1                                Poslovni broj: Ps-5/2022-13

 

 

 

Poslovni broj: Ps-5/2022-13

 

 

U    I M E    R E P U B L I K E    H R V A T S K E

 

P R E S U D A

 

              Općinski sud u Požegi, po sucu ovoga suda Ilki Leko, kao sucu pojedincu, u pravnoj stvari tužitelja Općine V., OIB …, Z., V., koju zastupa punomoćnik D. B., odvjetnik iz P., protiv tuženika B. T., OIB … iz V., S. R. i M. T., OIB … iz V., S. R. , oboje zastupani po punomoćniku I. B., odvjetniku iz P., radi  iseljenja, nakon glavne rasprave održane 16. veljače 2023. u nazočnosti zakonskog zastupnika tužitelja R. H., punomoćnika tužitelja D. B., odvjetnika iz P., tuženika B. T. i zamjenika punomoćnika tuženika L. K., odvjetničkog vježbenika u odvjetničkom uredu odvjetnika I. B. iz P., a u nenazočnosti tužene M. T. i presude objavljene 3. ožujka 2023.

 

p r e s u d i o  j e

                           

I              Nalaže se tuženicima B. T., V., S. R. , OIB … i M. T., V., S. R. , OIB … da se isele iz nekretnine upisane u zemljišnoknjižni uložak broj …, katastarska čestica broj … kuća i dvorište u V. površine 429 m2, katastarska općina V. jer se u njoj nalaze bez pravne osnove, a nisu voljni iseliti te da predmetnu nekretninu slobodnu od osoba i stvari predaju u posjed i na raspolaganje tužitelju Općina V., Z. V., OIB … sve u roku od 15 dana pod prijetnjom ovrhe.

II               Nalaže se tuženicima B. T., OIB … i M. T., OIB … da tužitelju Općina V., OIB … naknade trošak parničnog postupka u iznosu od   437,99 eur[1]/ 3.300,01 kn u roku od 15 dana pod prijetnjom ovrhe.

Obrazloženje

 

1.              Tužitelj Općina V. podnio je tužbu protiv tuženika B. T. i M. T. radi iseljenja. U tužbi navodi da su Općina V. kao najmodavac i B. T., kao najmoprimac sklopili Ugovor o najmu nekretnine dana 10. rujna 2019. godine. Navedenim Ugovorom Općina V. je dala u najam nekretninu koja je u njenom vlasništvu, upisanu u zemljišnoknjižni uložak broj …, katastarska čestica broj …, kuća i dvorište u V., površine 429 m2, katastarska općina V.. Nadalje, u Ugovoru o najmu nekretnine se navodi kako mjesečna najamnina iznosi 400,00 kuna, te da najmoprimac mora snositi sve režijske troškove. U članku 6. predmetnoga ugovora se navodi kako Općina V. u slučaju nepoštivanja ovog Ugovora od strane korisnika(najmoprimca) može jednostrano raskinuti ugovor te o tome obavijestiti korisnika koji nakon takvog raskida ima rok od 30 dana da nekretninu preda vlasniku Općini V.. U članku 7. se navodi kako Općina V. može jednostrano raskinuti ovaj Ugovor i u slučaju ako za to postoje drugi razlozi zbog kojih bi Općina V. imala materijalnu korist, a o tome mora obavijestiti korisnika koji nakon takvog raskida ima rok od 30 dana da nekretninu slobodnu od stvari i osoba preda vlasniku Općini V.. Dana 9. listopada 2019. godine, Općina V. sklapa aneks ugovora o najmu nekretnine sa B. T. i M. T., u kojemu je utvrđeno kako su predmetnim aneksom ugovora o najmu nekretnine, korisnici nekretnine (najmoprimci) B. T. i M. T., ovdje tuženi. Tuženici kao najmoprimci nisu plaćali ugovoreni iznos najma nekretnine, niti režijske troškove, a sve kako je ugovoreno u ugovoru o najmu nekretnine. Općina V. ih je u nekoliko navrata u pismenom i usmenom obliku pozivala da izvrše svoje ugovorne obveze, no tuženici su se na navedeno oglušili. Dana 16. kolovoza 2021. godine je Općina V. poslala opomenu za ne plaćeno dugovanje, u kojemu su utvrdili kako tuženici imaju ne podmireno dugovanje u iznosu od 8.970,52 kune, i pozvali ih na plaćanje u roku od 15 dana. Na navedenu opomenu su se tuženici oglušili, te je Općina V. dana 31. ožujka 2022. godine dostavila tuženicima raskid ugovora o najmu nekretnine. U navedenom raskidu su jednostrano raskinuli Ugovor o najmu nekretnine u skladu sa člankom 7. ugovora o najmu nekretnine, te pozvali tuženike da u roku od 3 (tri) mjeseca, odnosno do 01. srpnja 2022. godine, predmetnu nekretninu slobodnu od osoba i stvari predaju najmodavcu, vlasniku nekretnine, Općini V.. Iako je otkazni rok istekao, najmoprimci, ovdje tuženici, se nisu iselili iz predmetne nekretnine, pa tužitelj predlaže da sud donese presudu kojom se nalaže tuženicima B. T., V., S. R. , OIB: … i M. T., V., S. R. OIB: … da se isele iz nekretnine upisane u zemljišnoknjižni uložak broj … katastarska čestica broj …, kuća i dvorište u V., površine 429 m2, katastarska općina V., jer se u njoj nalaze bez pravne osnove, a nisu voljni iseliti, te da predmetnu nekretninu slobodnu od osoba i stvari predaju u posjed i na raspolaganje tužitelju, Općina V., Z., V., OIB: …, sve u roku od 15 dana pod prijetnjom ovrhe i da tužitelju naknade trošak parničnog postupka.

