Poslovni broj: 26 Gž-1649/2021-3

 

 

 

Poslovni broj: 26 Gž-1649/2021-3

 

 

U   I M E   R E P U B L I K E   H R V A T S K E

 

P R E S U D A

 

Županijski sud u Varaždinu u vijeću sastavljenom od suca Milka Samboleka kao predsjednika vijeća, Sanje Bađun kao sutkinje izvjestiteljice i članice vijeća i sutkinje Tatjane Ledinšćak-Babić kao članice vijeća, u pravnoj stvari tužiteljice D. M., OIB:... iz S., koju zastupa punomoćnica S. F., odvjetnica u S., protiv tuženice M. K., OIB:... iz D., koju zastupaju punomoćnici (odvjetnici) u Zajedničkom odvjetničkom uredu D. R. i L. K. u S., radi utvrđenja prava vlasništva, odlučujući o žalbi tuženice izjavljene protiv presude Općinskog suda u Sisku od 19. listopada 2021. poslovni broj P-12/2020-23, u sjednici vijeća 2. ožujka 2023.

 

p r e s u d i o    j e

 

I. Prihvaća se žalba tuženice, te se preinačuje presuda Općinskog suda u Sisku od 19. listopada 2021. poslovni broj P-12/2020-23 i odbija tužbeni zahtjev tužiteljice.

 

II. Nalaže se tužiteljici naknaditi tuženici trošak parničnog postupka u iznosu od 2.239,70 EUR/16.875,00 kn (slovima: dvijetisućedvjestotridesetdevet eura i sedamdeset centi/šesnaesttisućaosamstosedamdesetpet kuna)[1], u roku od 15 dana.

 

III. Odbija se zahtjev tuženice za naknadu troška sastava žalbe.

 

              Obrazloženje

 

1. Prvostupanjski sud je donio presudu čija izreka glasi:

 

"I Utvrđuje se da je tužiteljica D. M. iz S., OIB:..., stekla pravo vlasništva na nekretninama upisanim kao suvlasnički dio 1/7 ETAŽNO VLASNIŠTVO (e-3) u z.k.ul.br. 4133 k.o. S. S. i to 1/17 dijela čest.br. 1685/41 stambena zgrada od 230 m2 s kojom je povezan posebni dio STAN BROJ 3-dvosobni stan u prizemlju u hodniku desno od dvije sobe, kuhinje, lođe, pomoćnih prostorija u površini od 57,43 m2 i drvarnice u podrumu broj 3, što je tuženica M. K., OIB:..., D. dužna priznati i izdati tužiteljici valjanu tabularnu ispravu što će u protivnom zamijeniti ova presuda.

 

II Nalaže se tuženici M. K., OIB:..., D. da naknadi tužiteljici D. M., S., OIB:... troškove ovog postupka u iznosu od 22.290,00 kn zajedno sa zakonskom zateznom kamatom od dana donošenja prvostupanjske presude 19. listopada 2021. pa do isplate po stopi koja se određuje za svako polugodište, uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za tri postotna poena, sve u roku 15 dana."

 

2. Navedenu presudu pravodobno izjavljenom žalbom pobija tuženica iz svih zakonskih žalbenih razloga propisanih čl. 353. st. 1. Zakona o parničnom postupku (Narodne novine br. 53/91., 91/92., 112/99., 88/01., 117/03., 88/05., 2/07., 84/08., 96/08., 123/08., 57/11., 148/11., 25/13., 89/14., 70/19., u daljnjem tekstu: ZPP), predlažući drugostupanjskom sudu preinačiti presudu i odbiti zahtjev tužiteljice, odnosno ukinuti presudu i predmet vratiti prvostupanjskom sudu na ponovno suđenje.

 

3. Tužiteljica nije podnijela odgovor na žalbu.

 

4. Žalba tuženice je osnovana.

