1

Poslovni broj: 12 Gž-1146/2022-2

 

 

Poslovni broj: 12 Gž-1146/2022-2

 

 

U  I M E  R E P U B L I K E   H R V A T S K E

 

P R E S U D A

 

Županijski sud u Varaždinu u vijeću sastavljenom od sutkinja toga suda Tanje Novak-Premec kao predsjednice vijeća te Dubravke Bosilj kao članice vijeća i izvjestiteljice i Dijane Hofer kao članice vijeća, u pravnoj stvari tužiteljice R. H., OIB:… M. u. p. koju zastupa Općinsko državno odvjetništvu u Sisku, Građansko-upravni odjel, protiv tuženika V. M., OIB:… S., kojeg zastupa punomoćnica S. F., odvjetnica iz S., radi naknade štete, povodom žalbe tuženika izjavljene protiv presude Općinskog suda u Sisku, poslovni broj: Pn-105/2020-12 od 25. svibnja 2022., u sjednici vijeća održanoj dana 2. ožujka 2023.,

 

p r e s u d i o   j e

 

I. Odbija se žalba tuženika kao neosnovana i potvrđuje se presuda Općinskog suda u Sisku, poslovni broj: Pn-105/2020-12 od 25. svibnja 2022.

 

II. Tužiteljica se odbija sa zahtjevom za naknadom troška odgovora na žalbu.

 

III. Nepobijana toč. II.  izreke ostaje neizmijenjena.

 

Obrazloženje

 

1. Pobijanom presudom suđeno je:

 

" I. Tuženik V. M. dužan je tužiteljici R. H. – M. u. p., isplatiti iznos od 153.125,00 kuna (slovima: sto pedeset tri tisuće sto dvadeset pet kuna) zajedno sa zateznim kamatama tekućim od 23. prosinca 2017. pa do isplate po stopi koja određuje za svako polugodište uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih za razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za tri postotna poena, i naknaditi parnični trošak u iznosu od 16.750,00 kn zajedno sa zateznom kamatom tekućom od dana donošenja presude pa do isplate po stopi koja određuje za svako polugodište uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih za razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za tri postotna poena, sve u roku od 15 dana.

 

II. Odbija se tužbeni zahtjev tužiteljice R. H. – M. u. p. u dijelu koji glasi:

"Tuženik V. M. dužan je tužitelju R. H. – M. u. p. isplatiti iznos od 141,26 kuna zajedno sa zateznim kamatama tekućim od 23. prosinca 2017. pa do isplate po stopi koja određuje za svako polugodište uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih za razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za tri postotna poena, sve u roku od 15 dana."

 

2. Protiv toč. I. izreke navedene presude žalbu podnosi tuženik iz svih zakonskih žalbenih razloga opisanih odredbom čl. 353. st. 1. Zakona o parničnom postupku (NN 53/91, 91/92, 58/93, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 02/07, 84/08, 96/08, 123/08, 57/11, 148/11, 25/13, 89/14, 70/19, 80/22, 114/22 - dalje: ZPP) uz prijedlog da se žalba usvoji, pobijana presuda preinači, odbije tužbeni zahtjev uz naknadu troška tuženiku.

 

3. U odgovoru na žalbu tužiteljica osporava sve navode iz žalbe tuženika ističući da je sud prvog stupnja za svoju odluku dao jasno obrazloženje, pravilno i potpuno utvrdio činjenično stanje na koje je pravilno primijenio i materijalno pravo, predlaže žalbu odbiti kao neosnovanu i potvrditi presudu suda prvog stupnja uz naknadu parničnog troška tužiteljici za sastav odgovora na žalbu.

 

4. Žalba je neosnovana.

