Pristupanje sadržaju
OPĆINSKI SUD U SPLITU P. 5750/18
U I M E R E P U B L I K E H R V A T S K E
P R E S U D A
Općinski sud u Splitu, po sucu ovog suda Julijani Ponoš, kao sucu pojedincu,
u pravnoj stvari tužiteljice Ž. M. P. iz S., O.:
…, zastupane po odvjetnicima iz OD K. & K. d.o.o.
S., protiv tužene I. K. iz S. D. B. & P. d.o.o. S.,
radi isplate, nakon održane glavne i javne rasprave, zaključene dana 6. prosinca
2022. godine u nazočnosti zamj. pun. tužitelja i pun. tuženika, dana 2. ožujka 2023.
godine,
p r e s u d i o j e
I. Odbija se tužbeni zahtjev koji glasi:
"1.Dužna je tužena I. K., O.: … isplatiti tužiteljici Ž.
M. P., O.: … iznos od 74.096,50 kn/9.834,29557 E.-a
zajedno sa zakonskom zateznom kamatom, a koja kamata teče od
09.12.2015.god., pa do isplate po stopi koja se određuje za svako polugodište
uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih na razdoblje
dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za
referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za tri postotnih poena.
2.Dužna je tužena I. K., OIB: … u roku od 15 dana po
pravomoćnosti presude i pod prijetnjom ovrhe naknaditi tužiteljici Ž. M.
P., O.: … parnični trošak zajedno sa zakonskim zateznim
kamatama koje teku od dana donošenja presude do isplate određuje za svako
polugodište uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih na
razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za
referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za pet postotnih poena."
II. Nalaže se tužiteljici u roku od 15 dana i pod prijetnjom ovrhe naknaditi
tuženoj parnični trošak u iznosu od 1.741,99 eura / 13.125,00 kuna1 sa
zakonskim zateznim kamatama od presuđenja do isplate po stopi koja
1 Fiksni tečaj konverzije 7,53450
se određuje, za svako polugodište, uvećanjem kamatne stope koju je
ESB primijenila na svoje posljednje glavne
operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana
tekućeg polugodišta za tri postotna poena.
Obrazloženje
Dana 5. prosinca 2018. godine pred ovim sudom zaprimljena je tužba u kojoj
se navodi da su tužiteljica i tužena osnovale UG A. A. s
pravom javnosti, navedena umjetnička gimnazija da je osnovana temeljem Ugovora o
osnivanju umjetničke gimnazije A. A. od 3. srpnja 2007. godine. Tužiteljica
da je za potrebe troškova navedene ustanove uplatila iznos od 148.193,11 kn, prema
konto karticama navedena ustanova da duguje isplatu pozajmice tužiteljici, a koju
pozajmicu je tužiteljica uplatila na način da je sklopila Ugovor o kreditu na vlastito ime
te da je iz navedenog iznosa kredita izvršila uplatu pozajmice. Obzirom da je svaka
od osnivačica sudjelovala u sredstvima za osnivanje sa ½ iznosa, to tužiteljica
smatra da i u isplati dugovanja trebaju odgovarati sa visinom od ½ dijela iznosa. Radi
navedenog predlaže da sud donese presudu kojom se nalaže tuženoj da joj isplati
iznos od 74.096,50 kn sa zakonskim zateznim kamatama koje na ovaj iznos teku od
19. prosinca 2015. godine pa do isplate, te da joj naknadi parnični trošak.
U svom odgovoru na tužbu tužena navodi da je potraživanje tužiteljice
neosnovano, da tužiteljica od nje potražuje polovicu navodno uplaćenog iznosa
ustanovi kojoj su stranke bile osnivači, a što nije osnovano. Naime, navodi kako nije
sporno da su stranke osnovale navedenu ustanovu, ali mogućnost da je tužiteljica
eventualno i isplatila neke pozajmice toj ustanovi da joj ne daju pravo da traži od
tužene povrat polovice tog iznosa. Prvenstveno navodi da nema dokaza kako je
tužiteljica uopće uplatila neke pozajmice ustanovi. Ugovor o kreditu koji je tužiteljica
zaključila sa SB d.d. S. dana 25. travnja 2016. godine (oko 5
mjeseci nakon uplate navodnih pozajmica) da ne dokazuje baš ništa jer je to
nenamjenski kredit koji je uplaćen na tekući račun same tužiteljice pri čemu je isti
podignut u iznosu od 30.000,00 eura, znatno više od iznosa koji je tužiteljica navodno
uplatila. O svemu ovome tužena da ima jako malo saznanja, ista već godinama prije
nastanka te pozajmice da nije sudjelovala u radu ustanove (od 2011. godine zbog
porodiljnog dopusta), dana 10. rujna 2012. godine tužiteljica da je na nezakonito
održanoj sjednici ŠO ishodila odluku kojom je ona imenovana
ravnateljicom ustanove, da bi konačno 2015. godine osnovala i konkurentsku
gimnaziju koja se bavila istom djelatnošću naziva F. aetas nostra est, na istoj
adresi, o čemu je tužena još 21. siječnja 2016. godine obavijestila tužiteljicu preko
svog punomoćnika. Čl. 13. Ugovora o osnivanju ustanove, u skladu sa čl. 59. Zakona
o ustanovama da je propisano da osnivač ustanove odgovara solidarno i
neograničeno za njezine obveze, ali da se to ne može primijeniti na odgovornost za
obveze ustanove prema jednom od suosnivača već samo na odgovornost prema
trećim osobama. Dostavlja bilancu stanja ustanove na dan 31. prosinca 2015. godine
iz koje je razvidno kako se iznos od 116.093,81 kn odnosi na dug po kreditu EB d.d. R., broj kredita 5108310914, pa se predlaže zatražiti od te banke
cjelokupnu dokumentaciju sastavljenu po tom kreditu. Konačno, čl. 61. Statuta
predmetne ustanove da je propisano kako ravnatelj zaključuje ugovore o stjecanju,
opterećivanju ili otuđivanju imovine vrijednosti do 100.000 HRK samo uz prethodnu suglasnost osnivača, suglasnost tužene da nije postojala.
