Poslovni broj: Gž-5/2023-2

 

 

Poslovni broj: Gž-5/2023-2

 

 

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

 

P R E S U D A

 

I

 

R J E Š E NJ E

 

              Županijski sud u Puli - Pola, u vijeću sastavljenom od sudaca toga suda i to: Nataše Babić kao predsjednice vijeća, Kristine Pavičić-Sirotić kao sutkinje izvjestiteljice i članice vijeća te Biljane Bojanić kao članice vijeća, u pravnoj stvari tužitelja M. I. iz P., V., OIB:..., kojeg zastupa punomoćnik R. M.-B., odvjetnik u P., protiv tuženika Privredne banke Zagreb d.d., Zagreb, R. OIB:..., kojeg zastupaju punomoćnici iz Odvjetničkog društva Leko i partneri d.o.o., odvjetnici u Zagrebu, radi utvrđenja ništetnosti i isplate, odlučujući o žalbi tuženika protiv presude i rješenja Općinskog suda u Puli-Pola, poslovni broj: P-523/2019-32 od 8. studenog 2022., u sjednici vijeća održanoj dana 6. ožujka 2023.,

 

 

p r e s u d i o  j e i  r i j e š i o  j e

 

 

I. Odbija se kao neosnovana žalba tuženika te se u pobijanom dijelu - toč. I., II., III. i IV. izreke, potvrđuje presuda Općinskog suda u Puli-Pola, poslovni broj P-523/2019-32 od 8. studenog 2022.

 

II. Odbija se kao ne kao neosnovana žalba tuženika te se u pobijanom dijelu - toč. II. i III. izreke, potvrđuje rješenje Općinskog suda u Puli-Pola, poslovni broj P-523/2019-32 od 8. studenog 2022.

 

III. Odbija se zahtjev tuženika za naknadom troškova žalbe kao neosnovan.

 

Obrazloženje

 

 

1. Presudom suda prvog stupnja odlučeno je slijedeće:

 

„I. Utvrđuje se ništetnom odredba o jednostranoj promjeni kamatne stope sadržana u čl.4.1. Ugovora o kreditu broj 9010739324 kojeg su tužitelj kao korisnik kredita i tuženik kao kreditor sklopili 23. rujna 2005. koja glasi "…promjenjiva sukladno odluci Banke…" pa stoga navedena odredba ugovora kao i sve kasnije izmjene te odluke ne proizvode nikakve pravne učinke između ugovornih strana te se utvrđuju ništetnim odredbe o nepoštenom ugovaranju valutne klauzule švicarskog franka sadržane u Ugovoru o kreditu broj 9010739324 kojeg su tužitelj kao korisnik kredita i tuženik kao kreditor sklopili 23. rujna 2005., a kojima se glavnica i anuiteti kredita vežu za valutu švicarskog franka i to:

- u odredbi čl.1. koja glasi: "… po srednjem tečaju za CHF tečajne liste Banke važeće na dan korištenja kredita.",

- odredbi čl. 4.2. koja glasi: "…kamata se obračunava u CHF…",

- u odredbi čl.5.2. koja glasi: "…obračunava se u CHF a naplaćuje u kunama po srednjem tečaju za CHF tečajne liste Banke važeće na dan plaćanja kamate…",

- u odredbi čl.6.2. koja glasi: "…obračunava se u CHF a naplaćuje u kunama po srednjem tečaju za CHF tečajne liste Banke važeće na dan plaćanja kamate…",

- u odredbi čl.7.2. koja glasi: "…plativo u kunskoj protuvrijednosti po srednjem tečaju CHF tečajne liste banke važeće na dan plaćanja…" pa stoga navedene odredbe ugovora kao i sve kasnije izmjene te odluke ne proizvode nikakve pravne učinke između ugovornih stranka.

 

II Nalaže se tuženiku PRIVREDNOJ BANCI ZAGREB d.d., OIB:... da tužitelju Mirzetu Isanoviću, OIB:..., isplati novčani iznos od 10.164,94 kuna/1.349,12 euro1 sa zakonskim zateznim kamatama tekućim:

 

- na iznos od 173,76 kuna/23,06 eura od 19. studenog 2010.,

- na iznos od 308,20 kuna/40,91 eura od 16. prosinca 2010.,

- na iznos od 294,47 kuna/39,08 eura od 20. siječnja 2011.,

- na iznos od 299,83 kuna/39,79 eura od 21. veljače 2011.,

- na iznos od 317,61 kuna/42,15 eura od 20. ožujka 2011.,

- na iznos od 65,11 kuna/8,64 eura od 20. travnja 2011.,

- na iznos od 222,98 kuna/29,59 eura od 22. travnja 2011.,

- na iznos od 0,19 kuna/0,03 eura od 05. svibnja 2011.,

- na iznos od 2,07 kuna/0,27 eura od 23. svibnja 2011.,

- na iznos od 275,72 kuna/36,59 eura od 26. svibnja 2011.,

- na iznos od 2,24 kuna/0,30 eura od 27. svibnja 2011.,

- na iznos od 22,23 kuna/2,95 eura od 28. svibnja 2011.,

- na iznos od 90,83 kuna/12,06 eura od 01. lipnja 2011.,

- na iznos od 174,12 kuna/23,11 euro od 21. lipnja 2011.,

- na iznos od 234,19 kuna/31,08 euro od 24. lipnja 2011.,

- na iznos od 4,68 kuna/0,62 euro od 11. srpnja 2011.,

- na iznos od 500,09 kuna/66,37 euro od 20. srpnja 2011.,

- na iznos od 421,24 kuna/55,91 euro od 29. srpnja 2011.,

- na iznos od 544,61 kuna/ 72,28 euro od 20. kolovoza 2011.,

- na iznos od 7,38 kuna/0,98 euro od 20. rujna 2011.,

- na iznos od 417,13 kuna/55,36 euro od 22. rujna 2011.,

- na iznos od 2,73 kuna/0,36 euro od 20. listopada 2011.,

- na iznos od 34,89 kuna/4,63 euro od 21. listopada 2011.,

- na iznos od 362,08 kuna/48,06 euro od 25. listopada 2011.,

- na iznos od 0,59 kuna/0,08 euro od 09. studenog 2011.,

- na iznos od 390,16 kuna/51,78 euro od 18. studenog 2011.,

- na iznos od 401,06 kuna/53,23 euro od 10. prosinca 2011.,

- na iznos od 455,73 kuna/60,49 euro od 20. siječnja 2012.,

- na iznos od 458,84 kuna/60,90 euro od 20. veljače 2012.,

- na iznos od 454,12 kuna/60,27 euro od 22. ožujka2012.,

- na iznos od 0,29 kuna/0,04 euro od 16. travnja 2012.,

- na iznos od 4,85 kuna/0,64 euro od 20. travnja 2012.,

- na iznos od 455,43 kuna/60,45 euro od 25. travnja 2012.,

- na iznos od 0,51 kuna/0,07 euro od 04. svibnja 2012.,

- na iznos od 465,25 kuna/61,75 euro od 18. svibnja 2012.,

- na iznos od 2.299,73 kuna/305,22 euro od 30. svibnja 2012.,

po stopi od 15% godišnje propisanoj Uredbom Vlade Republike Hrvatske o visini stope zatezne kamate do 31. prosinca 2007. (NN 72/02), potom od 1. siječnja 2008. do 31. srpnja 2015. po eskontnoj stopi Hrvatske narodne banke koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta koje je prethodilo tekućem polugodištu uvećanoj za 5 postotnih poena (NN35/05) te od 01. kolovoza 2015. do konačne isplate po stopi propisanoj čl. 29. st. 2. Zakona o obveznim odnosima, koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za tri postotna poena, u roku od 15 dana.