2.               Tuženici B. T. i M. T. u odgovoru na tužbu naveli su da tuženici osporavaju tužbu i tužbeni zahtjev. Točan je navod iz točke II. i točke IV. tužbe da su tužitelj i tuženici sklopili predmetni ugovor o najmu nekretnine te aneks ugovora o najmu nekretnine. S druge strane, nije točna tvrdnja iz točke V. tužbe da tuženici nisu plaćali ugovoreni iznos najma, kao i režijske troškove te da tužitelju pripada pravo tražiti iseljenje tuženika. Naime, tuženici borave u predmetnoj nekretnini gotovo 14 godina te su u tom vremenskom periodu uredno plaćali sve režijske troškove kao mjesečnu najamninu. S obzirom na to da I. tuženik, kao jedini radno sposobni član obiteljskog kuća, zbog teške zdravstvene situacije II. tužene, određeni vremenski period nije imao stalna novčana primanja, slijedom čega taj vremenski period nije bio u mogućnosti podmirivati sve troškove nekretnine, II. tuženik je, nakon stjecanja određenih novčanih sredstva, u svibnju 2022. platio zaostala dugovanja u iznosu 5.000,00 kn, a zatim u lipnju 2022. dodatnih 2.000,00 kn. Ističe se da je tužitelj u posjedu potvrda o ranije navedenom plaćanju, slijedom čega tuženici predlažu naslovljenom sudu, u skladu s člankom 233. Zakona o parničnom postupku („Narodne novine“ broj: 53/91, 91/92, 58/93, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 02/07, 84/08, 96/08, 123/08, 57/11, 148/11, 25/13, 89/14, 70/19, 80/22), pozvati tužitelja na dostavu potvrda o plaćanju, a slijedom čega bi se potvrdili navoda tuženika da su ispunjene ugovorne obvezu u pretežitom dijelu. Osim toga, tuženici predlažu na okolnost podmirivanja zaostalih dugovanja saslušati načelnika općine Velika, Roberta Hofmana, s adrese tužitelja, s obzirom na to da je imenovani osobno upoznat kako je II. tuženik platio ukupni iznos 7.000,00 kn. Nadalje, tuženici ponovno ističu da u predmetnoj nekretnini borave gotovo 14 godina te nemaju nekretnina u vlasništvu, slijedom čega bi usvajanje postavljenog tužbenog zahtjeva tuženike dovelo u nezavidnu stambenu poziciju, a posljedično bi bilo povrijeđeno pravo na dom, kao jedno od temeljnih prava zajamčenih Ustavom Republike Hrvatske i Konvencije za zaštitu ljudskih prava i temeljnih sloboda. Dakako, napominje se da je miješanje u to temeljno ljudsko pravo nužno samo ako ima za cilj i svrhu ostvarivanje prava druge fizičke osobe na dom, a ne jedinice lokalne samouprave. S obzirom na to da je predmetna nekretnina predstavlja jedini dom tuženicima, a da je ista u vlasništvu tužitelja - jedinice lokalne samouprave, zaključuje se kako pravo tuženika na dom preteže nad pravom tužitelja kojim zahtijevaju iseljenje zbog nepodmirenog tek neznatnog dijela dugovanja, osobito uzevši u obzir činjenicu kako su tuženici pravovremeno 14 godina ispunjavali svoje ugovorne obveze. U tom smislu i Ustavni sud Republike Hrvatske u odluci od 21. veljače 2012. pod brojem U-III-405/2008: „Ustavni sud u tom smislu primjećuje da vlasnik spornog stana nije privatna osoba, pa u konkretnom slučaju ne postoje dva suprotstavljena privatna interesa (u kojem bi slučaju sudovi morali presuđivati između prava vlasništva jedne privatne osobe i prava na dom druge privatne osobe). Vlasnik spornog stana je Republika Hrvatska (Ministarstvo obrane). Iseljenjem podnositeljice ustavne tužbe iz spornog stana Republika Hrvatska dobila bi u posjed stan koji po naravi stvari ne bi mogla sama koristiti, već bi u njega uselila drugu privatnu osobu