Svojim podneskom od dana 2. studenog 2022. godine tužiteljica uređuje svoj
tužbeni zahtjev na način da zatraženi iznos iskazuje i u valuti euro po fiksnom tečaju
konverzije.
U tijeku postupka izveden je dokaz pregledom Ugovora o osnivanju
UG A. A. zaključenog između tužiteljica dana 3. srpnja
2007. godine; Ugovora o nenamjenskom kreditu zaključenog između tužiteljice kao
korisnice kredita, sudužnika Đ. P. i S. G.-S. B d.d. S.
od 25. travnja 2016. godine; konto kartice gimnazije broj 2134; zapisnika sa sjednice
ŠO predmetne gimnazije od 10. rujna 2012. godine; Odluke o
imenovanju ravnatelja škole od 10. rujna 2012. godine; dopisa tužene tužiteljici od
20. siječnja 2016. godine; bilance stanja UG A. A. od 1.
siječnja 2015. godine; S. U.G. A. A. od 10. rujna 2012.
godine; potvrde EB navedenoj gimnaziji od 26. listopada 2018. godine;
potvrde OTPB. d.d. od 19. ožujka 2019. godine; saslušanjem tužiteljice i tužene
u svojstvu parničnih stranaka; saslušanjem svjedoka A. B.; konto kartica
gimnazije broj 2520.
Stranke su popisale parnični trošak.
Zahtjev tužiteljice nije osnovan.
Pregledom Ugovora o osnivanju UG A. A. utvrđeno
je da su iste kao osnivačice zaključile tužiteljica i tužena, isti je zaključen 3. srpnja
2007. godine prema odredbi čl. 14. gimnazija odgovara za obveze cijelom svojom
imovinom, osnivači solidarno i neograničeno odgovaraju za njene obveze. Među
strankama nije sporno da su njih dvije bile osnivačice navedene gimnazije, zahtjev
tužiteljice predstavlja polovinu iznosa koji bi tužiteljica iz svojih sredstava kao
pozajmicu uplatila za poslovanje zajedničke gimnazije, tužena da joj je dužna kao
suosnivačica ovaj iznos isplatiti.
Među strankama nije sporna aktivna legitimacija tužiteljice, valjalo je utvrditi je
li tužiteljica iz svojih sredstava uplatila gimnaziji spornu pozajmicu i je li joj tužena u
obvezi platiti polovinu tog iznosa, kao suosnivačica gimnazije.
Tužiteljica u svom iskazu navodi da je sa tuženom, smatrajući da bi mogle
zajedno ostvariti pothvat osnivanja i vođenja privatne gimnazije, 2007. godine,
došavši na ideju, dogovorila da će to i poduzeti, dakle, da su trebale biti partnerice u
tom poslu, osnivačice privatne gimnazije i sve dijeliti na dva dijela, dakle, po polovinu
svega. Među njima tada da nije bilo nikakvih problema, a kako tada tako i dan danas
da su obje zaposlene ŠLU u S.. Dakle, radni odnos da im je
tamo neprekinut, a ovo da je trebao biti njihov privatni pothvat. Navodi da je jedino
ona, a za poslovanje, troškove i osnivanje gimnazije A. A. ulagala sredstva
dobivena kao fizička osoba podizanjem kredita i to prvo kod O. banke, a kasnije
kod E.B., i kod E. B. da su zatvoreni raniji krediti kod OB., i
nakon toga ponovno jedan kredit kod EB. Tako da je jedino moguće bilo
namaknuti sredstva za rad gimnazije i da je ona tu figurirala kao osoba koja je
podigla kredit, a tužena da je trebala vraćati polovicu rata i to da je i radila. Navodi da
apsolutno ništa od tih kredita nije iskoristila za privatne svrhe i uzela sebi, sve da je
upotrijebljeno za rad gimnazije, a u radu da je bilo problema vezano za upis učenika i
interes. Navodi da je negdje 2012. godine tužena njoj priopćila da ona odlazi iz
gimnazije, da želi prodati svoj dio, da je imala ideju da to proda odnosno prepusti
tužiteljici tako da se tužiteljica jedno vrijeme čak bavila mišlju da bi to bilo moguće,
tužena da je željela da joj isplati njen udio, navodi da to ipak nije bilo moguće i na to
da nije pristala, ona da joj je samo priopćila da prestaje raditi u gimnaziji i prestaje
plaćati kredit i tako da je i bilo. Dakle, od tada pa nadalje tužena da nije radila u
gimnaziji, da nije radila ništa za gimnaziju i da je prestala plaćati dio kredita, a od
strane gimnazije da joj ništa nije isplaćivano, kao ni tužiteljici. Navodim da je nekako
servisirala poslovanje gimnazije, a 2016. godine da je istu ipak odlučila zatvoriti,
navodi da je o tome pisanim putem obavijestila tuženu i tada da joj nije navela
dugovanje gimnazije, odnosno da nije tada tražila od nje novac, moguće da je tužena
za to saznala dobivanjem ove tužbe, odnosno tada da je postojalo dugovanje