 

III Nalaže se tuženiku PRIVREDNOJ BANCI ZAGREB d.d., OIB:..., da tužitelju M. I., OIB:... isplati novčani iznos od 3.515,81 kuna/466,64 euro sa zakonskim zateznim kamatama tekućim:

- na iznos od 30,44 kuna/4,03 eura od 20. lipnja 2007.

- na iznos od 34,28 kuna/4,55 eura od 20. srpnja 2007.

- na iznos od 34,28 kuna/4,55 eura od 20. kolovoza 2007.

- na iznos od 34,28 kuna/4,55 eura od 20. rujna 2007.

- na iznos od 34,28 kuna/4,55 eura od 20. listopada 2007.

- na iznos od 34,28 kuna/4,55 eura od 20. studenog 2007.

- na iznos od 34,28 kuna/4,55 eura od 20. prosinca 2007.

- na iznos od 34,28 kuna/4,55 eura od 20. siječnja 2008.

- na iznos od 64,87 kuna/8,61 eura od 20. veljača 2008.

- na iznos od 64,87 kuna/8,61 eura od 20. ožujka 2008.

- na iznos od 64,87 kuna/8,61 eura od 20. travnja 2008.

- na iznos od 64,87 kuna/8,61 eura od 20. svibnja 2008.

- na iznos od 64,87 kuna/8,61 eura od 20. lipnja 2008.

- na iznos od 64,87 kuna/8,61 eura od 20. srpnja 2008.

- na iznos od 57,57 kuna/7,64 eura od 20. kolovoza 2008.

- na iznos od 57,57 kuna/7,64 eura od 20. rujna 2008.

- na iznos od 57,57 kuna/7,64 eura od 20. listopada 2008.

- na iznos od 57,57 kuna/7,64 eura od 20. studenog 2008.

- na iznos od 57,57 kuna/7,64 eura od 20. prosinca 2008.

- na iznos od 57,57 kuna/7,64 eura od 20. siječnja 2009.

- na iznos od 64,06 kuna/8,50 eura od 20. veljače 2009.

- na iznos od 64,06 kuna/8,50 eura od 20. ožujka 2009.

- na iznos od 64,06 kuna/8,50 eura od 20. travnja 2009.

- na iznos od 64,06 kuna/8,50 eura od 20. svibnja 2009.

- na iznos od 64,06 kuna/8,50 eura od 20. lipnja 2009.

- na iznos od 64,06 kuna/8,50 eura od 20. srpnja 2009.

- na iznos od 64,06 kuna/8,50 eura od 20. kolovoza 2009.

- na iznos od 64,06 kuna/8,50 eura od 20. rujna 2009.

- na iznos od 64,06 kuna/8,50 eura od 20. listopada 2009.

- na iznos od 64,06 kuna/8,50 eura od 20. studenog 2009.

- na iznos od 64,06 kuna/8,50 eura od 20. prosinca 2009.

- na iznos od 64,06 kuna/8,50 eura od 20. siječnja 2010.

- na iznos od 64,06 kuna/8,50 eura od 20. veljače 2010.

- na iznos od 59,37 kuna/7,88 eura od 20. ožujka 2010.

- na iznos od 59,37 kuna/7,88 eura od 20. travnja 2010.

- na iznos od 59,37 kuna7,88 eura od 20. svibnja 2010.

- na iznos od 59,37 kuna/7,88 eura od 20. lipnja 2010.

- na iznos od 59,37 kuna/7,88 eura od 20. srpnja 2010.

- na iznos od 59,37 kuna/7,88 eura od 20. kolovoza 2010.

- na iznos od 59,37 kuna/7,88 eura od 20. rujna 2010.

- na iznos od 63,12 kuna/8,38 eura od 20. listopada 2010.

- na iznos od 63,12 kuna/8,38 eura od 20. studenog 2010.

- na iznos od 63,12 kuna/8,38 eura od 20. prosinca 2010.

- na iznos od 63,12 kuna/8,38 eura od 20. siječnja 2011.

- na iznos od 63,12 kuna/8,38 eura od 20. veljače 2011.

- na iznos od 63,12 kuna/8,38 eura od 20. ožujka 2011.

- na iznos od 63,12 kuna/8,38 eura od 20. travnja 2011.

- na iznos od 63,12 kuna/8,38 eura od 20. svibnja 2011.

- na iznos od 63,12 kuna/8,38 eura od 20. lipnja 2011.

- na iznos od 63,12 kuna/8,38 eura od 20. srpnja 2011.

- na iznos od 63,12 kuna/8,38 eura od 20. kolovoza 2011.

- na iznos od 63,12 kuna/8,38 eura od 20. rujna 2011.

- na iznos od 63,12 kuna/8,38 eura od 20. listopada 2011.

- na iznos od 63,12 kuna/8,38 eura od 20. studenog 2011.

- na iznos od 63,12 kuna8,38 eura od 20. prosinca 2011.

- na iznos od 63,12 kuna8,38 eura od 20. siječnja 2012.

- na iznos od 63,12 kuna/8,38 eura od 20. veljače 2012.

- na iznos od 63,12 kuna/8,38 eura od 20. ožujka 2012.

- na iznos od 63,12 kuna8,38 eura od 20. travnja 2012.

- na iznos od 63,12 kuna/8,38 eura od 20. svibnja 2012.

po stopi od 15% godišnje propisanoj Uredbom Vlade Republike Hrvatske o visini stope zatezne kamate do 31. prosinca 2007. (NN 72/02), potom od 1. siječnja 2008. do 31. srpnja 2015. po eskontnoj stopi Hrvatske narodne banke koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta koje je prethodilo tekućem polugodištu uvećanoj za 5 postotnih poena (NN35/05) te od 01. kolovoza 2015. do konačne isplate po stopi propisanoj čl. 29. st. 2. Zakona o obveznim odnosima, koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za tri postotna poena, u roku od 15 dana.

 

IV. Nalaže se tuženiku PRIVREDNOJ BANCI ZAGREB d.d., OIB:..., da tužitelju M. I., OIB:..., isplati novčani iznos od 1.973,36 kuna/261,91 euro sa zakonskim zateznim kamatama tekućim od 30. svibnja 2012. do 31. srpnja 2015. po eskontnoj stopi Hrvatske narodne banke koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta koje je prethodilo tekućem polugodištu uvećanoj za 5 postotnih poena, od 1. kolovoza 2015. pa nadalje po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za tri postotna poena, u roku od 15 dana.

