1

Poslovni broj: 26 Gž-148/2023-2

 

 

Poslovni broj: 26 Gž-148/2023-2

 

 

R E P U B L I K A   H R V A T S K A

 

R J E Š E NJE

 

Županijski sud u Varaždinu u vijeću sastavljenom od suca Milka Samboleka kao predsjednika vijeća, Sanje Bađun kao sutkinje izvjestiteljice i članice vijeća i sutkinje Tatjane Ledinšćak-Babić kao članice vijeća, u pravnoj stvari tužiteljice Z. B, OIB:... i tužitelja A. B., OIB:..., oboje iz Š., koje zastupa punomoćnica N. L., odvjetnica u D. S., protiv tuženika R-L. S. AG, OIB:..., R. A., kojeg zastupaju punomoćnici (odvjetnici) u Odvjetničkom društvu K. & p. d.o.o. u Z., radi utvrđenja ništetnosti, odlučujući o žalbi tužitelja i žalbi tuženika izjavljenim protiv presude Općinskog suda u Šibeniku od 20. prosinca 2022. poslovni broj P-1677/2022, u sjednici vijeća 2. ožujka 2023.

 

r i j e š i o   j e

 

Prihvaćaju se žalbe tužitelja i tuženika, te se ukida presuda Općinskog suda u Šibeniku od 20. prosinca 2022. poslovni broj P-1677/2022 i predmet vraća prvostupanjskom sudu na ponovno suđenje.

 

Obrazloženje

 

1. Prvostupanjski sud donio je presudu čija izreka glasi:

 

„I. Odbija se tužbeni zahtjev tužitelja koji glasi:

 

„1. Utvrđuje se ništetnim ugovor o zajmu od 2.4.1997. godine potvrđen pod brojem OU-94/97 kod javnog bilježnika I. L., a zaključen je između L.-H. S. AG kao zajmodavca te Z. B., trgovačkog društva B. d.o.o. i A. B. kao zajmoprimaca.

2. Nalaže se tuženiku u roku od 15 dana naknaditi tužiteljima parnični trošak zajedno sa zakonskim zateznim kamatama tekućim od dana presuđenja do isplate po stopi koja se određuje za za svako polugodište, uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dan nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za tri postotna poena."

 

II. Nalaže se tužiteljima da naknade tuženiku parnični trošak u iznosu od 45.000,00 kuna (5.972,52 EUR) sa zakonskom zateznom kamatom tekućom od 20. prosinca 2022.g. do isplate po stopi koja se određuje za svako polugodište, uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dan nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za tri postotna poena, u roku od 15 dana."

 

2. Navedenu presudu pravodobno izjavljenom žalbom pobijaju tužitelji Z. i A. B. iz svih zakonskih žalbenih razloga propisanih čl. 353. st. 1. Zakona o parničnom postupku (Narodne novine br. 53/91., 91/92, 112/99., 88/01., 117/03., 88/05., 2/07., 84/08, 96/08., 123/08., 57/11., 148/11., 25/13., 89/14., 70/19., 80/22., 114/22., u daljnjem tekstu: ZPP), te predlažući drugostupanjskom sudu ukinuti presudu i predmet vratiti prvostupanjskom sudu na ponovno suđenje.

 

3. Navedenu presudu u dijelu kojim je odlučeno o troškovima postupka pravodobno izjavljenom žalbom pobija tuženik, predlažući drugostupanjskom sudu preinačiti presudu u tom dijelu i tuženiku dosuditi daljnji trošak do ukupnog iznosa od 95.625,00 kn.

 

4. Tuženik je podnio odgovor na žalbu.

 

5. Žalba tužitelja je osnovana, a slijedom osnovanosti žalbe tužitelja prihvaćena je kao osnovana i žalba tuženika.

 

6. Predmet postupka je zahtjev tužitelja za utvrđenje ništetnosti Ugovora o zajmu od 2. travnja 1997., potvrđenog pod brojem OU-94/97 kod javnog bilježnika I. L., koji je zaključen između pravnog prednika tuženika L.-H. S. AG kao zajmodavca, te trgovačkog društva B. d.o.o. i tužitelja Z. B. i A. B. kao dužnika.

