Poslovni broj: 12 Pr-1066/2021-23

1

 

 

 

 

U   I M E   R E P U B L I K E   H R V A T S K E

 

P R E S U D A

 

 

              Općinski sud u Virovitici, po sucu Darku Barišiću, u parničnom predmetu po tužbi tužitelja I. B., zastupanog po punomoćnicima iz O…, protiv tužene O…, radi isplate, nakon održane i zaključene glavne javne rasprave, u prisutnosti punomoćnika stranaka, 2. ožujka 2023.,

 

p r e s u d i o   j e

 

1. Nalaže se tuženiku O…, da tužitelju I. B., isplati razlike manje isplaćenih plaća u iznosu 2.536,79 EUR/ 19.113,48 kuna[1] bruto zajedno s pripadajućom zateznom kamatom, po stopi koja se obračunava za svako polugodište, uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za tri postotna poena

• za ožujak 2019. godine, na iznos od 175,85 EUR/ 1.324,97 kuna1 od 15.04.2019. godine,

• za travanj 2019. godine, na iznos od 188,84 EUR/ 1.422,82 kuna1 od 15.05.2019. godine,

• za svibanj 2019. godine, na iznos od 180,63 EUR/ 1.360,97 kuna1 od 15.06.2019. godine,

• za lipanj 2019. godine, na iznos od 38,32 EUR/ 288,69 kuna1 od 15.07.2019. godine,

• za srpanj 2019. godine, na iznos od 260,91 EUR/ 1.965,85 kuna1 od 15.08.2019. godine,

• za kolovoz 2019. godine, na iznos od 101,80 EUR/ 767,01 kuna1 od 15.09.2019. godine,

• za rujan 2019. godine, na iznos od 210,56 EUR/ 1.586,48 kuna[2] od 15.10.2019. godine,

• za listopad 2019. godine, na iznos od 283,87 EUR/ 2.138,84 kuna1 od 15.11.2019. godine,

• za studeni 2019. godine, na iznos od 207,27 EUR/ 1.561,69 kuna1 od 15.12.2019. godine,

• za prosinac 2019. godine, na iznos od 228,43 EUR/ 1.721,11 kuna1 od 15.01.2020. godine,

• za siječanj 2020. godine, na iznos od 285,38 EUR/ 2.150,22 kuna1 od 15.02.2020. godine,

• za veljaču 2020. godine, na iznos od 222,93 EUR/ 1.679,63 kuna1 od 15.03.2020. godine,

• za ožujak 2020. godine, na iznos od 151,99 EUR/ 1.145,20 kuna1 od 15.04.2020. godine,

 

osim za isplatu zatezne kamate na iznos poreza na dohodak i prireza porezu na dohodak sadržanih u gore navedenim bruto iznosima, sve do isplate, sve u roku od 8 dana.

 

2. Nalaže se tuženoj da tužitelju nadoknadi trošak parničnog postupka u iznosu od 1.515,45 eura/11.418,16 kn1 zajedno s pripadajućom zateznom kamatom, po stopi koja se obračunava za svako polugodište, uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za tri postotna poena od presuđenja do isplate, sve u roku od 8 dana.

 

Obrazloženje

 

1.              U tužbi tužitelj navodi da je zaposlen kod tuženice na radnom mjestu VSS doktor medicine – specijalist.

 

1.1.              U vremenskom razdoblju od 1. prosinca 2013. do podizanja ove tužbe na snazi je Kolektivni ugovor za djelatnost zdravstva i zdravstvenog osiguranja (NN 143/13 – u daljnjem tekstu: KU/13), kojim je plaća tužiteljske strane regulirana u čl. 47. na način da ju čini osnovna plaća i dodaci na plaću, s tim da osnovnu plaću čini umnožak koeficijenta složenosti poslova radnog mjesta na koje je raspoređena i osnovice za izračun plaće, uvećan za 0,5 % za svaku navršenu godinu radnog staža, dok su dodaci na osnovu plaću: stimulacija, dodaci za posebne uvjete rada, dodaci i uvećanja plaće.

 

1.2.              Osim Kolektivnog ugovora/13, u spornom razdoblju na snazi je i Temeljni kolektivni ugovor za službenike i namještenike u javnim službama (NN 141-12 – u daljnjem tekstu: TKU/12), u kojem je plaća radnika u čl. 51. definirana na identičan način kako je opisano u KU/13.

