Zakonu o koncesijama (”Narodne novine”, broj 69/17) koji je stupio na snagu  22. srpnja 2017. Tuženik ujedno naglašava da su u Republici Hrvatskoj svi jednaki pred zakonom, a da bi tužitelj koji je renomirano trgovačko društvo s dugom tradicijom poslovanja trebao prednjačiti u poštivanju i provođenju zakona, a ne opravdavati se neispravnim radom javnopravnih tijela i time postupati protivno utvrđenom zakonodavnom okviru štoviše jer tužitelj ima sklopljeno više ugovora o koncesiji na pomorskom dobru evidentiranih u aplikaciji Registar koncesija Ministarstva financija. Zaključno, tuženik smatra da je u postupku provođenja nadzora pravilno i zakonito utvrđeno da je tužitelj obavljao djelatnost za koju je propisano da se obavlja na temelju koncesije, bez koncesije, slijedom čega da je doneseno zakonito rješenje kojim se utvrđuje obveza i nalaže uplata kako naknade s obilježjem naknade za koncesiju tako i imovinske koristi ostvarene nezakonitim obavljanjem djelatnosti, a navodi tužitelja izneseni u tužbi nisu potkrijepljeni nikakvim dokazima, niti novim činjenicama, te da je tuženik, postupajući u konkretnom predmetu, u postupku inspekcijskog nadzora i upravnom postupku, zakonito i pravilno primijenio važeće zakonske propise i niti jednom svojom radnjom nije povrijedio zakonske odredbe na štetu tužitelja i stoga predlaže da se tužbeni zahtjev odbije u cijelosti.
4.   U sporu je provedena rasprava na ročištu održanom 27. veljače 2023. u prisutnosti opunomoćenice tužitelja, te službenih osoba tuženika, čime je strankama, u smislu odredbe članka 6. stavak 1. Zakona o upravnim sporovima („Narodne novine“, broj 20/10, 143/12, 152/14, 94/16, 29/17, 110/21, dalje: ZUS), omogućeno da se izjasne o zahtjevima i navodima druge strane, te o svim činjenicama i pravnim pitanjima odlučnim za rješavanje predmetnog spora.

 

5.   Opunomoćenica tužitelja je ustrajala kod svih navoda iz tužbe i tužbenog zahtjeva, a u odnosu na odgovor na tužbu navodi da je tužitelj poslovao na predmetnoj lokaciji prema dozvolama i koncesijskim odobrenjima Lučke uprave Rovinj, a koje koncesijsko odobrenje da ima značenje pravomoćnog upravnog akta jer da protiv njega nije izjavljena žalba, a iz dostavne naredbe da je vidljivo da je dostavljeno Lučkoj kapetaniji Pula koja nije podnijela pravni lijek protiv takve odluke. Vezano uz mišljenje ministarstva nadležnog za pomorstvo od 27. srpnja 2021., ističe da nikad nije dostavljeno tužitelju pa da su navodi o tome da je tužitelj trebao znati da posluje nezakonito, neutemeljeni. Osporava osobito dio priznavanja troškova koje je imala M. iz razloga što je samo dio troškova priznat i to onih koji se nalaze na kontu 470, a da tuženo tijelo nije dalo valjano obrazloženje koji je razlog izuzimanja ostalih troškova.

 

6.   Službena osoba tuženika ostala je pri svim navodima iz obrazloženja osporavanog rješenja i odgovora na tužbu i ponavlja da je tužitelj koristio pomorsko dobro bez izdane koncesije, da izdane dozvole od strane Lučke uprave Rovinj nemaju značaj i obilježje koncesije, da nisu niti donesene u postupku propisanom za davanje koncesije, te da ne sadrže sve elemente koje bi ugovor o davanju koncesije trebao sadržavati, a što da je u naknadnom nadzoru utvrdila i Lučka kapetanija Pula.

 

7.   U cilju ocjene zakonitosti osporavanog rješenja tuženika Sud je izveo dokaze uvidom u dokumentaciju koja se nalazi u spisu predmeta upravnog postupka u kojem je doneseno osporavano rješenje tuženika te dokumentaciju koja se nalazi u spisu ovog upravnog spora.

 

8.   Na temelju razmatranja svih činjeničnih i pravnih pitanja, Sud je utvrdio da tužbeni zahtjev nije osnovan.

 

9.   Odredbom članka 3. Zakona o pomorskom dobru i morskim lukama („Narodne novine“ br. 158/03, 100/04, 141/06, 38/09, 123/11, 56/16, 98/19, dalje: ZPDML) propisano je da je pomorsko dobro opće dobro od interesa za Republiku Hrvatsku, ima njezinu osobitu zaštitu, a upotrebljava se ili koristi pod uvjetima i na način propisan ovim Zakonom.