 

V. Odbija se tužbeni zahtjev tužitelja u dijelu u kojem predlaže nalaganje tuženiku da tužitelju isplati zatezne kamate tekuće na sljedeće iznose:

- na iznos od 9,53 kuna/1,26 eura od 20. siječnja 2007.

- na iznos od 9,53 kuna/1,26 eura od 20. veljače 2007.

- na iznos od 9,53 kuna/1,26 eura od 20. ožujka 2007.

- na iznos od 9,53 kuna/1,26 eura od 20. travnja 2007.

- na iznos od 34,28 kuna/4,55 eura od 20. svibnja 2007.

- na iznos od 3,84 kuna/0,51 eura od 20. lipnja 2007. (kamatna stopa)

- na iznos od 16,18 kuna/2,15 eura od 16. veljače 2006.,

- na iznos od 21,16 kuna/2,81 eura od 21. ožujka 2006.,

- na iznos od 33,25 kuna/4,41 eura od 22. travnja 2006.,

- na iznos od 20,35 kuna/2,70 eura od 22. svibnja 2006.,

- na iznos od 25,49 kuna/3,38 eura od 26. lipnja 2006.,

- na iznos od 31,59 kuna/4,19 eura od 18. srpnja 2006.,

- na iznos od 42,16 kuna/5,60 eura od 12. kolovoza 2006.,

- na iznos od 23,78 kuna/3,16 eura od 20. rujna 2006.,

- na iznos od 28,35 kuna/3,76 eura od 17. listopada 2006.

- na iznos od 42,66 kuna/5,66 eura od 20. studeni 2006.,

- na iznos od 40,96 kuna/5,44 eura od 18. prosinca 2006.,

- na iznos od 57,48 kuna/7,63 eura od 19. siječnja 2007.,

- na iznos od 60,82 kuna/8,07 eura od 19. veljače 2007.,

- na iznos od 47,03 kuna/6,24 eura od 19. ožujka 2007.,

- na iznos od 67,62 kuna/8,97 eura od 23. travnja 2007.,

- na iznos od 93,53 kuna/12,41 eura od 22. svibnja 2007.

- na iznos od 96,83 kuna/12,85 eura od 21. lipnja 2007.,

- na iznos od 105,32 kuna/13,98 eura od 23. srpnja 2007,.

- na iznos od 74,20 kuna/9,85 eura od 23. kolovoza 2007.,

- na iznos od 81,54 kuna/10,82 eura od 13. rujna 2007.,

- na iznos od 112,72 kuna/14,96 euro od 16. listopad 2007.,

- na iznos od 76,79 kuna/10,19 eura od 19. studenog 2007.,

- na iznos od 105,32 kuna/13,98 eura od 17. prosinca 2007,.

- na iznos od 46,33 kuna/6,15 eura od 22. siječnja 2008.,

- na iznos od 58,66 kuna/7,79 eura od 11. veljače 2008.,

- na iznos od 34,12 kuna/4,53 eura od 08. ožujka 2008.,

- na iznos od 50,71 kuna/6,73 eura od 09. travnja 2008.,

- na iznos od 91,02 kuna/12,08 eura od 19. svibnja 2008.,

- na iznos od 71,20 kuna/9,45 eura od 10. lipnja 2008.,

- na iznos od 83,25 kuna/11,05 eura od 20. srpnja 2008.,

- na iznos od 85,60 kuna/11,36 eura od 20. kolovoza 2008.,

- na iznos od 85,82 kuna/11,39 eura od 20. rujna 2008.,

- na iznos od 13,29 kuna/1,76 eura od 20. listopada 2008.,

- na iznos od 20,25 kuna/2,69 eura od 20. studenog 2008.,

- na iznos od 16,76 kuna/2,22 eura od 20. prosinca 2008.,

- na iznos od 8,88 kuna/1,18 eura od 22. studenog 2005.,

- na iznos od 9,47 kuna/1,26 eura od 19. prosinca 2005,,

- na iznos od 4,99 kuna/0,66 eura od 16. siječnja 2006.,

- na iznos od 79,92 kuna/10,61 eura od 22. siječnja 2009.,

- na iznos od 0,05 kuna/0,01 eura od 2. veljače 2009. ,

- na iznos od 78,94 kuna/10,48 eura od 23. veljače 2009.,

- na iznos od 0,08 kuna/0,01 eura od 02. ožujka 2009.,

- na iznos od 28,75 kuna/3,82 eura od 20. ožujka 2009.,

- na iznos od 0,54 kuna/0,07 eura od 20. travnja 2009.,

- na iznos od 43,62 kuna/5,79 eura od 22. travnja 2009.,

- na iznos od 0,04 kuna/0,01 eura od 04. svibnja 2009.,

- na iznos od 24,22 kuna/3,21 eura od 20. svibnja 2009.,

- na iznos od 11,23 kuna/1,49 eura od 21. svibnja 2009.,

- na iznos od 21,47 kuna/2,85 eura od 20. lipnja 2009.,

- na iznos od 0,15 kuna/0,02 eura od 20. srpnja 2009.,

- na iznos od 25,46 kuna/3,38 eura od 22. srpnja 2009.,

- na iznos od 0,01 kuna/00,00 eura od 03. kolovoza 2009.,

- na iznos od 22,03 kuna/2,92 eura od 20. kolovoza 2009.,

- na iznos od 20,63 kuna/2,74 eura od 20. rujna 2009.,

- na iznos od 14,98 kuna/1,99 eura od 16. listopada 2009.,

- na iznos od 27,70 kuna/3,68 eura od 20. studenog 2009.,

- na iznos od 36,24 kuna/4,81 eura od 20. prosinca 2009.,

- na iznos od 57,88 kuna/7,68 eura od 20. siječnja 2010.,

- na iznos od 70,01 kuna/9,29 eura od 20. veljače 2010.,

- na iznos od 81,96 kuna/10,88 eura od 19. ožujka 2010.,

- na iznos od 95,80 kuna/12,71 eura od 20. travnja 2010.,

- na iznos od 132,80 kuna/17,63 eura od 20. svibnja 2010.,

- na iznos od 144,28 kuna/19,15 eura od 18. lipnja 2010.,

- na iznos od 166,52 kuna/22,10 eura od 20. srpnja 2010.,

- na iznos od 10,43 kuna/1,38 eura od 20. kolovoza 2010.,

- na iznos od 226,00 kuna/30,00 eura od 23. kolovoza 2010.,

- na iznos od 239,02 kuna/31,72 eura od 21. rujna 2010.,

- na iznos od 226,07 kuna/30,00 eura od 21. listopada 2010.,

- na iznos od 0,20 kuna/0,03 eura od 25. listopada 2010.,

- na iznos od 51,80 kuna/6,88 eura od 19. studenog 2010. (tečajna razlika) sve do isplate.

