1

Poslovni broj: Gž-1232/2021-3

Poslovni broj: Gž-1232/2021-3

U IME REPUBLIKE HRVATSKE

RJEŠENJE

Županijski sud u Varaždinu, Stalna služba u Koprivnici, kao sud drugog stupnja, po sucu Damiru Roniću kao sucu pojedincu, u parničnom predmetu tužiteljice S. A. iz R., OIB ..., zastupane po punomoćniku A. B., odvjetniku iz V., protiv tuženika I. T. iz  R., OIB..., zastupanog po punomoćnici M. Š., odvjetnici iz R., radi smetanja posjeda nekretnina, odlučujući o žalbi tužiteljice protiv rješenja Općinskog suda u Rijeci od 2. srpnja 2021. poslovni broj Psp-26/2020-12, 2. ožujka 2023.,

riješio je

Žalba tužiteljice odbija se kao neosnovana, a prvostupanjsko rješenje Općinskog suda u Rijeci od 2. srpnja 2021. poslovni broj Psp-26/2020-12, se potvrđuje.

Obrazloženje

1. Prvostupanjskim rješenjem odbijen je tužbeni zahtjev tužiteljice da se utvrdi da je tuženi I. T., smetao tužiteljicu S. A. u posljednjem mirnom posjedu parkirališta ispred kuće R., na kč. br. 746/1 k.o. P. na način da je dana 28. svibnja 2020., postavio stupiće koje je povezao lancem čime je ogradio za sebe parkiralište te da se naloži tuženom da u roku od 8 dana uspostavi ranije posjedovno stanje na način da ukloni stupiće i lanac s  parkirališta ispred kuće R. na kč. br. 746/1 k.o. P., te se zabranjuje tuženom ubuduće svako takvo ili slično smetanje. Istim rješenjem naloženo je tužiteljici da tuženiku naknadi parnični trošak u iznosu 2.000,00 kn sa zakonskom zateznom kamatom od dana presuđenja pa do isplate u roku od 15 dana.

2. Protiv prvostupanjskog rješenja u zakonskom roku žali se tužiteljica zbog svih razloga navedenih u odredbi članka 353. Zakona o parničnom postupku („Narodne novine“ broj 53/91., 91/92., 112/99., 88/01., 117/03., 88/05., 2/07. – Odluka USRH, 84/08., 96/08. – Odluka USRH, 123/08. - ispravak, 57/11., 148/11. – pročišćeni tekst, 25/13., 89/14. – Odluka USRH, 70/19. i 80/22.; dalje: ZPP). Predlaže da drugostupanjski sud njezinu žalbu uvaži, a pobijano rješenje ukine i predmet vrati prvostupanjskom sudu na ponovno suđenje.

3. Odgovor na žalbu nije podnesen.

4. Žalba tužiteljice nije osnovana.

5. Tužiteljica u svojoj žalbi na opisani način izjavljuje bitnu povredu odredaba parničnog postupka iz članka 354. stavak 2. točka 11. ZPP-a smatrajući da pobijano rješenje ima nedostataka zbog kojih se ne može ispitati jer su navedeni razlozi o odlučnim činjenicama nejasni. Ispitujući prvostupanjsko rješenje u odnosu na istaknuti žalbeni razlog bitne povrede odredaba parničnog postupka ovaj sud smatra da navodi žalbe nisu osnovani i to iz razloga što prvostupanjsko rješenje nema nedostataka zbog kojih se ne bi moglo ispitati s obzirom da je izreka rješenja razumljiva ne proturječi sama sebi ili razlozima presude a u rješenju su navedeni razlozi o odlučnim činjenicama koji, suprotno navodima žalbe, nisu nejasni niti proturječni niti postoji proturječnost između onoga što se o sadržaju dokaza navodi u prvostupanjskom rješenju i samih tih dokaza. Također ovaj sud je prvostupanjsko rješenje ispitivao i u odnosu na one bitne povrede odredaba parničnog postupka na čije postojanje ovaj sud pazi po službenoj dužnosti temeljem odredbe članka 365. stavak 2. ZPP-a. Ispitujući prvostupanjsko rješenje na taj način ovaj sud je utvrdio da prvostupanjski sud tijekom postupka nije počinio niti jednu od takvih bitnih povreda tako da prvostupanjsko rješenje nije opterećeno bitnom povredom.

