REPUBLIKA HRVATSKA
OPĆINSKI RADNI SUD U ZAGREBU
Ulica grada Vukovara 84

Poslovni broj 15 Pr-5217/2020-26

U I M E R E P U B L I K E H R V A T S K E

P R E S U D A

Općinski radni sud u Zagrebu, po sucu toga suda Adeli Turkalj, u pravnoj
stvari tužitelja J.L. iz Z., OIB:…, zastupanog po punomoćniku M.R., odvjetniku iz O.D. R.p. d.o.o. iz Z., protiv tuženika M. d.o.o., Z., OIB:…, zastupanog po odvjetnicima iz O.D. B. & P. d.o.o. iz Z., radi isplate, nakon održane glavne i javne rasprave zaključene 17. siječnja 2023., u prisutnosti zamjenika punomoćnika tužitelja I.F., odvjetnika i zamjenice punomoćnika tuženika I.V., odvjetničke vježbenice, dana 03. ožujka 2023.

p r e s u d i o j e

I. Nalaže se tuženiku M.., Z., OIB … da tužitelju J.L. iz Z., OIB …, u roku 15
dana isplati bruto iznos od 4.101,52 eur* / 30.902,90 kn sa zakonskom zateznom
kamatom obračunatom od dana dospijeća svakog pojedinog iznosa, osim kamate na
iznos poreza na dohodak i prireza porezu na dohodak sadržanog u navedenom
iznosu, po prosječnoj kamatnoj stopi na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje
od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunatoj za referentno
razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu uvećanoj za tri postotna poena do 31.
prosinca 2022., a od 01. siječnja 2023. do isplate po stopi koja se određuje, za svako
polugodište, uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila
na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog
kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotna poena, tekućom na iznos od:

- 760,89 eur* od 20.08.2015. pa do isplate;
- 118,28 eur* od 20.01.2016. pa do isplate;
- 157,24 eur* od 20.02.2016. pa do isplate;
- 273,64 eur* od 20.04.2016. pa do isplate;
- 207,92 eur* od 20.08.2016. pa do isplate;
- 201,45 eur* od 20.01.2017. pa do isplate;
- 2.382,10 eur* od 20.05.2017. pa do isplate.

*fiksni tečaj konverzije 7,53450

2

Poslovni broj 15 Pr-5217/2020-26

II Odbija se dio tužbenog zahtjeva kojim tužitelj traži da mu tuženik isplati
zakonske zatezne kamate na iznos poreza na dohodak i prireza porezu na dohodak
sadržan u dosuđenom bruto iznosu od 4.101,52 eur* / 30.902,90 kn, kao i dio
zahtjeva kojim tužitelj potražuje niže navedene bruto iznose sa pripadajućom
zakonskom zateznom kamatom tekućom na iznos od:

- 203,56 eur* od 20.02.2015. pa do isplate; - 342,04 eur* od 20.03.2015. pa do isplate; - 207,05 eur* od 20.05.2015. pa do isplate,

po eskontnoj stopi HNB-a koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta koje je prethodilo
tekućem polugodištu uvećanoj za pet postotnih poena od dana dospijeća svakog
pojedinog iznosa do 31. srpnja 2015., a od 01. kolovoza 2015. do 31. prosinca 2022.
po prosječnoj kamatnoj stopi na stanja kredita odobrenih za razdoblje dulje od godine
dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunatoj za referentno razdoblje koje
prethodi tekućem polugodištu uvećanoj za tri postotna poena, a od 01. siječnja 2023.
pa do isplate po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem kamatne
stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne
operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg
polugodišta za tri postotna poena.

III. Nalaže se tuženiku M. d.o.o., Z., OIB … da tužitelju J.L. iz Z., OIB …, u roku od 15 dana naknadi troškove parničnog postupka u iznosu od 1.579,69 eur* / 11.902,17 kn sa zakonskom zateznom kamatom tekućom od 03. ožujka 2023. do isplate po stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotna poena,
dok se dio zahtjeva za naknadom troškova postupka u iznosu od 676,56 eur* /

5.097,54 kn odbija kao neosnovan.