 

1.1.Rješenjem donijetim istoga dana utvrđeno je da je tužba tužitelja povučena u dijelu u kojem tužitelj zahtijeva isplatu iznosa od 1.013,37 kuna/134,50 euro zajedno sa zatraženim zateznim kamatama (toč. I. izreke).

 

1.2. Toč. II. izreke rješenja, naloženo je tuženiku PRIVREDNOJ BANCI ZAGREB d.d., OIB:..., da tužitelju M. I., OIB:..., naknadi parnični trošak isplatom iznosa od 12.317,10 kuna/1.634,76 euro zajedno sa zakonskim zateznim kamatama tekućim od 8. studenog 2022. do isplate po stopi propisanoj čl. 29. st. 2. Zakona o obveznim odnosima, koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za tri postotna poena, u roku od 15 dana.

 

1.3. Točkom III. izreke rješenja tužitelj je odbijen u preostalom dijelu zahtjeva za naknadom parničnog troška, dakle sa dijelom zahtjeva preko priznatog iznosa.

 

1.4. Toč. IV. izreke rješenja, odbijen je zahtjev tuženika za naknadom parničnog troška u cijelosti kao neosnovan.

 

2. Pravovremenom i dopuštenom žalbom navedenu presudu u toč. I., II., III. i IV. izreke, te rješenje u toč. II. i IV. izreke, pobija tuženik zbog bitne povrede odredaba parničnog postupka i pogrešne primjene materijalnog prava. Prilikom donošenja pobijane presude da je povrijeđen zakon, obzirom da je presuda nerazumljiva te ima nedostataka zbog kojih se ne može ispitati, odnosno presuda proturječi sama sebi i razlozima presude, odnosno razlozi presude su nejasni i proturječni, a o odlučnim činjenicama postoji proturječnost između onoga što se u razlozima presude navodi o sadržaju isprava i zapisnika i samih tih isprava ili zapisnika, slijedom čega je počinjena bitna povreda odredaba parničnog postupka iz članka 354. st.1. toč.11. ZPP-a. Tvrdi da je sud odluku o zahtjevu tužitelja pogrešno utemeljio na utvrđenjima iz presude VTS, Pž-7129/13 i Pž-6632/17, jer da se navedena presuda ne može odnositi na predmetni ugovor zbog nedostatka objektivnog identiteta ugovorne odredbe koje su predmet objektivnog identiteta ugovorne odredbe o kojoj je suđeno u postupku zaštite kolektivnih interesa potrošača i ugovorne odredbe u predmetnom Ugovoru. Predmetni ugovor je odraz stvarne volje ugovornih strana, pa utvrđivanje ništetnosti bilo koje odredbe takvog ugovora je bespredmetno. Tvrdi da se iz ponašanja tužitelja može se razumno zaključiti da su mu bile jasne ugovorne odredbe te njegova prava i obveze, a što u konačnici nedvojbeno proizlazi iz samih odredbi potpisanog ugovora, tim više što se tužitelj, niti kasnije tijekom razdoblja otplate ugovora o kreditu, ni u jednom trenutku nije se obratio ovlaštenoj osobi, odnosno nadležnoj službi tuženika kako bi dobio dodatna pojašnjenja vezano za razloge i kriterije promjene kamatne stope i promjene tečaja po spornom kreditu. Ne čini spornim da su sporne odredbe predmetnog ugovora o kreditu unijete na inicijativu tuženika, međutim to ih same po sebi ne čini nepoštenima i protivnima načelu savjesnosti i poštenja. Ističe da je tijekom postupka dokazao da je prilikom zaključenja predmetnoga ugovora s tužiteljem u cijelosti poštovao tada važeću zakonsku regulativu. Ukazuje da nije imao zakonskih obveza glede izmjene ili usklađivanja odredaba o kamatnoj stopi u postojećim ugovorima o kreditu na način da definira parametre promjenjivosti, mogao je mijenjati kamatnu stopu i takvo pravo ugovorno urediti s klijentom. Tvrdi da je tijekom ugovornog odnosa s tužiteljem, ugovorenu kamatu mijenjao zbog promjene tržišta, pri čemu da tužitelj nije prigovorio povećanju stope redovne kamate, niti je zatražio raskid Ugovora o kreditu. Također, da je volja ugovornih strana u svakom slučaju bila da kamatna stopa bude promjenjiva, pa se tužitelj neosnovano protivi modusu te promjenjivosti i upravo taj modus promjenjivosti eventualno bi mogao biti predmet ništetnosti a nikako promjenjivost kamatne stope kao takve. Navodi da je valutna klauzula izričito je dopuštena i predviđena odredbama Zakona o obveznim odnosima, i njenim ugovaranjem ugovorne strane nisu u nejednakom položaju budući da valutna klauzula djeluje isto prema svim sudionicima. I nadalje ostaje kod istaknutog prigovora zastare. Također, tvrdi da se jedino vještačenjem moglo utvrditi na koji način se kretala promjena kamatne stope, te da li je ona kao takva dovela do razine njene nepoštenosti odnosno stvarne neravnoteže, dok usvajanje tužbenog zahtjeva koji je usklađen s nalazom i mišljenjem vještaka baziranom na početno ugovorenoj fiksnoj kamatnoj stopi, stvara novu neravnotežu i to na štetu tuženika. Osporava i odluku o troškovima postupka.

Obzirom na navedeno, predlaže da sud drugoga stupnja njegovu žalbu uvaži, presudu preinači sukladno njegovom žalbenim navodima, podredno da je ukine i predmet vrati sudu prvoga stupnja na ponovni postupak. Potražuje troškove žalbe.

 

3. Sa  žalbom tuženika postupljeno je na temelju odredbe čl. 359. Zakona o parničnom postupku ("Narodne novine" broj: 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 2/07, 84/08, 96/08, 123/08, 57/11, 148/11 - pročišćeni tekst - 25/13, 28/13, 89/14, 70/19 i 80/22 - dalje: ZPP).

 

3.1. Odgovor na žalbu nije dostavljen.

 

4. Žalba tuženika nije osnovana.