gimnazije koje je tužiteljica osobno platila i to da je taj iznos nešto preko 48.000,00
kn. Na taj način da su sva dugovanja gimnazije zatvorena i ista da je prestala
postojati, sa svim podmirenim dugovanjima i obvezama. Tuženu, kako joj je navela
da više sa gimnazijom ne želi imati ništa kasnije da nije niti obavještavala o
sjednicama ŠO, jer ista to i nije željela, iskazala je svoju volju za tim, pa
da je tako i bilo. Gimnazija da je imala nekih 13 zaposlenih, tužiteljica da je zaista
2016. godine osnovala novu gimnaziju u istom prostoru, a ista da je također
ugašena. Navodim da je gimnazija A. A. postojala do studenog 2015. godine,
tada da je tuženu i obavijestila da će tu gimnaziju i zatvoriti, a novu da je otvorila
neposredno tada i sve da je samo prebačeno na novu gimnaziju, pa i upisani učenici.
N. gimnazija da je zatvorena pred kraj 2016. godine, tako da sada ni ta gimnazija
ne postoji, da je brisana. Dakle, navodi da je od tužene ovom tužbom tražila polovinu
troškova koje je platila za podmirivanje dugova gimnazije koje su bile osnivačice. Na
posebno pitanje zamj. pun. tužiteljice, tužiteljica navodi da su izvori financiranja
gimnazije A. A. bila isključivo iz školarina plaćanih od strane roditelja, pored
ovih školarina da je za poslovanje same gimnazije bilo potrebno sredstava koje su
namicale podizanjem kredita i da su to bili troškovi koje su njih dvije trebale snositi na
dva jednaka dijela. Na posebno pitanje pun. tužene, tužiteljica navodi da je 2014.
godine, a sa čim tužena nije imala ništa i o tome nije imala nikakvih saznanja, na
gimnaziju kupljena T. Y., da je to vozilo koristila ona i da je na ime
kupoprodajne cijene tog vozila iz europskih sredstava odnosno E. fondova
gimnazija povukla 35.000,00 kn, a ostatak kupoprodajne cijene od 95.000,00 kn da je
platila u ime gimnazije sredstvima iz leasinga. Prilikom zatvaranja gimnazije da je ova
T. prodana autokući u Z. i da je ostvareno po prilici 70.000,00 kn na ime te
kupoprodajne cijene, da ne može biti sigurna je li baš toliko. Navodi da su uplate nje
osobno na račun gimnazije knjižene kao njena osobna pozajmica, odnosno
pozajmice gimnaziji. Navodi nadalje da sama gimnazija A. A. nije brisana iz
registra, da ista postoji, da na računu nema nikakvog minusa, a ni plusa i da taj račun
nije blokiran, da je brisana ova njena – druga gimnazija.
Tužena u svom iskazu navodi da su ona i tužiteljica prvenstveno bile
prijateljice i kolegice koje su radile u istoj školi, ŠLU, a da je
tužena tada radila u tri škole. Dakle, iz ovog odnosa prijateljstva i kolegijalnog
odnosa da su došle na ideju osnivanja privatne gimnazije, dogovorile partnersko
sudjelovanje kao osnivačice na dva jednaka dijela, dakle, po pola i da se sjeća da
smo tada – 2007. godine uložile sredstva za rad iste, odnosno osnivanje tako da je
tužena dala 40.000,00 kn gotovine, svojih osobnih sredstava, a tužiteljica da je tada
podigla kredit kod O.B. i to je jedan jedini kredit za koji tužena zna da je
tužiteljica podigla vezano za poslovanje škole. Navodi se ne može sjetiti točno koliko
sredstava joj je tada od banke odobreno, da su dogovorile da će tužena plaćati dio
rate kredita i da misli da je plaćala polovinu, zaista da ne znam pojedinosti jer je bilo
davno, uglavnom, da joj se čini da je, kada sve zbroji, na ime otplate tog kredita
platila onoliko koliko je u gotovini uložila, dakle, cca 40.000,00 kn. Prvo vrijeme da je
radila kao predavač u toj školi, od 2008. pa do 2010. godine, po prilici toliko, a nakon
toga, da nije više bila angažirana kao predavačica i da je čitavo računovodstvo
gimnazije i inače vodila tužiteljica, a da je tužena bila više zadužena za komunikaciju
sa ljudima i taj dio odnosno taj segment poslovanja. Godine 2011. godine da je
ostala trudna, već tada da nije bila u poslovnom smislu angažiranja po pitanju
poslovanja škole, osim ovih kontakata, a kako se inače nije mogla složiti, u to
vrijeme, sa nekim odlukama tužiteljice vezano za postupanje škole, a radilo se o
moralnim razlozima sa kojima tužena nije bila suglasna, to da je tužiteljici 2012.