Obrazloženje

1. Tužitelj je dana 03. lipnja 2020. podnio tužbu ovom sudu protiv tuženika radi
isplate razlike naknade plaće za vrijeme korištenja godišnjeg odmora. U tužbi navodi
da je s tuženikom sklopio Ugovor o radu za privremeni rad u inozemstvu te je
temeljem istog upućen na rad u R. Nj.

Ističe da je u razdoblju od 2012. do 2017. radio kod tuženika u R.Nj. Također ističe da mu tuženik za prethodno navedeno razdoblje nije isplatio cjelokupnu naknadu plaće za vrijeme godišnjeg odmora sukladno odredbi čl. 81. Zakona o radu, već samo manji dio u iznosu od 1.357,15 eur* te stoga ima pravo na isplatu razlike naknade plaće.

Navodi da je koristio godišnji odmor u sljedećim mjesecima: siječanj 2015. (16
sati), veljača 2015. (24 sata), travanj 2015. (16 sati), srpanj 2015. (72 sata), prosinac

2015. (32 sata), siječanj 2016. (16 sati), ožujak 2016. (24 sata), srpanj 2016. (16
sati), prosinac 2016. (16 sati) i travanj 2017. (168 sati). Nadalje navodi da za ostale
mjesece ne raspolaže isplatnim listama, pa predlaže da sud naloži tuženiku da
dostavi preostale isplatne liste (obračune plaća) za utuženo razdoblje, nakon čega će
specificirati tužbeni zahtjev.

Naglašava da s obzirom da nije koristio godišnji odmor cijeli kalendarski
mjesec, nego određeni broj dana, naknadu place za godišnji odmor računati će na
način da prosjek mjesečne plaće u prethodna tri mjeseca podijeli s ukupnim brojem

3

Poslovni broj 15 Pr-5217/2020-26

sati mjeseca u kojem se koristi godišnji odmor, te će na taj način dobiti izračun
satnice naknade za godišnji odmor za mjesec u kojem se nalazio na godišnjem
odmoru. Također naglašava da je tako dobivenu satnicu potrebno pomnožiti s brojem
sati korištenog godišnjeg odmora, a dobiveni iznos predstavlja naknadu plaće za
vrijeme godišnjeg odmora.

2 Konačno postavljenim tužbenim zahtjevom u podnesku od 16. siječnja 2023.
tužitelj od tuženika na ime razlike manje isplaćenih naknada plaće za godišnji odmor
potražuje ukupan iznos od 4.854,16 eur* / 36.573,67 kn bruto zajedno sa zakonskom
zateznom kamatom tekućom na pojedine mjesečne iznose se od 20-og u mjesecu za
prethodni mjesec. Također potražuje troškove ovog postupka s kamatom od
presuđenja do isplate.

3. U odgovoru na tužbu tuženik navodi da u cijelosti pobija navode tužitelja te se
protivi tužbi i tužbenom zahtjevu u cijelosti.

Smatra da je pravilno izračunao i isplatio tužitelju naknadu za vrijeme
korištenja godišnjeg odmora kako je to naznačeno u obračunskim listama. Navodi da
u pogledu utuženog razdoblja tužitelj nije cijelo vrijeme radio u Njemačkoj, pa je
samim time obračun koji se dostavlja uz tužbu netočan.

Ističe kako se za osnovicu za naknadu plaće za vrijeme korištenja godišnjeg
odmora ne uzimaju one isplate koje nemaju značaj naknade za rad, iako se prema
poreznim propisima smatraju primicima od nesamostalnog rada, kao što su naknade
plaća, primici po osnovu potpora vezanih za osobu radnika (premije, stimulacija,
regresi, božićnice, uskrsnice, dnevnice, smještaj, prijevoz na posao i s posla...),
potpore zbog obiteljskih razloga i sl.