 

5. Predmet spora je zahtjev tužiteljice R. H. – M. u. p. radi isplate od tuženika iznosa od 153.266,26 kn koji predstavlja iznos isplaćen J. R. sinu pok. S. R. temeljem između tužiteljice i navedenog zaključene izvansudske nagodbe od 30. listopada 2017. kojom je istome isplaćena naknada neimovinske štete zbog smrti oca u iznosu od 150.000,00 kn i iznos od 3.125,00 kn na ime troškova. Prednje navedeno osnovom toga što je presudom Županijskog suda u Osijeku broj K-Rz-3/2011-1119 od 9. prosinca 2013. tuženik proglašen krivim da je kršeći pravila međunarodnog prava za vrijeme oružanog sukoba počinio kazneno djelo ratnog zločina protiv civilnog stanovništva iz čl. 120. st. 1. u svezi sa čl. 28. st. 2. Osnovnog krivičnog zakona RH (NN 53/1991, 71/1991, 39/1992, 91/1992, 58/1993, 37/1994, 108/1995, 28/1996, 110/1997 - dalje: OKZ RH) i kazneno djelo ratnog zločina protiv ratnih zarobljenika iz čl. 122. u svezi sa čl. 28. st. 2. OKZ RH i to na način da je kršeći pravila međunarodnog prava za vrijeme oružanog sukoba naredio da se primjenjuju protuzakonita zatvaranja, izvrši napad na pojedine civilne osobe kojih je posljedica smrt tih osoba, nečovječno postupao prema civilnom stanovništvu te iako je bio dužan propustio spriječiti da se civilno stanovništvo ubija, muči, da se nečovječno postupa prema njemu, da mu se nanose ozljede tjelesnog integriteta i da se primjenjuju protuzakonita zatvaranja civilnog stanovništva, kršeći pravila međunarodnog prava, iako je bio dužan, te je proglašen krivim i za kazneno djelo pod toč. 1. – 11. izreke navedene presude time što su dana 17. rujna 1991. više nepoznatih pripadnika djelatnika pričuvnog sastava PU Sisak postupajući po zapovjedi načelnika PU Sisak Đ. B. i njegovog zamjenika V. M. u prigradskom naselju M. i na ulicama S. uhitili najmanje 24 civila srpske nacionalnosti, pa su tako iz njihovih kuća između ostalih odvedeni S. i D. R. pri čemu su S. R. prilikom uhićenja teško fizički zlostavljali nepoznati pripadnici policije, zadajući mu brojne udarce tupo tvrdim predmetima po glavi te su mu nanijeli više rana razderotina po licu i tjemenu s posljedičnim izljevom krvi u mozak, zbog čega je S. R. isti dan prevezen u S. bolnicu gdje je uslijed zadobivenih ozljeda preminuo 2. listopada 1991. Navedena presuda je presudom Vrhovnog suda RH broj Kž-282/2014-8 od 10. lipnja 2014. djelomično preinačena na način da je djelomično prihvaćena žalba državnog odvjetnika te je prvostupanjska presuda preinačena jedino u odluci o kazni, dok je u preostalom dijelu potvrđena. Ovdje tuženom je po Ustavnom sudu RH odlukom broj: U-III-4951/2014 od 10. ožujka 2020. odbijena ustavna tužba podnijeta u povodu presude Vrhovnog suda RH broj: Kž-282/2014-8 od 10. lipnja 2014., time da je i Europski sud za ljudska prava 20. siječnja 2022. donio presudu kojom je utvrdilo da presudama prethodno navedenim  ovdje tuženiku M. V. nije došlo do povrede čl. 7. Konvencije za zaštitu ljudskih prava i temeljnih sloboda obzirom osuda tuženika za počinjenje kaznenih djela ratnog zločina po zapovjednoj odgovornosti nije povrijedila zajamčeno pravo Konvencijom, odnosno da isti nije osuđen i kažnjen bez postojanja odgovarajućih propisa.

 

6. U razdoblju od sredine kolovoza 1991. do sredine lipnja 1992. tuženik je bio zamjenik načelnika Policijske uprave Sisačko-moslavačke, a od 18. srpnja do 1. listopada 1991. zapovjednik svih policijskih postrojbi na širem području S. i B. te je iz prethodno navedenih presuda utvrđeno da je proglašen krivim po načelu garantne (zapovjedne) odgovornosti. (čl. 20. OKZ RH propisivao je da se krivično djelo može izvršiti činjenjem ili nečinjenjem, time da može biti izvršeno nečinjenjem samo kad počinitelj propusti činjenje koje je bio dužan izvršiti).