godine kazala da više ne može raditi zajedno u ovoj školi, da joj tada nije kazala da
isključivo želi izići iz te škole nego da ne mogu raditi zajedno. Tada da su
pregovarale o načinu prestanka partnerstva i načelno, usmeno, da su dogovorile da
će ona koja izađe iz škole od ove druge dobiti iznos od 100.000,00 kn na ime
plaćanja odnosno otkupa dijela. Ni u tom trenutku da nisu dogovorile koja će to biti,
uglavnom, nakon toga da joj je tužiteljica kazala da ona ne želi izaći iz škole i da će je
isplatiti, a tužena da joj je kazala da će je sačekati i da je tako bilo među njima
ugovoreno, da se radilo o njihovom internom dogovoru i ja da ona zaista čekala da
joj tužiteljica isplati iznos od 100.000,00 kn, da nije imala više nikakvih zaduženja u
pogledu gimnazije, da nije tužiteljici kazala da ne želi biti obavještavana o pitanjima
koja su važna za poslovanje škole, naravno da nije smatrala da ne treba imati uvid u
tekuće poslovanje, dakle, bitne stvari da joj je trebala priopćavati i da je smatrala da
kao osnivačica na to ima pravo, međutim, to da je jednostavno izostalo, tužiteljica da
je više ni o čemu nije obavještavala, tako da nije znala ni za kupnju automobila
T. Y., da ona jest vidjela kako tužiteljica ima to vozilo, ali da nije znala na koji
način ga je stekla, negdje pred B. 2015. godine da je dobila pisanim putem
neopozivu ostavku tužiteljice na mjesto ravnateljice škole i da je otišla u
knjigovodstveni servis S. koji je inače vodio knjigovodstvo škole, neka cura
koja je tamo bila zaposlena da je kazala da je škola ugašena, da više ne postoji, da
je inzistirala da joj kao osnivačici uruči bilancu škole i nakon mukotrpnog potraživanja
da je tu bilancu dobila, tu da je vidjela ovo što je vezano za automobil i sve ostalo i sa
time da se obratila svom odvjetniku. Navodi da je i sa same zgrade gdje je škola
poslovala maknuta tablica naziva škole, dakle, tužiteljica da je osnovala novu školu i
nastavila poslovanje u istom prostoru sa istim sredstvima stare gimnazije. Navodi da
je za sve ono što je saznala vezano za ovaj slučaj, odnosno problem, doznala nakon
dobivanja ove neopozive ostavke tužiteljice na mjesto ravnateljice gimnazije, pa da je
tako i po pričama kolega saznala da ona osniva novu gimnaziju i sve drugo. Prije
toga da se sretala sa tužiteljicom, kako rade u istoj školi, da su se pozdravljale, ali po
pitanju ove gimnazije da nisu imale nikakvu komunikaciju u smislu toga da bi je ona o
nečemu obavještavala ili da bi o tome razgovarale. Nakon ove neopozive ostavke da
je njihova komunikacija prestala u potpunosti. Što se tiče poslovanja gimnazije, ona
da je vezano za predavanje dobivala nekakva manja novčana sredstva, neznatna, i
to temeljem ugovora o djelu, navodi da nikakvu dobit nije dijelila sa tužiteljicom, prvo
vrijeme dobiti da nije ni bilo, a nakon toga da ne zna kako je gimnazija poslovala.
Navodi da ne zna koliko je eventualno svojih sredstava tužiteljica unijela u gimnaziju,
da zna samo za ovaj prvi kredit koji je podigla na svoje ime, a ponavlja da ne zna ni
cifru koliko je podigla. Na posebno pitanje pun. tužene, tužena navodi da je tužiteljica
bila statusna ravnateljica gimnazije još od osnutka iste, a da su to dogovorile njih
dvije, a u slijedećem mandatu od 2012. godine da je to tužiteljica postala na sjednici
školskog odbora za koju ona kao tužena nije znala i o kojoj nije bila obaviještena.
Svjedok A. B., nesrodna sa strankama, u svom iskazu navodi da
osobno poznaje stranke, njih dvije su u vrijeme kada ih je upoznala već osnovale
privatnu gimnaziju A. A., da je saznala od njih da su se upustile u taj pothvat,
međutim, da mora kazati da kao stručnjak i njihov knjigovođa zna da je čitavo vrijeme
bilo problema sa brojem polaznika odnosno učenika i likvidnošću gimnazije, da su
bile u zakupu prostora, a financirale se isključivo iz školarina. Zajedno da su šetale
pse i jedne prigode da je upravo tužena predložila da im ona vodi knjigovodstvo
odnosno da im bude knjigovođa preko njenog knjigovodstvenog servisa S., jer
su se prije toga kod nje raspitivale u pogledu kredita vezano za poslovanje gimnazije.
