Poslovni broj: 13 P-…/…-…

1

 

 

 

 

 

U I M E R E P U B L I K E H R V AT S K E

 

              P R E S U D A             

 

 

O. sud u V., po sutkinji A. J.-M., u pravnoj stvari tužitelja Ž. L. iz V., B. .., OIB: …, zastupanog po punomoćnicima OD V. & R. & C. C. iz V., Trg J. J. …, protiv tuženika Z. banka d.d. Z., Trg bana J. J. .., OIB: …, zastupana po punomoćnicima OD M., K. & PARTNERI d.o.o., Z., L. .., radi isplate, nakon održane i zaključene javne glavne rasprave, u prisutnosti punomoćnice tužitelja i zamjenika punomoćnika tuženika, 2. ožujka ...

 

p r e s u d i o   j e

 

I. Nalaže se tuženiku Z. B. d.d., Z., Trg bana J. J. 10, OIB: … da tužitelju Ž. iz V., B. …, OIB: …, isplati novčanu tražbinu u ukupnom iznosu od 131.773,53 kuna/17.489,35 eura[1] zajedno sa zateznim kamatama, tekućim i to:

 

- na iznos od 75,76 kuna/10,05 eura1 počam od 15.1.2009. pa do isplate,

- na iznos od 79,67 kuna/10,57 eura1 počam od 15.2.2009. pa do isplate,

- na iznos od 18,15 kuna/2,41 eura1počam od 15.4.2009. pa do isplate,

- na iznos od 23,27 kuna/3,09 eura1 počam od 15.5.2009. pa do isplate,

- na iznos od 8,36 kuna/1,11 eura1 počam od 15.1.2010. pa do isplate,

- na iznos od 52,99 kuna/7,03 eura1 počam od 15.2.2010. pa do isplate,

- na iznos od 45,71 kuna/6,07 eura1 počam od 15.3.2010. pa do isplate,

- na iznos od 90,28 kuna/11,98 eura1 počam od 15.4.2010. pa do isplate,

- na iznos od 170,36 kuna/22,61 eura1 počam od 15.5.2010. pa do isplate,

- na iznos od 219,14 kuna/29,08 eura1 počam od 15.6.2010. pa do isplate,

- na iznos od 313,74 kuna/41,64 eura1 počam od 15.7.2010. pa do isplate,

- na iznos od 312,54 kuna/41,48 eura1 počam od 15.8.2010. pa do isplate,

- na iznos od 507,04 kuna/67,29 eura1 počam od 15.9.2010. pa do isplate,

- na iznos od 396,95 kuna/52,68 eura1 počam od 15.10.2010. pa do isplate,

- na iznos od 424,98 kuna/56,40 eura1 počam od 15.11.2010. pa do isplate,

- na iznos od 621,66 kuna/82,51 eura1 počam od 15.12.2010. pa do isplate,

- na iznos od 634,31 kuna/84,19 eura1 počam od 15.1.2011. pa do isplate,

- na iznos od 591,59 kuna/78,52 eura[2] počam od 15.2.2011. pa do isplate,

- na iznos od 620,03 kuna/82,29 eura1 počam od 15.3.2011. pa do isplate,

- na iznos od 623,09 kuna/82,70 eura1 počam od 15.4.2011. pa do isplate,

- na iznos od 706,71 kuna/93,80 eura1 počam od 15.5.2011. pa do isplate,

- na iznos od 882,71 kuna/117,15 eura1 počam od 15.6.2011. pa do isplate,

- na iznos od 1082,91 kuna/143,73 eura1 počam od 15.7.2011. pa do isplate,

- na iznos od 1339,89 kuna/177,83 eura1 počam od 15.8.2011. pa do isplate,

- na iznos od 996,26 kuna/132,23 eura1 počam od 15.9.2011. pa do isplate,

- na iznos od 881,55 kuna/117,00 eura1 počam od 15.10.2011. pa do isplate,

- na iznos od 890,76 kuna/118,22 eura1 počam od 15.11.2011. pa do isplate,

- na iznos od 908,32 kuna/120,55 eura1 počam od 15.12.2011. pa do isplate,

- na iznos od 1010,23 kuna/134,08 eura1 počam od 15.1.2012. pa do isplate,

- na iznos od 1041,99 kuna/138,29 eura1 počam od 15.2.2012. pa do isplate,

- na iznos od 1010,7 kuna/134,14 eura1 počam od 15.3.2012. pa do isplate,

- na iznos od 1007,3 kuna/133,69 eura1 počam od 15.4.2012. pa do isplate,

- na iznos od 1025,61 kuna/136,12 eura1 počam od 15.5.2012. pa do isplate,

- na iznos od 1056,27 kuna/140,19 eura1 počam od 15.6.2012. pa do isplate,

- na iznos od 1021,67 kuna/135,60 eura1 počam od 15.7.2012. pa do isplate,

- na iznos od 111081,03 kuna/ 14.742,99 eura1 počam od 14.8.2012. pa do isplate,

 

sve po kamatnoj stopi koja je do 31. prosinca 2007. propisana čl. 1. Uredbe o visini stope zatezne kamate, te nadalje od 1. siječnja 2008. po stopi propisanoj čl. 29. st. 2. Zakona o obveznim odnosima, odnosno koja je do 31. srpnja 2015. određena, za svako polugodište, uvećanjem eskontne stope Hrvatske narodne banke koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta koje je prethodilo tekućem polugodištu za pet postotnih poena, te nadalje, od 1. kolovoza 2015. do 31. prosinca 2022., po stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za tri postotna poena, a od 1. siječnja 2023. po stopi koja se određuje za svako polugodište, uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotnih poena, sve to u roku od 15 dana.