 

1.3.              U odredbama čl. 51., 57. i 59. KU/13 te u odredbi čl. 54. TKU/12 propisani su dodaci i uvećanja osnovne plaće koji se isplaćuju tužiteljskoj strani.

 

1.4.              Tužitelj navodi da je odredbama čl. 86. Zakona o radu (NN 149/09) i čl. 94. Zakona o radu (NN 93/14) propisano da za otežane uvjete rada, prekovremeni i noćni rad te za rad nedjeljom, blagdanom ili nekim drugim danom za koji je zakonom određeno da se ne radi, radnik ima pravo na povećanu plaću.

 

1.5.              Međutim, u cjelokupnom utuženom razdoblju tuženica nije tužiteljskoj strani isplaćivala dodatak na otežane uvjete rada za sve sate koje je tužiteljska strana odradila iako je cijelo vrijeme radila u otežanim uvjetima rada.

 

1.6.              Odredbom čl. 59. KU143/13, koji je na snazi od 1. 12. 2013. do 30. 9. 2015. propisano je da zbog iznimne odgovornosti za život i zdravlje ljudi doktori medicine i doktori dentalne medicine ostvaruju dodatak na plaću u iznosu od 10 % od osnovne plaće, a dodatkom 1. KU 96/15, koji je na snazi od 1. 10. 2105. do podizanja ove tužbe, u iznosu od 12 % od osnovne plaće.

 

1.7.              Međutim, tužitelj je neprekidno radio na radnom mjestu doktora medicine i u redovnom i u prekovremenom radu, ali joj je u utuženom razdoblju taj dodatak isplaćivan samo za dio odrađenih sati.

 

1.8.              Budući je tuženica tužitelju pogrešno izračunala i isplatila plaće po svim gore navedenim osnovama, posljedično je tužitelju pogrešno izračunala i isplatila sve naknade koje se utvrđuju kao prosjek prethodno isplaćenih plaća, konkretno naknadu plaće za vrijeme korištenja godišnjeg odmora i eventualno naknadu plaće zbog privremene nesposobnosti za rad.

 

1.9.              Tužitelj nadalje navodi da KU/13 u čl. 36. st. 2. propisuje da raniku čija je narav posla takva da mora raditi prekovremeno ili noću ili nedjeljom, odnosno zakonom predviđenim neradnim danom, koji dežura ili je pripravan, pripada pravo na naknadu plaće za godišnji odmor u visini prosječne mjesečne plaće koja mu je isplaćena u prethodna tri mjeseca, ako je to za njega povoljnije.

 

1.10.              Tužitelj navodi da TKU/12 u čl. 59. st. 1., propisuje da ako je zaposlenik odsutan s rada zbog bolovanja do 42 dana, pripada mu naknada plaće u visini 85 % njegove plaće ostvarene u prethodna tri mjeseca neposredno prije nego je započeo bolovanje.

 

1.11.              Tuženica je u većem dijelu utuženog razdoblja izvršila obračun naknada plaće pravilnom metodom (prosjek tri prethodno isplaćene plaće), ali s manje utvrđenim iznosima plaće koje čine prosjek, radi čega je tužitelju pogrešno izračunala i isplatila naknade plaće u cijelom spornom razdoblju.

 

1.12.              Sukladno svemu gore navedenom tužiteljskoj strani je tuženica isplatila umanjene plaće za cijelo sporno razdoblje jer nije plaćala dodatak za otežane uvjete rada na osnovnu plaću za sve sate koje je tužitelj odradio, nije plaćala dodatak za iznimnu odgovornost za život i zdravlje pacijenata na osnovnu plaću za vrijeme prekovremenog rada, te je pogrešno obračunala naknade plaća na koje tužitelj ima pravo utvrđujući prosjek prethodno isplaćenih plaća od plaća koje su već umanjene po prethodnim osnovama, radi čega je tužiteljska strana smatrala da joj je u spornom razdoblju i po navedenim osnovama isplaćena umanjena plaća.

 

1.13.              Zbog naprijed navedenoga tužitelj je podnio sudu tužbu te je i postavio tužbeni zahtjev, koji je preciziran podneskom od 24. veljače 2023. na način naveden u točci I. izreke ove presude, te je predložio da sud tužbeni zahtjev usvoji kao osnovan u cijelosti, uz naknadu parničnog troška.