Navodi da da je tužiteljica vezano za osnivanje gimnazije podigla na svoje ime kredit
od 15.000 EUR, po njihovoj priči da zna da tužena tada nije bila kreditno sposobna,
da je tužena davala tužiteljici polovicu rate kredita i da je u neka doba navela da ne
može vraćati svoj dio kredita, a ponavlja da gimnazija nije bila likvidna i da je stalno
poslovala sa gubicima, da ne zna kada je S. počeo voditi knjige za gimnaziju,
moguće 2010., moguće 2012. godine, uglavnom, tužena u jednom trenutku da više
nije sudjelovala u vraćanju kredita, tog prvog kredita i onda da je tužiteljica ponovno
na svoje ime podigla novi kredit na 25.000 EUR, moguće 20.000 EUR, od toga da je
prijevremenom otplatom zatvorila prvi kredit i ostatak upotrijebila za poslovanje
gimnazije. Nakon toga, ponovno vezano za probleme u poslovanju, a tada da je
tužena već prestala sa bilo kakvim radom za gimnaziju i nije uopće imala stvarne
veze sa gimnazijom, da je svjedokinja za tužiteljicu odnosno gimnaziju ishodila na
riječ, dakle, riječ svjedokinje da je bila garancija, kod EB, dobivanje kredita
na firmu odnosno gimnaziju i tako da je podignut kredit od 25.000 EUR, zatvoren je
ovaj kredit tužiteljice na njeno ime, kao i pozajmice, a ostatak da je upotrijebila za
dugovanje gimnazije. Navodi da zna da je ona dvije godine vraćala ovaj kredit, iz
poslovanja gimnazije, da je ona strankama čitavo vrijeme sugerirala da prestanu sa
radom u gimnaziji, odnosno da istu zatvore, jer se uopće gimnazija nije mogla
pokrivati. Jedne prigode da joj je pristupila tužena i kazala da bi tužiteljica otkupila
njen udjel ili da bi se tako njih dvije dogovorile, a da je ona navela da nikakvih udjela
za otkup i nema jer firma nema imovine niti dobiti, nije bilo nikakvih likvidnih
sredstava. Ta gimnazija da je samo imala neke pokretne stvari. Navodi da joj je jedne
prigode ponovno prigode pristupila tužena i interesirala se vezao za automobil
T. Y. koji je tužiteljica kupila na firmu, tužena već u to vrijeme da nije imala
ništa s gimnazijom, a da znam kako je taj automobil kupljen kreditom na gimnaziju
odnosno na leasing, ali da je tužiteljica digla kredit poslije na svoje ime i otkupila
predmet leasinga. Tužiteljica da je zatvorila ovu gimnaziju i navela svjedokinji da će
probati sama sa novom, ona da je ponovno vodila knjigovodstvo i za tu gimnaziju, ali
da je to isto bilo kratkog daha. Ponavlja da je tužiteljica podigla privatni kredit na
svoje ime i time zatvorila kredit prema EB. Što se tiče računovodstvenog
servisa S., navodi da je u mirovini od prije nekoliko godina, da ne zna točno od
kada i da je prepustila drugim osobama svoj udio u istom, da ne zna točno kada je
prestala sa radom u ovom obrtu, danas sa tim da nema ništa, aktivno. Na posebno
pitanje pun. tužiteljice, svjedokinja navodi da su pozajmice tužiteljici gimnaziji
posebno evidentirane kroz knjigovodstvo gimnazije, a da je isto tako evidentirano
vraćanje kredita od strane tužiteljice prema EB, kroz knjige gimnazije. Navodi
da joj se čini da je tužiteljica zatvorila ovaj kredit prema Erste banci u trenutku kada je
ukupni saldo po tom kreditu bio nekih 119.000,00 kn, to da je napravila dizanjem
kredita na svoje ime. Po pitanju leasinga automobila T. Y., da ne zna koliko
su vremena rate leasinga za ovo vozilo plaćane od strane gimnazije, da se ne može
sjetiti koliko je tužiteljica osobno platila na ime otkupa leasinga na svoje ime, to vozilo
nakon kupnje odnosno zasnivanja leasinga da je vozila samo tužiteljica, te da se ne
može sjetiti iznosa za koje je u startu ovo vozilo T. kupljeno.
