1

Poslovni broj: 12 Gž-144/2023-2

 

 

 

 

Poslovni broj: 12 Gž-144/2023-2

 

 

U  I M E  R E P U B L I K E   H R V A T S K E

 

P R E S U D A

 

Županijski sud u Varaždinu u vijeću sastavljenom od sutkinja toga suda Tanje Novak-Premec kao predsjednice vijeća te Dubravke Bosilj kao članice vijeća i izvjestiteljice i Dijane Hofer kao članice vijeća, u pravnoj stvari tužitelja R. H., OIB: …, M. u. p, koju zastupa Općinsko državno odvjetništvu u Sisku, Građansko-upravni odjel, protiv tuženika V. M., OIB:…, S., kojeg zastupa punomoćnica S. F., odvjetnica iz S., radi naknade štete, povodom žalbe tuženika izjavljene protiv presude Općinskog suda u Sisku, poslovni broj: Pn-38/2021-14 od 5. srpnja 2022., u sjednici vijeća održanoj dana 2. ožujka 2023.

 

p r e s u d i o   j e

 

I. Odbija se žalba tuženika kao neosnovana i potvrđuje se presuda Općinskog suda u Sisku, poslovni broj: Pn-38/2021-14 od 5. srpnja 2022.

 

II. Tužitelj se odbija sa zahtjevom za naknadom troška odgovora na žalbu.

 

Obrazloženje

 

1. Pobijanom presudom suđeno je:

 

"               I. Nalaže se tuženiku V. M., OIB… iz S.,  isplatiti tužiteljici R. H. – M. u. p., iznos od 336.250,00 kn, zajedno sa zateznim kamatama tekućim od 15. siječnja 2021. pa do isplate po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih za razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za tri postotna poena, u roku od 15 dana.

 

II. Nalaže se tuženiku V. M., OIB…iz S.,  da tužiteljici R. H. – M. u. p., naknadi trošak parničnog postupka u iznosu od 30.500,00 kn, zajedno sa zateznim kamatama tekućim od 5. srpnja 2022. pa do isplate po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih za razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za tri postotna poena, u roku od 15 dana."             

 

2. Protiv navedene presude žalbu podnosi tuženi kako navodi zbog bitne povrede odredaba parničnog postupka, pogrešne primjene materijalnog prava i pogrešno utvrđenog činjeničnog stanja, dakle iz svih zakonskih žalbenih razloga iz čl.  353. st. 1. (NN 53/1991, 91/1992, 112/1999, 129/2000, 88/2001, 117/2003, 88/2005, 2/2007, 96/2008, 84/2008, 123/2008, 57/2011, 25/2013, 89/2014, 70/2019, 80/2022, 114/2022 - dalje: ZPP) uz prijedlog da se žalba usvoji, pobijana presuda preinači u smislu žalbenih navoda  tako da se odbije tužitelja s tužbenim zahtjevom u cijelosti uz naknadu troška tuženiku.

 

3. Tužiteljica u odgovoru na žalbu, osporava sve navode žalbe tuženika uz prijedlog  da se žalba odbije uz naknadu troškova žalbenog postupka.

 

4. Žalba tuženika nije osnovana.

 