 

II. Nalaže se tuženiku naknaditi tužitelju parnične troškove u iznosu od 5.310,98 eura1/40.015,58 kuna zajedno sa zateznim kamatama tekućim od dana presuđenja 2. ožujka 2023. pa do isplate, po stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za tri postotna poena, sve u roku 15 dana.

 

 

Obrazloženje

 

1.              Županijski sud u S. je rješenjem posl. br. …-…/… od 1. prosinca 2022. ukinuo prvostupanjsku presudu posl. br. P-…/….-…. od 28. rujna 2022. i predmet vratio ovome sudu na ponovno suđenje.

 

2.              Naime, tužitelj Ž. L. je protiv tuženika Z. banke d.d. Z. podnio tužbu 22. studenoga 2021. navodeći da je sa tuženikom 6. prosinca 2006. zaključio Ugovor o kreditu broj 3208016192 (dalje: Ugovor) prema kojem je tuženik kao kreditor, tužitelju kao korisniku, odobrio i stavio na raspolaganje kredit u iznosu od 86.300,00 CHF u kunskoj protuvrijednosti prema srednjem tečaju za CHF tečajne liste Hrvatske narodne banke važeće na dan isplate kredita, uz rok vraćanja od 15 godina i to u jednakim mjesečnim anuitetima plativim u kunskoj protuvrijednosti po srednjem tečaju CHF tečajne liste Hrvatske narodne banke važeće na dan plaćanja. Navodi da je ugovorom ugovorena valuta uz koju je vezana glavnica CHF, i da ga prije sklapanja i u vrijeme sklapanja ugovora tuženik nije informirao o svim potrebnim parametrima bitnim za donošenje valjane odluke u svezi sklapanja predmetnog ugovora o kreditu.

 

3.              Valja napomenuti da se tužitelj u tužbi poziva na presudu V. trgovačkog suda RH (dalje: VTSRH) broj …-…/…-… od 14. lipnja 2018., potvrđena presudom i rješenjem V. RH, posl. br. ..-…/…… od 3. rujna 2019., a kojom je u točci 1. potvrđena presuda Trgovačkog suda u Z. broj …/… od 4. srpnja 2013. u dijelu točke 1., 2., 3., 4., 5., 6. i 7. izreke kojom se utvrđuje da je, između ostalih, i tuženik u razdoblju od 1. siječnja 2004. do 31. prosinca 2008. povrijedio kolektivne interese i prava potrošača korisnika kredita zaključujući ugovore o kreditima koristeći u istima ništetne i nepoštene ugovorne odredbe u ugovorima o potrošačkom kreditiranju, i to na način da je ugovorena valuta uz koju je vezana glavnica CHF, a da prije zaključenja i u vrijeme zaključenja predmetnih ugovora nisu kao trgovci potrošače u cijelosti informirali o svim potrebnim parametrima bitnim za donošenje valjane odluke utemeljene na potpunoj obavijesti, što je imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana, pa su time tuženici postupali suprotno odredbama tada važećeg Zakona o zaštiti potrošača, kao i Zakona o obveznim odnosima.

             

4.              I na kraju tužitelj navodi da je tuženik, imajući u vidu pravomoćnu presudu VTSRH kojom je utvrđena ništetnost ugovorne odredbe o valutnoj klauzuli u skladu s jednostranom odlukom banke za sve ugovore o potrošačkom kreditu koji su sklapani u razdoblju između 10. rujna 2003. i 31. prosinca 2008., kao što su nepoštenim određene i odredbe o ugovaranju valutne klauzule, sukladno odredbama članka 323. Zakona o obveznim odnosima ("Narodne novine" broj 35/05, 41/08, 125/11, 78/15 i 29/18, dalje: ZOO), dužan vratiti sve što je primio na temelju takvih odredbi Ugovora, sve to u svezi s člankom 1111., čl. 1115. i čl. 1046. ZOO, pri čemu valja istaknuti da je tužitelj, nakon provedenog knjigovodstveno-financijskog vještačenja po stalnom sudskom vještaku M. M. i dopune nalaza i mišljenja vještaka, u podnesku zaprimljenog na sudu …. rujna ... (str. 204-206) u konačnosti precizirao tužbeni zahtjev sukladno nalazu i mišljenju vještaka, precizirajući tužbeni zahtjev na način da je utužene iznose istaknuo i u eurima, pa je slijedom toga predložio da sud u cijelosti usvoji takav tužbeni zahtjev, pobliže naveden u točci I. izreke presude.

 

5.              Naime, radi se o konačno preciziranom tužbenom zahtjevu, i to nakon što je proveden dokaz knjigovodstveno-financijsko vještačenje, što ovaj sud ne smatra djelomičnim povlačenjem tužbenog zahtjeva, jer je tužitelj samo uredio tj. precizirao tužbeni zahtjev po provedenom vještačenju sukladno nalazu i mišljenju vještaka, a koji je dokaz proveden i po prijedlogu tužitelja u tužbi i tijekom postupka kako bi se u konačnosti utvrdila visina tužbenog zahtjeva.

 

6.              U odgovoru na tužbu tuženik u cijelosti osporava tužbeni zahtjev tužitelja za kojeg predlaže da ga sud odbije, pri čemu tuženik ističe prigovor zastare novčanog potraživanja tužitelja, osporavajući tužitelju i status potrošača.