Kada se analiziraju iskazi stranaka, svjedokinje B., te kada se iskazi
usporede i dovedu u vezu sa ostalim izvedenim dokazima, sud dolazi do stava kako
zahtjev tužiteljice nije osnovan. Naime, iskaz tužene logičan je i uvjerljiv, u bitnom,
stranke su ugovorile zajednički pothvat, kao prijateljice i kolegice, osnivanja privatne
gimnazije A. A., očito je tužiteljica bila zadužena u stvarnosti za vođenje
poslovanja gimnazije, tužiteljica je uložila sredstva u osnivanje gimnazije koja je
ostvarila podizanjem kredita, tužena je sredstvima sudjelovala u osnivanju i početku
rada gimnazije, nakon nekog vremena je tužiteljica kredit "zatvorila" drugim kreditom i
tako do posljednjeg kredita, što proizlazi iz iskaza svjedokinje B., a tužiteljica je na
gimnaziju kupila i automobil T. Y., bez znanja i suglasnosti tužene, koji je
prema svom iskazu prodala kada je gimnazija prestala sa radom. Sud drži utvrđenim
da je nakon zaključenja Ugovora o osnivanju gimnazije zaključenog između stranaka
3.srpnja 2007.godine tužena bila neko vrijeme predavač, a tužiteljica je vodila brigu i
o financijskoj strani poslovanja gimnazije, nakon određenog vremena je između
stranaka došlo do problema, očito im se nisu poklapale vizije o načinu poslovanja,
počeli su pregovori o istupanju jedne o njih iz ove ustanove, sud poklanja vjeru
iskazu tužene da su stranke sklopile usmeni sporazum da iz gimnazije istupi tužena i
da joj tužiteljica isplati određeni novčani iznos na ime toga, odnosno da je tužiteljica
iskazala volju da ona ostane kao osnivačica gimnazije i sama nastavi sa radom.
Dakle, tužena iskazuje da je to bilo još 2012.godine, navodi da je ostala u drugom
stanju 2011.godine, pa je ovo i logično, tužena očito više nije nakon toga bila ni na
kakav način angažirana oko zajedničke gimnazije. Osim ovog prvog kredita i
osnivanja gimnazije, plaćanja dijela rate kredita od strane tužene kroz određeno
vrijeme, tužena očito ništa po pitanju poslovanja gimnazije nije znala niti ju je
tužiteljica o tome na valjan način obavještavala, a bila je dužna tako postupati. Dana
10.rujna 2012.godine održana je sjednica ŠO iz zapisnika je razvidno
da je održana u odsutnosti tužene, tužiteljica je potvrdila nove članove ŠO, promijenjen je Statut gimnazije u određenom dijelu, pročitano i usvojeno
izvješće o rezultatima rada u školskoj godini 2011./2012., a taj ŠO je
jednoglasno prihvatio plan i program za školsku godinu 2012./2013., ŠO je
jednoglasno potvrdio imenovanje tužiteljice za ravnateljicu kroz narednih pet godina;
dana 10.rujna donesena je odluka o imenovanju tužiteljice kao ravnateljice škole, ta
odluka je dostavljena tužiteljici, ne i tuženoj. Očito je ova sjednica ŠO
održana nakon razgovora stranaka i odluke tužiteljice da ona ne istupi iz gimnazije,
odnosno da će ona biti i dalje na čelu gimnazije i angažirana u svemu oko gimnazije,
da će to napraviti tužena uz obvezu isplate tuženoj. Tako je tužiteljica postupila jer je
u biti i prije toga vodila poslovanje gimnazije, a nakon ove sjednice i formalno, čitavo
vrijeme i sama. Upravo je sama tužiteljica i donosila krucijalne poslovne odluke za
poslovanje gimnazije, pa tako i kupnju automobila T. Y., za što tužena nije niti
znala, niti je o tome bila obaviještena, a to vozilo je koristila sama tužiteljica i kupljeno
je na gimnaziju kao ustanovu. U trenutku kada su stranke usmenim putem dogovorile
da će jedna od njih dvije napustiti gimnaziju i da će to biti tužena, trebale su o tome
sačiniti pisani sporazum i regulirati sva prava i obveze koje proizlazi iz zajedničkog
pothvata, one to nisu napravile, očito se radilo o usmenom sporazumu, a iz
postupanja stranaka jasno je da već prije navedene sjednice ŠO, tužena sa radom
gimnazije u stvarnosti nije imala ništa, da je formalno i dalje ostala osnivačica
gimnazije, ali da realno sa radom gimnazije i financijskim poslovanjem nije imala
ništa.
Dakle, sve što je radila po pitanju funkcioniranja gimnazije tužiteljica je radila
samostalno, donosila je odluke bez konzultiranja tužene i nije je ni pisanim putem o
bilo čemu obavještavala, što je bila dužna, ne samo to, za odluke joj je bila potrebna
suglasnost druge osnivačice i sve ono što je tužiteljica napravila samostalno, na
svoju ruku, prema stavu ovog suda, tuženu ne obvezuje i ne proizvodi nikakve
obveze za nju.
Privatna gimnazija A. A. (koja formalno po riječima tužiteljice i dalje
egzistira, nije brisana iz registra) osnovana je temeljem Zakona o ustanovama (NN
76/93, 29/97, 47/99- u vrijeme osnivanja), te NN 35/08,127/19 i 151/22, za navesti je
da akt o osnivanju ustanove, između ostalog, treba sadržavati odredbe o načinu
raspolaganja sa dobiti, pokrivanju gubitaka ustanove i međusobnim pravima i
obvezama osnivača ustanove. Taj akt, odnosno ugovor između stranaka od 3.srpnja
2007.godine, sadrži u čl.13. odredbu o raspolaganju s dobiti i pokrivanju gubitaka
ustanove, navedeno je da ako gimnazija na kraju financijske godine iskaže gubitak u
poslovanju u visini do 5.000,00 kn, gimnazija će gubitak samostalno snositi, iznad tog
iznosa osnivači su suglasni pokriti gubitak, a da ga gimnazija vrati po povratku na
pozitivnu bilancu.