5. Predmet spora je zahtjev R. H. – M. u. p. radi isplate od tuženika  iznosa od 336.250,00 kn koji predstavlja iznos isplaćen A. H. kćeri pok. M. V. temeljem između tužiteljice i navedene zaključene izvansudske nagodbe od 19. listopada 2020. kojom je istoj isplaćena naknada neimovinske štete zbog smrti oca u iznosu od 330.000,00 kn i iznos od 6.250,00 kn na ime troškova. Prednje navedeno osnovom toga što je presudom Županijskog suda u Osijeku broj K-Rz-3/2011-1119 od 9. prosinca 2013. tuženik proglašen krivim da je kršeći pravila međunarodnog prava za vrijeme oružanog sukoba počinio kazneno djelo ratnog zločina protiv civilnog stanovništva iz čl. 120. st. 1. u svezi sa čl. 28. st. 2. Osnovnog krivičnog zakona RH (NN 53/1991, 71/1991, 39/1992, 91/1992, 58/1993, 37/1994, 108/1995, 28/1996, 110/1997 - dalje: OKZ RH) i kazneno djelo ratnog zločina protiv ratnih zarobljenika iz čl. 122. u svezi sa čl. 28. st. 2. OKZ RH i to na način da je kršeći pravila međunarodnog prava za vrijeme oružanog sukoba naredio da se primjenjuju protuzakonita zatvaranja, izvrši napad na pojedine civilne osobe kojih je posljedica smrt tih osoba, nečovječno postupao prema civilnom stanovništvu, te iako je bio dužan propustio spriječiti da se civilno stanovništvo ubija, muči, da se nečovječno postupa prema njemu, da mu se nanose ozljede tjelesnog integriteta i da se primjenjuju protuzakonita zatvaranja civilnog stanovništva, kršeći pravila međunarodna prava, iako je bio dužan, te  je proglašen krivim između ostalog i za kazneno djelo pod toč. 1 – 6 izreke navedene presude. Navedena presuda je presudom Vrhovnog suda RH broj: Kž-282/2014-8 od 10. lipnja 2014. djelomično preinačena na način da je djelomično prihvaćena žalba državnog odvjetnika te je prvostupanjska presuda preinačena jedino u odluci o kazni, dok je u preostalom dijelu potvrđena. Ovdje tuženom je  po Ustavnom sudu RH  odlukom broj: U-III-4951/2014  od 10. ožujka 2020. odbijena i ustavna tužba podnijeta u povodu presude Vrhovnog suda RH broj Kž-282/2014-8 od 10. lipnja 2014., time da je i Europski sud za ljudska prava 20. siječnja 2022. donio presudu  kojom je utvrdio  da presudama prethodno navedenim ovdje tuženiku M. V. nije došlo do povrede čl. 7. Konvencije za zaštitu ljudskih prava i temeljnih sloboda obzirom osuda  tuženika za počinjenje kaznenih djela ratnog zločina protiv civilnog stanovništva po zapovjednoj odgovornosti nije povrijedila zajamčeno pravo Konvencijom, odnosno da isti nije suđen i kažnjen bez postojanja odgovarajućih propisa.

 

6. U razdoblju od sredine kolovoza 1991. do sredine lipnja 1992. tuženik je bio zamjenik načelnika Policijske uprave Sisačko-moslavačke, a od 18. srpnja do 1. listopada 1991. zapovjednik svih policijskih postrojbi na širem području S. i B. te je iz prethodno navedenih presuda utvrđeno da je proglašen krivim po načelu garantne (zapovjedne) odgovornosti (čl. 20. OKZ RH propisivao je da se krivično  djelo može izvršiti činjenjem ili nečinjenjem, time da može biti izvršeno nečinjenjem samo kad počinitelj propusti činjenje koje je bio dužan izvršiti).

 

7. Kako je tužiteljica temeljem izvansudske nagodbe od 19. listopada 2020. br.:N-DO-79/2020 isplatila A. H. kćeri M. V. dana 14. siječnja 2021. zbog smrti njezinog oca do koje je došlo kaznenim djelom za koje odgovara tuženik, na ime naknade neimovinske štete iznos od 330.000,00 kn kao i trošak postupka od 6.250,00 kn, to podnijetom tužbom traži od tuženika naknadu štete u navedenom iznosu.

 