 

7.              Naime, tuženik ističe prigovor zastare navodeći da se na zahtjev tužitelja za isplatu ima primijeniti trogodišnji zastarni rok u svezi odredbe članka 118. Zakona o zaštiti potrošača i 230. Zakona o obveznim odnosima. Obzirom da je predmetna tužba podnesena 11. siječnja 2022., tuženik smatra da je prošlo više od tri godine od plaćanja koja je vršio tužitelj, zbog čega je njegovo cjelokupno potraživanje u zastari.

 

8.              U odgovoru na tužbu tuženik osporava da bi ugovorna odredba kojom je glavnica obveze vezana uz valutnu klauzulu CHF bila nepoštena i ništetna. Posebice se osvrće na presudu Suda EU u predmetu C-81/19 (NG OH c/a SC B. T. SA) iz koje proizlazi da je ugovorna odredba o valutnoj klauzuli isključena od ispitivanja poštenosti/nepoštenosti iz razloga što je ista odraz zakonske odredbe članka 22. Zakona o obveznim odnosima. Stav Suda EU u citiranom predmetu je da ugovorne odredbe koje su odraz obveznih zakonskih ili regulatornih odredbi ili načela međunarodnih konvencija u kojima su države članice ili zajednica stranke, posebno u području prijevoza, ne podliježu odredbama Direktive Vijeća 93/13/EEZ od 5. travnja 1993. o nepoštenim uvjetima u potrošačkim ugovorima. Tuženik nalazi da je primjenjujući taj stav na konkretni slučaj odredba o valutnoj klauzuli iz ovopredmetnog ugovora o kreditu isključena od ispitivanja poštenosti/ nepoštenosti i isključena iz primjene Direktive.

 

9.              Isto tako tuženik u odgovoru na tužbu osporava da nije tužitelja kao potrošača pravovremeno i potpuno informirao o svim potrebnim parametrima prilikom sklapanja predmetnog ugovora, tvrdeći da su mu prije, prilikom i za vrijeme sklapanja ugovora kreditu bile dostupne sve informacije. Naime, tvrdi da je tužitelja kao i ostale potrošače informirao o valutnoj klauzuli na više različitih načina, no da iz samog ugovora jasno i nedvojbeno slijedi da će se povrat obveze obračunavati po srednjem tečaju HNB za CHF te da je korisnik upoznat o mogućim promjenama iznosa anuiteta

u kunama, a koji može nastati usred promjene tečaja.

 

10.              Zaključno, u odgovoru na tužbu tuženik osporava i tijek zatezne kamate koju tužitelj potražuje od dana plaćanja, no njegov je stav sukladan i mišljenju Građanskog odjela V. suda RH od 5. ožujka 2004. da ugovorne strane iz ništavog ugovora o zajmu u smislu odredbe članka 214. ZOO-a treba smatrati savjesnim pa stjecatelju pripadaju zatezne kamate od dana podnošenja zahtjeva. Stoga bi i tužitelju eventualno, ukoliko sud utvrdi osnovanim njegovo potraživanje, zatezne kamate mogle pripadati samo od trenutka podnošenja tužbe. Tuženik predlaže odbiti tužbeni zahtjev i naložiti tužitelju naknadu prouzročenog troška.

 

11.              Dakle, predmet spora je novčana tražbina s osnova preplate po sklopljenom ugovoru o kreditu broj 3208016192, i to zbog ništetnih ugovornih odredbi o valutnoj klauzuli.

 

12.              Nesporno je tijekom postupka da je tužitelj ... prosinca ... zaključio s tuženikom Ugovor o kreditu, i da je tužitelj ispunio u cijelosti obveze iz predmetnog ugovora – odnosno, da je otplatio kredit u mjesecu kolovozu 2012. godine.

 

13.              Sporno je da li se na ovaj pojedinačni spor mogu primjenjivati utvrđenja iz pravomoćno okončanog postupka za zaštitu kolektivnih prava i interesa potrošača, kojima je utvrđeno da je, između ostalog i tuženik, u Ugovorima o kreditu koristio nepoštene i ništetne ugovorne odredbe kojima je ugovorena valuta uz koju je vezana

glavnica obveze švicarski franak.

 

14.              Sporno je i da li je potraživanje tužitelja u zastari, zatim da li se tužitelj ima smatrati potrošačem, kao i tijek zateznih kamata.

 

15.              Radi utvrđenja spornih činjenica sud je izveo dokaz uvidom u ugovor o namjenskom kreditu (str. 6-10), u izvadak iz knjige položenih ugovora (str. 11-13), u potvrdu o obavljenim transakcijama (str. 22), u pregled promjena kamatnih stopa po kreditu broj 7103431129 (str. 23), efektivnu kamatnu stopu (str. 24-29), u karticu prometa po kreditu – specifikacija uplate (str. 30-35), u odluku Županijskog suda u S. posl. broj …-…/…-… (str. 48-57), u promet po kreditu – specifikacija uplate (str. 59-65), u odluku V. suda R. H. posl. broj …-…/…-… (str. 66-68), u rješenje Županijskog suda u Z. posl. br. …-…/…-… (str. 69-72), u presudu suda (prvo vijeće) od 9. srpnja 2020. (str. 74-79), u rješenje Županijskog suda u Z. posl. br. …- …/…-… (str. 80-87), u letak naznačen "ODABIR VALUTE" (str. 88), u nalaz i mišljenje stalnog sudskog vještaka knjigovodstveno – financijske struke M. M. (str. 103-107), u rješenje Županijskog suda u B. posl. br. …-…/…-.. (str. 131-137), u presudu Županijskog suda u S. B. posl. br. …-…/… (str. 139-147), u presudu suda (šesto vijeće) privremena verzija od 21. prosinca 2021. (str. 161-169), u dopunski vještački nalaz stalnog sudskog vještaka .M. M. (str. 188-192) te dokaz saslušanjem tužitelja Ž. L. kao stranke (str. 95-96).