 

5. Predmet spora je zahtjev tužitelja da se utvrde ništetnim odredbe Ugovora o kreditu broj: 9010739324 kojeg su dana 23. rujna 2005. zaključili tužitelj i tuženik, i to dio odredbi sadržanih u čl. 4.1., 1., 4.2., 5.2., 6.2. i 7.2. Ugovora koje se odnose na promjenjivu kamatnu stopu i valutnu klauzulu u CHF (švicarski franak), pa da stoga navedeni dijelovi tih članka ne proizvode nikakve pravne učinke, slijedom čega da se naloži tuženiku da tužitelju isplati ukupan iznos od 10.164,94 kn s pripadajućim zateznim kamatama na ime razlike nastale primjenom tečaja švicarskog franka za koji je bila vezana glavnica tijekom otplatnog perioda, zatim iznos od 3.515,81 kn s pripadajućim zateznim kamatama na ime preplaćenih mjesečnih anuiteta u visini razlike između početno ugovorene i promjenjive kamatne stope tijekom otplatnog perioda, te iznos od 1.973,36 kn koji predstavlja preplatu po kamati nastalu kao posljedica preplata pojedinih anuiteta pod pretpostavkom ništetnosti valutne klauzule i promjenjive kamatne stope, do koje ne bi došlo uslijed ispravnog "zatvaranja" plaćenih anuiteta, a koje dospijeva s datumom završne otplate 30. svibnja 2012., sve zajedno sa zateznim kamatama od dospijeća do isplate. Zahtjev tužitelja utemeljen je pravnim shvaćanjima izraženim u presudama donesenim po tužbi za zaštitu kolektivnih interesa i prava.

 

5.1. Pritom, među parničnim strankama nije sporno da je između tužitelja kao korisnika kredita i tuženika kao kreditora 23. rujna 2005. sklopljen Ugovor o kreditu broj: 9010739324 za kupnju motornog vozila, kojim je kreditor odobrio i stavio na raspolaganje korisniku kredita iznos od 20.050,00 CHF u kunskoj protuvrijednosti, po srednjem tečaju za CHF tečajne liste Banke važeće na dan korištenja kredita, s rokom otplate od 84 mjeseca; da je odredbom čl. 4. Ugovora određena godišnja kamatna stopa od 5,50 % koja je promjenjiva sukladno odluci Banke o kreditiranju građana; da su stranke ugovorile valutnu klauzulu određujući da se kredit isplaćuje u kunskoj protuvrijednosti iznosa od 20.050,00 CHF te da se otplaćuje u 84 jednaka mjesečna anuiteta plativo u kunskoj protuvrijednosti po srednjem tečaju za CHF tečajne liste banke važeće na dan plaćanja prema otplatnoj tablici koja je sastavni dio ugovora; da je tuženik tijekom otplatnog perioda mijenjao početno ugovorenu kamatnu stopu od 5,50 %; da je uslijed povećanja kamatne stope i promjene tečaja švicarskog franka povećan iznos mjesečnih anuiteta koje je tužitelj bio dužan plaćati; da je predmetni kredit u cijelosti otplaćen.

 

5.2. Prvostupanjski sud je nakon ocjene provedenih dokaza (čl. 8. ZPP-a) kao osnovan prihvatio tužbeni zahtjev tužitelja - onaj pobliže opisan u toč. I. II. i III. izreke, zaključivši da su ugovorne odredbe o kamatnoj stopi i valutnoj klauzuli nepoštene i nejasne te stoga ništetne, pa da tužitelju pripada pravo na zahtijevanu isplatu razlike između kamate utvrđene otplatnim planom te stvarno isplaćenih iznosa koje je tuženiku isplatio na temelju takve ništetne odredbe ugovora o kreditu, te preplaćenih iznosa po osnovi tečajne razlike, a pri čemu je kao neosnovan odbio i tuženikov prigovor zastare. Sud je kao osnovan prihvatio i zahtjev tužitelja za isplatom iznosa koji predstavlja preplatu po kamati nastalu kao posljedica preplate pojedinih anuiteta ništetnih ugovornih odredbi, do koje preplate ne bi došlo da su ispravno „zatvarani“ preplaćeni anuiteti (toč. IV. izreke).

 

6.Takva odluka prvostupanjskog suda pravilna je i zakonita, jer je rezultat pravilne primjene materijalnoga prava na utvrđeno činjenično stanje, koje u cijelosti prihvaća i ovaj drugostupanjski sud, obzirom da isto nije dovedno u dvojbu žalbenim navodima tuženika.

 

6.1. Neosnovano tuženik ističe da je pobijana presuda opterećena bitnom povredom postupka iz čl. 354. st. 2. toč. 11. ZPP-a, je presuda niti u izreci, a niti u obrazloženju ne sadrži takve nedostatke zbog kojih se pravilnost odluke ne bi mogla ispitati, jer je izreka dovoljno jasna i određena, a u obrazloženju presude prvostupanjski sud navodi valjane razloge za svoje stavove o osnovanosti postavljenih zahtjeva.

 

7. Prije svega, u odnosu na žalbene razloge tuženika, kojima ukazuje na zaključke prvostupanjskog suda u vezi sa utvrđenjem ništetnosti navedenih ugovornih odredbi Ugovora o kreditu broj: 9010739324 sklopljenog između tuženika kao kreditora i tužitelja kao korisnika kredita, utemeljenim na navedenim pravnim shvaćanjima izraženima u presudama Trgovačkog suda u Zagrebu poslovni broj P-1401/12 od 4. srpnja 2013. koja je potvrđena presudom Visokog trgovačkog suda poslovni broj Pž-7129/2013-4 od 13. lipnja 2014. odnosno presudi poslovni broj Pž-6632/2017-10 od 14. lipnja 2018., a sve to pozivom na odredbu čl. 502.c ZPP-a, valja istaknuti da prema odredbi čl. 502.a st. 1. ZPP-a udruge, tijela, ustanove ili druge organizacije koje su osnovane u skladu sa zakonom, koje se u sklopu svoje registrirane ili propisom određene djelatnosti bave zaštitom zakonom utvrđenih kolektivnih interesa i prava građana, mogu kad je takvo ovlaštenje posebnim zakonom izrijekom predviđeno i uz uvjete predviđene tim zakonom, podnijeti tužbu (tužba za zaštitu kolektivnih interesa i prava) protiv fizičke ili pravne osobe koja obavljanjem određenih djelatnosti ili općenito radom, postupanjem, uključujući i propuštanjem, teže povrjeđuje ili ozbiljno ugrožava takve kolektivne interese i prava. Odredbom čl. 502.b ZPP propisan je sadržaj tužbe iz čl. 502.a ZPP, dok je čl. 502.c ZPP propisan učinak presude donesene po tužbi za zaštitu kolektivnih interesa i prava na način da se fizičke i pravne osobe mogu u posebnim parnicama za naknadu štete pozvati na pravno utvrđenje iz presude kojom će biti prihvaćeni zahtjevi iz tužbe iz čl. 502.a st. 1. ZPP-a, da su određenim postupanjem, uključujući i propuštanje tuženika, povrijeđeni ili ugroženi zakonom zaštićeni kolektivni interesi i prava osoba koje je tužitelj ovlašten štititi. U tom će slučaju sud biti vezan za ta utvrđenja u parnici u kojoj će se ta osoba na njih pozvati.