 

7. Polazeći od nesporne činjenice da je između pravnog prednika tuženika kao zajmodavca te B. d.o.o., Z. B. i A. B. kao dužnika sklopljen Ugovor o zajmu 2. travnja 1997. (u daljnjem tekstu: Ugovor o zajmu), kojim je zajmodavac pozajmio pravnoj osobi B. d.o.o. iznos od 525.000 ATS i kojim je tužiteljica Z. B. dala u zalog u svrhu osiguranja povrata zajma nekretninu upisanu u zk.ul. 6030 k.o. Š., kao i nesporne činjenice da je nad pravnom osobom B. d.o.o. otvoren i istodobno zaključen stečajni postupak rješenjem Trgovačkog suda u Šibeniku od 16. prosinca 2002. broj St-52/02,

 

te polazeći od činjeničnog određenja predmeta spora u okviru kojeg tužitelji zahtijevaju utvrđenje ništetnosti Ugovora o zajmu navodeći da je sklopljen protivno čl. 277. st. 1. i čl. 103. Zakon o obveznim odnosima (Narodne novine br. 53/91., 73/91., 3/94., 111/93., 107/95., 7/96., 91/96., u daljnjem tekstu: ZOO), kao i da je primjenom austrijskog prava sklopljen protivno paragrafu 993., 994. i 995. Austrijskog Općeg građanskog zakonika (u daljnjem tekstu: OGZ), ocjenu neosnovanosti zahtjeva tužitelja prvostupanjski sud je utemeljio na daljnjem činjeničnom utvrđenju:

 

- da je Ugovor o zajmu sklopljen u Republici Austriji obzirom je na istom navedeno da je sklopljen u Grazu, na području domicilne države u kojoj tuženik obavlja djelatnost uz odobrenje Austrijske regulatorne agencije i da je čl. XI. Ugovora o zajmu ugovorena primjena austrijskog prava;

 

- da tuženik u vrijeme sklapanja Ugovora o zajmu nije imao odobrenje Hrvatske narodne banke za rad na području Republike Hrvatske, a da iz dopisa Hrvatske narodne banke od 26. siječnja 2016. proizlazi da hrvatskim državljanima i pravnim osobama sa sjedištem u Republici Hrvatskoj nije bilo zabranjeno zaduživanje u inozemstvu, s time da su bili obvezni prenositi sredstva kredita primljenih u inozemstvu na račune banaka u Republici Hrvatskoj;

 

- da kada bi Ugovor o zajmu bio sklopljen u Republici Hrvatskoj (kako tvrde tužitelji) isti ne bi bio ništetan obzirom tužiteljima nije bilo zabranjeno sklapati ugovore na području Republike Hrvatske s bankama i financijskim institucijama, a što znači da ugovor u tom slučaju proizvodi pravne učinke i nije ništetan u smislu čl. 322. st. 2. ZOO-a, kao i da to što tuženik nije imao podružnicu na području Republike Hrvatske ne znači da nije imao poslovnu sposobnost za sklapanje Ugovora o zajmu u smislu čl. 277. st. 1. ZOO-a, a da se u konkretnom slučaju ne radi o ispunjenju obveze između dužnika i nekog trećeg kojim se treći obvezuje ispuniti njegovu obvezu prema njegovu vjerovniku u smislu čl. 103. ZOO-a, na koje zakonske odredbe se tužitelji pozivaju smatrajući da je Ugovor o zajmu ništetan jer je sklopljen protivno navedenom materijalnom pravu;

 

- da se u konkretnom slučaju ne primjenjuju - Zakon o bankama jer je stupio na snagu 26. prosinca 1998., Zakon o deviznom poslovanju jer je sklopljen 18. ožujka 2003., Zakon o zabrani i sprječavanju obavljanja neregistrirane djelatnosti jer je stupio na snagu 11. lipnja 2011., kao niti Zakon o kreditnim institucijama jer je stupio na snagu 1. siječnja 2009., iz razloga što su svi navedeni Zakoni stupili na snagu nakon što je sklopljen Ugovor o zajmu (sklopljen 2. travnja 1997.);

 