 

10. Odredbom članka 7. stavkom 1. ZPDML-a propisano je da se za posebnu uporabu ili gospodarsko korištenje pomorskog dobra može u zakonom propisanom postupku fizičkim i pravnim osobama dati koncesija.

 

11. Odredbom članka 16. stavkom 1. ZPDML-a propisano je da je koncesija pravo kojim se dio pomorskog dobra djelomično ili potpuno isključuje iz opće upotrebe i daje na posebnu upotrebu ili gospodarsko korištenje pravnim osobama i fizičkim osobama registriranim za obavljanje obrta. Prava i obveze na temelju koncesije nastaju sklapanjem ugovora o koncesiji (stavak 2.). Opseg i uvjeti posebne upotrebe ili gospodarskog korištenja, uređuju se odlukom i ugovorom o koncesiji, a u skladu s odredbama ovog Zakona i propisa donesenih na temelju ovog Zakona (stavak 3.).

 

12. Odredbom članka 25. stavkom 1. i 2. ZPDML-a propisano je da na osnovi odluke o koncesiji davatelj koncesije i ovlaštenik sklapaju ugovor o koncesiji. Ugovorom o koncesiji u skladu s odlukom o koncesiji uređuje se bliža namjena za koju se daje koncesija, uvjeti koje u toku trajanja koncesije mora udovoljavati ovlaštenik koncesije, druga prava i obveze davatelja i ovlaštenika koncesije.

 

13. Odredbom članka 28. stavkom 2. ZPDML-a propisano je da se naknada za koncesiju za gospodarsko korištenje pomorskog dobra sastoji od stalnog i promjenjivog dijela, a visina se određuje polazeći od gospodarske opravdanosti, odnosno profitabilnosti gospodarskog korištenja pomorskog dobra koja se dokazuje studijom gospodarske opravdanosti, procijenjenom stupnju ugroženosti prirode, ljudskog okoliša i zdravlja ljudi te zaštite interesa i sigurnosti Republike Hrvatske.

 

14. Odredbom članka 3. stavak 1. i 2. Zakona o koncesijama („Narodne novine“ broj: 69/17 i 107/20, dalje: Zakon), propisano je da je koncesija pravo koje se stječe ugovorom. Vrste koncesija su: 1. koncesija za gospodarsko korištenje općeg ili drugog dobra, 2. koncesija za radove, 3. koncesija za usluge.

 

15. Odredbom članka 12. stavkom 1. Zakona, propisano je da je zabranjeno svako obavljanje djelatnosti za koje je potrebna koncesija, a obavlja se bez dane koncesije.

 

16. Odredbom članka 85. stavkom 1. točkom 3. ZK-a propisano je da inspekcijski nadzor osobito obuhvaća nadzor obavljanja djelatnosti, za koju je propisano da se obavlja na temelju koncesije, bez koncesije ili prekoračenjem opsega i sadržaja koncesije.

 

17. Odredbom članka 89. stavkom 1. ZK-a propisano je da ako se u postupku nadzora utvrdi da koncesionar obavlja djelatnost koncesije izvan opsega koji je određen ugovorom o koncesiji, odnosno da druga osoba djelatnost za koju je propisano da se obavlja na temelju koncesije, obavlja bez koncesije ili prekoračenjem opsega i sadržaja koncesije, da će inspektor donijeti rješenje kojim utvrđuje obvezu i nalaže uplatu iznosa posebne naknade za nezakonito obavljanje djelatnosti bez koncesije (naknadu s obilježjem naknade za koncesiju).

 

18. Stavkom 2. propisano je da obveza plaćanja naknade s obilježjem naknade za koncesiju nastaje obavljanjem djelatnosti u okolnostima iz stavka 1. toga članka, dok je stavkom 7. propisano da će se, ako posebnim propisom nije drukčije propisano, imovinska korist ostvarena nezakonitim obavljanjem djelatnosti oduzet rješenjem iz stavka 1. toga članka kojim se utvrđuje obveza i nalaže uplata iznosa naknade s obilježjem naknade za koncesiju.  Na uvjete i način oduzimanja imovinske koristi primjenjuju se odredbe posebnih zakona i propisa donesenih na temelju posebnih zakona. U svakom slučaju, oduzeta imovinska korist neće se umanjiti za iznos sredstava na bilo koji način uloženih u nezakonito obavljanje djelatnosti. Imovinska korist koja se ne može ili ne može pouzdano utvrditi na temelju poslovnih knjiga ili evidencija mora se procijeniti, odgovarajućom primjenom odredbi o procjeni porezne osnovice sukladno propisu kojim se uređuje porezni postupak. Ako ovim Zakonom, posebnim zakonima i propisima donesenim na temelju posebnih zakona nisu uređeni ili nisu u cijelosti uređeni uvjeti i način oduzimanja imovinske koristi, na odgovarajući način se primjenjuju propisi kaznenog prava kojima se uređuje oduzimanje imovinske koristi.