 

7.1. Na temelju odredbe čl. 118. Zakona o zaštiti potrošača („Narodne novine" broj: 41/14 i 110/15 – dalje: ZZP/14) propisano je da odluka suda donesena u postupku za zaštitu kolektivnih interesa potrošača iz članka 106. stavka 1. ovoga Zakona u smislu postojanja povrede propisa zaštite potrošača iz članka 106. stavka 1. ovoga Zakona obvezuje ostale sudove u postupku koji potrošač osobno pokrene radi naknade štete koja mu je uzrokovana postupanjem tuženika.  Dakle, citirane odredbe ZPP i ZZP propisuju direktni učinak tužbe za zaštitu kolektivnih interesa i prava potrošača na način da obvezuju sudove da se u posebnim postupcima radi ostvarenja prava potrošača pozovu na utvrđenje iz pravomoćne presude kojom je prihvaćen zahtjev postavljen u tužbi iz čl. 502.a st. 1. ZPP, pa je posljedično tome prvostupanjski sud, suprotno ovim žalbenim navodima tuženika, pravilno utemeljio svoju odluku o ništetnosti navedenih ugovornih odredbi na navedenim pravnim shvaćanjima izraženim u navedenim odlukama donesenim u postupcima radi zaštite kolektivnih interesa potrošača u kojima je kao tuženik sudjelovao i tuženik.

 

7.2. Pri tome, u odnosu na pravilno pravno shvaćanje prvostupanjskog suda o razlozima ništetnosti spornih ugovornih odredbi kojima je između stranaka u postupku ugovorena promjenjiva kamatna stopa i valutna klauzula u švicarskim francima, valja istaknuti da je takvo pravno shvaćanje prvostupanjskog suda u cijelosti podudarno sa pravnim shvaćanjima Vrhovnog suda Republike Hrvatske, izraženima u odlukama poslovni broj: Revt-249/2014-2 od 9. travnja 2015. i poslovni broj: Rev 2221/2018-11 od 3. rujna 2019., pa je i iz tog razloga žalbu tuženika valjalo ocijeniti neosnovanom.

 

8. Odredbom čl. 81. st. 1. točke 2. ZZP/03 propisano je da se ugovorna odredba o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo smatra nepoštenom ako, suprotno načelu savjesnosti i poštenja, uzrokuje značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača te se smatra da se o pojedinoj ugovornoj odredbi nije pojedinačno pregovaralo ako je ta odredba unaprijed formulirana od strane trgovca te zbog toga potrošač nije imao utjecaj na njezin sadržaj, posebno ako se radi o odredbi unaprijed formuliranog standardnog ugovora trgovca. Ta je materija bila jednako regulirana i odredbama ZZP/07 u čl. 96. i 102. Ugovorna kamata u ugovoru o kreditu sadržajno je naknada koju se korisnik kredita obvezuje platiti za korištenje iznosa novčanih sredstava odobrenih mu na određeno vremensko razdoblje od strane banke, uz njegovu obvezu vraćanja iskorištenog iznosa novca, sve u vrijeme i na način kako je to ugovorom o kreditu i ugovoreno. Stopa ugovorene kamate mora biti određena, odnosno odrediva u smislu čl. 269. st. 2. i čl. 272. ZOO-a. Ugovor o kreditu je dvostrani pravni posao u odnosu na kojeg vrijede temeljna načela obveznog prava kao što su načelo ravnopravnosti sudionika u obveznim odnosima, načelo dužnosti njihove suradnje, načelo jednakih vrijednosti činidbe, načelo savjesnosti i poštenja, načelo zabrane zloupotrebe prava, pa kako su u konkretnom slučaju ugovorne odredbe o promjenjivosti kamatne stope i valutnoj klauzuli bile sastavni dio ugovora o kreditu, unaprijed sastavljenog od strane tuženika, a o kojim odredbama se nije pojedinačno pregovaralo i tužitelj, kao korisnik kredita, nije imao utjecaja na njihov sadržaj, a kojim odredbama je suprotno načelu savjesnosti i poštenja korisniku kredita nametnuta obveza koju on objektivno nije mogao sagledati kao cjelinu u vrijeme sklapanja ugovora. Posljedično, takve ugovorne odredbe uzrokuju znatnu neravnotežu u pravima i obvezama korisnika kredita, ovdje tužitelja, kao jedne ugovorne strane, u odnosu na banku-trgovca, ovdje tuženika, kao drugu ugovornu stranu, a što je suprotno spomenutim temeljnim načelima obveznog prava, i što za posljedicu ima njihovu ništetnost jer su protivna prisilnom propisu iz čl. 322. st. 1. ZOO-a. Stoga, žalbeni navodi tuženika koji su usmjereni na osporavanje zaključka suda prvoga stupnja o ništetnosti ugovornih odredbi spornoga krediti koji se odnose na promjenjivu kamatnu stopu nisu osnovani.

 