- da je primjenom paragrafa 879. OGZ-a ništav ugovor koji je protivan zakonskoj zabrani ili običajima, a da je u konkretnom slučaju Ugovor o zajmu sklopljen nakon što su tužitelji upoznati s njegovim sadržajem, pravima i obvezama, obzirom u odjeljku "Kondicije (bankovni uvjeti)" sadrži naznačenu kamatnu stopu za cjelokupno vrijeme trajanja ugovora, stopu zatezne kamate, postotak jednokratne pristojbe za obradu kredita, rokove i način otplate, dospijeće i visinu obroka, dok su u odjeljku "Prijevremena otplata, otkazivanje i dospijevanje na naplatu" navedeni uvjeti prijevremene otplate, otkaza kredita i dr., iz čega proizlazi da Ugovor o zajmu sadrži sve potrebne informacije vezane uz kamatne stope, troškove kredita, visinu i dospijeće anuiteta i pretpostavke prijevremene otplate i otkaza, a što znači da ugovor nije sklopljen protivno dobrim običajima;

 

- da se paragraf 995. OGZ-a koji propisuje da ako kome pripadaju kamate bez naročitog ugovora, samo po zakonu, da kamata zakonita iznosi 4% na godinu, a među povlaštenim trgovcima i fabrikantima da se plaća za dugove koji izlaze iz čisto trgovačkih poslova zakonita kamata 6% na godinu, primjenjuje isključivo na situacije kada ugovorom nije određena kamata i da se tada plaća zakonska kamata od 4% godišnje, a iz trgovačkih ugovora kamata od 6% godišnje, a kako je u konkretnom slučaju u Ugovoru o zajmu ugovorena redovna kamata od 12% godišnje i zatezna kamata od 15% godišnje da se pravilo iz paragrafa 995. OGZ-a ne može primijeniti,

 

-da tužitelji nemaju svojstvo potrošača u konkretnom ugovornom odnosu jer je ugovor sklopljen s pravnom osobom B. d.o.o., a potrošačem se smatra fizička osoba koja djeluje izvan poslovne djelatnosti ili slobodnog zanimanja pa tužitelji ne uživaju zaštitu niti temeljem potrošačkog prava,

 

slijedom čega prvostupanjski sud zaključuje da Ugovor o zajmu nije ništetan niti primjenom hrvatskog niti primjenom austrijskog prava pa je toč. I. izreke presude odbio tužbeni zahtjev.

8. U žalbi tužitelji navode da je prvostupanjski sud počinio bitnu povredu iz čl. 354. st. 2. toč. 11. ZPP-a jer je obrazloženje presude nejasno u pogledu materijalnog prava koje je sud upotrijebio prilikom odlučivanja o tužbenom zahtjevu, odnosno da prema obrazloženju nije jasno što to pravo točno propisuje. To iz razloga što je sud utemeljio odluku na pravilima OGZ-a, ali ih je citirao u potpunosti nerazumljivo, koristeći i pogrešne članke i nerazumljiv prijevod koji nije prilagođen hrvatskom pravničkom jeziku. Nadalje, sud je pogrešno utvrdio činjenično stanje zaključujući da tužitelji nemaju status potrošača jer je odlučujući o prigovoru mjesne nenadležnosti Županijski sud u Zadru u rješenju od 8. siječnja 2021. broj Gž-911/2020 utvrdio da tužitelji imaju status potrošača. Međutim, imaju li ili ne status potrošača, tužitelji ne smatraju relevantnim za donošenje odluke u konkretnom slučaju. Osim što je sud pogrešno citirao sadržaj pravila iz OGZ-a, pogrešno je i protumačio pravila iz paragrafa 993., 994. i 995. OGZ-a koji propisuju visinu redovne i zatezne kamate. To iz razloga što iz paragrafa 994. OGZ-a proizlazi da redovna kamata u ugovoru u kojem je vraćanje zajma osigurano založnim pravom ne smije prelaziti visinu od 5% godišnje, dok je u konkretnom slučaju redovna kamata ugovorena u visini od 12% godišnje što Ugovor o zajmu u konkretnom slučaju čini ništetnim temeljem čl. 993. OGZ-a. Isto tako je zatezna kamata ugovorena u visini od 15% godišnje, a ista primjenom paragrafa 995. OGZ-a ne smije prelaziti 4%, odnosno 6% među povlaštenim trgovcima ili fabrikantima, pa je i u tom dijelu Ugovor o zajmu ništetan. Ništetnim smatraju Ugovor i u dijelu kojim je ugovoreno plaćanje kamate na kamatu bez ograničenja što je protivno paragrafu 998. OGZ-a, te u pogledu ugovorenih dodatnih troškova što je protivno paragrafu 996. OGZ-a. U privitku žalbe tužitelji dostavljaju prijevod austrijskog prava koji smatraju da treba primijeniti, ovjeren po stalnom sudskom tumaču za njemački i engleski jezik D. R. u C. od 20. prosinca 2022. broj Ov-220/2022.