 

2.              Tuženica se protivi tužbi i predlaže da sud tužbeni zahtjev odbije kao neosnovan. Prijedlog temelji na tvrdnjama da je tužitelj bio zaposlenik tuženice, da je plaća zaposlenika u zdravstvu regulirana prvenstveno Zakonom o plaćama u javnim službama (NN 27/01 i 39/09); da je u razdoblju od kolovoza 2013. do 28. veljače 2018. na snazi bio Kolektivni ugovor za djelatnost zdravstva i zdravstvenog osiguranja (NN 143/13 i 96/15), a od 1. ožujka 2018. Kolektivni ugovor za djelatnost zdravstva i zdravstvenog osiguranja (NN 28/18), koji su odredbama čl. 47, odnosno 45 utvrdili što sve čini plaću i osnovnu plaću, te koji su dodaci na plaću; da su se na plaću tužitelja u navedenom razdoblju paralelno primjenjivali kronološki i Temeljni kolektivni ugovor za službenike i namještenike u javnim službama (NN 141/12), te dodatak I (NN 141/12) i Temeljni kolektivni ugovor za službenike i namještenike u javnim službama (NN 24/17), koji su na identičan način kao i kolektivni ugovor za djelatnost zdravstva i zdravstvenog osiguranja utvrđivali što sve čini plaću i osnovnu plaću, te koji su dodaci na plaću; da nije sporno da su odredbama čl. 51, 57 i 59 KU (NN 143/13 i 96/15), te čl. 49, 55 i 57 KU (NN 29/18) utvrđeni kriteriji za obračun dodataka na osnovnu plaću radnika u zdravstvu; da se samo za obračun naknade za rad u drugoj smjeni izričito upućuje na efektivno odrađene sate rada, a nikako da se svi dodaci na otežane uvjete rada obračunavaju za svaki efektivno odrađeni sat od osnovne vrijednosti sata; da je tuženica obračunala i isplatila tužitelju za cijelo utuženo razdoblje dodatke na posebne uvjete rada upravo kako propisuju odredbe KU – na osnovnu plaću; da je tužitelj cijelo utuženo razdoblje radio na radnom mjestu doktora medicine i neprekidno je bio odgovoran za život i zdravlje ljudi, te je obavljajući navedene poslove radio kako u redovnom, tako i u prekovremenom radu; da je tuženica tužitelju obračunavala i isplaćivala plaću i dodatak od 10 % odnosno 12 % od osnovne plaće zbog iznimne odgovornosti za zdravlje i život ljudi, upravo kako odredbe naprijed navedenih KU propisuju; da iz navedenih odredbi KU nesporno proizlazi da se osnovna plaća uvećava u određenom postotnu i to na redovnu osnovnu mjesečnu plaću ostvarenu u sklopu redovnog mjesečnog fonda radnih sati, a ne na ostvarene efektivne sate rada; da se istodobnim računanjem dvaju ili više uvećanja, ali na osnovnu plaću, postiže učinak uvećanja plaća – ta se uvećanja i zbrajaju, ali u apsolutnim, paušalnim, fiksnim iznosima izračunatim od osnovne plaće; da se radi o specifičnom načinu kombiniranja i kumuliranja uvećanja, ali na osnovnu plaću, za istodobna uvećanja temeljem Kolektivnog ugovora; da je kolektivnim ugovorima za djelatnost zdravstva i zdravstvenog osiguranja (NN 143/13 i 96/15, te NN 29/18), nedvosmisleno utvrđen način uvećanja plaće u slučaju prekovremenog rada i to kao uvećanje na osnovicu bez prethodno obračunatih drugih dodataka; da je tako čl. 51. KU (NN 143/13 i 96/15) odnosno čl. 49 KU (NN 29/18) propisano da se prekovremeni rad plaća na način da se osnovna plaća uvećava za 50%; da osnovna plaća u smislu odredbi istih KU ne sadrži u sebi dodatke na plaću tako da je jasna namjera ugovornih strana da se prekovremeni rad plaća isključivo na osnovnu plaću bez uvećanja na ime drugih dodataka. Odredbe kolektivnih ugovora za djelatnost zdravstva i zdravstvenog osiguranja ne sadrže posebnu odredbu o isplati dodataka na plaću uz uvećanje za prekovremeni rad tako da bi bilo u suprotnosti sa voljom ugovornih strana drugačije tumačiti odredbe kolektivnih ugovora i priznavati isplatu preko onoga što je jasno i nedvosmisleno ugovoreno; da je osnovna plaća definirana čl. 47, odnosno čl. 45 KU kao ona mjesečna plaća koja je ostvarena u redovnom mjesečnom fondu radnih sati i njena visina ne ovisi o broju efektivno odrađenih sati; da bi stoga bilo u suprotnosti sa odredbama kolektivnih ugovora uvećavati vrijednost satnice prekovremenog rada na ime dodataka, jer bi na taj način iznos dodataka bio veći od 25% od osnovne plaće tužiteljice, tj. od iznosa ugovorenog Kolektivnim ugovorom; da se prema odredbi čl. 319. st. 1. Zakona o obveznim odnosima odredbe ugovora imaju primijeniti onako kako glase, što znači da se tako primjenjuju i odredbe kolektivnih ugovora za djelatnost zdravstva i zdravstvenog osiguranja, a kako ih tuženica i primjenjuje; da se plaće u javnom sektoru, a tako i u djelatnosti javnog zdravstva obračunavaju kroz Registar zaposlenih u javnom sektoru, na temelju ugovora o pružanju usluga centraliziranog obračuna plaća i upravljanja ljudskim resursima od 25. listopada 2013., a koji je zaključen između Vlade Republike Hrvatske i Financijske agencije (FINE) kojoj je navedenim ugovorom povjereno obavljanje poslova uspostave i podrške informatičkog sustava centralnog obračuna plaća i upravljanja ljudskim resursima u javnom sektoru. Tuženica nema ingerencije nad radom sustava za obračun plaća u javnim službama, te da je Ministarstvo zdravstva davalo upute kako bolnicama o načinu obračuna plaća u sustavu COP-a, a tako i FINI oko načina uređivanja kriterija i uspostavljanja sustava COP-a; da tuženica ističe prigovor promašene pasivne legitimacije, budući da nema i ne može imati utjecaj na centralni obračun plaća koji je jedinstven za cijeli sustav javnog zdravstva; da tuženica ne može odgovarati niti snositi odgovornost za eventualne štetne posljedice ugovora kojeg nije potpisala, odnosno pravnog posla kojeg nije sklopila budući da su potpisnici ugovora o pružanju usluga centraliziranog obračuna plaća i upravljanja ljudskim resursima od 25. listopada 2013., Vlada Republike Hrvatske i Financijska agencija.

