1

Poslovni broj: 37 Gž-733/2022-2

 

Poslovni broj: 37 Gž-733/2022-2

 

 

U   I M E   R E P U B L I K E   H R V A T S K E

 

P R E S U D A

 

I

 

R J E Š E NJ E

 

 

Županijski sud u Varaždinu, u vijeću sastavljenom od sutkinje Dubravke Bosilj kao predsjednice vijeća, te Tanje Novak-Premec kao sutkinje izvjestiteljice i članice vijeća i Dijane Hofer, kao članice vijeća, u pravnoj stvari tužitelja V. N., OIB: ..., iz Z., kojeg zastupa punomoćnik I. M., odvjetnik u Z., protiv tuženika Z. B. d.d., OIB: ..., iz Z., kojeg zastupa punomoćnica M. K. K., odvjetnica u Z., radi isplate, odlučujući povodom žalbe tuženika izjavljene protiv presude i rješenja Općinskog građanskog suda u Zagrebu od 25. siječnja 2022. poslovni broj: 83 P-9275/19-26, u sjednici vijeća održanoj 2. ožujka 2023.,

 

p r e s u d i o   j e

 

Djelomično se odbija žalba tuženika kao neosnovana i potvrđuje se presuda Općinskog građanskog suda u Zagrebu poslovni broj: 83 P-9275/19-26 od 25. siječnja 2022. u točki II. izreke.

 

r i j e š i o   j e

 

I. Odbija se žalba tuženika te se potvrđuje prvostupanjska odluka u dijelu kojim je odlučeno rješenjem.

 

II. Žalba tuženika djelomično se prihvaća te se presuda Općinskog građanskog suda u Zagrebu poslovni broj: 83 P-9275/19-26 od 25. siječnja 2022. ukida u točki I., III. i IV. izreke te se u tom dijelu predmet vraća prvostupanjskom sudu na ponovno suđenje.

 

III. O zahtjevima parničnih stranaka za naknadu troškova žalbenog postupka odlučiti će prvostupanjski sud u novoj odluci.

 

 

 

 

Obrazloženje

 

1. Pobijanom presudom u točki I. izreke naloženo je tuženiku da tužitelju isplati iznos od 46.850,44 kn uvećano za pripadajuće zatezne kamate na pojedine iznose od dana dospijeća do isplate i po stopi sve pobliže određeno u toj točki izreke. U točki II. izreke naloženo je tuženiku da tužitelju isplati iznos od 238.896,32 kn uvećano za pripadajuće zatezne kamate na pojedine iznose od dana dospijeća do isplate i po stopi sve pobliže određenoj u toj točki izreke. U točki III. izreke naloženo je tuženiku da tužitelju naknadi troškove parničnog postupka u iznosu od 49.203,31 kn u roku 15 dana, a u točki IV. izreke odbijen je tuženik sa zahtjevom za naknadu parničnog troška u cijelosti.

 

2. Rješenjem prvostupanjske odluke dozvoljena je preinaka tužbe povišenjem tužbenog zahtjeva u podnesku tužitelja od 31. svibnja 2021. na iznos od 46.850,44 kn i 230.896,32 kn sa pripadajućom zateznom kamatom na pojedine iznose iz razloga svrsishodnosti.

 

3. Navedenu presudu i rješenje pravodobno podnesenom žalbom pobija tuženik u cijelosti zbog bitne povrede odredaba parničnog postupka, pogrešno i nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja i pogrešne primjene materijalnog prava. Predlaže preinačiti pobijanu presudu i rješenje na način da se odbiju tužbeni zahtjevi u cijelosti uz obvezu naknade troškova prema troškovniku od 15. listopada 2021. uvećano za trošak ročišta od 16. studenog 2021. kao i trošak žalbe ili ukupno u iznosu od 39.144,97 kn uvećano za zatezne kamate od 29. siječnja 2022. do isplate podredno ukinuti rješenjem prvostupanjsku presudu i rješenjem i predmet vratiti prvostupanjskom sudu na daljnje postupanje.

 

4. U odgovoru na žalbu tužitelj osporava žalbene navode i predlaže odbiti žalbu kao neosnovanu u cijelosti te obvezati tuženika na naknadu troškova odgovora na žalbu.

 

5. Žalba tuženika djelomično je osnovana.