 

9. U odgovoru na žalbu tuženik prihvaća stajalište prvostupanjskog suda u pogledu utvrđenja da tužitelji nemaju svojstvo potrošača, te u pogledu ocjene valjanosti Ugovora o zajmu, odnosno otklanjanju razloga ništetnosti kako primjenom hrvatskog prava, tako i primjenom austrijskog prava.

 

10. U žalbi koju je tuženik izjavio protiv odluke o troškovima postupka navodi da je prvostupanjski sud pogrešno primijenio Tarifu o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika (Narodne novine br. 142/12., 103/14., 118/14., 107/15., 37/22) i to Tbr. 48. jer nije primijenio vrijednost boda koja je bila na snazi u vrijeme donošenja odluke o trošku postupka, a koja iznosi 15,00 kn po bodu, pa bi pravilnim obračunom troškova tuženik imao pravo na ukupni trošak od 95.625,00 kn.

 

11. Osnovani su žalbeni navodi kojima tužitelji ističu da je prvostupanjski sud počinio bitnu povredu iz čl. 354. st. 2. toč. 11. ZPP-a jer nije iznio razloge o odlučnim činjenicama za ocjenu osnovanosti zahtjeva, odnosno nije se izjasnio o razlozima ništetnosti Ugovora o zajmu temeljem austrijskog prava na koje se pozivaju tužitelji, a sve iz razloga što prvostupanjski sud nije pribavio mjerodavno austrijsko pravo koje je bilo važeće na dan sklapanja Ugovora o zajmu, pa ocjenu zakonitosti presude iz tog razloga nije moguće ispitati.

 

12. Prije svega valja istači da su tužitelji u trenutku podnošenja tužbe tvrdili da je Ugovor o zajmu sklopljen u Republici Hrvatskoj i da je ništetan iz razloga što je tuženik na području Republike Hrvatske sklapao pravne poslove iako nije imao odobrenje Hrvatske narodne banke, smatrajući da je iz tog razloga Ugovor o zajmu protivan mjerodavnim odredbama hrvatskog prava iz čl. 277. st. 1. i 2. i čl. 103. ZOO-a.

12.1. Na ročištu 4. veljače 2022. tužitelji su istakli da je za ocjenu ništetnosti Ugovora o zajmu mjerodavno austrijsko pravo koje je između stranaka ugovoreno u čl. XI. Ugovora o zajmu, te da je Ugovor o zajmu ništetan u dijelu ugovorene redovne kamate i zatezne kamate jer je ugovorena protivno paragrafu 993., 994. i 995. OGZ-a, prilažući u spis ispis čl. 993. do 997. i predlažući da sud po službenoj dužnosti utvrdi mjerodavno pravo koje je važilo u Republici Austriji u vrijeme sklapanja Ugovora o zajmu.

 

13. Ovaj sud prihvaća utvrđenje prvostupanjskog suda da je Ugovor o zajmu sklopljen u Republici Austriji jer je u samom Ugovoru navedeno da je sklopljen u Grazu, a tu činjenicu potvrđuju i tužitelji u svojem iskazu. Kako je tuženik strana pravna osoba to se radi o sporu s međunarodnim obilježjem koji se vodi pred sudom u Republici Hrvatskoj, te je primjenom čl. 19. Zakona o rješavanju sukoba zakona s propisima drugih zemalja u određenim odnosima (Narodne novine br. 53/91., u daljnjem tekstu: ZRSZ) koji je važio u vrijeme sklapanja Ugovora o zajmu za ugovor mjerodavno pravo što su ga stranke same izabrale, pa obzirom su ugovorne strane u čl. XI. Ugovora o zajmu ugovorile primjenu austrijskog prava, koje bi bilo mjerodavno primjenom čl. 20. toč. 8. ZRSZ-a i da nije ugovoreno jer je za ugovor o zajmu mjerodavno pravo mjesta gdje se u vrijeme primitka ponude nalazilo prebivalište odnosno sjedište zajmodavca, to je pravilan zaključak prvostupanjskog suda da se na ocjenu valjanosti Ugovora o zajmu u konkretnom slučaju primjenjuje austrijsko pravo.