9. U odnosu na žalbene navode tuženika u dijelu u kojem prigovara zaključku suda o ništetnim odredbama o valutnoj klauzuli ističući da je ugovaranje takve ugovorne odredbe dopušteno odredbom čl. 22. st. 1. ZOO, čime zapravo, sadržajno, ukazuje da su ove sporne ugovorne odredbe isključene od primjene Direktive 93/13 jer da se radi o odredbi koja proizlazi iz odredbe čl. 22. stavka 1. ZOO, kao dispozitivnoj odredbi koja se primjenjuje automatski (iako to izričito ne navodi), valja istaknuti da je ovaj žalbeni navod žalitelja neosnovan i da po pravnom shvaćanju ovog drugostupanjskog suda takav zaključak prvostupanjskog suda o ništetnosti navedenih ugovornih odredbi o valutnoj klauzuli, nije u suprotnosti ni sa pravnim shvaćanjem izraženim u presudi Europskog suda za ljudska prava broj: EU C-81/2019 od 9. srpnja 2020. (predmet SC Banca Transilvania SA), koje pravno shvaćanje je ovaj drugostupanjski sud, sukladno odredbi čl. 365. ZPP, imao na umu kada je odlučivao o ovom žalbenom razlogu žalitelja, iako se na to pravno shvaćanje tuženik nije izravno pozvao (čl. 365. ZPP). Naime, i po pravnom shvaćanju ovog drugostupanjskog suda ugovaranje valutne klauzule je dopušteno budući je tako propisano u odredbi čl. 22. st. 1. ZOO, a sve obzirom i na to da se radi o odredbi dispozitivne naravi koja se primjenjuje automatski ako nije utvrđeno drugačije rješenje, ali odredba u Ugovoru o kreditu o izračunavanju na temelju valute švicarski franak i o tome da korisnik kredita u cijelosti snosi rizik promjene tečaja, po ocjeni ovoga drugostupanjskoga suda, nije u pravom smislu odraz navedene zakonske odredbe, pa slijedom toga nije izuzeta od primjene Direktive 93/13 i ne može se isključiti ispitivanje njezine nepoštenosti. Naime, predmetni ugovor o namjenskom kreditu u članku 12. st. 9. sadrži odredbu o tome da korisnik kredita pristaje na sve rizike i učinke koji mogu proizaći iz promjene tečajnih odnosa, nastalih za vrijeme trajanja ugovornog odnosa utemeljenog na navedenom Ugovoru, a takve odredbe nema u čl. 22. st. 1. ZOO niti je nužno odraz te zakonske odredbe kojom je propisano da je dopuštena odredba ugovora prema kojoj se vrijednost ugovorne obveze u valuti Republike Hrvatske izračunava na temelju cijene zlata ili tečaja valute Republike Hrvatske u odnosu prema stranoj valuti. Sud Europske unije je u navedenoj odluci izrazio pravno shvaćanje da izraz iz čl. 1. st. 2. Direktive 93/13 o isključenju iz njezina područja primjene ugovornih odredaba koje su odraz „obaveznih zakonskih ili regulatornih odredaba“ ne obuhvaća samo odredbe nacionalnog prava koje se prisilno primjenjuju među ugovornim stranama neovisno o njihovoj volji, već i one koje su dispozitivne i stoga automatski primjenjive onda kada se ugovorne strane u tom smislu nisu drugačije sporazumjele, odnosno kada nije utvrđeno drugačije rješenje (tako i u presudi EU od 9. srpnja 2020. u predmetu C-81/19) te da je to isključenje opravdano činjenicom što je načelno legitimno pretpostaviti da je nacionalni zakonodavac uspostavio ravnotežu između svih prava i obveza stranaka određenih ugovora. Dakle, načelno i u pravilu, valutna klauzula sadržana u odredbi čl. 22. st. 1. ZOO nije i ne bi smjela biti izvor neravnoteže između prava i obveza stranaka bilo kojih ugovora pa tako ni pa tako ni ugovora o kreditu kao potrošačkih ugovora, tako da se i Ustavni sud Republike Hrvatske u rješenju broj: U-I-392/2011 i dr. od 13. prosinca 2016. izjasnio kako je ta odredba po svojoj pravnoj naravi dispozitivna odredba koja je neutralna prema svojim adresatima, što znači da u pravnom smislu osigurava jednakost obiju ugovornih strana određenog pravnog posla. Kako u konkretnom slučaju predmetni Ugovor o kreditu sadrži odredbu kojom je sav rizik tečajnih razlika prebačen na tužitelja, kao korisnika kredita, jasno je da ta ugovorna odredba unosi neravnotežu u prava i obveze stranaka na štetu korisnika kredita i da takva odredba ne može biti odraz dispozitivne odredbe iz čl. 22. st. 1. ZOO. Posljedično tome, ovaj drugostupanjski sud ocjenjuje kako su stranke predmetnog Ugovora o kreditu na određeni način drugačije uredile svoja prava i obveze, koje odredbe stoga ulaze u područje primjene Direktive 93/13 i podliježu ispitivanju nepoštenosti, tim više što isključenje iz područja primjene te Direktive treba tumačiti restriktivno, pa posljedično tome valja zaključiti da je žalba tuženika neosnovana i u ovom dijelu.

 

9.1. Naime, u konkretnom se slučaju, zapravo, radilo o istovremenom ugovaranju valutne klauzule s valutom švicarski franak i promjenjive kamatne stope pa slijedom toga i o povećanom riziku za tužitelja, kao korisnika kredita i potrošača, koji rizik se ubrzo i pokazao uslijed čega je došlo do značajnog povećanja iznosa anuiteta kredita u odnosu na početni. Razlozi i kriteriji za izmjenu (povećanje) kamatne stope ubuduće trebali su biti precizirani već u Ugovoru o kreditu ili u odlukama tuženika, tako da je ta odredba opravdano ocijenjena kao nerazumljiva pa time i nepoštena, kao i odredba o ugovaranju švicarskog franka kao valute za koju je vezana glavnica kredita uz obvezu korisnika kredita snositi cjelokupni rizik tečajne razlike, što je sve u skladu s pravom Europske unije u duhu kojega treba tumačiti sporna pitanja i iz ugovora sklopljenih prije službenog ulaska Republike Hrvatske u članstvo Europske unije, na što se Republika Hrvatska obvezala sklapanjem Sporazuma o stabilizaciji i pridruživanju koji se primjenjuje od 2005. godine pa su sudovi Republike Hrvatske obvezni tumačiti nacionalno pravo u duhu prava Europske unije i njene sveopće pravne stečevine (što uključuje i praksu suda Europske unije). Test poštenosti tih ugovornih odredaba proveden je već u kolektivnom sporu u kojemu je pravomoćno utvrđen nedostatak transparentnosti uslijed čega potrošači – korisnici kredita nisu mogli procijeniti potencijalno znatne gospodarske posljedice koje bi te odredbe imale za njihove financijske obveze, što znači da tuženik kao profesionalac – banka nije dao tužiteljici kao korisnici kredita sve potrebne informacije, uzimajući u obzir narav predmeta ugovora i okolnost da sporne odredbe Ugovora o namjenskom kreditu nisu bile ni jasne ni lako razumljive, što je, suprotno načelu savjesnosti i poštenja, uzrokovalo znatnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih stranaka na štetu tužiteljice, kao potrošača, pa se radi o ništetnim odredbama, kako to pravilno zaključuje i prvostupanjski sud.

 

10. Suprotno žalbenim navodima tuženika, prvostupanjski je sud pravilnom primjenom odredbe čl. 323. st. 1. u vezi odredbe čl. 1111. i čl. 1115. ZOO pravilno odlučio i o zahtjevu tužiteljice za isplatu navedenog novčanog iznosa pravilno zaključujući da je temeljem navedenih ništetnih odredbi Ugovora o kreditu sklopljenog između stranaka u postupku, tuženik nezakonito ugovorenom valutnom klauzulom od tužitelja naplatio više od onoga što je stvarno mogao naplatiti, upravo u presuđenom novčanom iznosu i da je posljedično tome taj iznos sa pripadajućom zakonskom zateznom kamatom od uplate svakog pojedinačnog mjesečnog iznosa dužan platiti tužitelju, a za što je ovom sudu dao u svemu vrlo jasne i prihvatljive razloge, uvjerljivost kojih nije uspio umanjiti ni žalitelj svojom žalbom. Pri tom, valja istaknuti da iznos sadržan pod toč. IV. izreke predstavlja preplatu po kamati nastalu u spornom vremenskom periodu a zbog činjenice da je osnovica za obračun kamata kao posljedica ništetnosti predmetnih ugovornih odredbi bila niža.

 

11. Prvostupanjski sud je, i po pravnom shvaćanju ovog drugostupanjskog suda, pravilno zaključio da je u konkretnom slučaju tuženik nepošten stjecatelj i da je, kao takav na ovaj primljeni iznos stečen bez osnove dužan platiti i zatezne kamate od dana stjecanja (čl. 1115. ZOO), a kako to pravilno zaključuje i prvostupanjski sud jer je već u trenutku sklapanja navedenog ugovora o kreditu mogao znati da su navedene ugovorne odredbe o promjenjivoj kamatnoj stopi i valutnoj klauzuli nepoštene i posljedično tome ništetne i da mu sve ono što temeljem tako ugovorenih odredbe bude primio ne pripada.