8. Sud utvrđuje kao nesporno između stranaka da je tuženik:

- presudom Županijskog suda u Osijeku, poslovni broj: K-Rz-3/11-1119 od 9. prosinca 2013. proglašen krivim po ukupno 23. točke i osuđen za kazneno djelo protiv čovječnosti i međunarodnog prava - ratnog zločina protiv civilnog stanovništva iz čl. 120. st. 1. u vezi čl. 28. st. 2. OKZ RH  i to temeljem zapovjedne – garantne odgovornosti,  između ostalog i u odnosu na  pok. V. M. oca A. H., na način  što su dana 25. kolovoza 1991. u rano jutarnjim satima nakon što je u večernjim satima 24. kolovoza 1991. u lokalu „ G.“ u S. došlo do incidenta u kojem je Ž. V. usmrtio Z. S., veći broj pripadnika pričuvne postrojbe „V.“ PU Sisak, radi osvete upali u obiteljsku kuću u … u S. u kojoj je sa članovima obitelji boravio polubrat Ž. V., M. V. istoga uhitili, odveli u improvizirani zatvor na „O.“ gdje su ga neovlašteno ispitivali i fizički zlostavljali, a potom tijekom istog dana poslijepodne zajedno sa članovima obitelji V. odvezli  na obalu rijeke S., gdje su ga usmrtili hicima iz vatrenog oružja, a njegovo tijelo je pronađeno 30. kolovoza 1991. u S. između sela P. i L., čime je počinio kazneno djelo ratnog zločina protiv civilnog stanovništva,

- da su ovdje tužiteljica i A. H. kćer M. V. radi naknade štete proizašle iz štetnog događaja činjenično i pravno utvrđenog pravomoćnom presudom Županijskog suda u Osijeku broj K-Rz-3/2011-1119 od 9. prosinca 2013. zaključili 19. listopada 2020. izvansudsku nagodbu,

- da je iznos koji se od tuženika potražuje ovom tužbom upravo isplaćeni iznos naknade štete A. H. tom izvansudskom nagodbom od 19. listopada 2020., zbog smrti oca,

- da je tužiteljica dana 14. siječnja 2021. izvršila isplatu A. H. temeljem zaključene izvansudske nagodbe,

- da je tužiteljica dopisom, zaprimljenim po tuženiku 25. rujna 2020. istog obavijestila o vođenju postupka mirnog rješenja spora povodom zahtjeva za naknadu štete A. H.,

- da je tužiteljica tuženiku prije podnošenja tužbe u ovom predmetu dostavila zahtjev za mirno rješenje spora koji se na isti očitovao na način da isti smatra neosnovanim zbog promašene pasivne legitimacije, zastare, podijeljene odgovornosti, osporava pravnu osnovu i visinu, prigovara da se radi o ratnoj šteti,

 

te zaključuje da  je tuženik odgovoran za štetu koju je pretrpjela tada maloljetna A. H. u dobi od 16 godina uslijed smrti oca koji ju je uzdržavao, pozivom na odredbe čl. 154. i 201. st. 1. Zakona o obveznim odnosima (NN 53/1991, 73/1991, 3/1994, 111/1993, 107/1995, 7/1996, 91/1996, 112/1999 i 88/01- dalje: ZOO/91), odnosno čl. 1045. i 1101. st. 1. Zakona o obveznim odnosima (NN 35/05, 41/08, 125/11, 78/15, 29/18, 126/21, 114/22, 156/22 - dalje: ZOO/05) kao i čl. 120. st. 1. u vezi s čl. 28. st. 2. OKZ RH. Kako je iz pravomoćne presude Županijskog suda u Osijeku, poslovni broj: K-Rz-3/11-1119 od 9. prosinca 2013. utvrđeno da je tuženik kao zapovjednik policijskih snaga i zamjenik načelnika PU Sisak proglašen krivim zbog počinjena kaznenog dijela ratnog zločina protiv civilnog stanovništva na način kako je to opisano u navedenoj presudi, a počinjenih od strane nepoznatih pripadnika djelatnog pričuvnog sastava PU Sisak to prema čl. 1. Zakona o odgovornosti RH za štetu uzrokovanu od pripadnika hrvatskih oružanih i redarstvenih snaga tijekom Domovinskog rata (NN 117/03 – dalje:Zakon o odgovornosti RH) kojom je propisano da za štetu koju su tijekom Domovinskog rata od 17. kolovoza 1990. do 30. lipnja 1996. uzrokovali pripadnici hrvatskih oružanih i redarstvenih snaga u vojnoj ili redarstvenoj službi ili u svezi s tom službom odgovara tužiteljica po općim pravilima odgovornosti za štetu i to za onu štetu koja nema karakter ratne štete, a šteta pričinjena oštećenoj A. H. zbog smrti oca M. V. nije ratna šteta u smislu čl. 3. navedenog zakona, jer se njegovo zlostavljanje, nanošenja mu ozljeda i smrt nije dogodila za vrijeme i na prostoru borbenih akcija, usvaja tužbeni zahtjev.