 

14. Međutim, prvostupanjski sud nije pribavio mjerodavno austrijsko pravo iako su tužitelji isto predložili, a ispis čl. 993. do 997. koji su tužitelji dostavili na listu papira (list 237 spisa) ne može se smatrati pribavljenim materijalnim pravom. Naime, čl. 13. ZRSZ-a je propisivao da će sud po službenoj dužnosti utvrditi sadržaj materijalnog prava (…), ali i da stranke mogu dostaviti javnu ispravu o sadržaju stranog prava. Kako tužitelji nisu dostavili javnu ispravu o sadržaju stranog prava jer ispis članaka s lista 237 spisa to nije, prvostupanjski sud je bio dužan pribaviti austrijsko mjerodavno pravo. U izostanku navedenog, te pored žalbene tvrdnje tužitelja da prvostupanjski sud nije citirao propise mjerodavnog stranog prava kako glase, niti je protumačio mjerodavno pravo u okviru činjeničnih tvrdnji tužitelja, to su u presudi u potpunosti izostali razlozi o odlučnim činjenicama pa je uslijed toga obrazloženje presude i nerazumljivo.

 

15. Tužitelji smatraju da je Ugovor o zajmu ništetan jer je redovna i zatezna kamata ugovorena protivno paragrafu 993., 994. i 995. OGZ-a, tvrdeći da je u vrijeme sklapanja Ugovora o zajmu ugovorna (pogodbena) kamata mogla iznositi najviše 5% godišnje, dok je u konkretnom slučaju ugovorena 12% godišnje, kao i da je zatezna kamata mogla iznositi najviše 4% godišnje (ili 6% godišnje među povlaštenim trgovcima ili fabrikantima), dok je u konkretnom slučaju ugovorena 15% godišnje.

 

16. Tuženik se nije izjasnio do zaključenja glavne rasprave o tvrdnjama tužitelja na kojima temelje zahtjev za utvrđenje ništetnosti primjenom austrijskog prava, nego je osporavao zahtjev tužitelja koji se temeljio na primjeni hrvatskog prava (iz tužbe), te je tek u odgovoru na žalbu istakao da su stranke bile ovlaštene ugovoriti redovnu i zateznu kamatu.

 

17. Vezano uz žalbene navode u kojima tužitelji tvrde da je pogrešan zaključak prvostupanjskog suda da oni nemaju status potrošača u ugovornom odnosu, ali tu činjenicu istodobno smatraju irelevantnom za ocjenu osnovanosti tužbenog zahtjeva, ovaj sud ukazuje da je pravilno stajalište prvostupanjskog suda da tužitelji nisu sklopili Ugovor o zajmu u svojstvu potrošača, unatoč tome što je u rješenju Županijskog suda u Zadru od 8. siječnja 2021. broj Gž-911/2020 kojim je odlučeno o prigovoru mjesne nenadležnosti izneseno stajalište da su tužitelji potrošači.

 

17.1. U Ugovoru o zajmu su kao dužnici navedeni "B. d.o.o., A. B. i Z. B.". Ugovor o zajmu su potpisali tužitelji Z. B. i A. B., ali nije navedeno u kojem svojstvu isti potpisuju, dok je na mjestu B. s p.o. stavljen samo pečat pravne osobe (bez potpisa ovlaštene osobe). Kod javnog bilježnika I. L. prilikom solemnizacije Ugovora o zajmu, u ime pravne osobe B. d.o.o. Ugovor je solemniziran po tužitelju A. B. kao zakonskom zastupniku pravne osobe B. d.o.o. Tužiteljica Z. B. je dala u zalog nekretnine upisane u zk.ul. 6030 k.o. Š. u svrhu osiguranja povrata zajma što je navedeno u Ugovoru o zajmu pod naslovom Osiguranje (garancija).

 

17.2. Tužitelji su u iskazu potvrdili da je korisnik pozajmice bila pravna osoba B. d.o.o., dok je tužiteljica Z. B. istakla da je u ugovornom odnosu bila založni dužnik, te neko vrijeme i zakonski zastupnik B. d.o.o., ali navodeći da nije sigurna je li bila zakonski zastupnik (i) u vrijeme sklapanja Ugovora o zajmu.

 

17.3. Obzirom na navedeno ovaj sud utvrđuje da je zajmoprimac u konkretnom slučaju bila pravna osoba B. d.o.o., da je tužiteljica ugovor potpisala kao založni dužnik, dok je tužitelj A. B. bio zakonski zastupnik pravne osobe B. d.o.o. što je evidentno iz solemnizacije Ugovora o zajmu kod javnog bilježnika, kao i iz rješenja o otvaranju stečajnog postupka nad B. d.o.o. u kojem je navedeno da je direktor te pravne osobe tužitelj A. B..