 

5. Predmet postupka je zahtjev tužiteljice za utvrđenje prava vlasništva na nekretnini opisanoj u izreci prvostupanjske presude i za izdavanje tabularne isprave, a činjenično se temelji na tvrdnjama da je tužiteljica stan kupila svojim novčanim sredstvima radi čega isti ne predstavlja ostavinsku imovinu majke stranaka pok. A. J. i nije mogao biti raspoređen tuženici u ½ dijela temeljem nasljeđivanja, a da u trenutku vođenja ostavinskog postupka iza pok. A. J. tužiteljica nije imala parničnu sposobnost jer zbog fizičkog i psihičkog zdravlja nije mogla shvatiti svoja prava i obveze.

 

6. Ocjenu osnovanosti zahtjeva tužiteljice prvostupanjski sud je utemeljio na slijedećem činjeničnom utvrđenju:

 

- da je ovaj postupak po protutužbi tužiteljice (kao tuženice) izdvojen iz predmeta broj Psp-55/2016 u kojem je tuženica podnijela tužbu za razvrgnuće suvlasničke zajednice na stanu koji je predmet postupka;

 

- da je predmetni stan utvrđen kao ostavinska imovina iza pok. majke stranaka A. J. i da su tužiteljica i tuženica naslijedile stan svaka u ½ dijela temeljem rješenja o nasljeđivanju;

 

- da je u vezi stjecanja predmetnog stana tužiteljica 18. listopada 1999. sklopila s prodavateljicom N. Z. Privremeni kupoprodajni ugovor koji sadrži sve bitne elemente glavnog ugovora, a da je glavni Ugovor o kupoprodaji tog istog stana prodavateljica N. Z. sklopila 6. prosinca 2007. i to s majkom stranaka A. J. jer tužiteljica u vrijeme sklapanja ugovora nije bila u S., a postojala je potreba hitnosti za sklapanje ugovora zbog naglog i teškog oboljenja prodavateljice N. Z.;

 

- da iz iskaza tužiteljice proizlazi da je u obitelji postojao dogovor o podjeli imovine njihovih roditelja radi čega je tuženica naslijedila iza oca imanje u D., dok je majka A. J. darovala tužiteljici trosobni stan temeljem Ugovora o darovanju nekretnina od 23. prosinca 1996., da je ona taj stan prodala i od ostvarene kupoprodajne cijene kupila poslovni prostor i predmetni stan u kojem je živjela majka A. J. i koji je bio u blizini njezinog stana da bi joj majka pomagala u čuvanju djeteta, da je Privremeni kupoprodajni ugovor ona sklopila s prodavateljicom N. Z., dok je kupoprodajni ugovor sklopila A. J. 2007. jer niti ona (tužiteljica) niti njezin suprug kada se sklopljen ugovor nisu bili u S., da stan nije na sebe prenosila jer je "računala na dogovor s tuženicom", da je bila narušenog zdravstvenog stanja jer je pretrpjela moždani udar i nije imala svijest da je predmet ostavinskog postupka predmetni stan obzirom je bila pod sedativima i da je koristila flastere od morfija radi zdravstvenog stanja, te je zbog uhićenja supruga bila u teškom psihičkom stanju;

 

- da iz iskaza tuženice proizlazi da je imanje u D. dobila darovanjem od roditelja, te da je prema dogovoru tužiteljica trebala dobiti novac od stana koji je prodan u S., ali je tužiteljica u konačnici dobila više jer je viša vrijednost trosobnog stana od vrijednosti imanja u D., gdje je ona dobila zemljište na kojem je svojim novcem izgradila kuću, da u vrijeme vođenja ostavinske rasprave iza pok. majke A. J. tužiteljica nije bila u teškoj zdravstvenoj i životnoj situaciji, te nije tražila da joj se prenese vlasništvo na stanu;

 