 

Sud odbija i prigovor tuženika da je nastupila zastara potraživanja iz razloga što da je tek pravomoćnošću kaznene presude tužiteljica kao i treće osobe (oštećenica) saznala za kaznenu odgovornost tuženika za prouzročenu štetu, a kaznena presuda je postala pravomoćna tek 10. lipnja 2014. te iako bi zastarni rok iz čl. 230. ZOO/05 od 3 godine u trenutku podnošenja zahtjeva za naknadu štete bio u zastari, no obzirom na kvalifikaciju kaznenog djela koju je tuženik počinio i za koje djelo je donijeta pravomoćna presuda primjenjuje čl. 231. ZOO/05 pa kako se radi o kaznenom dijelu ratnog zločina protiv civilnog stanovništva za koje niti kazneno gonjenje niti izvršenje kazne ne zastarijeva to ne zastarijeva niti zahtjev za naknadu štete. Sud se poziva i na odredbu čl. 1061. st. 3. ZOO/95 obzirom da se radi o regresnom potraživanju, a tuženik je u vrijeme počinjenja kaznenog djela kojim je A. H. nastala neimovinska štete zbog smrti oca bio pripadnik policijskih snaga za koju štetu odgovara upravo tužiteljica koja je štetu oštećenici i nadoknadila 14. siječnja 2021. to kako je tužba u ovom postupku podnijeta 18. lipnja 2021., nije istekao niti 6-to mjesečni rok iz čl. 1061. st. 4. ZOO/ 95 u kojem roku poslodavac koji je oštećeniku popravio štetu ima pravo zahtijevati od zaposlenika naknadu troškova popravljanja štete, ako je ovaj štetu prouzročio namjerno ili iz krajnje nepažnje.

 

Obzirom na sva prethodno navedena utvrđenja imajući u vidu okolnosti i način na koji je otac A. H. usmrćen, njezinu dob u trenutku smrti oca (bila je maloljetna u dobi od 15 godina) koji ju je uzdržavao, vodio brigu o njoj i sa kojim je živjela sud smatra da navedeno opravdava dosudu pravične novčane naknade u isplaćenom joj iznosu po tužiteljici u visini od 330.000,00 kn na ime neimovinske štete, te tuženika i obvezuje na regresnu isplatu navedenog iznosa (i troškova izvansudske nagodbe) tužiteljici.

 

9. Žalbom tuženi osporava da se u ovom postupku radi o naknadi štete slijedom čega je sud u postupku utvrđivao činjenice koje nisu odlučne za donošenje odluke. Iako je točna tvrdnja tuženika da se u konkretnom slučaju ne radi o tužbi radi naknadi štete, već o regresnom zahtjevu tužiteljice od tuženika za isplatu iznosa isplaćenog A. H. kćeri pok. M. V. na ime naknade štete, no sud nije vezan za pravnu kvalifikaciju tužbenog zahtjeva kako ju navodi tužiteljica, a tijekom postupka suprotno žalbenoj tvrdnji sud je utvrđivao upravo činjenice iz kojih proizlazi pravo tužiteljice da tužbom zahtjeva regres isplaćene štete pričinjene propustom/nečinjenim po tuženom za koje je i kazneno odgovoran, time da regresni zahtjevi zastarijevaju za 5 godina od dana isplaćene štete sukladno čl. 225. ZOO/95.

 