Također ističe da treba uzeti u obzir da je glede utuženog razdoblja bilo
promjena Zakona o radu (NN 93/14, 127/17, 98/19), a koje su se odnosile i na način
obračuna naknada za korištenje godišnjeg odmora. Navodi da je iz odredbi
tadašnjeg čl. 81. Zakona o radu (NN 93/14) vidljivo je da se naknada plaće za
vrijeme korištenja godišnjeg odmora određuje od radnikove „prosječne mjesečne
plaće“, stoga u osnovicu za izračun naknade ne ulaze godišnje i druge povremene
isplate koje se isplaćuju po osnovi ostvarenih rezultata rada za određeno razdoblje
npr. stimulacije/premije i sl. Nadalje navodi da s obzirom da ove isplate nisu
mjesečne isplate one se ne bi trebale u cijelosti uračunavati u osnovicu za izračun
naknade plaće za vrijeme korištenja godišnjeg odmora iako su ostvarene u nekom od
tri prethodna mjeseca prije korištenja godišnjeg odmora, već samo alikvotni dio
isplaćenog iznosa. Slijedom gore navedenoga, obračun tužitelja je u cijelosti
pogrešan.

Naglašava da niti tijek kamata nije ispravan, jer sukladno odredbama
Kolektivnog ugovora ima pravo isplaćivati plaću do 20-og u mjesecu za prethodni
mjesec. Ujedno stavlja i prigovor zastare sukladno čl. 139. Zakona o radu.
Također naglašava da mu se tužitelj nikada u ovih pet godina nije obratio
vezano da bi mu obračun plaća bio pogrešan niti bi prigovorio na obračune plaća, a
koje obračune je uredno primao.

Slijedom svega navedenoga, predlaže odbiti tužitelja s tužbenim zahtjevom u
cijelosti, te ga obvezati da mu naknadi parnični trošak, podredno istu odbaciti zbog
neurednosti uz nadoknadu troškova tuženiku.

4. Na ročištu održanom dana 17. siječnja 2023. tuženik je učinio nespornom
visinu tužbenog zahtjeva i tijek kamata.

4

Poslovni broj 15 Pr-5217/2020-26

5. Radi ocjene osnovanosti tužbenog zahtjeva sud je izvršio uvid u Ugovore o
radu za privremeni rad u inozemstvu od 15. listopada 2015. i 24. srpnja 2012. (str. 5
i 6-7 spisa), obračune plaća tužitelja za utuženi period (str. 8-34 spisa) i Kolektivne
ugovore tuženika od 27. veljače 2014. i 01. prosinca 2017. (str. 44-72 i 73-104
spisa).

6. Proveden je dokaz financijskim vještačenjem po stalnom sudskom vještaku
P.B. iz C.f.j. d.o.o. (str. 129-133 spisa).

7. Na temelju ovako provedenog postupka, temeljem odredbe čl. 8. Zakona o
parničnom postupku (NN 53/91, 91/92, 112/99, 117/03, 84/08, 123/08, 57/11, 25/13,
89/14, 70/19 i 80/22, dalje ZPP), ovaj sud je ocijenio da je tužbeni zahtjev djelomično
osnovan.

8. Predmet spora je zahtjev tužitelja za isplatom razlike naknade plaće za
vrijeme korištenja godišnjeg odmora u razdoblju od siječnja 2015. do travnja 2017.

9. Među parničnim strankama nije sporno da je tužitelj u utuženom razdoblju
radio kod tuženika, a što proizlazi iz Ugovora o radu te isplatnih lista plaća tužitelja.

10. Nadalje, nije sporna visina tužbenog zahtjeva i tijek kamate.

11. Među parničkim strankama je sporna osnovanost tužbenog zahtjev i je li
nastupila zastara potraživanja.

12. Sud je tuženikov prigovor zastare ocijenio djelomično osnovanim. Naime,
odredbom čl. 139. Zakona o radu (NN 93//14, 127/17 i 98/19, dalje ZR) propisano je
da potraživanja iz radnog odnosa zastarijevaju za pet godina. Kako je tužba u ovom
predmetu podnesena 03. lipnja 2020., nastupila je zastara za tužiteljeva potraživanja
za siječanj 2015. do zaključno za travanj 2015. Za ostala potraživanja koja su
dospjela nakon 03. lipnja 2015. godine, nije protekao zastarni rok od 5 godina
propisan čl. 139. ZR-a.