 

12. U odnosu na žalbene razloge tuženika u dijelu u kojem ustraje na prigovoru zastare valja istaknuti da je prvostupanjski sud i u tom dijelu pravilno primijenio materijalno pravo kada je kao neosnovan odbio ovaj prigovor tuženika. Naime, pokretanjem parničnog postupka za zaštitu kolektivnih interesa potrošača dolazi do prekida zastare na temelju čl. 241. ZOO te zastara individualnih restitucijskih zahtjeva počinje teći ispočetka tek od trenutka pravomoćnosti sudske odluke donesene u povodu te tužbe (13. lipnja 2014. i 14. lipnja 2018.), a računajući od tada pa do podnošenja ove tužbe 31. svibnja 2019. nije protekao rok zastare od 5 godina, zbog čega u konkretnom slučaju zastara nije nastupila. Pri takvom shvaćanju, posebice treba imati na umu postojanje znatnih teškoća prilikom ostvarivanja restitucijskih zahtjeva iz ništetnih ugovora zbog toga što takvi zahtjevi zastarijevaju u relativno kratkom zastarnom roku od pet godina, neovisno o tome što se pravo na isticanje ništetnosti ne gasi (čl. 328. ZOO). Dakle, u nedostatku posebnih zakonskih odredbi koje bi izričito uređivale prekid zastare zbog pokretanja postupka radi zaštite kolektivnih interesa i prava, a vodeći i računa o tome da potrošači mogu ostvariti djelotvornu pravnu zaštitu bez obzira na kratak restitucijski rok iz ništetnih ugovora i bez obzira na to što je odredbom čl. 140. ZZP/07 propisano da pokretanje ili vođenje postupka radi zaštite kolektivnih interesa potrošača ne sprječava potrošača da protiv trgovca pokrene pojedinačni postupak radi zaštite svojih povrijeđenih subjektivnih prava, vođenjem kolektivnog spora došlo je do prekida zastare u smislu čl. 241. ZOO jer u protivnom vođenje postupka kolektivne zaštite u opisanim okolnostima ne bi imalo smisla. Za ovakvo pravno shvaćanje treba imati na umu i odredbu čl. 502.c ZPP o proširenju subjektivnih granica pravomoćnosti presude, prema kojem propisu se fizičke i pravne osobe mogu u posebnim parnicama za naknadu štete pozvati na pravno utvrđenje iz presude kojom će biti prihvaćeni zahtjevi iz tužbe iz čl. 502.a st. 1. ZPP za zaštitu kolektivnih interesa i prava da su određenim postupanjem povrijeđeni ili ugroženi zakonom zaštićeni kolektivni interesi i prava osoba koje je tužitelj ovlašten štititi. U takvom slučaju sud će biti vezan za ta utvrđenja u parnici u kojoj će se ta osoba na njih pozvati (čl. 502.c ZPP). Osim toga, prilikom donošenja odluke o pitanju zastare u konkretnim predmetima treba cijeniti i da je Republika Hrvatska postala punopravnom članicom Europske unije 1. srpnja 2013., od kada pravo Europske unije čini dio njezinog pravnog poretka i mora se primjenjivati, dapače to pravo je nadređeno onom nacionalnom. Takva obveza primjene prava Europske unije postoji u odnosu na sve one pravne odnose koji su u području primjene prava Europske unije, a koji odnosi su nastali nakon ulaska Republike Hrvatske u Europsku uniju. Pitanje zaštite kolektivnih interesa potrošača jest u području primjene prava Europske unije i regulirano je uz ostalo Direktivom Vijeća 93/13 EEZ od 5. travnja 1993. o ugovornim odredbama u potrošačkim ugovorima koji se protive načelu savjesnosti i poštenja (nepoštene odredbe – dalje: Direktiva 93/13 EEZ), a čije odredbe su implementirane u nacionalno zakonodavstvo Zakonom o izmjenama i dopunama Zakona o zaštiti potrošača („Narodne novine“ broj: 78/12 - dalje: ZIDZZP/12) te se primjenjuju kao nacionalni propis. Pri tome valja istaknuti da se na pravne odnose i sporove proizašle iz njih, a koji su nastali prije ulaska Republike Hrvatske u Europsku uniju, neposredno ne primjenjuje pravo Europske unije, međutim u tim slučajevima postoji obveza hrvatskih sudova da tumače nacionalno pravo u duhu prava Europske unije i sveopće njene pravne stečevine (što uključuje uz ostalo i praksu suda Europske unije), na što se Republika Hrvatska obvezala sklapanjem Sporazuma o stabilizaciji i pridruživanju, a koji je u primjeni od 2005.

 

13. Slijedom navedenog, i po pravnom shvaćanju ovog drugostupanjskog suda, u konkretnom slučaju, valja zaključiti da pokretanjem parničnog postupka za zaštitu kolektivnih interesa potrošača dolazi do prekida zastare te zastara individualnih restitucijskih zahtjeva počinje teći ispočetka tek od trenutka pravomoćnosti sudske odluke donesene u povodu te tužbe, računajući taj rok temeljem odredbe čl. 225. ZOO (tako i u Rev-2245/2017-2 od 20.ožujka 2018.). Pri tome, valja istaknuti da je ovaj tuženikov prigovor zastare neosnovan i iz razloga koji se odnose na pravno shvaćanje Građanskog odjela Vrhovnog suda Republike Hrvatske od 30. siječnja 2020.. pa je žalbu žalitelja valjalo ocijeniti neosnovanom i u ovom dijelu.

14. Tuženik pobija i odluku o troškovima postupka sadržanu u toč. II. i IV. izreke predmetnog rješenja. Međutim, žalba tuženika niti u tom dijelu nije osnovana, jer je prvostupanjski sud je uz pravilnu primjenu odredbe čl. 154. st. 1. u vezi odredbe čl. 155. st. 1. ZPP-a pravilno odlučio i o svim troškovima postupka, a za što je ovom sudu dao u svemu vrlo jasne i prihvatljive razloge, uvjerljivost kojih nije uspio umanjiti ni tuženik izjavljenom žalbom.

 

15. Slijedom navedenog, kako je prvostupanjski sud na pravilno i potpuno utvrđeno činjenično stanje pravilno primijenio materijalno pravo i kako pri tome nije počinio one bitne povrede odredaba parničnog postupka na koje je u žalbi ukazivao tuženik, a niti one na koje ovaj drugostupanjski sud pazi po službenoj dužnosti, valjalo je njegovu žalbu odbiti kao neosnovanu i na temelju odredbe čl. 368. st. 1. ZPP presuditi kao u izreci ove presude i rješenja.

 

16. Zahtjev tuženika za naknadu troškova žalbe odbijen je iz razloga što isti sa svojom žalbom nije uspio (po čl. 166. st. 1. u vezi sa čl. 154. st. 1. ZPP).

 

 

                           

U Puli – Pola 6. ožujka 2023.

 

 

             

  Predsjednica vijeća:

 

                                                                                                Nataša Babić, v.r.