Kazneno djelo može biti izvršeno i nečinjenjem kada počinitelj propusti činjenje koje je bio dužan izvršiti, a tuženik je u vrijeme smrti M. V. obavljao dužnost zamjenika načelnika Policijske uprave Sisačko-moslavačke, a od 18. srpnja do 1. listopada 1991. bio je i zapovjednik svih policijskih postrojbi na širem području S. i B., pa kao takav bio je i odgovoran za radnje podčinjenih mu policijskih djelatnika. Zbog rečenog i pored pravomoćne kaznene presude kojom je proglašen krivim upravo on za kazneno djelo ratnog zločina protiv civilnog stanovništva iz čl. 120. st. 1. u svezi sa čl. 28. st. 2. Osnovnog krivičnog zakona RH između ostalog i na štetu oca A. H. a kako je u parničnom postupku sud temeljem čl. 12. st. 3. ZPP-a u pogledu postojanja kaznenog djela i kaznene odgovornosti učinioca vezan za pravomoćnu presudu kaznenog suda kojom se optuženik oglašava krivim, to žalbeni navodi da je sud u ovom postupku trebao, a odbio je saslušati po njemu predložene svjedoke radi utvrđivanja podijeljene odgovornosti i različitog stupnja odgovornosti svakog počinitelja što da je odlučno za donošenje odluke o regresnoj odgovornosti čime da je pogrešno utvrđeno činjenično stanje, nije osnovano zbog čega je sud pravilno odbio provođenje dokaza saslušanjem predloženih svjedoka na okolnost odgovornosti tuženika.

 

10. Upravo je tuženik pravomoćnom kaznenom presudom presuđen odgovornim za smrt M. V. i to zbog počinjenja kaznenog zdjela ratnog zločina protiv civilnog stanovništva čime je A. H. kćeri ubijenog nanijeta neimovinska šteta zbog smrti bliske osobe, a za koju štetu odgovara prema oštećenom po općim pravilima o odgovornosti za štetu, upravo tužiteljica slijedom Zakona o odgovornosti RH. Obzirom je tuženik u trenutku počinjene štete - kaznenim djelom koje je počinjeno u svezi s njegovim radom - bio zaposlenik tužiteljice to ista osnovom čl. 1061. st. 3. ZOO-a ima pravo obzirom je isplatila novčani iznos štete zahtijevati od zaposlenika naknadu troškova popravljanja štete ako je štetnik štetu prouzročio namjerno ili iz krajnje nepažnje, a u konkretnom slučaju šteta je počinjenja po tuženom propustom/nečinjenjem kao odgovorne osobe.

 

11. Daljnjim dijelom žalbe ukazuje na pogrešnu primjenu materijalnog prava osporavajući primjenu Zakona o odgovornosti RH koji je donijet 2003. dok štetni događaj potječe iz 1991. pa se ne može primijeniti Zakon koji nije bio na snazi u vrijeme štetnog događaja, pri čemu se poziva na odluku Ustavnog suda RH br. U-I-2820/03 od 19. studenog 2008. Na ove žalbene navode valja reći da Ustavni sud upravo u navedenoj odluci navodi „… činjenica što se članci 1. do 3. osporenog Zakona odnose na proteklo razdoblje Domovinskog rata ne dovodi do njegove nedopuštene retroaktivnosti u smislu mjerodavnih odredbi članka 89. Ustava i temeljnih ustavnih vrednota. Odnose koji su nastali i završili se u prošlosti nije zabranjeno uređivati naknadno, osobito ako se tim uređenjem konstituiraju prava u korist određene skupine adresata koja im dotada nisu bila priznata u domaćem pravnom poretku. Osporeni Zakon pripada korpusu poslijeratnog reparacijskog zakonodavstva. Njegova je svrha urediti pretpostavke odgovornosti države odnosno pretpostavke priznavanja prava na naknadu određenih šteta koje su za vrijeme Domovinskog rata uzrokovali pripadnici hrvatskih oružanih i redarstvenih snaga. Osporenim Zakonom izrijekom je priznata odgovornost Republike Hrvatske za sve štete koje su u razdoblju Domovinskog rata uzrokovali pripadnici hrvatskih oružanih i redarstvenih snaga, a koje nemaju karakter ratne štete.“, a što je upravo u ovom postupku slučaj, jer zlostavljanje civilne osobe uslijed čega je došlo i do smrti M. V. zasigurno ne predstavlja ratnu štetu.