 

7. Kako je tužiteljica temeljem izvansudske nagodbe od 30. listopada 2017. br.: N-DO-17/2017 isplatila J. R. 8. prosinca 2017. zbog smrti njegovog oca do koje je došlo kaznenim djelom za koje odgovara tuženi, na ime naknade neimovinske štete iznos od 150.000,00 kn kao i trošak postupka od 3.125,00 kn to podnijetom tužbom traži od tuženika naknadu štete u navedenom iznosu.

 

8. Sud utvrđuje kao nesporno između stranaka da je tuženik:

- presudom Županijskog suda u Osijeku, poslovni broj: K-Rz-3/11-1119 od 9. prosinca 2013. proglašen krivim po ukupno 23. točke i osuđen za kazneno djelo protiv čovječnosti i međunarodnog prava - ratnog zločina protiv civilnog stanovništva iz čl. 120. st. 1. u vezi čl. 28. st. 2. OKZ RH i to temeljem zapovjedne – garantne odgovornosti, između ostalog i u odnosu na pok. S. R. oca J. R. koji je zbog teškog fizičkog zlostavljanja po nepoznatim pripadnicima policije uslijed zadobivenih ozljeda preminuo 2. listopada 1991.,

- da su ovdje tužiteljica i J. R. radi naknade štete proizašlog iz štetnog događaja činjenično i pravno utvrđenog pravomoćnom presudom Županijskog suda u Osijeku broj K-Rz-3/2011-1119 od 9. prosinca 2013. zaključili 30. listopada 2017. izvansudsku nagodbu,

- da je iznos koji se od tuženika potražuje ovom tužbom upravo isplaćeni iznos naknade štete J. R. tom izvansudskom nagodbom od 30. listopada 2017. zbog smrti oca,

- da je tužiteljica dana 8. prosinca 2017. izvršila isplatu J. R. temeljem zaključene izvansudske nagodbe,

- da je tužiteljica dopisom od 19. listopada 2017., zaprimljenog po tuženiku 20. listopada 2017. istog obavijestila o vođenju postupka mirnog rješenja spora povodom zahtjeva za naknadu štete J. R., no isti se na obavijest nije očitovao,

 

te zaključuje da je tuženik odgovoran za štetu koju je pretrpio J. R. uslijed smrti oca S. R. pozivom na odredbe čl. 154. st. 1. i 201. st. 1. Zakona o obveznim odnosima (NN 53/1991, 73/1991, 3/1994, 111/1993, 107/1995, 7/1996, 91/1996, 112/1999 I 88/01 – dalje: ZOO), kao i čl. 120. st. 1. u vezi s čl. 28. st. 2. OKZ RH. Kako je iz pravomoćne presude Županijskog suda u Osijeku, poslovni broj: K-Rz-3/11-1119 od 9. prosinca 2013. utvrđeno da je tuženik kao zapovjednik policijskih snaga i zamjenik načelnika PU Sisak proglašen krivim zbog počinjena kaznenog dijela ratnog zločina protiv civilnog stanovništva na način kako je to opisano u navedenoj presudi, a počinjenih od strane nepoznatih pripadnika djelatnog pričuvnog sastava PU Sisak to prema čl. 1. Zakona o odgovornosti RH za štetu uzrokovanu od pripadnika hrvatskih oružanih i redarstvenih snaga tijekom Domovinskog rata (NN 117/03 – dalje: Zakon o odgovornosti RH) kojom je propisano da za štetu koju su tijekom Domovinskog rata od 17. kolovoza 1990. do 30. lipnja 1996. uzrokovali pripadnici hrvatskih oružanih i redarstvenih snaga u vojnoj ili redarstvenoj službi ili u svezi s tom službom odgovara tužiteljica i to za onu štetu koja nema karakter ratne štete, a šteta pričinjena oštećenom J. R. zbog smrti oca S. R. nije ratna šteta u smislu čl. 3. navedenog Zakona, jer se njegovo zlostavljanje, nanošenja mu ozljeda i smrt nije dogodila na prostoru borbenih akcija, usvaja tužbeni zahtjev. Sud odbija i prigovor tuženika da je nastupila zastara potraživanja jer je tužiteljica isplatu oštećenom isplatila 8. prosinca 2017., zahtjev za mirno rješenje spora u ovom postupku podnijela 12. veljače 2018., a tužbu 16. svibnja 2019., to niti temeljem odredbe čl. 231. st. 1. i 5., ZOO-a kao niti čl. 1061. ZOO-a kojim je propisano da poslodavac koji je oštećeniku popravio štetu nanijetu mu po svom zaposleniku ima pravo zahtijevati od zaposlenika naknadu troškova popravljanja štete, ako je ovaj štetu prouzročio namjerno ili iz krajnje nepažnje u roku od šest mjeseci od dana kad je šteta popravljena, nije nastupila zastara.