 

6. Predmet postupka zahtjev je tužitelja da mu tuženik s osnova ništetnih odredbi Ugovora o namjenskom kreditu zaključenim između stranaka 7. svibnja 2007. kojemu je tuženik odobrio kredit u kunskoj protuvrijednosti iznosa od 150.000,00 CHF obračunatom prema srednjem tečaju Hrvatske narodne banke na dan isplate i to članka 2. i 7. kojim je ugovorena promjenjiva redovna kamatna stopa temeljem jednostrane odluke tuženika i ugovorena obveza vraćanja iznosa kredita uz valutnu klauzulu u švicarskom franku, isplati iznos od 46.850,44 kn s osnova ništetne odredbe o promjenjivoj kamatnoj stopi jednostranom odlukom tuženika i iznos od 238.896,32 kn s osnova ništetne odredbe o ugovorenoj valutnoj klauzuli u švicarskim francima sve sa zateznim kamatama od dana preplaćenih iznosa anuiteta po tim osnovama do isplate. Tužitelj se u tužbi pozvao na presude Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske posl.br. Pž-7129/2013 od 13. lipnja 2014. i posl.br. Pž-6632/2017 od 14. lipnja 2018. kojima je potvrđena presuda Trgovačkog suda u Zagrebu posl.br. P-1401/2012 od 4. srpnja 2013. a kojima je utvrđeno da je tuženik u razdoblju od 1. travnja 2005. do 31. prosinca 2008. povrijedio kolektivne interese i pravo potrošača korisnika kredita tako što je u potrošačkim ugovorima o kreditima koristio nepoštenu ugovornu odredbu kojom je ugovorena redovna kamatna stopa koja je tijekom postojanja ugovorne obveze promjenjiva u skladu s jednostranom odlukom banke te da je tuženik u razdoblju od 1. travnja 2005. do 31. prosinca 2008. povrijedio kolektivne interese i pravo potrošača korisnika kredita zaključujući ugovore o kreditima koristeći u istima ništetne i nepoštene ugovorne odredbe na način da je ugovorena valuta uz koju je vezana glavnica za švicarski franak, a da prije zaključenja i u vrijeme zaključenja predmetnih ugovora tuženik kao trgovac nije potrošače u cijelosti informirao o svim potrebnim parametrima bitnima za donošenje valjane odluke utemeljene na valjanoj obavijesti a što sve je imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana pa je time tuženik postupao suprotno odredbama tada važećeg Zakona o zaštiti potrošača te suprotno odredbama Zakona o obveznim odnosima. U prvostupanjskom postupku nije bilo sporno da su stranke sklopile ugovor o gotovinskom namjenskom kreditu 7. svibnja 2007., da je kredit odobren u iznosu od 150.000,00 CHF u kunskoj protuvrijednosti uz redovnu kamatu od 4,30% promjenjivu u skladu s promjenama Odluke o kamatnim stopama kreditora i tržišnim uvjetima, na rok otplate od 22 godine s dospijećem posljednjeg anuiteta 7. svibnja 2030., da je određen prvi anuitet u iznosu od 872,91 CHF koje anuitete se tužitelj obvezao plaćati u kunskoj protuvrijednosti po srednjem tečaju HNB na dan plaćanja te da je tužitelj kredit u cijelosti isplatio s danom 27. kolovoza 2013.

 

7. Prije svega prvostupanjski sud ne prihvaća navode tuženika da tužitelj nije dokazao svojstvo potrošača koji definira članak 3. stavka 1. Zakona o zaštiti potrošača ("Narodne novine" broj: 79/07) koji je identičan članku 3. stavku 1. Zakona o zaštiti potrošača ("Narodne novine" broj: 96/03 – dalje u tekstu: ZZP/03) koji je kao mjerodavan valjalo primijeniti obzirom je isti bio na snazi u vrijeme zaključenja predmetnog ugovora o kreditu (opaska ovog suda), a kojim je određeno da je potrošač svaka fizička osoba koja sklapa pravni posao ili djeluje na tržištu u svrhe koje nisu namijenjene njegovoj poslovnoj djelatnosti niti u obavljanju djelatnosti slobodnog zanimanja. Smatra da svojstvo potrošača tužitelja proizlazi iz provedenih dokaza prije svega ugovora o kreditu iz kojeg je razvidno da je tuženiku isplaćen stambeni kredit koji je i otplaćivao tužitelj što proizlazi iz pregleda prometa po kreditu kao i obavijesti tuženika od 8. siječnja 2013. kojom tuženik obavještava tužitelja o promjenama kamatne stope, a da je na tuženiku teret dokaza da tužitelj nije potrošač nego trgovac a koje stajalište je izrazio i Vrhovni sud Republike Hrvatske u svojoj odluci broj Rev-18/2018 od 25. svibnja 2020.