Slijedom navedenog sud je odbio dio tužbenog zahtjeva kojim tužitelj potražuje razliku naknade plaće za godišnji odmor za siječanj, veljaču i travanj 2015.

13. Iz Ugovora o radu za privremeni rad u inozemstvu od 24. srpnja 2012.
proizlazi da se tužitelj privremeno upućuje na rad u Nj. na poslove električar s
danom 27. srpnja 2012. i da mu se osnovna plaća utvrđuje u iznosu od 11,05 eur*
bruto po satu (za određeno vrijeme i normirani radni učinak).

Iz odredbe čl. 3. navedenog Ugovora proizlazi da se tužitelj na privremeni rad
u inozemstvo upućuje na vrijeme od 27. srpnja 2012. do 24. srpnja 2014.

14. Iz Ugovora o radu za privremeni rad u inozemstvu od 15. listopada 2015.
godine proizlazi da se tužitelj privremeno upućuje na rad u Nj. na poslove
električar s danom 20. listopada 2015. i da mu se osnovna plaća utvrđuje u iznosu od
11,05 eur* bruto po satu (za određeno vrijeme i normirani radni učinak).
Iz odredbe čl. 3. navedenog Ugovora proizlazi da se tužitelj na privremeni rad
u inozemstvo upućuje na vrijeme od 20. listopada 2015. do prestanka potrebe, a
najkasnije do 19. rujna 2018.

5

Poslovni broj 15 Pr-5217/2020-26

15. Odredbom čl. 81. ZR-a propisano je da za vrijeme korištenja godišnjeg
odmora radnik ima pravo na naknadu plaće u visini određenoj kolektivnim ugovorom,
pravilnikom o radu ili ugovorom o radu, a najmanje u visini njegove prosječne
mjesečne plaće u prethodna tri mjeseca (uračunavajući sva primanja u novcu i naravi
koja predstavljaju naknadu za rad).

16. Odredbom čl. 65. Kolektivnih ugovora tuženika od 27. veljače 2014. i 01.
prosinca 2017. propisano je da radnik ima pravo na naknadu plaće u visini njegove
osnovne plaće za vrijeme godišnjeg odmora.

Odredbom čl. 56. gore navedenih KU-a propisano je da je poslodavac dužan
radniku plaću isplatiti najkasnije do 20-og u mjesecu za prethodni mjesec u kojem je
radnik obavljao rad kod poslodavca.

17. Radi utvrđenja visine potraživanja tužitelja, sud je proveo dokaz financijskim
vještačenjem po stalnom sudskom vještaku P.B., iz C.f.v. d.o.o.

18. Iz nalaza i mišljenja gore navedenog vještaka od 29. travnja 2022. godine
proizlazi da je uvidom u dokumentaciju koja mu je stavljena na raspolaganje razvidno
da je tužitelj u razdoblju od 2015. do 2017. radio u R.Nj. gdje je upućen na rad od strane tuženika temeljem Ugovora o radu za privremeni rad u inozemstvu. Nadalje navodi da iz obračunskih isprava za obračun plaće proizlazi da je tužitelju naknada za vrijeme korištenja godišnjeg odmora isplaćivana sukladno osnovnoj mjesečnoj plaći odnosno osnovnoj cijeni sata rada, a ne na temelju prosječne isplaćene plaće u prethodna tri mjeseca.

Nadalje vještak navodi da je u razdoblju od siječnja 2015. do travnja 2017.
tužitelju manje obračunata naknada za godišnji odmor u iznosu od 4.854,16 eur*, što
primjenom srednjeg tečaja HNB važećim na dan isplate iznosi 36.402,81 kn.

19. Tužitelj nije imao primjedbi na nalaz i mišljenje vještaka te je u skladu s istim
uredio svoj tužbeni zahtjev, a tuženik se nije očitovao na nalaz i mišljenje vještaka, s
time da je na ročištu održanom 17. siječnja 2023. učinio nespornom visinu tužbenog
zahtjeva i tijek kamate.