 

Naime ratnom štetom u smislu čl. 3 Zakona o odgovornosti RH smatra se:

- šteta uzrokovana za vrijeme i na prostoru odvijanja vojnih akcija svim sredstvima i oblicima ratnih borbenih djelovanja (bombardiranje, granatiranje, mitraljiranje, eksplozije, miniranje, pokreti trupa i sl.),

- šteta od izravne i konkretne vojne koristi ako je, s obzirom na vrijeme i mjesto izvršenja u izravnoj i neposrednoj funkciji vojnih operacija, i to posebice:

a) šteta nastala kao izravna posljedica bilo koje zaštitne ili pripremne mjere nadležnih vojnih vlasti poduzete s ciljem otklanjanja, odnosno sprječavanja izvršenja bilo kojega neprijateljskog napada,

b) šteta nastala kao izravna posljedica zaštitnih ili pripremnih mjera nadležnih vojnih vlasti poduzetih u očekivanju neprijateljske akcije (radovi na zemljištu, oduzimanje pokretnina, zauzimanje nekretnina i sl.),

c) šteta nastala kao izravna posljedica mjera poduzetih s ciljem sprječavanja širenja ili ublažavanja posljedica štete opisane u podstavku 1. ovoga stavka,

- šteta koja je po svojim učincima, te konkretnim okolnostima vremena i mjesta počinjenja štetne radnje, izravno izazvana ratnim stanjem i neposredno se nadovezuje na ratne operacije (izravne posljedice ratnih događaja u svezi s neredima, metežom, panikom, evakuacijom i sličnim zbivanjima neposredno nakon poduzetih ratnih operacija).

Istovremeno iz činjeničnog opisa kaznenog dijela počinjenog u odnosu na oca oštećene A. H. proizlazi „da je više pripadnika pričuvne postrojbe V. P. S. radi osvete upalo u obiteljsku kuću u … u S. u kojoj je sa članovima obitelji boravio polubrat Ž. V., M. V., uhitili ga, odveli u improvizirani zatvor na „O.“ gdje su ga neovlašteno ispitivali i fizički zlostavljali, a potom tijekom istog dana poslijepodne zajedno sa članovima obitelji V. odvezli na obalu rijeke S., gdje su ga usmrtili hicima iz vatrenog oružja, a njegovo tijelo je pronađeno 30. kolovoza 1991. u S. između sela P. i L. čime je tuženik počinio kazneno djelo ratnog zločina protiv civilnog stanovništva“. Upravo iz činjeničnog opisa kaznenog dijela za koje je tuženi pravomoćno kazneno osuđen jasno proizlazi da se ne radi o ratnoj šteti, već se radi o šteti iz čl. 2. Zakona o odgovornosti RH kojom odredbom je propisano da RH po općim pravilima o odgovornosti za štetu odgovara samo za onu štetu koja nema karakter ratne štete. Okolnost što je tuženik kaznenom presudom pravomoćno osuđen za smrt oca A. H. temeljem garantne odgovornosti, zbog nečinjenja može suprotno žalbenim tvrdnjama biti ujedno i osnova za utvrđenje njegove materijalne - regresne odgovornosti bez obzira da isti nije niti sudjelovao u odvođenju  niti  dao nalog  za uhićenje i usmrćenje M. V. jer je kao nadređeni bio dužan spriječiti takvo postupanje po trećima što svojim nečinjenjem nije učinio.

 

Prema tome suprotno žalbenim navodima pravilno je sud utvrdio odgovornost RH za nastalu štetu A. H. temeljem općih propisa za naknadu štete propisanih ZOO- a, time da se u ovom postupku što i sam tuženi ističe radi o regresnom zahtjevu isplaćenog novčanog iznosa na ime naknade štete pa je sud jedino i bio dužan primijeniti propise ZOO-a koji reguliraju regres isplaćene štete. Kako se dakle ne radi o sporu radi naknade štete, a za takve tražbine sukladno čl. 225. ZOO-a opći zastarni rok je pet godina ako zakonom nije određen neki drugi rok zastare, pa kako je tužiteljica štetu oštećenoj A. H. nadoknadila 14. siječnja 2021., a tužbu podnijela 17. lipnja 2021. to nije došlo do zastare regresnog potraživanja kako pravilno sud prvog stupnja navodi, zastara nije nastupila niti primjenom odredbe 1061. ZOO-a.