 

8. Prigovor nedostatka aktivne legitimacije prvostupanjski sud također je ocijenio neosnovanim prije svega iz razloga što je takav prigovor tuženik istakao tek nakon zaključenja prethodnog postupka, a da je člankom 299. Zakona o parničnom postupku („Narodne novine“ broj: 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 2/07 - Odluka USRH, 84/08, 96/08 – Odluka USRH, 123/08 - ispravak, 57/11, 148/11 - pročišćeni tekst, 25/13, 89/14 – Odluka USRH, 70/19 i 80/22 – dalje u tekstu: ZPP) propisano da su stranke dužne već u tužbi i odgovoru na tužbu, a najkasnije na pripremnom ročištu iznijeti sve činjenice na kojima temelje svoje zahtjeve, predložiti dokaze potrebne za utvrđivanje iznesenih činjenica te se izjasniti o činjeničnim navodima i dokaznim prijedlozima protivne stranke dok mogu iznositi nove činjenice i predlagati nove dokaze samo ako ih nisu mogle iznijeti bez svoje krivnje, odnosno predložiti prije zaključenja prethodnog postupka te da nove činjenice i nove dokaze koje su stranke iznijele odnosno predložile tijekom glavne rasprave protivno stavku 2. tog članka sud neće uzeti u obzir.

 

9. U ocjeni ništetnosti ugovorom o kreditu ugovorene valutne klauzule u CHF i promjeni redovne kamate sukladno jednostranoj odluci banke kao prethodnom pitanju za odluku o tužbenom zahtjevu za isplatu prvostupanjski sud polazi od presude Trgovačkog suda u Zagrebu posl.br. P-1401/2012 od 4. srpnja 2013. koja je potvrđena presudom Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske broj Pž-7129/13-4 od 13. lipnja 2014. u dijelu kojim je utvrđena ništetnom ugovorna odredba o promjenjivoj redovnoj kamati u skladu s jednostranom odlukom tuženika i drugim internim aktima banke, a u odnosu na ugovaranje valute uz koju je vezana glavnica švicarski franak presudom Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske broj Pž-6632/2017-10 od 14. lipnja 2018. a koja presuda je donesena u postupku za zaštitu kolektivnih interesa potrošača i koja u smislu postojanja povreda propisa zaštite potrošača obvezuje ostale sudove u postupku koji potrošač osobno pokrene radi naknade štete koja mu je uzrokovana postupanjem tuženika. Ocjenom prijepornog ugovora o kreditu prvostupanjski sud utvrđuje da istine sadrži referentnu stopu koja se primjenjuje na početnu kamatnu stopu, a niti preciziran način utvrđivanja prometne kamatne stope niti su jasno definirani bilo kakvi parametri za promjenu kamatne stope dok nespornom među strankama utvrđuje činjenicu da nisu pojedinačno pregovarale o odredbi ugovora prema kojoj je redovna kamatna stopa tijekom postojanja obveze promjenjiva a da tuženik niti ne tvrdi da je tužitelj kao korisnik kredita na tu odredbu mogao utjecati te da se radi o tipskom ugovoru pa se po prirodi stvari o tim uvjetima niti ne može pojedinačno pregovarati zbog čega te da nije dokazao da bi tužitelju bile protumačene ugovorne odredbe uz koju je vezana glavnica švicarski franak, prvostupanjski sud utvrđuje da su prijeporne odredbe ugovora o kreditu ništetne.

 

10. Visinu tužbenog zahtjeva koju je tužitelj odredio nakon provedenog vještačenja u podnesku od 31. svibnja 2021. prvostupanjski sud utvrdio je provedenim dokazom vještačenjem a kojim dokazom je utvrdio da razlika u kamati do koje je došlo zbog promjene kamatne stope u odnosu na početni otplatni plan sa redovnom kamatom od 4,30%, dakle razlike nastale zbog promjene kamatnih stopa tijekom razdoblja otplate zaključno do 27. kolovoza 2013. kada je prijevremeno otplaćen kredit iznosi 46.850,44 kn, a razlika između anuiteta s osnove valutne klauzule prema početnom otplatnom planu po srednjem tečaju HNB važećim na dan plaćanja u odnosu na anuitete prema početnom otplatnom planu za sve anuitete dospjelim u razdoblju od 1. kolovoza 2007. do 1. kolovoza 2013., uključujući i prijevremeno konačnu otplatu kredita 27. kolovoza 2013. da iznosi 238.863,81 kn.