 

16.              Valja napomenuti da sud nije izveo dokaz saslušanjem svjedoka – djelatnika Banke, koji dokaz je predložio tuženik, iz razloga što je tuženik u podnesku od 14. veljače 2023. naveo da odustaje od tog dokaznog prijedloga, niti je sud izveo dokaz saslušanjem javnog bilježnika, i to iz razloga što taj dokaz stranke nisu niti predložile.

 

17.              Na temelju savjesne i brižljive ocjene svakog dokaza zasebno i svih dokaza zajedno te na temelju rezultata cjelokupnog postupka, postupaju sukladno odredbama članka 8. („Narodne novine“ br. 91/92., 112/99.,117/03., 84/08.,123/08., 57/11., 148/11., 25/13., 89/14. i 70/19., dalje u tekstu: ZPP), sud je utvrdio da je precizirani tužbeni zahtjev tužitelja u cijelosti osnovan.

 

 

18.              Na temelju izvedenih dokaza utvrđene su slijedeće činjenice:

 

- da su stranke, i to tužitelj kao korisnik kredita, a tuženik kao kreditor, 6. prosinca 2006. zaključili Ugovor o kreditu broj 3208016192, i to za kupnju stana za sebe i svoju obitelj,

- da je navedenim ugovorom tužitelju odobren i isplaćen kredit u kunskoj protuvrijednosti od 86.300,00 CHF i da se je tužitelj obvezao vršiti njegovu otplatu u jednakim mjesečnim anuitetima izraženim u kunskoj protuvrijednosti CHF prema srednjem tečaju CHF tečajne liste Hrvatske narodne banke važećem na dan plaćanja,

- da je tužitelj u kolovozu 2012. godine u cijelosti otplatio navedeni kredit,

- da je u kolektivnom sporu pokrenutom od strane Hrvatskog saveza udruga za zaštitu potrošača protiv više poslovnih banaka (i ovdje tuženika) pravomoćnom presudom i rješenjem V. t. suda R. H. poslovni broj …-…/… od 13. lipnja 2014., te presudom poslovni broj …-…/… od 14. lipnja 2018. utvrđeno nesavjesno postupanje banaka kroz ugovaranje rizičnih kredita u valuti CHF s promjenjivom kamatnom stopom odnosno korištenje nepoštenih i ništetnih ugovornih odredaba o promjenjivosti stope ugovorne kamate i o valutnoj klauzuli

- da je tužitelj tijekom otplate kredita isti preplatio u ukupnom iznosu od 131.773,53 kuna, i to temeljem ništetne ugovorne odredbe kojim je glavnica obveze vezana uz valutu CHF, koji iznos proizlazi iz nalaza i mišljenja stalnog sudskog vještaka knjigovodstveno – financijske struke (str. 103-107 i 188-192).

 

19.              U odnosu na navode tuženika da se u konkretnom slučaju ne primjenjuju utvrđenja iz kolektivnog postupka, valja reći da je ovoj parnici prethodila parnica u kolektivnom sporu vođena u skladu s odredbama članka 131. do članka 141.b Zakona o zaštiti potrošača ("Narodne novine" broj 125/07, dalje u tekstu: ZZP/07).

 

20.              Bitno je napomenuti da tužitelj u ovoj parnici traži povrat danog u izvršenju ništetnog ugovora, a što mu pripada temeljem odredbe članka 323. stavka 1. Zakona o obveznim odnosima („Narodne novine“, br: 35/05, 41/08, 125/11 i 78/15 – dalje: ZOO). S obzirom da predmetnu parnicu pokreće pojedini potrošač u smislu naprijed navedene odredbe članka 140. ZZP/07 (članka 120. ZZP/14) nakon prethodno pravomoćno okončanog kolektivnog spora za zaštitu interesa i prava potrošača, u predmetnoj parnici tužitelj se je, u skladu s odredbom članka 502.c ZPP-a, bio ovlašten pozvati na pravno utvrđenje suda iz navedenog kolektivnog spora, kao što je i sud u predmetnoj parnici, u skladu sa odredbom članka 138.a ZZP/07 (članka 118. ZZP/14), vezan tim pravnim utvrđenjem iz pravomoćne presude kojom je u kolektivnom sporu utvrđena povreda prava i interesa potrošača.

 

21.              Na pravna utvrđenja iz pravomoćnih sudskih odluka (presude V. t. suda R. H. broj …-…/…-… od 14. lipnja 2018. te presude V. suda R. H. …-…/… od 3. rujna 2019.), ovaj sud se ne bi se mogao pozvati pri donošenju odluke samo u situaciji da je tuženik dokazao činjenice iz kojih bi proizlazilo da se predmetni ugovor o kreditu ne može podvesti pod činjenični supstrat na kojem se temelje ta pravna utvrđenja – ili da je dokazao posebne okolnosti - da se o spornim ugovornim odredbama prilikom sklapanja ugovora pregovaralo slijedom čega se iste ne bi mogle smatrati nepoštenim ili da tužitelj ne potpada pod pojam potrošača.