6. Također prvostupanjski sud je na temelju utvrđenog činjeničnog stanja pravilno primijenio materijalno pravo kada je odbio tužbeni zahtjev tužiteljice, no međutim nije pravilno utvrdio činjenicu pravovremenosti tužbe tužiteljice, ali kako se ta činjenica može utvrditi na temelju isprava i dokaza koji se nalazi u spisu prvostupanjsko rješenje je iz tih razloga valjalo potvrditi temeljem odredbe članka 373.a ZPP-a.

7. Prvostupanjski sud utvrđuje da je odredbom članka 21. stavak 1. Zakona o vlasništvu i drugim stvarnim pravima ("Narodne novine" broj 91/96., 68/98., 137/99., 22/00., 73/00., 129/00., 114/01., 79/06., 141/06., 146/08., 38/09., 153/09., 143/12., 152/14. i 81/15.; dalje: ZOV) propisano da koga drugi samovlasno smeta u posjedu bilo da ga uznemirava u posjedu ili mu ga je oduzeo, ima pravo na zaštitu posjeda, a prema stavku 3. istog propisa pravo na zaštitu posjeda prestaje protekom roka od 30 dana od dana kad je smetani saznao za čin smetanja i  počinitelja, a najkasnije godinu dana od dana nastanka smetanja. Imajući u vidu da tuženik ne osporava da je 28. svibnja 2020. stupiće i lanac postavio na prvobitnu poziciju, nakon što je izvršio betoniranje prostora na dijelu k.č.br. 476/1 k.o. P., a tužiteljica ustala tužbom 4. lipnja 2020. radi smetanja posjeda, ocjena je suda da je tužiteljica pravovremeno ustala tužbom za zaštitu smetanja posjeda, dakle u roku od 30 dana od dana kada je saznala za navodni čin smetanja. Stoga je tužba u predmetnoj pravnoj stvari podnesena  pravovremeno.  Nadalje, prvostupanjski sud utvrđuje na temelju iskaza same tužiteljice da je ona sa tuženikom suposjednica predmetne nekretnine. Također prvostupanjski sud utvrđuje da je radnjom tuženika tužiteljica onemogućena parkirati vozilo u samo određenom dijelu predmetne nekretnine, ali joj parkiranje vozila nije onemogućeno na preostalom dijelu te nekretnine. Zbog toga je ocjena prvostupanjskog suda da  tužiteljica, ukoliko bi i bila suposjednica prijepora nije ovlaštena štititi suposjed od  tuženika kao suposjednika, budući nije dokazala da je potpuno isključena od  suposjeda, ili da joj je bitno ograničen dotadašnji način izvršavanja faktične vlasti – parkiranja osobnog vozila i na taj način nisu ispunjene pretpostavke iz odredbe članka 24. stavak 1. ZOV-a. Čin smetanja suposjeda jest ona radnja ili propuštanje, zbog koje drugi suposjednik više ne može posjedovati nekretninu kao i prije, te je potpuno isključen od izvršavanja faktične vlasti. Postavljanje stupića i lanaca na jednom dijelu  nekretnine k.č.br. 746/1 k.o. P. ne predstavlja takav čin koji bi opravdavao  pružanje suposjedovne zaštite, jer nema realne stvarne povrede prava suposjeda  nekretnine tužiteljice. Nemogućnost da osobno vozilo parkira na točno određenom dijelu k.č.br. 746/1 k.o. P., uz istovremenu mogućnost da se parkira na preostalom dijelu nekretnine, ne može po stavu prvostupanjskog suda predstavljati takav čin  smetanja suposjeda koji opravdava pružanje posjedovne zaštite jednog suposjednika  prema drugom. Također iz iskaza same tužiteljice kao stranke, a što ne osporava niti tuženik proizlazi da suposjednici nisu nikada postigli sporazum o načinu korištenja k.č.br. 746/1 k.o. P., iako svaka od stranaka želi koristiti prijepor prema svojim željama, odnosno parkirati osobno vozilo na točno određenom dijelu nekretnine te je zbog toga očigledno da bi za odlučivanje o tužbenom zahtjevu bilo nužno raspravljati o njihovu pravnom odnosu. Stoga tužiteljica nije ovlaštena staviti zahtjev za zaštitu svog suposjeda i iz razloga propisanih člankom 24. stavak 2. ZV-a. Zbog navedenog prvostupanjski sud je odbio tužbeni zahtjev tužiteljice.