- da iz nalaza medicinskog vještaka proizlazi da tužiteljica boluje od ozbiljnih tjelesnih smetnji od 2007., da joj je 2008. ustanovljeno suženje glavne krvne žile lijeve ruke te je učinjeno proširenje žile, nakon čega je bolest progradirala te joj se 2012. pogoršalo zdravstveno stanje na tjelesnom i psihičkom planu jer je nastalo suženje glavne krvne žive na lijevoj nozi koje je bilo praćeno jakim bolovima radi kojih je po preporuci vaskularnog kirurga koristila flastere morfija, da bi 5. srpnja 2013. prilikom pretrage CTG mozga bilo dijagnosticirano da je preboljela moždani inzult, nakon čega je tužiteljica liječena 2015., 2016. i 2020. u dva navrata tako da joj je 2020. amputirana lijeva noga, a 2021. desna noga, da je radi simptoma generalizirane ateroskleroze na krvnim žilama udova trpjela glavobolje, trnjenje, bolove u lijevoj ruci i lijevoj nozi te promjenu boje kože na prstima ruke i noge koji su joj kompromitirali sve psihičke funkcije (svijesti, pažnje, percepcije, pamćenja, inteligencije, emocija), a najviše u procesu mišljenja koji je bio sveden na najmanju moguću mjeru kao i općenito ostale psihičke funkcije, da je cjelokupnom stanju tužiteljice participirala i nepovoljna situacija vezana uz optužbu i zatvaranje njezinog supruga, a potom i smrt majke, radi čega tužiteljica uz sve poremećaje na psihičkim funkcijama (dominantno u procesu mišljenja) uz dva izrazito stresna događaja (pritvaranje supruga uz tešku optužbu i smrt majke) nije imala sposobnost sudjelovanja u ostavinskom postupku niti je mogla shvatiti/prepoznati svoja prava i obveze;

 

- da je u dopuni nalaza na raspravi 9. lipnja 2021. vještak istakao da kod tužiteljica nikada nije došlo do remisije bolesti nego je bolest progradirala od 2007. pa nadalje, da tužiteljica nema dijagnosticirane psihičke bolesti, ali ima određenih psihičkih simptoma, da tužiteljica ne posjeduje dokumentaciju o liječenju na psihičkoj bazi niti joj je ikada dijagnosticirana psihička bolest, ali joj je dijagnosticirano suženje krvnih žila najprije lijeve ruke, a potom krvnih žila u cijelom organizmu koje je dovelo do moždanog udara i u konačnici do amputacije obje noge, da je u razgovoru s tužiteljicom dobio saznanja da je 2011. radi bolova imala nemir i nesanicu što je za očekivati kod takve dijagnoze, kao i puno težih simptoma nego što su se kod tužiteljice manifestirali, radi čega nije bila sposobna sudjelovati u ostavinskom postupku u smislu zaštite prava i interesa 2012., a da je parnično sposobna „sada“ nakon amputacije druge noge jer su tada prestali bolovi i svi drugi simptomi koji idu uz umiranje tijela, a da se ne može izjasniti je li tužiteljica bila parnično sposobna u vrijeme podnošenja tužbe u ovom postupku 2016.

 