 

22.              U kolektivnom sporu je već ocjenjeno ponašanje banaka kao financijskih institucija (između ostalog i tuženika) u dijelu predugovorne faze u kojoj se banka obraćala potrošačima, banci nepoznatim – apstraktnim osobama, no za pojedinačne postupke koje pokreće potrošač, kao što je i ovaj postupak, nije relevantno predmetno (predugovorno) razdoblje, već razdoblje nakon što se pojedini potrošač obratio banci, odnosno nakon što je zatražio ponudu za sklapanje ugovora. Taj je period relevantan za pojedinačni odnos banke i potrošača, obzirom da su u toj fazi pojedini potrošači od banke mogli dobiti sve potrebne informacije za donošenje informirane odluke o sklapanju ponuđenog ugovora (Odluka V. t. suda u Z. poslovni broj …-…/… od 14. lipnja 2018., stranica 54, treći pasus). Pri tomu je teret dokazivanja odgovarajućeg obavještavanja potrošača na banci (tuženiku). Dakle, tuženik je trebao dokazati da je tužitelju, nakon što mu se isti obratio radi ishođenja kredita, dao sve potrebne obavijesti o uvjetima kredita na jasan i razumljiv način pa i o tome na koji će način valutna klauzula u CHF utjecati na njegovu financijsku sudbinu.

 

23.              Radi utvrđivanja da li je u konkretnom slučaju tuženik u procesu pojedinačnih pregovora na odgovarajući način obavijestio tužitelja o naprijed navedenim  okolnostima, sud je saslušao tužitelja i iz njegovog iskaza proizlazi da mu je bankarica tuženika ponudila kredit u CHF, jer je bio tada najpovoljniji, te da ga prije sklapanja ugovora o kreditu, kao i na dan sklapanja tog ugovora, nije upozoravala na moguće rizike zbog kojih bi se mogla povećati rata kredita koja je u početku iznosila oko 2.800,00 kuna, da bi se kasnije povećala na iznos od 4.600,00 do oko 4.700,00 kuna. Istaknuo je da je kredit u cijelosti utrošio za kupnju stana namijenjen za njegovo stanovanje i obitelji. Isto tako iz iskaza tužitelja proizlazi da mu bankarica tuženika nije rekla da Hrvatska narodna banka ne štiti CHF, niti ga je upoznala sa povijesnim kretanjem tečaja banaka, a niti mu je prezentirala druge kredite u drugim valutama. Valja napomenuti da tuženik tijekom postupka nije dokazao da bi njegov djelatnik, koji je pregovarao s tužiteljem, niti je na drugi način, dokazao da je na razumljiv i transparentan način obavijestio tužitelja o svim okolnostima koje su bitne prilikom sklapanja Ugovora o kreditu u valutnoj klauzuli u valuti CHF, odnosno o tome kako će sklapanje Ugovora o kreditu uz valutnu klauzulu u CHF valuti utjecati na njegovu financijsku sudbinu. Obzirom na navedeno, sud je o činjenici odgovarajuće obaviještenosti tužitelja odlučio primjenom pravila o teretu dokazivanja propisanog odr. čl. 221. a ZPP, te zaključio da tuženik nije dokazao da je obavijestio tužitelja o svim kriterijima na točan i razumljiv način da bi mogao predvidjeti koje su posljedice koje proizlaze iz ugovaranja valutne klauzule u CHF valuti na njegovu kreditnu zaduženost.

 

24.              Zbog svega navedenog, sud nalazi da tuženik nije dokazao da su u periodu pojedinačnih pregovora s tužiteljem istom objašnjeni razlozi i izneseni točni i razumljivi kriteriji na temelju kojih bi mogao predvidjeti ekonomske posljedice koje za njega proizlaze iz ugovaranja valutne klauzule u CHF, odnosno da tuženik nije dokazao da je tužitelja obavijestio o specifičnosti valute CHF niti da je rizik intervalutarnih promjena u valutnoj klauzuli vezanoj za CHF neusporedivo veći nego li, primjerice, isti rizik u valutnoj klauzuli vezanoj za EUR.

 

25.              S druge strane, sud nalazi da je tužitelj postupao s pažnjom prosječnog potrošača, obzirom da je u svom iskazu, koji sud u cijelosti prihvaća kao jasan, razumljiv, životan i logičan, naveo da je znao da sklapa ugovor uz valutnu klauzulu, no nije bio upoznat sa specifičnosti valutne klauzule uz valutu "švicarski franak" čiji tečaj ne štiti Hrvatska narodna banka. Iz rezultata postupka slijedi i da je u postupku ishođenja kredita bio u podređenom položaju, jer nije mogao pregovarati i utjecati na sadržaj ugovornih odredaba, već mu je ponuđen gotov ugovor o kreditu, zbog čega sud nalazi da se na ovaj pojedinačni predmet primjenjuju pravna utvrđenja iz kolektivnog spora.

 

26.              Na temelju naprijed navedenog, sud zaključuje da su predmetne ugovorne odredbe o valutnoj klauzuli sadržane u konkretnom ugovoru o kreditu tužitelja, nepoštene ugovorne odredbe, i to u smislu odredbe članka 81. Zakona o zaštiti potrošača ("Narodne novine", broj: 96/2003) važećeg u vrijeme zaključenja ugovora, jer se radilo o nerazumljivim odredbama iz kojih nisu bili jasno vidljivi povećani rizici kojima je zbog promjene tečaja bio izložen tužitelj kao korisnik kredita s valutnom klauzulom u CHF, a radilo se i o odredbama unaprijed formuliranog ugovora sačinjenog po tuženiku o kojim se nije pregovaralo.