ili bi ga pak prodala i tako stekla imovinsku korist. U oba je ta slučaja očito, stavi li ih se u odnos prema pravu podnositeljice ustavne tužbe na njezin dom, da legitimnost njezina iseljenja (…) mora biti dovedena u pitanje. Za razliku od prava vlasništva Republike Hrvatske, podnositeljičino pravo na dom pripada području njezine vlastite osobne sigurnosti i dobrobiti, pa je – za razliku od Republike Hrvatske – za podnositeljicu ustavne tužbe sporni stan egzistencijalno važan. Na obvezu uvažavanja bitne razlike koja postoji između situacija u kojima postoje dva suprotstavljena privatna interesa i situacija u kojima ona nisu prisutna upozorio je i Europski sud u već spomenutoj presudi Gashi protiv Hrvatske (2007.):“ Tuženici predlažu da sud tužitelja odbije s tužbom i tužbenom zahtjevom uz obvezu tužitelja da tuženicima nadoknadi trošak parničnog postupka.

3.               U podnesku od 28. prosinca 2022. tužitelj je naveo da su tuženici sami potvrdili kako nisu redovito plaćali utvrđenu najamninu i režijske troškove te kako još uvijek postoji dio dugovanja za navedeno. Nepobitna činjenica je kako tuženici neplaćanjem najma i režijskih troškova nisu ispunili obveze prema sklopljenom ugovoru, te im je posljedično i raskinut ugovor o najmu. Nadalje, tuženici se u odgovoru na tužbu pozivaju na pravo na dom, kao jedno od temeljnih prava zajamčenih Ustavom Republike Hrvatske i Konvencije za zaštitu ljudskih prava i temeljnih sloboda. Tuženici su i naveli kako njihovo pravo na dom preteže nad pravom tužitelja kojim zahtijevaju iseljenje zbog nepodmirenog tek neznatnog dijela dugovanja. Pravo na poštovanje doma je utvrđeno u članku 8. Konvencije za zaštitu ljudskih prava i temeljnih sloboda, a kao što su tuženici naveli u odgovoru na tužbu. S druge strane, postoji i jednakovrijedno pravo- pravo na mirno uživanje vlasništva (kako ga naziva članak 1. Protokola broj 1. uz Konvenciju za zaštitu ljudskih prava i temeljnih sloboda), odnosno pravo na zaštitu vlasništva (kako je definirano člankom 34. Ustava Republike Hrvatske). Notorna je činjenica kako jednaka vlasnička prava na nekretninama u svom vlasništvu imaju i privatne osobe i država, odnosno jedinice lokalne samouprave. Prema tome, i država i jedinice lokalne samouprave imaju pravo posjedovati nekretnine kojih su vlasnici, a u odluci o nedopuštenosti zahtjeva temeljem članka 8. Konvencije u predmetu Radaljac protiv Hrvatske (odluka od 14.