 

18. Ustavni sud Republike Hrvatske u odluci od 24. studenog 2022. broj U-III/3892/2022 navodi da pojam "potrošača" - koji je definiran u čl. 2. točka (b) Direktive 93/13/EEZ kao svaka fizička osoba koja u ugovorima obuhvaćenim Direktivom nastupa za potrebe izvan okvira svojeg obrta, poduzeća i profesije - treba promatrati objektivno s obzirom na njegovu funkciju i ocijeniti pripada li ugovorni odnos među djelovanja izvan okvira obrta, poduzeća i njegove profesije, te ga treba tumačiti na način da se Direktiva 93/13/EEZ u smislu prihvaćanja svojstva potrošača može primijeniti na ugovor o osiguranju nekretninom (…) koji je fizička osoba sklopila s kreditnom institucijom kako bi jamčila za obveze koje trgovačko društvo preuzelo prema toj instituciji sklapanjem ugovora o zajmu kada je ta fizička osoba nastupala za potrebe izvan okvira svojeg obrta, poduzeća i profesije i kada nije funkcionalno povezana s navedenim društvom.

 

18.1. Kada se navedeno preslika na konkretnu situaciju u kojoj je nedvojbeno pozajmica dana u korist društva B. d.o.o. (tužitelji izričito potvrđuju), u kojem društvu je tužitelj A. B. bio zakonski zastupnik, a tužiteljica Z. B. je također bila zakonska zastupnica u određenom razdoblju, te je Ugovor o zajmu potpisala kao založni dužnik, to su tužitelji prema stajalištu ovoga suda Ugovor o zajmu sklopili u okviru djelatnosti društva B. d.o.o. s kojim su funkcionalno povezani, radi čega je pravilan zaključak prvostupanjskog suda da se u ovom postupku ne mogu osloniti na potrošačku zaštitu.

 

19. Tužitelji u žalbi ne osporavaju stajalište prvostupanjskog suda da Ugovor o zajmu nije ništetan primjenom hrvatskog materijalnog prava, pa razlozi navedeni u obrazloženju prvostupanjske presude u tom dijelu nisu predmetom ispitivanja u žalbenom postupku. Međutim, potrebno je ukazati da prvostupanjski sud sadržajno citira odredbu čl. 103. st. 2. ZOO-a, ali se poziva na čl. 322. st. 2. očito primjenjujući Zakon o obveznim odnosima (Narodne novine br. 35/05., 41/08., 125/11., 78/15., 29/18., 126/21., 114/22., 156/22., u daljnjem tekstu: ZOO/05), koji je po zakonskom određenju identičan čl. 103. st. 2. ZOO-a, a da se isto tako tužitelji u tužbi pozivaju na čl. 277. st. 1. i 2. ZOO/05 kada se osvrću na poslovnu nesposobnost tuženika, time da se odredbe ZOO/05 (kada bi se primjenjivalo hrvatsko pravo) ne bi mogle primijeniti obzirom je Ugovor o zajmu sklopljen 2. travnja 1997.

 

20. Obzirom na navedeno ovaj sud je prihvatio žalbu tužitelja, a slijedom prihvaćanja te žalbe prihvatio je i žalbu tuženika, te je primjenom čl. 369. st. 1. i čl. 370. ZPP-a ukinuo presudu i predmet vratio prvostupanjskom sudu na ponovno suđenje.

 

20.1. U ponovljenom postupku prvostupanjski sud će pribaviti mjerodavno austrijsko pravo koje je važilo u vrijeme sklapanja Ugovora o zajmu (2. travnja 1997.), kao i tumačenje zakonskih odredaba tog prava na koje se pozivaju tužitelji i temeljem kojih smatraju da je Ugovor o zajmu ništetan, nakon čega će analizom i ocjenom svih provedenih dokaza utvrditi odlučne činjenice za ocjenu osnovanosti zahtjeva tužitelja i novom odlukom odlučiti o tužbenom zahtjevu i pravu stranaka na naknadu troškova postupka.

 

U Varaždinu 2. ožujka 2023.

 

     Predsjednik vijeća

                                                                                                                    Milko Sambolek v.r.