20. Sud je prihvatio nalaz i mišljenje vještaka u cijelosti budući je isti objektivan,
stručan, sukladan priležećoj dokumentaciji i detaljno obrazložen.

21. Sud smatra da tužitelju pripada razlika naknade plaće za vrijeme korištenja
godišnjeg odmora kako je to utvrdio vještak u svom nalazu i mišljenju, a sukladno
odredbi čl. 81. ZR-a.

Naime, odredbom čl. 9. st. 3. ZR-a propisano je ako je neko pravo iz radnog
odnosa različito uređeno ugovorom o radu, pravilnikom o radu, sporazumom
sklopljenim između radničkog vijeća i poslodavca, kolektivnim ugovorom ili zakonom,
primjenjuje se za radnika najpovoljnije pravo, ako ovim ili drugim zakonom nije
drugačije određeno.

Kako je naknada plaće za vrijeme korištenja godišnjeg odmora različito
regulirana odredbama Kolektivnog ugovora tuženika i odredbama Zakona o radu,
sud je sukladno odredbi čl. 9. st. 3. ZR-a, zaključio da je poslodavac - tuženik bio

6

Poslovni broj 15 Pr-5217/2020-26

dužan primijeniti povoljnije pravo za radnika - tužitelja, a to je odredba čl. 81. Zakona o radu.

22. Također treba navesti da se sukladno odredbi čl. 81. ZR-a visina naknade
plaće za godišnji odmor određuje u visini prosječne mjesečne plaće radnika u
prethodna tri mjeseca (uračunavajući sva primanja u novcu i naravi koja predstavljaju
naknadu za rad) pa se tako računaju sve isplate koje imaju karakter plaće sukladno
Zakonu o radu (božićnica, regres, dar za djecu i sl. i naravno sva uvećanja plaće - za
prekovremeni rad, za rad noću, stimulacija i sl.). Tu ne bi ulazila ona primanja koja
nemaju karakter plaće (putni troškovi, dnevnice i sl.), jer su to naknade troškova.
Stoga je sud ocijenio navode tuženika istaknutim u odgovoru na tužbu neosnovanim.

23. Dakle, sud je tužitelju na ime razlike naknade plaće za vrijeme korištenja
godišnjeg odmora dosudio ukupan bruto iznos od 4.101,52 eur* / 30.902,90 kn, sa
zakonskom zateznom kamatom tekućom na pojedine mjesečne iznose od 20-og u
mjesecu za prethodni mjesec (sukladno odredbi čl. 56. KU-a), dok je odbio dio
tužbenog zahtjeva kojim tužitelj traži da mu tuženik isplati zakonske zatezne kamate
na iznos poreza na dohodak i prireza porezu na dohodak sadržan u dosuđenom
bruto iznosu od 4.101,52 eur* / 30.902,90 kn.

24. Naime, bruto plaća sastoji se od neto plaće, te doprinosa, poreza na dohodak i
prireza porezu na dohodak, a sukladno čl. 22. st.3. Zakona o porezu na dohodak (NN
115/16, 106/18, 121/19, 32/20,138/20) zatezne kamate koje se na zakašnjele isplate
plaća isplaćuju po sudskoj presudi ne smatraju se dohotkom i ne podliježu
oporezivanju. Iz navedenog proizlazi da bruto plaća koja se isplaćuje po sudskoj
presudi do trenutka isplate, u odnosu na porez na dohodak i prirez porezu na
dohodak, nije u potpunosti dospjela na naplatu, pa porez na dohodak i prirez porezu
na dohodak dospijevaju na naplatu tek isplatom plaće.

25. Nadalje sud je odbio i dio zahtjeva tužitelja za isplatom razlike naknada plaće
za vrijeme korištenja godišnjeg odmora za siječanj, veljaču i ožujak 2015. godine sa
pripadajućom kamatom, jer su navedena potraživanja zastarjela, a kako je to naprijed
obrazloženo.