 

19. Iz dokumentacije spisa predmeta upravnog postupka proizlazi da je tuženik kod tužitelja proveo porezni nadzor izvršavanja obveza iz ugovora o koncesiji (što uključuje ugovore o podkoncesiji, podugovore i ugovore s takvim svojstvima sklopljenim s koncesionarom, a koji su formalno i/ili sadržajno vezani uz ugovor o koncesiji), obavljanja djelatnosti koncesije prekoračenjem opsega i sadržaja koji je određen ugovorom o koncesiji, te obavljanja djelatnosti za koju je propisano da se obavlja na temelju koncesije, a ista se obavlja bez koncesije, za obavljanje gospodarsko korištenje pomorskog dobra-lučkog područja u AC V., R., za obavljanje ugostiteljske djelatnosti u ugostiteljskom objektu B. bar, za razdoblje od 1. siječnja 2018. do 30. prosinca 2021. O provedenom nadzoru sastavljen je Zapisnik KLASA: 471-01/22-11/14, URBROJ: 513-02-6002/7-22-7 od 13. srpnja 2022. (dalje: Zapisnik) protiv kojeg je tužitelj podnio prigovor.

 

20. Nadzorom je utvrđeno da je tužitelj gospodarski koristio pomorsko dobro-lučko područje u AC V., R., na dijelu k. č…, k. o. R., radi obavljanja ugostiteljske djelatnosti u ugostiteljskom objektu B. B. L. i to bez sklopljenog ugovora o koncesiji, već da svoju djelatnost obavlja na temelju dozvola Upravnog vijeća Lučke uprave Rovinj – Rovigno za 2018., 2019.  2020., kao i na temelju koncesijskog odobrenja Grada Rovinja, Vijeća za davanje koncesijskih odobrenja od 21. svibnja 2021. Napominje se da je predmetna čestica upisana u zemljišnim knjigama kao pomorsko dobro i predstavlja kopneni prostor lučkog područja.

 

21. Dakle, prema gore navedenim zakonskim odredbama izričito je zabranjeno svako obavljanje djelatnosti bez dane koncesije te postoji zakonska osnova da se korisniku koji je pomorsko dobro koristio bez odobrene koncesije na pomorskom dobru i zaključenog ugovora o koncesiji, obračuna predmetna naknada i utvrdi i oduzme imovinska korist ostvarena nezakonitim obavljanjem djelatnosti na pomorskom dobru bez koncesije.

 

22. Stoga, imajući u vidu da je u predmetnom nadzoru nedvojbeno utvrđeno da je tužitelj u promatranom razdoblju na pomorskom dobru obavljao gospodarsku djelatnost a da za to nije imao koncesiju, s jedne strane, te ranije citirane zakonske odredbe iz kojih jasno i nedvosmisleno slijedi da je gospodarsko iskorištavanje pomorskog dobra u vidu obavljanja djelatnosti na lučkom području moguće samo na temelju koncesije – koja se koja se daje u postupku i na način propisan odredbama ZPDML-a i odgovarajućeg podzakonskog propisa, s druge strane, to ovaj Sud nalazi da je tuženik pravilno u svojoj odluci tužitelja obvezao na plaćanje naknade s obilježjem naknade za koncesiju te na plaćanje imovinske koristi ostvarene nezakonitim obavljanjem djelatnosti.

 

23. Na drugačiji zaključak o odlučnim činjenicama nije od utjecaja navod tužitelja da se pomorskim dobrom koristio na temelju izdanih dozvola od strane Lučke uprave Rovinj, obzirom da izdane dozvole nemaju značaj i obilježja koncesije budući da sklapanju istih nije prethodila zakonskim i podzakonskim aktima uređena procedura niti one sadrže sve elemente koje bi ugovor o koncesiji trebao sadržavati. Štoviše, radi se o pravnim poslovima koji su zaključeni protivno prisilnim propisima, kojima je regulirano pitanje koncesija na pomorskom dobru te su kao takvi ništavi, sukladno odredbi članku 322. Zakona o obveznim odnosima. Navedene nepravilnosti su utvrđene i od strane Ministarstva mora, prometa i infrastrukture, Uprave pomorstva o čemu je sastavljen i Zapisnik o provedenom upravnom nadzoru nad radom Lučke uprave Rovinj od 21. listopada 2022.