8. Po ocjeni ovoga suda pravilno je prvostupanjski sud utvrdio da su predmetne stranke u suposjedu sporne nekretnine i da to doista proizlazi iz njihovih iskaza. Zaštita zbog smetanja suposjeda nekretnine propisana je odredbom članka 24. ZOV-a koja propisuje da je svaki suposjednik ovlašten štititi suposjed putem suda od samovlasnoga smetanja treće osobe, a od drugih suposjednika jedino ako su ga potpuno isključili od dotadašnjega suposjeda ili su mu bitno ograničili dotadašnji način izvršavanja faktične vlasti. Suposjednik nije ovlašten staviti zahtjev za zaštitu svoga suposjeda od smetanja koje je počinio njegov suposjednik ako bi za odlučivanje o tom zahtjevu bilo nužno raspravljati o njihovu pravnom odnosu. Također ovaj sud prihvaća utvrđenje prvostupanjskog suda da ovakvim postupkom tuženika tužiteljica nije u potpunosti isključena od dotadašnjeg suposjeda niti da je bitno ograničen njezin dotadašnji način izvršavanja faktične vlasti jer ona svoje vozilo može parkirati na preostalom dijelu nekretnine na kojoj je u suposjedu sa tuženikom. Zbog tog razloga i po ocjeni ovoga suda na ovako utvrđeno činjenično stanje prvostupanjski sud je pravilno primijenio materijalno pravo kada je iz tih razloga odbio tužbeni zahtjev tužiteljice.

9. Međutim, po ocjeni ovoga suda prvostupanjski sud nije pravilno utvrdio odlučne činjenice u odnosu na pravovremenost tužbe tužiteljice u smislu odredbe članka 21. stavak 3. ZOV-a. Naime, prvostupanjski sud navodi da tuženik ne osporava da je 28. svibnja 2020. stupiće i lanac postavio na prvobitnu poziciju, nakon što je izvršio betoniranje prostora na dijelu k.č. br. 476/1 k.o. P., a kako je tužiteljica ustala tužbom 4. lipnja 2020. radi smetanja posjeda prvostupanjski sud smatra da je tužiteljica pravovremeno ustala tužbom za zaštitu smetanja posjeda u roku od 30 dana od dana kada je saznala za navodni čin smetanja. Međutim, ovako utvrđeno činjenično stanje nije pravilno, a s obzirom da se odlučne činjenice o pravovremenosti tužbe mogu utvrditi na temelju isprava i dokaza koji se nalazi u spisu valjalo je potvrditi prvostupanjsku presudu zbog toga što po ocjeni ovoga suda tužba tužiteljice nije podnesena u roku iz članka 21. stavak 3. ZOV-a. Naime, iz uvida u spis broj P- 3651/2012 proizlazi da je prednik tužiteljice odbijen s identičnim tužbenim zahtjevom za smetanje posjeda nekretnina da je tuženik još 2012. na sporni dio nekretnine ugradio stup i povezao s lancem za potporni zid. Dakle, još 2012. tuženik je na identičan način, kao što je i tvrdnja tužiteljice u tužbi, sporni dio nekretnine imao ograđen željeznim stupićem i lancem. Radnjom tuženika, koji je sporni dio nekretnine tijekom svibnja mjeseca 2020. betonirao i zbog toga u tom razdoblju maknuo željezni stupić i lance, a koje je nakon što je dovršio betoniranje ponovno stavio on nije prekinuo svoj posjed na spornom dijelu nekretnine. Zbog toga, po ocjeni ovoga suda, iz dokaza koji postoje u spisu proizlazi da je tužitelj u isključivom posjedu spornog dijela nekretnine još od 2012. pa kada je tužiteljica  podnijela ovu tužbu za smetanje posjeda dana 5. lipnja 2020., po ocjeni ovoga suda ona je podnesena izvan roka od 30 dana od saznanja za smetanje kako to predviđa odredba članka 21. stavak 3. ZOV-a. Kako je tužba tužiteljice podnesena izvan roka od 30 dana za saznanje o smetanju posjeda, posjed tuženika na prijepornom dijelu nekretnine se umirio, tako da je u trenutku podnošenja tužbe tužiteljice upravo tuženik bio isključivi posjednik spornog dijela nekretnina. Zbog toga je prvostupanjsko rješenje temeljem odredbe članka 373.a ZPP-a trebalo potvrditi iz razloga što tužba tužiteljice nije podnesena unutar roka od 30 dana od saznanja za smetanje iz članka 21. stavak 3. ZOV-a.

10. Radi naprijed navedenog proizlazi da žalba tužiteljice nije osnovana zbog čega je istu valjalo odbiti kao neosnovanu, a prvostupanjsko rješenje potvrditi.

Koprivnica, 2. ožujka 2023.