 

8.1. Zbog svega prethodno navedenog toč. I. izreke sud prvog stupnja usvaja tužbeni zahtjev u iznosu 153.125,00 kuna, dok tužiteljicu pod toč. II. izreke odbija sa ostatkom koji se odnosi na troškove prisilne naplate preko Fine u iznosu od 107,00 kn i sa iznosom od 34,26 kn obzirom da tužiteljica niti ne navodi o kakvom se trošku radi. Protiv toč. II. izreke nije uložena žalba pa je ista ostala neizmijenjena.

 

9. Žalbom tuženi osporava da se u ovom postupku radi o naknadi štete slijedom čega je sud u postupku utvrđivao činjenice koje nisu odlučne za donošenje odluke. Iako je točna tvrdnja tuženika da se u konkretnom slučaju ne radi o tužbi radi naknadi štete, već o regresnom zahtjevu tužiteljice od tuženika za isplatu iznosa isplaćenog J. R. sinu pok. S. R. na ime naknade štete, no sud nije vezan za pravnu kvalifikaciju tužbenog zahtjeva kako ju navodi tužiteljica, a tijekom postupka suprotno žalbenoj tvrdnji sud je utvrđivao upravo činjenice iz kojih proizlazi pravo tužiteljice da tužbom zahtjeva regres isplaćene štete pričinjene propustom/nečinjenim po tuženom za koje je i kazneno odgovoran. Naime, kazneno djelo može biti izvršeno i nečinjenjem kada počinitelj propusti činjenje koje je bio dužan izvršiti, a tuženik je u vrijeme smrti S. R. obavljao dužnost zamjenika načelnika Policijske uprave Sisačko-moslavačke, a od 18. srpnja do 1. listopada 1991. bio je i zapovjednik svih policijskih postrojbi na širem području S. i B., pa kao takav i odgovoran za radnje podčinjenih mu policijskih djelatnika.

 

10. Daljnjim žalbenim navodom tuženik tvrdi da izvansudska nagodba nema intervencijski učinak prema njemu već jedino pravomoćna presuda. Tuženik je upravo pravomoćnom kaznenom presudom presuđen odgovornim za smrt S. R. i to zbog počinjenja kaznenog djela ratnog zločina protiv civilnog stanovništva čime je J. R. sinu ubijenog nanijeta neimovinska šteta zbog smrti bliske osobe, a za koju štetu odgovara prema oštećenom po općim pravilima o odgovornosti za štetu, upravo tužiteljica. Obzirom je tuženik u trenutku počinjene štete - kaznenim djelom koje je u počinjeno u svezi s njegovim radom, bio zaposlenik tužiteljice to ista osnovom čl. 1061. st. 3. ZOO-a ima pravo, obzirom je isplatila novčani iznos štete zahtijevati od zaposlenika naknadu troškova popravljanja štete ako je štetnik štetu prouzročio namjerno ili iz krajnje nepažnje, a u konkretnom slučaju šteta je počinjenja po tuženom propustom/nečinjenjem kao odgovorne osobe.