 

2.1.              Tuženica predlaže da sud izvede dokaz uvidom u obračunske listiće plaća, dopis Ministarstva zdravstva od 5. rujna 2014., odluku o uspostavi i održavanju usluge COP-a, uputu Ministarstva zdravstva od 11. veljače 2014.

 

3.              Među strankama nije sporno da je tužitelj zaposlen kod tuženice, da je tužitelju isplaćivana naknada za prekovremeni rad, te nije sporno da tužitelju nisu obračunavani dodaci na prekovremeni rad već samo na redovno radno vrijeme, kao što nisu sporne niti činjenice na temelju kojih je vještakinja provela vještačenje, kao niti sam nalaz i mišljenje vještakinje s obzirom na utvrđene izračune plaća te dodataka na plaću kao i prekovremenog rada, što proizlazi iz suglasnih navoda punomoćnika stranaka na ročištu od 2. ožujka 2023. da na ove okolnosti sud nije niti provodio daljnje dokaze.

 

4.              Među strankama je sporno da li tužiteljska strana ima pravo na uvećanje naknade plaće za prekovremene sate rada za 50 % ili ima pravo na uvećanje plaće za prekovremeni rad za 50 % te k tome još i na dodatke na prekovremeni rad kakve ima i za osnovnu plaću, što također proizlazi iz zapisnika od 2. ožujka 2023., kao i iz tužbe i odgovora na tužbu.

 

5.              Na sporne okolnosti sud je izvršio uvid u platne liste (7-36), zaključak (13-15), uputu za evidenciju radnog vremena (16-58), odluku o uspostavi CIP-a (59-61), Dopis Ministarstva zdravlja (62), proveo vještačenje po vještakinji M. (76-79), izvršio uvid u obračunsku listu (87), ispravak nalaza i mišljenja (90-91).

 

6.              Provedene dokaze sud je cijenio temeljem čl. 8. Zakona o parničnom postupku tj. koje će činjenice uzeti kao dokazane sud je cijenio na temelju savjesne i brižljive ocjene svakog dokaza zasebno i svih dokaza zajedno, a i na temelju rezultata cjelokupnog postupka.