 

27.              Valja napomenuti da su u vrijeme sklapanja ugovora o kreditu (6. prosinca 2006.) na snazi bile odredbe ZZP/03 koje pojam potrošača definiraju u odredbi članka 3. i to tako da je potrošač fizička osoba koja sklapa pravni posao u svrhe koje nisu namijenjene njegovom zanimanju niti njegovoj poslovnoj aktivnosti ili poduzetničkoj djelatnosti.

 

28.              Uvidom u ugovor o kreditu (str. 6-10) nedvojbeno proizlazi da je isti zaključen za kupnju stana, i da je u njemu kao korisnik kredita navedena fizička osoba – Željko Lovreković (tužitelj), bez navođenja da to čini kao samostalni poduzetnik, obrtnik ili u poslovne svrhe. S obzirom na navedeno, potpuno su neutemeljene tvrdnje tuženika da navedeni ugovor nije potrošački ugovor, te da se tužitelj pozivom na odredbu čl.502.c ZPP-a, nema pravo pozivati na pravna utvrđenja i stavove izražene u pravomoćnim odlukama donesenim u sporu za zaštitu kolektivnih prava i interesa potrošača. Upravo je na tuženiku kao trgovcu u odnosu na kojeg je kao tuženika vođen navedeni kolektivni spor i u odnosu na kojeg je donesena pravomoćna presuda u tom sporu, bio teret dokazivanja da se odluke donesene u tom sporu ne mogu primijeniti i na konkretni ugovor – ugovor o kreditu koji je tužitelj zaključio 2006. godine sa tuženikom, a on to ničime nije dokazao, pri čemu je sud prihvatio tvrdnju tužitelja da je kredit utrošio za kupnju stana, za svoje stanovanje i njegove obitelji.

 

29.              U odnosu na tuženikov prigovor zastare, treba reći da se u konkretnom slučaju radi o tražbini iz restitucijskog zahtjeva za dano u izvršenju ništetnih ugovornih odredbi (kojima je ugovorena valuta uz koju je vezana glavnica švicarski franak), pa se na zastaru te tražbine primjenjuje opći rok zastare od pet godina iz odredbe članka 225. ZOO/05. Neutemeljene su tvrdnje tuženika da se u konkretnom slučaju ima primijeniti rok zastare od tri godine, tj. za povremene tražbine ili naknadu štete. Naime, riječ je o restitucijskom zahtjevu, slijedom toga, rok za zastaru iznosi pet godina (opći zastarni rok), a ne tri godine, s time da zastara te tražbine ne počinje

teći prije nego što je utvrđena ništetnost ugovora ili neke njegove ugovorne odredbe, a što je u skladu s pravnim shvaćanjem zauzetim na sjednici građanskog odjela Vrhovnog suda glede pitanja zastare restitucijskih zahtjeva. Pri tome treba reći da navedeno pravno shvaćanje u potpunosti koincidira i sa najnovijim pravnim shvaćanjima izraženim u odlukama Suda EU donesenim u spojenim predmetima C- 776/19 do C-782/19, prema kojima potrošač koji je sklopio zajam izražen u stranoj valuti ne može biti izložen roku zastare za povrat iznosa plaćenih na temelju ništetne ugovorne odredbe ukoliko nije bio svjestan nepoštenosti ugovorne odredbe uključene u ugovor o zajmu što ga je sklopio. Polazeći od navedenog, u svim predmetima u kojima se na temelju odredbe članka 502.c ZPP primjenjuje pravno shvaćanje iz presude donesene u sporu po kolektivnoj tužbi, rok zastare nije počeo teći prije pravomoćnosti presude donesene u kolektivnom sporu – jer je tek sa donošenjem tih

presuda potrošač stekao saznanje o nepoštenosti, a time i o ništetnosti tih ugovornih

odredbi. To nadalje znači da rok zastare, kad je riječ o tražbini pretplate s osnova ništetne ugovorne odredbe o valutnoj klauzuli, počinje teći od 14. lipnja 2018. godine.

28.              Nesporno je da je tužitelj podnio tužbu u predmetnoj parnici 22. studenoga 2021., pa stoga računajući od 14. lipnja 2018. pa do podnošenja tužbe u ovom predmetu, nedvojbeno je da nije protekao rok zastare od 5 godina.

 

30.              S obzirom da je tuženik tijekom ugovornog razdoblja obračunavao i naplaćivao dospjele anuitete temeljem ništetne ugovorne odredbe o valutnoj klauzuli, tužitelju pripada pravo od tuženika tražiti povrat preplaćenog u otplaćenom iznosu, sve to temeljem već naprijed citirane odredbe čl.323.st.1. ZOO/05.

 

31.              Visinu preplaćenog iznosa sud je utvrdio na temelju nalaza i mišljenja knjigovodstveno – financijskog vještaka Marijane Matijević (str. 103-107 i 188-192), koje je vještačenje izvršeno na temelju uvida u cjelokupnu kreditnu dokumentaciju, obrazloženo po stavkama i argumentirano, koji je nalaz i mišljenje prema ocjeni suda stručan, jasan i detaljno obrazložen, pa stoga tužitelj ima pravo povrata preplaćenih iznosa anuiteta u utuženom iznosu.