 

11. Preinaku tužbe povišenjem tužbenog zahtjeva podneskom od 31. svibnja 2021. prvostupanjski sud ocjenjuje dopuštenom temeljem članka 190. stavka 2. ZPP smatrajući da je tužitelj tek po izradi nalaza i mišljenja mogao na potpuno točan način specificirati visinu obveze tuženika zbog čega bez svoje krivnje nije mogao preinačiti tužbu do zaključenja prethodnog postupka.

 

12. Prigovor zastare sud je ocijenio neosnovanim pozivajući se na pravno shvaćanje građanskog odjela Vrhovnog suda Republike Hrvatske br. Su-IV-47/2020-2 od 30. siječnja 2020. prema kojem u slučaju restitucijskog zahtjeva prema kojem su ugovorne strane dužne vratiti jedna drugoj sve što su primile na temelju ništetnog ugovora, odnosno u slučaju zahtjeva iz članka 323. stavka 1. ZOO kao posljedice utvrđenja ništetnosti ugovora, zastara počinje teći od dana pravomoćnosti sudske odluke kojom je utvrđena ili na drugi način ustanovljena ništetnost ugovora te posljedično zaključuje da opći zastarni rok od pet godina koji bi se primjenjivao u konkretnom slučaju u skladu s odredbom članka 225. ZOO još nije počeo teći, pa kako nije zastarjela glavna tražbina da nije zastarjelo ni akcesorno potraživanje zakonske zatezne kamate.

 

13. U žalbi tuženik ističe bitnu povredu odredaba parničnog postupka iz članka 354. stavka 2. točke 11. ZPP, no navodi u obrazloženju u toč. 6. da su stranke sklopile ugovor o nenamjenskom kreditu iako su sklopile Ugovor o namjenskom kreditu, može se pripisati omašci u pisanju, dok navodi u točki 14. obrazloženja u kojoj prvostupanjski sud iznosi razloge zbog kojih tužitelja smatra aktivno legitimiranim potraživati stečeno bez osnove kao i navodi u točki 55. obrazloženja da je predmet vještačenja bila samo promjena kamata, ne čine pobijanu presudu nerazumljivom imajući u vidu sve ostale iznesene razloge zbog kojih prvostupanjski sud ocjenjuje neosnovanim navode tuženika da konkretni ugovor ne bi bio potrošački ugovor i da tužitelj ne bi bio aktivno legitimira potraživati ono što je tuženik stekao na temelju ništetnih odredbi Ugovora o kreditu.

 

14. Međutim, prvostupanjski sud počinio je bitnu povredu iz članka 354. stavka 2. točka 11. ZPP na koju bitnu povredu ovaj sud pazi i po službenoj dužnosti na temelju odredbe članka 365. Zakona o parničnom postupku („Narodne novine“ broj: 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 2/07 - Odluka USRH, 84/08, 96/08 – Odluka USRH, 123/08 - ispravak, 57/11, 148/11 - pročišćeni tekst, 25/13 i 89/14 – Odluka USRH – dalje u tekstu: ZPP/14), a koja odredba se obzirom na vrijeme podnošenja tužbe (12.6.2019.) primjenjuje u ovom postupku na temelju članka 117. stavka 1. Zakona o izmjenama i dopuna Zakona o parničnom postupku („Narodne novine“ broj: 70/19) budući da nije iznio jasne i razumljive razloge o odlučnim činjenicama zbog kojih je ocijenio prigovor zastare tuženika neosnovanim o čemu se ovaj sud još referirati u daljnjem dijelu obrazloženja.