7. Na temelju navedenog prvostupanjski sud zaključuje da je tužiteljica dokazala da je predmetni stan financirala zajedno sa suprugom, te kako Privremeni kupoprodajni ugovor koji je sklopila kao kupac s N. Z. kao prodavateljicom sadrži sve sastojke glavnog ugovora, to zaključuje da je tužiteljica dokazala da je pravni posao temelj njezinog stjecanja prava vlasništva u smislu čl. 114. st. 1. Zakona o vlasništvu i drugim stvarnim pravima. Nasuprot tome navodi da tuženica nije dokazala da je stan kupila njihova majka A. J. i radi toga stan nije mogao predstavljati njezinu ostavinsku imovinu niti biti predmetom nasljeđivanja. Pozivajući se na čl. 237. Zakona o nasljeđivanju (Narodne novine br. 48/03., 163/03., 35/05., u daljnjem tekstu: ZN) koji propisuje da nakon pravomoćnosti rješenja o nasljeđivanju ili o zapisu, stranke mogu u rokovima i zbog razloga radi kojih se može zahtijevati ponavljanje parničnoga postupka pokrenuti parnicu i u njoj ostvarivati svoja prava (st.1.) i da će u parnici iz st. 1. ovoga članka sud o postojanju pretpostavaka za ponavljanje postupka odlučiti kao o prethodnome pitanju (st. 2.), te povezujući isto s čl. 421. st. 1. toč. 3. ZPP-a koji propisuje da se postupak koji je dovršen pravomoćnom odlukom suda može na prijedlog stranke ponoviti ako je u postupku kao tužitelj ili tuženik sudjelovala osoba koja ne može biti stranka u postupku, a da je tužiteljica dokazala da nije mogla valjano štiti prava i interese u ostavinskom postupku, to zaključuje da je ispunjena pretpostavka za ponavljanje ostavinskog postupka. Vezano uz primjenu čl. 423. st. 1. toč. 3. ZPP-a koji propisuje da prijedlog za ponavljanje postupka stranka podnosi u roku od 30 dana od dana kad je odluka dostavljena toj osobi, prvostupanjski sud navodi da se navedeni rok u konkretnom slučaju računa od dana dostave nalaza i mišljenja medicinskog vještaka u ovom postupku, koji u konkretnom slučaju predstavlja odluku u smislu citirane zakonske odredbe i za koju je tužiteljica saznala 6. travnja 2021.

 

8. U žalbi tuženica navodi da je u postupku prigovarala nalazu vještaka kao nejasnom i neargumentiranom iz razloga što nije utemeljen na medicinskoj dokumentaciji iz koje bi proizlazilo da se tužiteljica liječila po psihijatru ili da joj je dijagnosticirana psihička bolest i da je predlagala novo vještačenje koje je sud odbio provesti. Ukazuje da je tužiteljica prvotno tvrdila da je prije ostavinske rasprave pretrpjela moždani inzult, te je njezin suprug u iskazu tvrdio da je u vrijeme vođenja ostavinske rasprave imala problema s pisanjem i govorom, dok je u konačnici utvrđeno da je moždani inzult pretrpjela 2013., odnosno nakon što je već provedena ostavinska rasprava, iz čega slijedi da je tužiteljica prilagođavala svoje tvrdnje kako bi uspjela u postupku. Nadalje, smatra da je prvostupanjski sud pogrešno utvrdio da su ispunjene pretpostavke za ponavljanje postupka, odnosno da je pogrešno zaključio da je prijedlog za ponavljanje postupka, odnosno u konkretnom slučaju tužba, podnesena u roku iz čl. 423. st. 1. toč. 3. ZPP-a. Opisuje da su stranke uknjižene kao suvlasnice na stanu na temelju rješenja Općinskog suda u Sisku od 27. studenog 2012. koje je dostavljeno strankama, da je tuženica prijedlogom od 21. srpnja 2014. predložila razvrgnuće suvlasničke zajednice i da se tuženica na prijedlog očitovala u podnesku od 3. ožujka 2016. i da je najkasnije toga dana imala saznanje da je na predmetnoj nekretnini upisana tuženica u ½ dijela. Međutim, u odgovoru na prijedlog tužiteljica nije tvrdila da u ostavinskom postupku nije bila sposobna za rasuđivanje. Nakon toga tuženica se očitovala na tužiteljičin odgovor na prijedlog ponavljajući da su predmetnu nekretninu stranke stekle temeljem nasljeđivanja, a tuženica niti tada nije spominjala nesposobnost sudjelovanja u ostavinskom postupku kao niti na ročištu 14. travnja 2016. Obzirom na navedeno smatra da je sud pogrešno zaključio da je subjektivni rok za podnošenje prijedloga za ponavljanje postupka (tužbe) počeo teći od dostave nalaza i mišljenja medicinskog vještaka u ovom predmetu (6. travnja 2021.) jer bi to značilo da tužiteljica nije bila sposobna za rasuđivanje niti u vrijeme podnošenja tužbe, a niti tijekom ovog postupka.