travnja 2009. godine, broj zahtjeva: 27537/07), Europski sud je istaknuo da vlasnik stana, bio on privatni pojedinac ili država, ima pravo slobodno raspolagati svojom imovinom. Europski sud je od samog početka razvoja svoje prakse o pravu na dom isticao da Konvencija nikome ne jamči pravo na dom, te je u tom smislu u presudi Velikog vijeća u predmetu Coster protiv Ujedinjenog Kraljevstva od 18. siječnja 2001. godine (broj zahtjeva: 24876/94) istaknuo da je pitanje hoće li država svakoj osobi pod svojom jurisdikcijom osigurati dom stvar političke, a ne sudske odluke. U predmetu Petolas protiv Hrvatske (odluka od 22. ožujka 2016. godine, broj zahtjeva: 74936/12), u činjenično sličnome predmetu, u točki 23. odluke Europskoga suda je navedeno da tuženik u mjerodavnom razdoblju nije ispunio svoje obveze, a činjenica da je tuženik plaćao najamninu i druge troškove nakon pokretanja ovog postupka nije presudna za njegov ishod zbog toga što je postalo očito tek nakon što je pokrenut ovaj postupak da se tuženik koristio stanom bez pristanka tužitelja, što znači da korištenje stana bez pravne osnove ne omogućuje korištenje stana besplatno. Kao što je već prethodno navedeno, tuženicima je raskinut ugovor o najmu jer nisu ispunili obveze prema sklopljenom ugovoru (neplaćanje najma i režijskih troškova), te je posljedično njihov posjed na navedenoj nekretnini postao nezakonit, neistinit i nepošten prema članku 18. Zakona o vlasništvu i drugim stvarnim pravima. Iz predmeta Petolas protiv Hrvatske, a i u ovome predmetu, slijedi zaključak da ne postoji povreda prava na dom jer su tuženici svoj posjed stekli na jedan od nedopuštenih načina (vi, clam aut precario), odnosno njihov posjed je naknadno postao nepošten. Tužitelj smatra kako je svrsishodno da se provede test razmjernosti, kojim testom će se dobiti odgovor na pitanje da li je u konkretnom slučaju došlo do povrede prava zajamčenog člankom 8. Konvencije za zaštitu ljudskih prava i temeljnih sloboda, jer tužitelj smatra kako je njegovo miješanje utemeljeno na zakonu (nezakonit, neistinit i nepošten posjed), te smatra kako je njegovo miješanje usmjereno na postizanje legitimnog cilja i bilo je nužno u demokratskom društvu (tuženici su živjeli na teret građana općine Velika). Slijedom navedenoga tužitelj predlaže da provede test razmjernosti. U konačnici, tužitelj ostaje kod tužbe i tužbenog zahtjeva u cijelosti, te svih predloženih dokaza.