 

15. Tuženik u žalbi neosnovano ističe bitnu povredu odredaba parničnog postupka iz članka 354. stavka 1. ZPP, a zbog pogrešne primjene članka 190. ZPP jer je prvostupanjski sud primjenom članka 190. stavka 2. ZPP bio ovlašten dopustiti preinaku tužbe i nakon zaključenja prethodnog postupka i unatoč tome što se tuženik protivio takvoj preinaci (članak 190. stavak 3. ZPP). Po ocjeni ovog suda svrha ovih odredbi članka 190. stavka 2. i 3. ZPP koje su izmijenjene i dopunjene Zakonom o izmjenama i dopunama Zakona o parničnom postupku („Narodne novine“ broj: 70/19) i koje se primjenjuju i ovom postupku na temelju članka 117. stavka 2. tog Zakona, je da se omogući tužitelju da nakon provedenog dokaza vještačenjem odredi visinu svoje tražbine. Budući je upravo radi utvrđenja visine tražbine proveden dokaz financijskim vještačenjem, a da se vještačenje određuje kad je radi utvrđivanja ili razrješenja kakve činjenice potrebno stručno znanje kojim sud ne raspolaže (članak 250. ZPP), ne može se tužitelju staviti na teret da je visinu tražbine mogao utvrditi sam na temelju iste dokumentacije na temelju koje i vještak utvrđivao visinu tražbine, a kako to čini tuženik u žalbi. Onemogućavanjem preinake tužbe tužitelj bi bio onemogućen u ostvarivanju svojeg prava na pravično suđenje što bi bilo u protivnosti sa člankom 29. stavku 1. Ustava Republike Hrvatske. Pravno shvaćanje o dopuštenosti preinake tužbe u predmetima po tužbama korisnika kredita u švicarskim francima nakon provedenog dokaza financijskim vještačenjem usvojeno je i na sastanku predsjednika Građanskih odjela županijskih sudova i Građanskog odjela Vrhovnog suda Republike Hrvatske održanog 26. studenog 2021., te je takvo stajalište zauzeto i sudskog praksi ovog suda. Tuženik se na podnesak u kojem je tužitelj preinačio tužbu povišenjem tužbenog zahtjeva očitovao u podnesku od 15. listopada 2021. protiveći se preinaci te ponavljajući prigovor zastare i na povišeni tužbeni zahtjev zbog čega se ne mogu prihvatiti osnovanim niti tvrdnje tuženika da mu je tek donošenjem pobijane presude i rješenja postalo poznato koji je tužbeni zahtjev je tužitelj podnio.

 

16. Neosnovano tuženik tvrdi u žalbi da je tužitelj trebao dokazati svojstvo „prosječnog“ potrošača. Tužitelj je svojstvo potrošača dokazao samim sadržajem Ugovora o namjenskom kreditu iz kojeg je razvidna svrha ugovora za kupnju stana i to konkretnog stana br. 62. na VI katu stambene zgrade u Z., sagrađene na čest. zem. 2187/19 u površini od 82,67 m2 upisanog u Knjigu položenih ugovora, Poduložak broj 2625 k.o. T., a što je razvidno iz Izvatka iz knjige položenih ugovora priloženog uz Ugovor o kreditu na listu 17 spisa. Tuženik do zaključenja prethodnog postupka, a niti kasnije nije ni tvrdio da tužitelj predmetni ugovor o kreditu ne bio sklopio u svojstvu potrošača, odnosno da bi se tijekom razdoblja otplate kredita promijenila svrha radi koje je tužitelju odobren kredit u smislu da bi kredit bio korišten u svrhu koja je namijenjena njegovom zanimanju i njegovoj poslovnoj aktivnosti ili poduzetničkoj djelatnosti pogrešno smatrajući da je teret dokazivanja takve činjenice na tužitelju jer je upravo na tuženiku koji osporava tužitelju svojstvo potrošača teret dokaza da takvu činjenicu dokaže sukladno članku  219. stavku 1. ZPP o čemu je i Vrhovni sud Republike Hrvatske izrazio svoje stajalište u svojoj odluci posl.br. Rev-18/2018-2 od 26. svibnja 2020. Neosnovano se tuženik poziva na odluku Ustavnog suda Republike Hrvatske broj: U-III-1519/2021 od 15. srpnja 2021. jer u istoj Ustavni sud ne iznosi svoje pravno shvaćanje o teretu dokaza već u dijelu koji tuženik citira u žalbi, iznosi sadržaj odluke drugostupanjskog suda. Pozivanje tuženice na stajalište Suda Europske unije u predmetu C-497/13 nije primjenjivo u konkretnom predmetu jer je Sud Europske unije u tom predmetu tumačio Direktivu 1994/44/EZ Europskog parlamenta i vijeća od 25. svibnja 1999. o određenim aspektima prodaje robe široke potrošnje i o jamstvima za takvu robu dok je za konkretni ugovorni odnos između stranaka mjerodavna Direktiva Vijeća 93/13/EEZ od 5. travnja 1993. o nepoštenim uvjetima u potrošačkim ugovorima. Isto se odnosi i na presudu Suda Europske unije u predmetu C-630/17 jer u istoj taj Sud daje tumačenje članka 56. UFEU (ugovor o funkcioniranju Europske unije) i Uredbe članka 4. stavka 1. i članka 25. Uredbe (EU) br. 1215/2012 Europskog parlamenta i vijeća od 12. prosinca 2012. o (sudskoj) o nadležnosti, priznavanju i izvršenju sudskih odluka u građanskim i trgovačkim stvarima.