 

Prema odredbi čl. 1061. ZOO-a za štetu koju zaposlenik u radu ili u svezi s radom prouzroči trećoj osobi odgovara poslodavac kod kojega je radnik radio u trenutku prouzročene štete, osim ako dokaže da su postojali razlozi koji isključuju odgovornost zaposlenika (st. 1.), poslodavac koji je oštećeniku popravio štetu ima pravo zahtijevati od zaposlenika naknadu troškova popravljanja štete, ako je ovaj štetu prouzročio namjerno ili iz krajnje nepažnje (st. 3.) time da pravo iz stavka 3. tog čl. zastarijeva u roku od šest mjeseci od dana kad je šteta popravljena, to niti temeljem navedene odredbe nije nastupila zastara potraživanja tužiteljice.

 

Nije osnovan niti žalbeni navod da je tužiteljica oštećenoj A. H. isplatila naknadu štete iako je u trenutku isplate već protekao zastarni rok. Pravilno sud prvog stupnja navodi da je tuženi pravomoćnom kaznenom presudom osuđen između ostalog i za kazneno djelo protiv čovječnosti i međunarodnog prava - ratnog zločina protiv civilnog stanovništva iz čl. 120. st. 1. u vezi čl. 28. st. 2. OKZ RH koje je počinjeno i u odnosu na oca oštećene M. V. a radi se o kaznenom djelu koje ne zastarjeva. Obzirom na navedeno i odredbu čl. 377. st.1. ZOO/91 kao i istovjetnu odredbu čl. 231 ZOO/05 koja propisuje da kad je šteta uzrokovana kaznenim djelom, a za kazneno gonjenje je previđen dulji rok zastare, zahtjev za naknadu štete prema odgovornoj osobi zastarijeva kad istekne vrijeme određeno za zastaru kaznenog gonjenja. Ova zakonska odredba (a time i dulji rok zastare) primjenjuje se samo u slučaju da je protiv počinitelja kaznenog djela vođen kazneni postupak i dovršen osuđujućom presudom, što je u ovom postupku i slučaju (tako i VSRH Rev 1669/2011-2 od 26. travnja 2016.).

 

12. Imajući u vidu da je prema Orijentacijskim kriterijima i iznosima VSRH za utvrđivanje visine pravične novčane naknade nematerijalne štete za naknadu neimovinske štete zbog smrti roditelja (Su-1331-VI/02 i 1372-11/02 od 29. studenoga 2002 i Su-IV-47/2020-5 od 5. ožujka i 15. lipnja 2020.) iznos od 225.00,00 kn to iako visina dosuđenog iznosa naknade štete djelomično odstupa od kriterija usvojenih po VS RH, time da Orijentacijski kriteriji VSRH za naknadu neimovinske štete ne predstavljaju matematičku formulu koja pukim automatizmom služi za izračunavanje pravične novčane naknade, već valja imati u vidu sve okolnosti slučaja pa imajući u vidu sve okolnosti slučaja, način počinjenja kaznenog djela čiji je ishod bio smrt oca oštećenice, maloljetnost oštećene, izgubljeno uzdržavanje od oca, razdoblje od 30 godina od štetnog događaja do dosuđene satisfakcije i ovaj sud je suglasan  sa visinom isplaćene štete oštećenici.

 

13. Obzirom da je sud prvog stupnja sukladno čl. 155. ZPP-a i Tarifi o nagradama i naknada troškova za rad odvjetnika (NN 142/12, 103/14, 118/14, 107/15, NN 37/22 - dalje:Tarifa) pravilno odmjerio trošak tužiteljici koja je uspjela u cijelosti glede osnove i visine, pri čemu je sud prvog stupnja pravilno primijenio materijalno pravo, a protivno žalbenim navodima nije počinio ni jednu bitnu povredu odredaba parničnog postupka na koju se apelira žalbom, pa niti one na koje ovaj sud pazi po službenoj dužnosti osnovom čl. 365. st. 2. ZPP-a, valjalo je u cijelosti odbiti žalbu tuženika i potvrditi prvostupanjsku presudu osnovom čl. 368. st. 1. ZPP-a.

 

14. Tužiteljici se ne dosuđuje trošak odgovora na žalbu jer isti nije bio potreban za vođenje postupka.

 

U Varaždinu 2. ožujka  2023.