 

24. Sud ne može prihvatiti navod tužitelja da na njegovoj strani nije bilo svijesti o tome da je sklapanje takvih pravnih poslova u suprotnosti s pravnim propisima budući da je isti u suprotnosti s činjenicom da je tužitelj upisan u Registar koncesija Ministarstva financija i da ima evidentirano pet važećih ugovora o koncesiji na pomorskom dobru. Navedeno upućuje na zaključak da je tužitelj bio upoznat sa time da, prema zakonskim propisima kojima je regulirano ovo pravno područje, jedino koncesija predstavlja valjani pravni osnov za (zakonito) gospodarsko iskorištavanje pomorskog dobra (lučkog područja) pa je samim time znao (ili barem mogao znati) da su izdane dozvole u suprotnosti za zakonskom regulativom. Sukladno tome, u konkretnom slučaju ne radi se o pogrešci (propustu) državnih tijela od čijih bi posljedica tužitelj trebao biti ekskulpiran. Stoga izdane dozvole ne mogu imati pravnu snagu ugovora o koncesiji.

 

25. Što se tiče obračuna visine obračunate imovinske koristi, a polazeći prije svega od odredbe članka 89. stavak 7. ZK-a, valja zaključiti da se iznos imovinske koristi koji se ima oduzeti zbog obavljanja djelatnosti bez koncesije utvrđuje u visini ukupnih prihoda ostvarenih obavljanjem te djelatnosti, pa se stoga oduzeta imovinska korist ne umanjuje za iznos sredstava uloženih u nezakonito obavljanje djelatnosti. To stoga što su svi prihodi koji su ostvareni nezakonitim obavljanjem djelatnosti ujedno i sami nezakoniti, neovisno o tome je li za njihovo ostvarenje bilo potrebno snositi određene troškove ili nije. Također, okolnost da je tužitelj platio javna davanja koja proizlaze iz obavljanja gospodarske djelatnosti na predmetnom pomorskom dobu, ne konvalidira to što je tužitelj nezakonito obavljao navedenu djelatnost te sama po sebi ne otklanja njegovu odgovornost za propisane posljedice takvog postupanja.

 

26. Sagledavajući ukupnost činjenica koje proizlaze iz sadržaja dokumentacije koja prileži spisu upravnog postupka i spisu predmeta ovog spora te podvodeći iste pod kontekst gore citiranih pravnih normi, Sud utvrđuje da se pobijano rješenje tuženika temelji na pravilno i potpuno utvrđenom činjeničnom stanju te pravilnoj primjeni materijalnog prava.

 

27. Stoga, imajući u vidu citirane odredbe ZPDML-a i ZK-a, te da je u predmetnom nadzoru nedvojbeno utvrđeno da je u predmetnom razdoblju tužitelj na pomorskom dobru u Medulinu obavljao gospodarsku djelatnost, a da za to nije imao koncesiju, ovaj Sud nalazi da je tuženik pravilno u svojoj odluci tužitelja obvezao na plaćanje naknade s obilježjem naknade za koncesiju te na plaćanje imovinske koristi ostvarene nezakonitim obavljanjem djelatnosti, na način kako je to opisano u obrazloženju osporavanog rješenja.

 

28. Slijedom ovako izloženog stanja stvari, Sud nalazi da prigovori tužitelja istaknuti u tužbi nisu osnovani i nemaju utjecaja na drugačije rješavanje ove upravne stvari. Posljedično tome, Sud zaključuje da pobijanim rješenjem nije povrijeđen zakon na štetu tužitelja te je stoga, temeljem odredbe članka 57. stavak 1. ZUS-a, odlučeno kao u točki I. izreke.
29. Odluka o troškovima ovog upravnog spora (točka II. izreke) temelji se na odredbi članka 79. stavak 4. ZUS-a kojom je propisano da stranka koja izgubi spor u cijelosti snosi sve troškove, slijedom čega je, s obzirom da je tužitelj izgubio spor, postavljeni zahtjev tužitelja za nadoknadu troškova spora valjalo odbiti.

 

U Rijeci 6. ožujka 2023.

 

 

             Sutkinja

 

Danica Vučinić

 

 

 

 

 

 

 

UPUTA O PRAVNOM LIJEKU:

Protiv ove presude dopuštena je žalba Visokom upravnom sudu Republike Hrvatske. Žalba se podnosi putem ovog Suda u tri primjerka, u roku od 15 dana od dana dostave presude. Žalba odgađa izvršenje pobijane presude (članak 66. stavak 5. ZUS-a).