26. Odluka o kamatama temelji se na odredbi čl. 29. Zakona o obveznim
odnosima (NN 35/05, 41/08, 125/11, 78/15, 29/18, 114/22 i 156/22, dalje ZOO), koja
propisuje da dužnik koji zakasni s ispunjenjem novčane obveze duguje pored
glavnice i zatezne kamate.

27. Odluka o parničnom trošku temelji se na odredbi čl.154.st.2.ZPP-a, a u svezi s
čl. 155. ZPP-a.

28. Trošak je odmjeren temeljem važeće Tarife o nagradama i naknadi troškova
za rad odvjetnika razmjerno vrijednosti predmeta spora konačno postavljenog
tužbenog zahtjeva i u okviru zahtjeva za naknadu troškova.

29. Trošak tužitelja sastoji se od troška sastava tužbe u iznosu od 199,08 eur*
(Tbr. 7/1), troška sastava podnesaka od 03. srpnja 2020. i 16. siječnja 2023. u iznosu
od 199,08 eur* za svaki (Tbr. 8/1), troška sastava podneska od 22. veljače 2022. u
iznosu od 49,77 eur* (Tbr. 8/3) i troška pristupa na ročišta dana 18. ožujka 2021., 01.

7

Poslovni broj 15 Pr-5217/2020-26

veljače 2022. i 17. siječnja 2023. u iznosu od 199,08 eur* za svako (Tbr. 9/1) što ukupno iznosi 1.244,25 eur*.

30. Navedenom iznosu dodan je PDV od 25% u iznosu od 311,06 eur*, pa trošak ukupno iznosi 1.555,31 eur*/ 11.718,48 kn.

31. Tužitelj je u ovom postupku uspio 100 % u pogledu osnovanosti tužbenog
zahtjeva, a 84,49 % u pogledu visine istog. S obzirom na kvalitativni i kvantitativni
uspjeh tužitelja u ovom sporu, sud je ocijenio da je tužitelj uspio u omjeru od 92,25
%.

32. Nadalje, sud je utvrdio da je tuženik uspio u omjeru od 7,75 %. S obzirom na
navedeno tužitelju pripada naknada parničnog troška u omjeru od 84,50 %.

33. Dakle, tužitelju je priznat trošak u iznosu od 1.314,24 eur*, a s obzirom da je u
sporu uspio u omjeru od 84,50 %. Navedenom iznosu dodan je trošak financijskog
vještačenja u iznosu od 265,45 eur*, a koji je tužitelju priznat u cijelosti, jer je bio
neophodan neovisno o uspjehu u sporu, pa ukupan trošak tužitelja iznosi 1.579,69
eur* / 11.902,17 kn, dok je dio zahtjeva za naknadom troškova postupka u iznosu od
676,56 eur* / 5.097,54 kn odbijen kao neosnovan.

34. Naime, sud tužitelju nije priznao trošak sastava podnesaka od 02. rujna 2021. i 25. svibnja 2022. godine jer je iste ocijenio nepotrebnim za vođenje ovog postupka.

35. Također mu sud nije priznao ni trošak pristupa na ročište na kojem se presuda
objavljuje jer nije pristupio navedenom ročištu.

36. Sud je tužitelju priznao zatraženu kamatu na parnični trošak sukladno odredbi
čl. 30. st. 2. Ovršnog zakona (NN 112/12, 25/13, 93/14, 55/16, 73/17 i 131/20) po
stopi određenoj odredbom čl. 29. ZOO-a, tekućom od dana presuđenja do isplate.

37. Slijedom navedenog odlučeno je kao u izreci ove presude.

U Zagrebu 03. ožujka 2023.

S u d a c : Adela Turkalj

UPUTA O PRAVNOM LIJEKU:

Protiv ove presude dopuštena je žalba u roku od 15 dana od dana dostave iste.
Žalba se podnosi pisano, u četiri istovjetna primjerka, putem ovog suda Županijskom
sudu.

DNA:

- tužitelju po punomoćniku
- tuženiku po punomoćniku