 

9. Ispitujući presudu po službenoj dužnosti primjenom čl. 365. st. 2. ZPP-a, te u okviru žalbenih navoda tuženice koja iako pobija presudu i zbog bitnih povreda odredaba parničnog postupka ne ukazuje sadržajno, a niti prema zakonskom određenju na ijednu bitnu povredu, ovaj sud utvrđuje da prvostupanjski sud nije počinio niti jednu bitnu povredu na koje drugostupanjski sud pazi po službenoj dužnosti u žalbenom postupku.

 

10. Međutim, osnovani su žalbeni navodi kojima tuženica upire na pogrešno utvrđeno činjenično stanje i s tim u vezi na pogrešnu primjenu materijalnog prava, kada sud utvrđuje da je tužiteljica podnijela tužbu u roku iz čl. 423. st. 1. toč. 3. ZPP-a propisanom za podnošenje prijedloga za ponavljanje postupka.

 

11. Prema čl. 232. st. 5. ZN-a pravomoćnim rješenjem o nasljeđivanju vezane su osobe koje su kao stranke sudjelovale u ostavinskoj raspravi ili su na nju bile uredno osobno pozvane, no ipak nisu vezane:

 

- glede prava koja bi za njih proizlazila iz naknadno pronađene oporuke,

 

- glede prava čije je utvrđenje ovisilo o tome kako će neko sporno pitanje biti riješeno u parnici ili upravnom postupku na koji ih je ostavinski sud uputio, ili ih je trebao uputiti, ako to pitanje nije bilo riješeno prije pravomoćnosti rješenja o nasljeđivanju,

 

- ako su ispunjene pretpostavke pod kojima bi u parničnom postupku mogle zahtijevati ponavljanje postupka.

 

Isto tako čl. 237. ZN-a propisuje da nakon pravomoćnosti rješenja o nasljeđivanju ili o zapisu, stranke mogu u rokovima i zbog razloga radi kojih se može zahtijevati ponavljanje parničnoga postupka pokrenuti parnicu i u njoj ostvarivati svoja prava, te da će sud u toj parnici o postojanju pretpostavaka za ponavljanje postupka odlučiti kao o prethodnome pitanju.

 

12. Obzirom su tužiteljica i tuženica sudjelovale u ostavinskom postupku iza pok. majke A. J., u kojem su temeljem pravomoćnog rješenja o nasljeđivanju naslijedile predmetni stan svaka u ½ dijela, a da tužiteljica u ovom postupku tvrdi da ima pravo vlasništva na cijelom stanu jer ga je stekla svojim financijskim sredstvima pa nije predstavljao ostavinsku imovinu pok. majke, a da ona nije bila sposobna štititi svoja prava i interese u ostavinskom postupku radi narušenog psihofizičkog zdravlja, sud je u ovom parničnom postupku bio dužan utvrditi jesu li ispunjene pretpostavke za ponavljanje postupka, kao o prethodnom pitanju, vodeći računa da se nesposobnost za sudjelovanje u ostavinskom postupku može podvesti pod razlog za ponavljanje postupka iz čl. 421. st. 1. toč. 3. ZPP-a.

 

12.1. S tim u vezi sud je bio dužan utvrditi i je li tužiteljica tužbu u ovom postupku podnijela u roku iz čl. 423. st. 1. toč. 3. ZPP-a, koji propisuje ako je u postupku kao tužitelj ili tuženik sudjelovala osoba koja ne može biti stranka u postupku da prijedlog za ponavljanje postupka stranka podnosi u roku od 30 dana od dana kada je odluka dostavljena toj osobi.

 

12.2. U konkretnom slučaju to znači da tužiteljica, koja je podnijela tužbu pozivajući se na razloge za ponavljanje postupka iz čl. 421. st. 1. toč. 3. ZPP-a, je dužna dokazati da je tužbu podnijela u roku iz čl. 423. st. 1. toč. 3. ZPP-a, s obzirom da je sud ovlašten odlučivati o zahtjevu tužiteljice samo ako su ispunjene pretpostavke kako u pogledu razloga tako i u pogledu roka za ponavljanje postupka (što sud utvrđuje kao prethodno pitanje) u smislu čl. 237. ZN-a.