 

7.              S obzirom da su punomoćnici stranaka na pripremnom ročištu naveli da nije potrebno saslušavati stranke u ovom postupku, a tako je smatrao i sud, s obzirom da se radi o činjenicama koje se mogu utvrditi na temelju isprava koje se nalaze u spisu, a slijedom toga utvrditi i vještačenjem, sud tijekom ovog postupka nije saslušavao stranke, radi čega nije povrijeđeno načelo saslušanja stranka iz čl. 5. Zakona o parničnom postupku.

 

8.              S obzirom da su među strankama sporne samo činjenice da li tužiteljska strana ima pravo na uvećanje naknade plaće za prekovremeni rad u iznosu od 50 %, te k tome još i na dodatke na prekovremeni rad kakve ima i za osnovnu plaću, sud je prije svega utvrdio da li postoji pravna osnova postavljenog tužbenog zahtjeva, te je utvrdio sljedeće:

 

9.              Nije sporno da je tužitelj u utuženom razdoblju radio kod tuženice na poslovima doktora medicine – specijalist.

 

10.              Nije sporno da je u navedenom razdoblju u primjeni bio Kolektivni ugovor za djelatnost zdravstva i zdravstvenog osiguranja (NN 143/2013) (u daljnjem tekstu: KU/13) do 1. ožujka 2018., od kojeg se dana primjenjuje Kolektivni ugovor za djelatnost zdravstva i zdravstvenog osiguranja (NN 29/2018) (u daljnjem tekstu: KU/18).

 

11.              Navedenim kolektivnim ugovorima uređena su sporna pitanja u ovom predmetu i to pripada li tužiteljici pravo na uvećanje plaće s osnova posebnih uvjeta rada i pravo na dodatak na plaću zbog iznimne odgovornosti za život i zdravlje ljudi samo za rad obavljen u redovnom radnom vremenu ili mu ta prava pripadaju i za rad obavljen u prekovremenim satima rada.

 

12.              Prema odredbi čl. 47. st. 1. KU/13 (čl. 45. st. 1. KU/18), plaću radnika čini osnovna plaća i dodaci na osnovnu plaću.

 

13.              Prema odredbi čl. 57. st. 1. KU/13 (čl. 55. st. 1. KU/18), radniku u djelatnosti zdravstva i zdravstvenog osiguranja na pojedinim radnim mjestima i poslovima kod kojih postoje posebni uvjeti rada pripada pravo na dodatak na plaću.

 

14.              Temeljem odredbi st. 2. istog članka, osnovna plaća uvećat će se radnicima na radnim mjestima i poslovima prema popisu radnih mjesta i poslova zdravstvenih i nezdravstvenih radnika koji imaju pravo na dodatak, a koji popis sastavni je dio navedene ugovorne odredbe, slijedom čega to uvećanje pripada i tužiteljici.

 

15.              Prema odredbi čl. 47. st. 2. KU/13 (čl. 45. st. 2. KU/18), osnovnu plaću radnika čini umnožak koeficijenta složenosti poslova radnog mjesta na koje je raspoređen i osnovice za izračun plaće, uvećan za 0,5% za svaku navršenu godinu radnog staža.

 

16.              Prema odredbi st. 3. istog članka, dodaci na osnovnu plaću su: stimulacija, dodaci za posebne uvjete rada, dodaci i uvećanja plaća.

 

17.              Prema odredbi čl. 51. st. 1. KU/13 (čl. 49. st. 1. KU/18) (pod nazivom uvećanje plaće), osnovna plaća radniku uvećat će se za prekovremeni rad 50%.

 

18.              Jezičnim tumačenjem navedenih ugovornih odredbi ovaj sud došao je do slijedećih zaključaka:

- da se visina osnovne plaće izračunava množenjem koeficijenta složenosti poslova radnog mjesta i osnovice za izračun plaće, te se uvećava za 0,5% za svaku navršenu godinu radnog staža (čl. 47. st. 2. KU/13 (čl. 45. st. 2. KU/18),

- da se visina dodatka za posebne uvjete rada od 16% izračunava od tako izračunate visine osnovne plaće (57. st. 2. KU/13 (čl. 55. st. 2. KU/18),

- da se visina uvećanja za prekovremeni rad od 50% isto tako izračunava od tako izračunate visine osnovne plaće (čl. 51. st. 1. KU/13 (čl. 49. st. 1. KU/18),