 

17. Protivno navodima žalbe prvostupanjski sud pravilnom se primjenom članka 502.c ZPP pozvao na utvrđenja iz pravomoćne presude Trgovačkog suda u Zagrebu posl.br. P-1401/2012 od 4. srpnja 2013. Naime, tom presudom u točki 1. izreke utvrđeno je da je tuženik, u tom sporu za zaštitu kolektivnih prava i interesa potrošača, kao prvotuženik, sklapajući s potrošačima kao korisnicima kreditima u razdoblju od 1. travnja 2005. do 31. prosinca 2008. povrijedio kolektivne interese i prava potrošača, korisnika kredita zaključujući ugovore o potrošačkom kreditiranju   koristeći u istima ništetne i nepoštene odredbe na način da je ugovorena valutna klauzula uz koju je vezana glavnica švicarski franak, a da prije zaključenja i u vrijeme zaključenja predmetnih ugovora nije potrošače u cijelosti informirao o svim potrebnim parametrima bitnim za donošenje valjane odluke utemeljene na potpunoj obavijesti, a tijekom pregovora i u svezi zaključenja predmetnih ugovora o kreditima, što je imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana pa je time postupao protivno odredbama tada važećeg Zakona o zaštiti potrošača („Narodne novine“ broj: 96/03) i to člancima 81., 82., i 90. …, te u razdoblju od 10. rujna 2003. do 31. prosinca 2008. povrijedio kolektivne interese i prava potrošača zaključujući ugovore o kreditima koristeći u istima, ništetne i nepoštene ugovorne odredbe na način da je ugovorena redovna kamatna stopa koja je tijekom postojanja obveze po ugovorima o kreditima promjenjiva u skladu s jednostranom odlukom prvotuženika Z. b. d.d. i drugim internim aktima banke, a da prije zaključenja i u vrijeme zaključenja ugovora prvotuženik kao trgovac i korisnici kreditnih usluga kao potrošači nisu pojedinačno pregovarali i ugovorom utvrdili egzaktne parametre i metodu izračuna tih parametara koji utječu na odluku prvotuženika Z. b. d.d. o promjeni ugovorene kamate, a što je imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana utemeljenom na jednostranom povećanju kamatnih stopa, a sve na štetu potrošača, čime je Z. b. postupila suprotno odredbama tada važećeg Zakona o zaštiti potrošaka („Narodne novine“ br. 96/03 u razdoblju od 10. rujna 2003. do 6. kolovoza 2007. i to člancima 81., 82. i 90. … te suprotno odredbama Zakona o obveznim odnosima.

 

17.1. Odredbe predmetnog ugovora o kreditu u članku 2. kojim je ugovorena redovna kamatna stopa koja je tijekom postojanja obveze po Ugovoru o kreditu promjenjiva u skladu s promjena tržišnih uvjeta, a temeljem Odluke o kamatnim stopama Z. b. d.d., a u članku 7. da korisnik kredita otplaćuje kredit u mjesečnim anuitetima u kunskoj protuvrijednosti obračunatoj prema srednjem tečaju Hrvatske narodne banke važećem na dan plaćanja za CHF, sadržajno su identične odredbama predmetnog Ugovora o kreditu koje su naprijed navedenom presudom Trgovačkog suda u Zagrebu utvrđene nepoštenima i posljedično ništetnim, te je predmetni Ugovor o kreditu zaključen 7. svibnja 2007., dakle u razdoblju u kojem je utvrđeno nepošteno postupanje tuženika. Iz Ugovora o kreditu razvidno je da istim nisu ugovoreni nikakvi parametri na temelju kojem bi tuženik bio ovlašten mijenjati redovnu kamatu, te da se radi o tipskom ugovoru koji je unaprijed pripremio tuženik. Na postojanje drugih okolnosti u smislu da su tuženik i tužitelj pregovarali u svezi promjenjive kamatne stope koju je tuženik nedvojbeno povećao tijekom obveze vraćanja kredita s 4,30% godišnje na 5,60% od 1, travnja 2008, zatim na 6,20% od 1. kolovoza 2009., na 5,95% od 1. lipnja 2010., na 5,40% od 1. prosinca 2010. i na 5,15% od 1. kolovoza 2011. do otplate kredita u cijelosti., tuženik nije ni predlagao. Tuženik nije ni tvrdio, a niti predložio dokaze na okolnosti da bi, suprotno od utvrđenja iz postupka kolektivne zaštite prava i interesa potrošača, tužitelja prilikom pregovora i zaključenja predmetnog Ugovora o kreditu u cijelosti informirao o svim potrebnim parametrima bitnim za donošenje valjane odluke utemeljene na potpunoj obavijesti o rizicima ugovaranja valute obveze u švicarskim francima, dok je neravnoteža u pravima i obvezama na štetu tužitelja također evidentna zbog rasta tečaja švicarskog franka kroz razdoblje otplate.