 

13. Prvostupanjski sud pogrešno utvrđuje da se rok od 30 dana računa od dana kada je vještak u ovom postupku dostavio nalaz i mišljenje kojim utvrđuje da tužiteljica nije bila sposobna sudjelovati u ostavinskom postupku, te pogrešno smatra da upravo nalaz i mišljenje treba smatrati "odlukom" koju propisuje čl. 423. st. 1. toč. 3. ZPP-a.

 

13.1. Odredba čl. 423. st. 1. toč. 3. ZPP-a kada propisuje rok podrazumijeva onu odluku koja je donesena u postupku za koji stranka tvrdi da nije bila sposobna u njemu sudjelovati, što bi u konkretnom slučaju bilo rješenje o nasljeđivanju iza pok. A. J. od 24. listopada 2012., odnosno rješenje Zemljišnoknjižnog odjela Općinskog suda u Sisku kojim je provedeno rješenje o nasljeđivanju od 27. studenog 2012. broj Z-6714/2012 na način da su tužiteljica i tuženica upisane kao suvlasnice stana. Tužiteljica ne tvrdi da navedena rješenja nije primila, a niti ne tvrdi da nije imala saznanje da je temeljem rješenja o nasljeđivanju tuženica naslijedila stan u ½ dijela.

 

14. Iz stanja u predmetu broj Psp-55/2016 proizlazi da je tuženica podnijela tužbu za razvrgnuće suvlasničke zajednice 10. svibnja 2016., nakon što je u izvanparničnom postupku R1-82/14 tužiteljica osporila pravo tuženice na razvrgnuće suvlasničke zajednice tvrdeći da je stan njezino vlasništvo. U odgovoru na tužbu i protutužbi (tužbi iz ovog postupka) od 22. srpnja 2016. tužiteljica navodi da je stan kupila svojim financijskim sredstvima i da je u ostavinskom postupku bila u teškom psihičkom stanju „jer je protiv njezinog supruga vođen kazneni postupak za ratni zločin te je bio u pritvoru pa je bila usmjerena na taj postupak“, dok je tuženica iskoristila njezinu tešku životnu situaciju. Nakon što je tuženica istakla da je tužiteljica vezana pravomoćnim rješenjem o nasljeđivanju iza pok. A. J., tužiteljica je na raspravi 3. listopada 2016. predložila provođenje medicinskog vještačenja na okolnost utvrđivanja njezine sposobnosti rasuđivanja u vrijeme vođenja ostavinskog postupka, nakon čega je na raspravi 7. ožujka 2017. priložila medicinsku dokumentaciju kao dokaz zdravstvenog stanja i za potrebe provođenja medicinskog vještačenja, tvrdeći da u vrijeme vođenja ostavinskog postupka nije bila sposobna poduzimati pravne radnje. 

 

14.1. Obzirom na opisanu kronologiju postupanja u predmetu broj Psp-55/2016, koju sadržajno istovjetno u žalbi opisuje tuženica, proizlazi nedvojbenim da je tužiteljica od podnošenja prijedloga tuženice za razvrgnuće suvlasničke zajednice 2014. (R1-82/2014) aktivno sudjelovala u postupku kao stranka osporavajući tuženici pravo suvlasništva tvrdnjama da je stan kupila svojim financijskim sredstvima i da radi toga predstavlja njezino samovlasništvo, kao i da je u tom postupku bila zastupana po punomoćniku odvjetniku, iz čega slijedi jedini logični zaključak da je tužiteljica u to vrijeme imala parničnu sposobnost u smislu čl. 79. st. 1. ZPP-a, obzirom joj poslovna sposobnost nije bila oduzeta niti ograničena te je osobno i uz ovlaštenog punomoćnika aktivno poduzimala pravne radnje.

 

14.2. Isto tako tužiteljica je aktivno sudjelovala u postupku Psp-55/2016 koji je pokrenula tuženica tužbom od 10. svibnja 2016., u kojem postupku je tužiteljica osobno kao stranka i zastupana po odvjetniku poduzimala pravne radnje bez da je u bilo kojem trenutku bila dovedena u sumnju njezina parnična sposobnost.