 

10.1. Tužitelj je u ovom postupku imao pravo dokazivati da je šteta isplaćena oštećenome manja, što tijekom prvostupanjskog postupka nije učinio.

 

10.2. Daljnjim dijelom žalbe osporava utvrđenje suda da se u konkretnom slučaju ne radi o ratnoj šteti i osporava primjenu Zakona o odgovornosti RH. Ovaj žalbeni navod je suprotan utvrđenjima iz kaznene presude obzirom da čl. 12. st. 3. ZPP-a propisuje da je u parničnom postupku sud u pogledu postojanja kaznenog djela i kaznene odgovornosti učinioca vezan za pravomoćnu presudu kaznenog suda kojom se optuženik oglašava krivim.

 

Naime ratnom štetom u smislu čl. 3 Zakona o odgovornosti RH smatra se :

- šteta uzrokovana za vrijeme i na prostoru odvijanja vojnih akcija svim sredstvima i oblicima ratnih borbenih djelovanja (bombardiranje, granatiranje, mitraljiranje, eksplozije, miniranje, pokreti trupa i sl.),

- šteta od izravne i konkretne vojne koristi ako je, s obzirom na vrijeme i mjesto izvršenja u izravnoj i neposrednoj funkciji vojnih operacija, i to posebice:

a) šteta nastala kao izravna posljedica bilo koje zaštitne ili pripremne mjere nadležnih vojnih vlasti poduzete s ciljem otklanjanja, odnosno sprječavanja izvršenja bilo kojega neprijateljskog napada,

b) šteta nastala kao izravna posljedica zaštitnih ili pripremnih mjera nadležnih vojnih vlasti poduzetih u očekivanju neprijateljske akcije (radovi na zemljištu, oduzimanje pokretnina, zauzimanje nekretnina i sl.),

c) šteta nastala kao izravna posljedica mjera poduzetih s ciljem sprječavanja širenja ili ublažavanja posljedica štete opisane u podstavku 1. ovoga stavka,

- šteta koja je po svojim učincima, te konkretnim okolnostima vremena i mjesta počinjenja štetne radnje, izravno izazvana ratnim stanjem i neposredno se nadovezuje na ratne operacije (izravne posljedice ratnih događaja u svezi s neredima, metežom, panikom, evakuacijom i sličnim zbivanjima neposredno nakon poduzetih ratnih operacija).

 

10.3. Istovremeno iz činjeničnog opisa kaznenog dijela počinjenog u odnosu na oca oštećenog S. R. proizlazi da su po zapovjedi Đ. B. i ovdje tuženika više nepoznatih pripadnika djelatnog i pričuvnog sastava PU Sisak u prigradskom naselju M. i na ulicama S. uhitili najmanje 24 civila srpske nacionalnosti sa svrhom razmjene s neprijateljskom stranom, pa su iz njihovih kuća odvedeni … između ostalih i S. R. pri čemu su ga prilikom uhićenja teško fizički zlostavljali zadajući mu brojne udarce tupo - tvrdim predmetima po glavi, nanijeli mu više rana razderotina po licu i tjemenu s posljedičnim izljevom krvi u mozak zbog čega je isti dan prevezen u bolnicu gdje je uslijed zadobivenih ozljeda preminuo 2. listopada 1991. - čime je tuženi počinio kazneno djelo protiv civilnog stanovništva. Iz ovakvog opisa kaznenog djela učinjenog prema ocu oštećenog J. R. ne proizlazi da bi do štete došlo bilo kojom radnjom opisanom u čl. 3. Zakona o odgovornosti RH, dakle ne radi se o ratnoj šteti.