- da se  tako izračunata visina uvećanja za prekovremeni rad pribraja osnovnoj plaći (čl. 51. st. 1. KU/13 (čl. 49. st. 1. KU/18),

- da se tako izračunata visina dodatka za posebne uvjete rada pribraja plaći (čl. 57. st. 1. KU/13 (čl. 55. st. 1. KU/18), koju prema odredbama čl. 47. st. 1. KU/13 (čl. 45. st. 1. KU/18) i čl. 47. st. 3. KU/13 (čl. 45. st. 3. KU/18) čine osnovna plaća i dodaci na osnovnu plaću u koje ulazi i uvećanje plaće za prekovremeni rad.

 

19.              Slijedom navedenog, ovaj sud nalazi da se pravo na uvećanje plaće s osnova posebnih uvjeta rada i pravo na uvećanje plaće za prekovremeni rad takva prava koja se kumuliraju.

 

20.              Prema shvaćanju ovog suda, navedeno jezično tumačenje u skladu je i sa logičkim tumačenjem budući da predmetni kolektivni ugovor ne sadrži odredbe koje bi isključivale kumulaciju navedenih dodataka odnosno uvećanja.

 

21,              Na isti način moguće je analizirati i jezično tumačenje odredbi o dodatku na plaću zbog iznimne odgovornosti za život i zdravlje ljudi.

 

22.              Naime, prema odredbi čl. 59. KU/13 (čl. 57. KU/18), zbog iznimne odgovornosti za život i zdravlje ljudi doktori medicine i doktori dentalne medicine ostvaruju dodatak na plaću u iznosu od 10% od osnovne plaće od 1. prosinca 2013. do 1. listopada 2015., a nadalje 12 %.

 

23.              Iz navedenog je vidljivo da se i ovaj dodatak računa od visine osnovne plaće, ali se tako izračunat dodaje se plaći (koju temeljem čl. 47. st. 1. KU/13 (čl. 45. st. 1. KU/18) čini osnovna plaća sa svim dodacima i uvećanjima), slijedom čega proizlazi zaključak da se i navedeni dodatak kumulira sa uvećanjem osnovne plaće za prekovremeni rad.

 

24.              Prema tome, isplata dodatka za prekovremeni rad ne isključuje pravo tužitelja na isplatu dodatka po osnovama posebnih uvjeta rada i zbog iznimne odgovornosti za život i zdravlje ljudi, budući da tužitelj, i kad radi prekovremeno, također radi u svojstvu radnika koji radi u otežanim uvjetima rada u smislu odredbe čl. 57. st. 1. KU/13 (čl. 55. st. 1. KU/18) te u svojstvu radnika s iznimnom odgovornosti za život i zdravlje ljudi u smislu odredbi čl. 59. KU/13 (čl. 57. KU/18).

 

25.              U smislu navedenog teleološkog tumačenja istih ugovornih odredbi, shvaćanje je ovog suda, da su stranke predmetnog kolektivnog ugovora imale za cilj drugačije tumačenje predmetnih spornih ugovornih odredbi, da bi to drugačije tumačenje izričito i navele u predmetnom kolektivnom ugovoru, što u konkretnom slučaju nisu učinile.

 

26.              Osim toga, Vrhovni sud Republike Hrvatske je na sjednici građanskog odjela održanoj 9. prosinca 2019., pod poslovnim brojem: Su-IV-56/19-18, zauzeo pravno shvaćanje prema kojem zdravstveni radnici za vrijeme važenja KU koji u redovnom radu imaju pravo na uvećanje plaće za posebne uvjete rada iz čl. 57. KU, i pravo na uvećanje plaće za iznimnu odgovornost za život i zdravlje ljudi iz čl. 59. KU, imaju pravo na te dodatke (kumulativno) i za sate ostvarene u prekovremenom radu.

 

27.              Na okolnost razlike plaće provedeno je financijsko – knjigovodstveno vještačenje po vještakinji M. D., koje vještačenje su, nakon dopune vještačenja, prihvatile obje stranke u ovom postupku, odnosno na njega nisu imale primjedbi, a prihvaća ga i ovaj sud jer je vještakinja za utvrđenja navedena u nalazu i mišljenju dala logično, stručno i kvalitetno obrazloženje.