 

17.2. Valja navesti da je i odredbom čl. 118. Zakona o zaštiti potrošača (Narodne novine broj: 41/14., 110/15., 14/19.) koji je bio na snazi u vrijeme pokretanja ovog postupka, propisano da odluka suda donesena u postupku za zaštitu kolektivnih interesa potrošača iz čl. 106. st. 1. tog Zakona u smislu postojanja povrede propisa zaštite potrošača obvezuje ostale sudove u postupku koji potrošač osobno pokrene radi naknade štete koja mu je uzrokovana postupanjem tuženice, a isto tako je i odredba čl. 138.a ranije važećeg Zakona o zaštiti potrošača ("Narodne novine" broj: 79/07, 125/07, 75/09, 79/09, 89/09 i 133/09.) koji se primjenjivao u vrijeme pokretanja postupka radi zaštitne kolektivnih prava i interesa potrošača u predmetu Trgovačkog suda posl.br. P-1401/112, propisivala da odluka suda donesena u postupku za zaštitu kolektivnih interesa potrošača iz čl. 131. st. 1. tog Zakona u smislu postojanja povrede propisa zaštite potrošača iz čl. 131. st. 1. tog Zakona obvezuje ostale sudove u postupku koji potrošač osobno pokrene radi naknade štete koja mu je uzrokovana postupanjem tuženika.

 

18. Osnovano tuženik u žalbi navodi da prvostupanjski sud nije objasnio zbog čega ne prihvaća njegove prigovore u vezi s primjenom Općih uvjeta poslovanja kojim je od 1. siječnja 2013. redovna kamata definirana uz primjenu objektivnih parametara  sukladno članku 5. i 14. Zakona o izmjenama i dopuna Zakona o potrošačkom kreditiranju („Narodne novine“ broj: 127/12 – dalje u tekstu: ZIDZPK/12). Međutim, u okolnostima ovog slučaja navedeno nije od utjecaja na pravilnost i zakonitost presude jer stranke predmetnog Ugovora o kreditu nisu u tom smislu izmijenile ništetne sporne odredbe o promjenjivosti kamatne stope jednostranom odlukom Banke, a izmijenjeni Opći uvjeti poslovanja ne mogu valjano nadomjesti pojedinačno pregovaranje o načinu promjene kamatnih stopa. O tom pravnom pitanju pravno shvaćanje zauzeo je i Vrhovni sud Republike Hrvatske u presudi i rješenju broj: Rev-1172/2018-2 od 19. ožujka 2019.

 

19. Pravilno je prvostupanjski sud ocijenio da tuženik na stečeno bez osnove, a na temelju ništetnih odredbi Ugovora o kreditu plati zateznu kamatu od dana stjecanja, a to imajući u vidu da je upravo tuženik taj koji je zaključujući ugovore o kreditima koristio ništetne i nepoštene ugovorne odredbe u ugovorima o kreditima i zbog čega je i po ocjeni ovog suda kao nepošteni stjecatelj primjenom članka 1115. ZOO u obvezi na stečeno bez osnove platiti zateznu kamatu od dana stjecanja.