 

10.4. Osim navedenog na žalbenu tvrdnju da je sud prvog stupnja primijenio Zakon o odgovornosti RH koji nije mogao jer isti nije bio na snazi u vrijeme štetnog događaja pri čemu se poziva na odluku Ustavnog suda  Republike Hrvatske poslovni br. U-I-2820/03 od 19. studenog 2008. valja reći da Ustavni sud upravo u navedenoj odluci navodi „… činjenica što se članci 1. do 3. osporenog Zakona odnose na proteklo razdoblje Domovinskog rata ne dovodi do njegove nedopuštene retroaktivnosti u smislu mjerodavnih odredbi čl. 89. Ustava i temeljnih ustavnih vrednota. Odnose koji su nastali i završili se u prošlosti nije zabranjeno uređivati naknadno, osobito ako se tim uređenjem konstituiraju prava u korist određene skupine adresata koja im dotada nisu bila priznata u domaćem pravnom poretku. Osporeni Zakon pripada korpusu poslijeratnog reparacijskog zakonodavstva. Njegova je svrha urediti pretpostavke odgovornosti države odnosno pretpostavke priznavanja prava na naknadu određenih šteta koje su za vrijeme Domovinskog rata uzrokovali pripadnici hrvatskih oružanih i redarstvenih snaga. Osporenim Zakonom izrijekom je priznata odgovornost Republike Hrvatske za sve štete koje su u razdoblju Domovinskog rata uzrokovali pripadnici hrvatskih oružanih i redarstvenih snaga, a koje nemaju karakter ratne štete.“, što je upravo u ovom postupku slučaj, jer zlostavljanje civilne osobe uslijed čega je došlo do njegove smrti zasigurno ne predstavlja ratnu štetu.

 

Prema tome sud suprotno žalbenim navodima pravilno je utvrdio odgovornost RH za nastalu štetu J. R. temeljem općih propisa za naknadu štete propisanih ZOO-a, time da se u ovom postupku što i sam tuženi ističe radi o regresnom zahtjevu isplaćenog novčanog iznosa na ime naknade štete pa je sud jedino i bio dužan primijeniti propise ZOO-a koji reguliraju regres isplaćene štete. Prema odredbi čl. 1061. ZOO-a za štetu koju zaposlenik u radu ili u svezi s radom prouzroči trećoj osobi odgovara poslodavac kod kojega je radnik radio u trenutku prouzročenja štete, osim ako dokaže da su postojali razlozi koji isključuju odgovornost zaposlenika (st. 1.), poslodavac koji je oštećeniku popravio štetu ima pravo zahtijevati od zaposlenika naknadu troškova popravljanja štete, ako je ovaj štetu prouzročio namjerno ili iz krajnje nepažnje (st. 3.).

 

Kako je R. H. isplatila štetu u utuženom iznosu sinu sada pok. S. R. na temelju općih propisa naknade štete normiranih Zakonom obveznim odnosima pri čemu utvrdivši da se u smislu Zakona o odgovornosti R. H. za štetu uzrokovanu od pripadnika hrvatskih oružanih i redarstvenih snaga tijekom Domovinskog rata (NN 117/03) ne radi o ratnoj šteti za koju RH ne odgovara, to je na regresni zahtjev tužiteljice prema tuženom pravilno primijenjena odredba čl. 1061. Zakona o obveznim odnosima (NN 35/05, 41/08, 125/11 – dalje: ZOO).

 

Već je u ovoj odluci navedeno da se ne radi o sporu radi naknade štete, a tražbine sukladno čl. 225. ZOO-a zastarijevaju za pet godina ako zakonom nije određen neki drugi rok zastare, pa kako je tužiteljica štetu nadoknadila 22. prosinca 2017., a tužbu podnijela 16. svibnja 2018. to nije došlo do zastare regresnog potraživanja, a kako pravilno sud prvog stupnja navodi, zastara nije nastupila niti primjenom odredbe čl. 1061. ZOO-a.