Prema stavu ovog suda, citirana odredba nije pravilno primjenjivana od
osnutka gimnazije pa nadalje, za navesti je da očito nije svake poslovne godine
utvrđivan račun dobiti i gubitka gimnazije, što je bilo potrebno, a što primjerice, za
trgovačka društva regulira odredba čl.86. Zakona o trgovačkim društvima NN 111/93,
34/99, 121/99, 52/00, 118/03, 107/07, 146/08, 137/09, 125/11, 111/12, 68/13,
110/15, 40/19, 34/22, 114/23), koja se može analogno primijeniti u ovom slučaju.
Financijsko poslovanje gimnazije nije bilo transparentno od samog početka, nije bilo
vođeno na kvalitetan način, a posebno na kraju godine nije zapisnički utvrđivano
stanje dobiti i gubitka te nije primijenjen na pravilan način čl.13. predmetnog Ugovora
zaključenog između stranaka. Dakle, ulaganja od strane stranaka je bilo, međutim,
de facto je po pitanju vođenja poslova i odlučivanja tužena uz suglasnost tužiteljice
istupila iz poslovanja gimnazije pa za nju u tom pravcu ne mogu nastati nikakva
prava ni obveze, jer je sve financijske odluke još od 2012.godine donosila jedino i
isključivo tužiteljica bez suglasnosti i znanja tužene. Najkasnije do sjednice ŠO iz rujna 2012.godine stranke su trebale sačiniti pisani sporazum o razrješenju
njihovih odnosa i istupanju tužene iz ustanove, što nisu napravile, nego je očito
između njih dvije bilo dogovoreno da će tužena iz gimnazije istupiti, a da će je
tužiteljica za njen udio isplatiti. To je očito bilo dogovoreno jer je tužiteljica držala da
će gimnaziju u financijskom smislu moći sama osoviti na noge, što se nije dogodilo,
dakle, u tome nije uspjela, pa je kasnije osnovana novu gimnaziju, koja je brisana, a
poslovala je u istom prostoru kao predmetna. Ovu situaciju treba promatrati životno,
jer je različit pogled na budućnost gimnazije bio u početku, 2012.godine, te na kraju,
kada je tužiteljica donijela odluku da osnuje novu, svoju gimnaziju i da predmetna
prestane sa radom. Logično je da je tužiteljica bila umjereno optimistična
2012.godine u pogledu nastavka poslovanja gimnazije, pa je sve obveze i
odgovornost preuzela na sebe, suglasno je sa tuženom donijela odluku da tužena u
biti istupi iz poslovanja gimnazije, na kraju je došlo do financijskog neuspjeha
tužiteljice, i to samo tužiteljice, a za to nije i ne može biti odgovorna tužena, vezano
za usmeni sporazum stranaka i sve okolnosti slučaja. Tužena se očito pomirila sa
time da iz poslovanja gimnazije nije ostvarila nikakvu dobit, nego da je samo
pretrpjela novčani gubitak, vezano za sve okolnosti slučaja, tužiteljica također treba
preuzeti odgovornost za svoje postupanje u vođenju gimnazije i okolnosti na koje
nitko ne može djelovati, svakako, tužena ni na kakav način, samo radi toga što je bila
osnivačica gimnazije, ne može snositi odgovornost za odluke tužiteljice o kojima ništa
nije znala, o čemu nije obavještavana i na što nije dala suglasnost (koja nikada ni za
što nije niti tražena od nje).
Sama tužiteljica je u svom iskazu navela da je ona 2016.godine odlučila
gimnaziju zatvoriti, navodi da je o tome pisanim putem obavijestila tuženu i tada da
joj nije navela dugovanje gimnazije, odnosno da nije tada tražila od nje novac,
moguće da je tužena za to saznala dobivanjem ove tužbe, odnosno tada da je
postojalo dugovanje gimnazije koje je tužiteljica osobno platila i to da je taj iznos
nešto preko 48.000,00 kn. Dakle, to bi bio prvi pisani dopis tužiteljice tuženoj u
pogledu poslovanja gimnazije i bitnih odluka, a tužiteljica tuženoj ni tada nije iskazala
(i to potkrijepila dokazima) postojanje nekakvog dugovanja tužene spram gimnazije
koje bi tužena trebala platiti, do podnošenja ove tužbe. U tužbi tužiteljica navodi da
su stranke sudjelovale za po ½ dijela u osnivanju gimnazije, pa da trebaju i u uplati
dugovanja u takvim omjerima sudjelovati. Takav stav tužiteljice nije točan, jer
dugovanja gimnazije koja bi trebala platiti tužena, tužena nije niti stvorila jer u
poslovanju, sa čim se tužiteljica suglasila i čitavo poslovanje preuzela, nije ni
sudjelovala. Tužena je u pogledu poslovanja gimnazije imala samo trošak u pogledu
izdatka prilikom osnivanja, nikakva dobit nikada nije ni isplaćivana, a čitavo
poslovanje, posebno nakon 2012.godine, preuzela je u svoje ruke tužiteljica i ti
troškovi padaju na njen teret, jer ih je i stvorila, a tužena u tome nije sudjelovala, sa
čime se tužiteljica tada i suglasila, a tek naknadno, podnošenjem ove tužbe, od
tužene potražuje novčani iznos na ime izdatka za gimnaziju, neopravdano u
potpunosti.