 

14.3. Dakle, kada bi se rok od 30 dana za podnošenje tužbe računao od dana (dodatnog/naknadnog) saznanja tužiteljice da je tuženica upisana kao suvlasnica na temelju rješenja o nasljeđivanju iz ostavinskog postupka, tužiteljica je to saznanje svakako stekla ponovno 2014. kada je pokrenut izvanparnični postupak razvrgnuća suvlasničke zajednice R1-82/14, te je dodatno stekla saznanje u postupku za razvrgnuće suvlasničke zajednice koji je pokrenut tužbom tuženice Psp-55/2016, s time da u oba postupka njezina parnična sposobnost nije dovedena u pitanje iz razloga navedenih pod toč. 14.1. i 14.2. ovog obrazloženja, dok je tužiteljica činjenične navode o parničnoj nesposobnosti istakla tek na raspravi 3. listopada 2016. u postupku Psp-55/2016, iz čega proizlazi zaključak da je taj razlog istaknut nakon proteka roka od 30 dana i od krajnjeg saznanja tužiteljice da je tuženica upisana kao suvlasnica temeljem rješenja o nasljeđivanju u ostavinskom postupku.

 

15. Stoga je ovaj sud na temelju činjenica koje su navedene pod toč. 13. do toč. 14.3. ovog obrazloženja, utvrdio da je tužba u kojoj se tužiteljica poziva na parničnu nesposobnost podnesena po proteku roka iz čl. 423. st. 1. toč. 3. ZPP-a, radi čega nisu ispunjene pretpostavke da bi sud bio ovlašten meritorno suditi o zahtjevu tužiteljice, pa je ovaj sud prihvatio žalbu tuženice i primjenom čl. 373.a st. 1. toč. 2.) i st. 2. ZPP-a odbio tužbeni zahtjev.

 

16. Odluku o troškovima parničnog postupka ovaj sud je donio primjenom čl. 166. st. 2., čl. 154. st. 1. i čl. 155. ZPP-a.

 

16.1. Tuženica ima pravo na naknadu troška sastava odgovora na tužbu u iznosu od 1.250,00 kn primjenom Tbr. 8. toč. 1. i Tbr. 42. Tarife o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika (Narodne novine br. 142/12., 103/14., 118/14., 107/15., 37/22., 126/22., u daljnjem tekstu: Tarifa), prema visini postavljenog zahtjeva, i to na ime zastupanja na raspravama 1. veljače 2017., 7. ožujka 2017., 10. svibnja 2017., 5. rujna 2017., 9. studenog 2017., 16. siječnja 2018., 14. rujna 2020., 4. studenog 2020., 27. travnja 2021., 9. lipnja 2021. i 14. rujna 2021. po 1.250,00 kn primjenom Tbr. 9. toč. 1. i Tbr. 42. Tarife, zastupanja na ročištu povodom objave presude 14. veljače 2018. u iznosu od 625,00 kn primjenom Tbr. 9. toč. 3. i Tbr. 42. Tarife i trošak sastava podneska od 22. travnja 2021. u iznosu od 1.250,00 kn primjenom Tbr. 8. toč. 1. i Tbr. 42. Tarife, što ukupno iznosi 16.875,00 kn/2.239,70 EUR.

 

16.2. Tuženici nije priznat trošak sastava podneska od 30. svibnja 2017. jer nije sadržan u spisu kao niti trošak sastava podneska od 14. lipnja 2021. jer nije bio potreban za postupanje u smislu čl. 155. st. 1. ZPP-a.

 

17. Zahtjev tuženice za naknadu troška sastava žalbe ovaj sud je odbio jer zahtjev nije postavljen u određenoj visini u smislu čl. 164. st. 2. ZPP-a.

 

U Varaždinu 2. ožujka 2023.

 

                                                                                                                              Predsjednik vijeća

Milko Sambolek v.r.