4.               U dokaznom postupku izvršen je uvid u izvadak iz zemljišne knjige zk. ul. 373 k.o. Velika, Ugovor o najmu nekretnina od 10. rujna 2019. i Aneks Ugovora o najmu nekretnine od 9. listopada 2019., opomenu za neplaćeno dugovanje od 16. kolovoza 2021., raskid Ugovora o najmu od 31. ožujka 2022. s povratnicom, izvršen je uvid u karticu subjekta Općine V. od 1. siječnja 2019. do 11. studenog 2022., izvršen je uvid u potvrdu Općine V. do 28. prosinca 2022., te su saslušani zakonski zastupnik tužitelja, načelnik Općine V. R. H. i tuženik B. T..

5.               Nesporno je u ovom postupku utvrđeno da je tužitelj Općina V. vlasnik kuće i dvorišta u V. površine 429 m2 izgrađene na kč.br. … što u naravi predstavlja kuću i dvorište na adresi V., S. R. te da su tuženici u posjedu predmetne kuće kroz vrijeme od 13 godina. Tuženici su u posjedu kuće stupili temeljem ugovora o najmu koji je bio sklopljen na određeno vrijeme.

6.               Uvidom u Ugovor o najmu nekretnina od 10. rujna 2019. i uvidom u Aneks Ugovora o najmu nekretnina od 9. listopada 2019. utvrđeno je da su tužitelj i tuženici B. T. i M. T. kao korisnici sklopili ugovor o najmu nekretnina i to nekretnine upisane u zk. ul. …k.o. V., kč. br. … u naravi kuća i dvorište površine 429 m2. Prema odredbi članka 8. tog ugovora ugovor o najmu sklopljen je na određeno vrijeme i da traje godinu dana. Prema članku 3. istog ugovora ugovorne strane su ugovorile najamninu u iznosu od 400,00 kuna te se korisnik nekretnine obvezao snositi troškove redovitih režija koje se odnose na nekretninu koja je dana u najam.

7.               Između stranaka nije sporno da je tužitelj poslao tuženiku B. T. opomenu zbog nepodmirenog dugovanja prema sklopljenom ugovoru o najmu, a nije niti sporno da je tužitelj dostavio tuženicima B. i  M. T. obavijest o raskidu ugovora o najmu i pozvao tuženike da kroz vrijeme od 3 mjeseca nekretninu oslobode od osoba i stvari i predaju tužitelju, a obavijest o raskidu ugovora o najmu nekretnine sačinjen je 31. ožujka 2022.

8.               Nadalje, između stranaka nije sporno da tuženici nisu tužitelju predali predmetnu nekretninu u danom im roku i iz kuće iselili i da tuženici i sada koriste kuću koja im je bila dana u najam.

9.               Između stranaka nije sporno da tuženici nisu postupali po ugovoru o najmu i nisu u cijelosti platili kako najamninu tako i režijske troškove koje terete nekretninu i da je na dan 16. kolovoza 2021. dug iznosio 8.970,52 kune.

10.               Nesporno je da su tuženici kasnije, a nakon što ih je tužitelj obavijestio o raskidu ugovora platili dio duga u ukupnom iznosu od 7.000,00 kuna,  a ostao nepodmireni dug od 1.972,52 kune.

11.               Dakle, nesporno je uvidom u raskid ugovora o najmu nekretnine sud utvrdio da je tužitelj s tuženicima raskinuo ugovor o najmu stana pozivom na odredbu članka 6. sklopljenog Ugovora o najmu nekretnine.

12.               Prema odredbi članka 6. ugovora o najmu nekretnine Općina V. u slučaju nepoštivanja ugovora od strane korisnika može jednostrano raskinuti ugovor te o tome obavijestiti korisnika koji nakon takvog raskida ima rok od 30 dana da nekretninu preda vlasniku odnosno Općini V.. 

13.               Prema odredbi članka 19. stavak 1. točka 1. Zakona o najmu stanova (NN 91/96, 48/98, 66/98, 22/06, 68/18 i 105/20) najmodavac može otkazati ugovor o najmu stana ako  se najmoprimac ili drugi korisnici stana koriste stanom suprotno zakonu i ugovoru o najmu stana pa osobito ako najmoprimac ne plati u ugovorenom roku najamninu ili druge ugovorene troškove u svezi sa stanovanjem.