 

27.1.              Iz nalaza i mišljenja vještakinje proizlazi da je u razdoblju od 1. ožujka 2019. do ožujka 2020. tužitelju pripadala razlika dodatak od 25 % odnosno 28 % na prekovremene sate u iznosu od 10.334,42 kune, za dodatak od 12 % do 31. kolovoza 2019. a nadalje 16 %, u iznosu od 5.542,24 kn te dodatak za znanstveni stupanj 8 % u iznosu od 3.088,87 kn. U razdoblju od 1. ožujka 2019. do ožujka 2020. tužitelju pripada razlika za manje isplaćenu naknadu za godišnji odmor u iznosu od 1.344,95 kn odnosno sve ukupno je manje isplaćeno u navedenom razdoblju 20.310,49 kn.

 

27.2.              Na ovakav nalaz i mišljenje tužiteljska strana nije imala prigovora, dok je tužena imala prigovor u smislu da je od ožujka 2019. do zaključno ožujka 2020. vještakinja primijenila pogrešan koeficijent za obračun plaće u pripravnosti te satima radima u dežurstvu u prekovremenom radu tužitelja, jer je primijenila koeficijent 2,425 umjesto koeficijenta 2,336, a tim je izračunala i pogrešno bruto satnicu.

 

27.3.              Sud je u tom smislu dao nalog vještakinji da primijeni koeficijent od 2,336 umjesto koeficijenta od 2,425, tako da je u konačnosti utvrđeno da tužitelju pripada u razdoblju od 1. ožujka 2019. do ožujka 2020. razlika dodatak 25 % odnosno 28 % na prekovremene sate u iznosu od 9.951,68 kn, dodatak 12 % od 31. kolovoza 2019 a nadalje 16 % u iznosu od 5.337,17 kn te dodatak za znanstveni stupanj 8 % u iznosu od 2.974,40 kn, a za razdoblje od 1. ožujka 2019. do ožujka 2020. razlika za manje isplaćenu naknadu za godišnji odmor od 850,23 kn ili sveukupno 19.113,48 kn ili 2.536,70 eura.

 

27.4.              Na ovakav izračun razlike plaće stranke nisu imale primjedbi, a nakon zaprimljenog ispravka vještačenja, tužitelj je u svom podnesku od 24. veljače 2023. precizirao tužbeni zahtjev na način naveden u točci I. izreke ove presude.

 

28.              S obzirom na naprijed navedeno sud je tužitelju dosudio bruto iznos glavnice naveden u točci I. izreke ove presude, zajedno sa pripadajućim dijelom zakonskih zateznih kamata tekućim na svaki pojedini iznos koji je naveden u točci I. izreke ove presude, od svakog šesnaestog u mjesecu pa do isplate, s obzirom da tužitelj ima pravo na zakonsku zateznu kamatu sukladno čl. 29. Zakona o obveznim odnosima, od prvog sljedećeg dana od dana zakašnjenja dužnika s ispunjenjem obveze, a to je svaki šesnaesti u mjesecu s obzirom da je čl. 92. st. 3. Zakona o radu propisano da se plaća i naknada plaće za prethodni mjesec isplaćuju najkasnije do petnaestog dana u idućem mjesecu.

 

29.              Temeljem čl. 154. st. 1. Zakona o parničnom postupku i Tarife o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika (u daljnjem tekstu: Tarife), tuženica je dužna tužitelju nadoknaditi parnični trošak u iznosu od 1.515,45 eura.

 

29.1.              Navedeni trošak odnosi se na sastav tužbe i podneska od 4. siječnja 2022., te 27. veljače 2023., kao i za zastupanje na ročištu od 9. prosinca 2021. i 2. ožujka 2023. u iznosu od 200,00 eura za svaku pojedinu parničnu radnju, što ukupno iznosi 1.000,00 eura, čemu treba pridodati PDV u iznosu od 250,00 eura, kao i predujam za vještačenje u iznosu od 265,45 eura, što ukupno iznosi 1.515,45 eura.

 

U Virovitici 2. ožujak 2023.

 

Sudac:

 

Darko Barišić

 

 

 

              Uputa o pravnom lijeku:

 

              Protiv ove presude dopuštena je žalba u roku od 15 dana od dana primitka pisanog otpravka. Žalba se podnosi ovom sudu u tri istovjetna primjerka, a o žalbi odlučuje nadležni viši sud.

 

Dostaviti:

 

1. Punomoćnici tužitelja – O…
2. Tužena – O…