 

32.              Tuženik se u odgovoru na tužbu i tijekom postupku poziva na presudu E. suda u predmetu C-81/19, kojom je utvrđeno da članak 1. stavak 2. Direktive Vijeća 93/13/EEZ od 5. travnja 1993. o nepoštenim uvjetima u potrošačkim ugovorima treba tumačiti na način da ugovorna odredba o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo, a koja odražava pravilo koje se, u skladu s nacionalnim pravom, primjenjuje između ugovornih stranaka ako u tom pogledu nisu utvrđena nikakva drukčija rješenja, ne ulazi u područje primijene te Direktive.

 

33.              Tuženik tvrdi da je i valutna klauzula dispozitivna odredba hrvatskog prava zbog čega je isključena od kontrole nepoštenosti te da je nakon presude Suda Europske Unije u predmetu broj C-81/19 od 9. srpnja 2020. otpao tužbeni zahtjev za isplatu s osnove navodno nepoštene i ništetne CHF valutne klauzule.

 

34.              U odnosu na prethodno navedeno, tuženiku se ukazuje da je već u kolektivnom sporu razmatrano da li su ugovorne odredbe o valutnoj klauzuli u CHF izuzete od ispitivanja poštenosti. Upravo je u kolektivnom postupku utvrđeno da, prema tumačenju članka 4. stavka 2. Direktive 93/13/EEZ od strane Suda E. unije (u presudi Europskog suda pravde od 30. travnja 2014. u predmetu poslovni broj C-26/13) i prema odluci Ustavnog suda Republike Hrvatske od 13. prosinca 2016. i odluci V. suda R. H. od 3. listopada 2017., propuštanje davanja odgovarajućih informacija potrošačima u predugovornoj fazi čini pisane ugovorne odredbe o kojima se nije pojedinačno pregovaralo nerazumljivima pa one podliježu testu poštenosti.

 

35.              Isto tako valja ukazati kako je u postupku radi kolektivne zaštite potrošača V. sud R. H. u rješenju broj …-…/…-… od 3. listopada 2017., kojim je ukinuta presuda V. trgovačkog suda R. H. …-…/…-… od 13. lipnja 2014., a u odnosu na sporan dio zahtjeva tužitelja koji se odnosi na ugovaranje valutne klauzule u švicarskim francima, ukinuo drugostupanjsku presudu te je predmet u tom dijelu vraćen Visokom trgovačkom sudu Republike Hrvatske na ponovno odlučivanje, izrazio svoje pravno shvaćanje o tome na temelju kojih kriterija i činjenica je moguće ocijeniti podliježe li sporna ugovorna odredba iz ugovora o kreditu testu poštenosti ili ne, a time i odlučiti o osnovanost zahtjeva tužitelja, a koji se odnose se na postupanje tuženih banaka (između ostalog i tuženika u ovom postupku) u postupku pregovaranja te sklapanja ugovora o kreditima sa korisnicima kredita, sve u pravcu davanja relevantnih informacija vezano za ugovorne odredbe u tim ugovorima. Presudom V. t. suda R. H. poslovni broj: …-…/… od 14. lipnja 2018., potvrđena je prvostupanjska presuda te je utvrđeno da su takve ugovorne odredbe iz ugovora o kreditu svih tuženih banaka bile lako uočljive i jasne, a prihvaćena je ocjena prvostupanjskog suda da nisu bile razumljive te da su stvorile znatnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih stranaka na štetu potrošača, zbog čega ih je ocijenio nepoštenim te ništetnim. Pravno shvaćanje izraženo u navedenim odlukama prihvaćeno je u odluci Vrhovnog suda Republike Hrvatske, broj: …-…/… od 3. rujna 2019. te je revizija tuženih banaka odbijena kao neosnovana.

 

36.              Tuženiku se ukazuje i da prema pravnom shvaćanju V. suda R. H., u odluci …-…/… od 26. svibnja 2020. (u kojoj se VSRH pozvao na svoje ranije zauzeto pravno shvaćanje iz odluke …-…/… od 19. ožujka 2019.):“…u pojedinačnim postupcima radi utvrđenja ništetnosti odredbi ugovora o kreditu s valutnom klauzulom u CHF i promjenjivom kamatnom stopom koju su jednostrano mijenjali kreditori nije potrebno ponovno utvrđivati da li su sporne odredbe ugovora o kreditu ništetne, s obzirom na to da postoji, na temelju odredbe članka 502.c ZPP, a isto tako i odredbe članka 118. Zakona o zaštiti potrošača (Narodne novine, br. 41/14 i 110/15 - dalje: ZZP/14), vezanost za postojanje povrede propisa zaštite potrošača iz odredbe članka 106. stavka 1. ZZP/14, a slijedom toga i obveza primjene utvrđene ništetnosti u kolektivnom sporu. Ne može postojati utvrđena ništetnost i nepoštenost pojedinih odredbi potrošačkog ugovora u kolektivnom sporu, a da istodobno ne postoji ništetnost i nepoštenost takvih odredbi u pojedinačnom sporu u odnosu na istovrsni ugovor.