14.               Temeljem izvedenih dokaza sud je utvrdio da su tuženici s tužiteljem sklopili ugovor o najmu nekretnine dana 10. rujna 2019. na vrijeme od jedne godine. Obveza tuženika bila je plaćanje najamnine i režijskih troškova koje terete predmetnu nekretninu,  a koji se odnose na struju, vodu i druge komunalne usluge. Nadalje, utvrđeno je da tuženici nisu redovito podmirivali obveze plaćanja najamnine i režijskih troškova nekretnine za koju su sklopili ugovor o najmu te i sada postoji nepodmirena obveza tuženika prema sklopljenom ugovoru na ime najamnine i režijskih troškova. Ugovorom o najmu nekretnine ugovorne strane su i ugovorile da tužitelj može jednostrano raskinuti ugovor ukoliko tuženici kao korisnici predmetne nekretnine i najmoprimci ne poštuju odredbe ugovora. Tužitelj je zbog nepodmirivanja ugovorene najamnine i režijskih troškova tuženika raskinuo predmetni ugovor o najmu nekretnine 31. ožujka 2022.

15.               Tužitelj tužbom traži iseljenje tuženika i predaju u posjed nekretnine slobodnu od osoba i stvari.

16.               Budući je sud utvrdio da je tužitelj raskinuo ugovor o najmu nekretnine odnosno tužitelj je zbog ne postupanja tuženika po sklopljenom ugovoru o najmu ugovor otkazao to sud nalazi da tuženici koriste nekretninu tužitelja bez ikakve pravne osnove pa je sud tužbeni zahtjev tužbe tužitelja da se naloži tuženicima da isele iz nekretnine tužitelja i da ju predaju tužitelju slobodnu od osoba i stvari usvojio i odlučio kao u izreci.

17.              Tuženici se u odgovoru na tužbu pozivaju da bi im iseljenjem bilo povrijeđeno pravo na dom kao temeljno ljudsko pravo.

18.              Sud nalazi da tuženicima predajom u posjed nekretnine tužitelja ne bi bilo povrijeđeno pravo na dom jer su tužitelj i tuženici sklopili ugovor o najmu na određeno vrijeme i tuženicima bi status najmoprimca prestao i protekom roka na koji je ugovor o najmu sklopljen te bi i tada isti morali iseliti iz nekretnine koja je bila predmetom ugovora o najmu.

18.1.               Osim toga tuženik navodi u svome iskazu da mu je tužitelj ponudio po iseljenju drugi smještaj na što nije pristao.

19.               Odluka o troškovima parničnog postupka temelji se na odredbi članka 154. stavak 1. Zakona o parničnom postupku (NN 53/91, 91/92, 58/93, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 02/07, 84/08, 123/08, 57/11, 148/11, 25/13, 89/14, 70/19, 80/22 i 114/22). Sud je kao osnovan priznao trošak zastupanja tužitelja sukladno Tbr. 7. točka 2. Tarife o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika u jednokratnom iznosu od 331,81 eur/2.500,00 kuna. Sud je priznao i trošak tužitelja na ime sudske pristojbe na tužbu 53,09 eur i na presudu u iznosu od 53,09 eur koliko je tužitelj u obvezi platiti. Dakle, sud je kao osnovan priznao trošak tužitelja u iznosu od 437,99 eur/3.300,01 kuna.

20.              Zbog svega navedenog odlučeno je kao u izreci.

 

U Požegi 3. ožujka 2023.

 

 

S u d a c

 

 

Ilka Leko, v.r.

 

 

 

Naputak o pravnom lijeku: Protiv ove presude i rješenja dopuštena je žalba županijskom sudu. Žalba se podnosi putem ovog suda u roku od 15 dana od dana objave presude, odnosno od primitka prijepisa presude u 3 istovjetna primjerka.

 

DNA

1. Odvjetnik D. B., P.
2. Odvjetnik I. B., P.