 

Nije osnovan niti žalbeni navod da je tužiteljica oštećenom J. R. isplatila naknadu štete iako je u trenutku isplate već protekao zastarni rok. Pravilno sud prvog stupnja ističe da je tuženi pravomoćnom kaznenom presudom osuđen između ostalog i za kazneno djelo protiv čovječnosti i međunarodnog prava - ratnog zločina protiv civilnog stanovništva iz čl. 120. st. 1. u vezi čl. 28. st. 2. OKZ RH koje je počinjeno i u odnosu na oca oštećenog S. R. a radi se o kaznenom djelu koje ne zastarijeva. Obzirom na navedeno i odredbu čl. 377. st.1. ZOO/91 kao i istovjetnu odredbu čl. 231. ZOO/05 koja propisuje da kad je šteta uzrokovana kaznenim djelom, a za kazneno gonjenje je previđen dulji rok zastare, zahtjev za naknadu štete prema odgovornoj osobi zastarijeva kad istekne vrijeme određeno za zastaru kaznenog gonjenja. Ova zakonska odredba (a time i dulji rok zastare) primjenjuje se samo u slučaju da je protiv počinitelja kaznenog djela vođen kazneni postupak i dovršen osuđujućom presudom, što je u ovom postupku i slučaj (tako i VSRH Rev 1669/2011-2 od 26. travnja 2016.).

 

11. Obzirom na prethodno navedena utvrđenja, a kako je parnični sud sukladno čl. 12. ZPP-a vezan pravomoćnom kaznenom presudom glede postojanja kaznenog dijela i kaznene odgovornosti, time da je počinitelj kaznenog dijela na štetu tužitelja nesporno u vrijeme počinjenja štete obnašao dužnost zamjenika načelnika Policijske uprave Sisačko-moslavačke i zapovjednik svih policijskih postrojbi na širem području S. i B., sud pravilno utvrđuje da tužiteljica odgovara za štetu tužitelju temeljem čl. 1. i 2. Zakona o odgovornosti R. H. za štetu uzrokovanu od strane pripadnika hrvatskih oružanih i redarstvenih snaga za vrijeme domovinskog rata (NN 117/03) u vojnoj ili redarstvenoj službi ili u svezi s tom službom po općim pravilima o odgovornosti za štetu i to za onu štetu koja nema karakter ratne štete. Sud je odbio prigovor zastare potraživanja tužitelja jer je šteta tužitelju nastala kaznenim djelom ratnog zločina protiv civilnog stanovništva. Naime, optuženi u kaznenom postupku pravomoćno je proglašeni krivim u odnosu na pok. S. R. za kazneno djelo iz čl. 120. st. 1 Osnovnog krivičnog zakona R. H. (NN 31/93 – dalje: OKZ) što je kazneno djelo protiv čovječnosti i međunarodnoga prava - ratni zločin protiv civilnog stanovništva.

 

12. Imajući u vidu da prema Orijentacijskim kriterijima i iznosima VSRH za utvrđivanje visine pravične novčane naknade neimovinske štete za naknadu neimovinske štete zbog smrti roditelja (Su-1331-VI/02 i Su-1372-11/02 od 29. studenoga 2002 i Su-IV-47/2020-5 od 5. ožujka i 15. lipnja 2020.) je iznos od 225.00,00 kn, to niti visina dosuđenog iznosa naknade štete ne odstupa od kriterija donijetih po VSRH, to je i ovaj sud u potpunosti suglasan sa visinom dosuđene štete tužitelju.

13. Obzirom da je sud prvog stupnja sukladno čl. 155. ZPP-a i Tarifi o nagradama i naknada troškova za rad odvjetnika (NN 142/12, 103/14, 118/14, 107/15, NN 37/22 - dalje:Tarifa) pravilno odmjerio trošak tužiteljici koja je uspjela u cijelosti glede osnove,  a odbijena je sa razmjerno neznatnim dijelom u pogledu visine postavljenog tužbenog zahtjeva, pri čemu je sud prvog stupnja pravilno primijenio materijalno pravo a protivno žalbenim navodima nije počinio ni jednu bitnu povredu odredaba parničnog postupka na koju se apelira žalbom, pa niti one na koje ovaj sud pazi po službenoj dužnosti osnovom čl. 365. st. 2. ZPP-a, valjalo je u cijelosti odbiti žalbu tuženika i potvrditi prvostupanjsku presudu osnovom čl. 368. st. 1. ZPP-a.

 

14. Tužiteljici se ne dosuđuje trošak odgovora na žalbu jer isti nije bio potreban za vođenje postupka.

 

U Varaždinu 2. ožujka 2023.