Odredba čl. 62. Statuta gimnazije propisuje da ravnatelja gimnazije imenuju
osnivači, a potvrđuje ga ŠO 2012.godine tužena u imenovanju tužiteljice
za ravnateljicu gimnazije nije sudjelovala, nije traženo njeno mišljenje, a sve je
trebalo biti u pisanoj formi (što ovdje nije slučaj), nije niti obaviještena da naknadno
da svoju suglasnost, nakon navedene sjednice ŠO i donošenja odluke. Vezano za
postupanje tužiteljice kao ravnateljice gimnazije od 2012.godine, pravilno se tužena
poziva na odredbu čl.61. Statuta, kojom je propisano da ravnatelj zaključuje ugovore
o stjecanju, opterećivanju ili otuđivanju imovine vrijednosti do 100.000,00 hrk, uz
prethodnu suglasnost osnivača. Za ponoviti je da nikakva suglasnost od tužene nije
tražena, dakle, niti je tužena postupala kao osnivač, sporazumno je sa tužiteljicom
dogovorila da njen angažman u gimnaziji prestane, niti se tužiteljica prema njoj
ponašala kao prema osnivaču, sukladno obvezama propisanim Statutom i Ugovorom
iz 2007.godine, samo u pogledu nabavke automobila T. Y. na gimnaziju kao
ustanovu, jasno je da tužiteljica nije postupala u dobroj vjeri i ista zaista od tužene ne
može s uspjehom tražiti isplatu bilo kakve svote, na ime svog ulaganja u poslovanje
gimnazije, svoje pozajmice gimnaziji, jer je samo tužiteljica pretrpjela poslovni
neuspjeh i ta sredstva je trošila i ulagala na svoju ruku, bez suglasnosti drugog
osnivača i za tuženu u ovom slučaju sama činjenica što je formalno osnivačica
gimnazije (koja još nije brisana iz registra) ne dovodi do bilo kakve obveze spram
tužiteljice. Ni postupanje tužene nije bilo sa pažnjom koja se od nje tražila i koja je
neophodna, kao suosnivača jedne gimnazije, vezano za njen istup iz gimnazije, jer
status osnivača ne može prestati usmenom izjavom drugom osnivaču, međutim, u
ovom slučaju, vezano za sve izvedene dokaze, postupanje tužene, ma koliko bilo
nepropisno, ne dovodi do obveze tužene na isplatu tužiteljici, zatraženog iznosa.
Zahtjev tužiteljice spram tužene nije osnovan i radi navedenog je valjalo
odlučiti kao u izreci ove presude.
Odluka o parničnom trošku temelji se na odredbi čl. 154. st. 1. i čl. 155.
Zakona o parničnom postupku (NN broj 53/91, 91/92, 112/99, 129/00,
88/01, 117/03, 88/05, 2/07, 84/08, 96/08, 123/08, 57/11, 25/13, 89/14, 70/19 i 80/22,
dalje: ZPP), obistinjeni trošak tužitelju odnosi se na trošak sastava odgovora na
tužbu, zastupanja na 6 ročišta, što zbrojeno daje 700 bodova, uz vrijednost boda od
15,00 kn; to daje iznos od 10.500,00 kn; na ovaj iznos valjalo je dodati iznos od
2.625,00 kn na ime 25% PDV-a, a sve zbrojeno konačno iznosi 13.125,00 kn
odnosno 1.741,99 eura, koliko je tužiteljica obvezana na ime naknade parničnog
troška isplatiti tuženoj zajedno sa zakonskim zateznim kamatama od presuđenja do
isplate.
U Splitu, 2. ožujka 2023. godine
S U D A C
Julijana Ponoš v.r.
Pouka o pravnom lijeku: Protiv ove presude nezadovoljna stranka može podnijeti
žalbu u roku od 15 dana od dana dostave iste. Žalba se podnosi nadležnom
županijskom sudu, a putem ovog suda u tri primjerka.
Stranci koja je pristupila na ročište na kojem se presuda objavljuje i stranci koja je
uredno obaviještena o tom ročištu, a na isto nije pristupila, smatra se da je dostava
presude obavljena onog dana kad je održano ročište na kojem se presuda objavljuje.
Stranci koja nije bila uredno obaviještena o ročištu na kojem se presuda objavljuje smatra se da je dostava presude obavljena danom zaprimanja pisanog otpravka iste.
DNA:
1. Pun. tužiteljice
2. Pun. tužene