 

37.              U odnosu na presudu suda EU C-81/19 na koju ukazuje tuženik, za navesti je i da se ta presuda odnosi na dispozitivne odredbe vezane za monetarni nominalizam, pri čemu proizlazi da je u Rumunjskoj isti institut uređen na drugačiji način nego u RH, odnosno da se radi o dispozitivnim odredbama kod kojih u tom pogledu nisu utvrđena nikakva drukčija normativna rješenja. Sud EU je, stoga, u navedenoj presudi odlučivao povodom prethodnog pitanja u odnosu na potpuno drugi institut, različit od valutne klauzule te niti u jednom djelu nije spomenuo odredbe o valutnoj klauzuli u kontekstu dispozitivnih odredbi koje bi bile isključene od ocjene poštenosti. Osim toga, u RH je u kolektivnom sporu pravomoćno utvrđena ništetnost ugovorne odredbe o valutnoj klauzuli u CHF, te naknadna eventualna suprotna stajališta Suda EU, da i postoji, ne bi mogla utjecati na izmjenu takvih pravomoćnih utvrđenja, već mogu utjecati na buduće postupke u kojem takva ništetnost nije utvrđena kao prethodno pitanje u kolektivnom sporu.

 

38.              Obzirom da su sporne ugovorne odredbe pojedinačnog ugovora o kreditu i ugovorne odredbe koje su razmatrane u kolektivnom sporu identičnog sadržaja; da je

u kolektivnom sporu utvrđeno da iste odredbe podliježu testu poštenosti; da, sukladno pravnom shvaćanju Vrhovnog suda RH, nije potrebno ponovno utvrđivati da li su sporne odredbe ništetne; da postoji vezanost ovog suda za postojanje  ovrede zaštite potrošača, te da tuženik nije dokazao postojanje posebnih okolnosti koje bi isključivale vezanost za pravomoćnu odluku u kolektivnom sporu, odlučeno je

kao u izreci ove presude.

 

39.              Tuženik se u odgovoru na tužbu i tijekom postupka protivi i zahtjevu za plaćanje zatezne kamate, navodeći da se zatezna kamata, kad se vraća stečeno bez osnove, obračunava od dana stjecanja samo u slučaju kada je stjecatelj nepošten, a u ostalim slučajevima, od dana podnošenja zahtjeva (tužbe). Naime, odredbama članka 1115. ZOO/05 propisano je da kada se vraća ono što je stečeno bez osnove da se moraju vratiti plodovi i platiti zatezne kamate, i to, ako je stjecatelj nepošten od dana stjecanja, a inače od dana podnošenja zahtjeva. Suprotno tvrdnjama tuženika, sud nalazi da se tuženik može smatrati nesavjesnim stjecateljem obzirom da se u konkretnom slučaju radi o vraćanju onoga što je isti stekao temeljem ništetnih (nepoštenih) ugovornih odredaba, koje je u ugovor unio sam tuženik i na temelju takvo nepošteno ugovorenih odredaba naplaćivao od tužitelja iznose koji mu nisu pripadali.

 

40.              Stopa zatezne kamate određena je sukladno odr. čl. 29. stavka 2. Zakona o obveznim odnosima ("Narodne novine" broj 35/05, 41/08, 125/11, 78/15, 29/18, 126/21, 114/22 i 156/22; dalje ZOO).

 

41.              Odluka o troškovima postupka temelji se na odredbama čl. 154. st. 1. ZPP jer je tužitelj u cijelosti uspio u ovoj parnici, a trošak tužitelja u iznosu od 5.310,98 eura/40.015,58 kuna odnosi se na nagradu punomoćnika tužitelja za sastavljanje tužbe od 22. studenoga 2021. u iznosu od 331,81 eura/2.500,00 kuna, za sastavljanje podnesaka od 4. veljače 2022., 11. travnja 2022., 6. svibnja 2022., 22. kolovoza 2022., 28. rujna 2022. za svaki u iznosu od 331,81 eura/2.500,00 kuna, za zastupanje na ročištima 3. ožujka 2022., 2. lipnja 2022., 28. rujna 2022. za svako u iznosu od 331,81 eura/2.500,00 kuna, za zastupanja na ročištima 14. veljače 2023. i 2. ožujka 2023. za svako u iznosu od 497,71 euro/3.750,00 kuna, na PDV od 25% godišnje koji iznosi 995,42 eura/7.500,00 kuna, a sve to prema odredbama Tarife o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika ("Narodne novine" broj 142/12, 103/14, 118/14 i 107/15: dalje – OT), zatim na trošak knjigovodstveno-financijskog vještačenja u iznosu od 331,81 eura/2.500,00 kuna, te na sudsku pristojbu na tužbu u iznosu od 115,81 eura /882,57 kuna i na presudu u iznosu od 217,80 eura/1.641,01 kuna. Na dosuđeni parnični trošak tužitelj ima pravo i na zakonsku zateznu kamatu propisanu odr. čl. 29. st. 2. ZOO koja teče od 2. ožujka 2023., kao dana donošenja ove presude. Radi navedenog o troškovima ovog postupka odlučeno je kao u točci II. izreke.

 

42.              Radi izloženog presuđeno je kao u izreci.

 

U V. ... ožujka ...

 

Sutkinja:

A. J.-M.

 

 

 

 

 

 

 

 

 

Uputa o pravnom lijeku:

Protiv ove presude dopuštena je žalba u roku od 15 dana od dana primitka pismenog otpravka presude. Žalba se podnosi putem ovog suda, pismeno, u tri istovjetna primjerka, a o žalbi odlučuje viši nadležni sud.

 

Dostaviti:

1. OD V. & R. & C. C., V., Trg J. J. …
2. OD M., K. & P. d.o.o., Z., L. …