 

20. U odnosu osporavanja činjeničnog stanja navodima da sud dosuđuje tužitelju isplatu s osnova preplate unatoč činjenici da se iz prometa po kreditu iz spisa uplate u poslovnici banke ne mogu pripisati tužitelju, valja navesti da ovaj sud prihvaća razloge prvostupanjskog suda zbog kojih primjenom članka 299. stavka 3. ZPP nije uzeo u obzir takovo osporavanje tuženika iznesenih pod točkom 15., 16. i 17. obrazloženja, pa se stoga, radi nepotrebnog ponavljanja, tuženik upućuje na obrazloženje prvostupanjskog suda.

 

21. Kao što je već u prethodnom dijelu obrazloženja navedeno, prvostupanjski sud samim pozivanjem na pravno shvaćanje Građanskog odjela Vrhovnog suda Republike Hrvatske od 30. siječnja 2020. na temelju kojeg zaključuje da zastara nije počela ni teći, nije iznio jasne i razumljive razloge o odlučnim činjenicama zbog kojih je prigovor zastare ocijenio neosnovanim budući da predmet ovog postupka nije utvrđenje ništetnim Ugovora o kreditu odnosno njegovih pojedinih odredbi. 

 

22. Obzirom na specifičnost propisane zaštite kolektivnih prava i interesa potrošača Građanski odjel Vrhovnog suda Republike Hrvatske na sjednici svojeg odjela od 31. siječnja 2022. donio je objedinjeno pravno shvaćanje o početku tijeka zastare u slučaju restitucijskih zahtjeva kao posljedice utvrđenja ništetnosti ugovornih odredbi u CHF, a koje glasi: "Ako je ništetnost ustanovljena kao u ovom slučaju već u postupku kolektivne zaštite potrošača, tada zastarni rok, sukladno tekstu oba pravna shvaćanja, počinje teći od dana pravomoćnosti sudske odluke kojom je utvrđena ništetnost u postupku kolektivne zaštite potrošača, neovisno od (naknadnog) utvrđenja ništetnosti sadržajno istovjetnih ugovornih odredbi kredita u CHF odnosno kredita u kunama s valutnom klauzulom u CHF u svakom pojedinom slučaju, a povodom individualnih parnica potrošača u kojoj se oni pozivaju na pravne učinke presude donesene u postupku kolektivne zaštite.".

 

22.1. Uvažavanjem naprijed iznesenog pravnog shvaćanja Vrhovnog suda Republike Hrvatske te činjenice da je presuda Trgovačkog suda u Zagrebu posl.br. P-1401/2012 postala pravomoćna u odnosu na utvrđenje ništetnosti odredbe o promjenjivosti kamatne stope donošenjem presude Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske posl.br. Pž-7129/2013 dana 13. lipnja 2014., a u odnosu na ništetnost valutne klauzule donošenjem presude istog suda posl.br. Pž-6632/2017 dana 14. lipnja 2018., valja zaključiti da do dana podnošenja predmetne tužbe 12. lipnja 2019. s kojim danom je u smislu članka 241. ZOO došlo do prekida zastare, nije protekao člankom 225. propisan opći zastarni rok od 5 godina u kojem zastaruju tražbine s osnova stjecanja bez osnove kakav karakter ima predmetno potraživanje u smislu članka 323. stavka 1. ZOO kojim su propisane posljedice ništetnosti ugovora, može sa zaključiti da ni jedna tražbina zahtijevana u tužbi nije zastarjela. Ovaj sud utvrđuje da ni preplaćeni iznosi s osnove ništetne odredbe o valutnoj klauzuli u CHF nije zastarjela niti u jednom iznosu zahtijevanom u preinačenoj tužbi podneskom dostavljenim prvostupanjskom sudu 31. svibnja 2021. jer je i preinačena tužba u tom dijelu podnesena prije isteka roka od pet godina od pravomoćnosti presude Trgovačkog suda u Zagrebu, a koja je u tom dijelu postala pravomoćna 14. lipnja 2018.

 

22.2. Iz naprijed navedenih razloga ovaj sud ne prihvaća osnovanim razloge zbog kojih tuženik ocjenjuje da tražbina tužitelja u dijelu kojim traži preplaćene iznose s osnova ništetne valutne klauzule nije zastarjela. Posljedično takvom utvrđenju ovaj sud je djelomično odbio žalbu tuženika i potvrdio točku II. izreke pobijane presude i to primjenom članka 373.a stavka 3. ZPP, a zbog ostvarene bitne povrede odredbe parničnog postupka iz članka 354. stavka 2. točke 11. ZPP u dijelu kojim prvostupanjski sud odbija prigovor zastare kao neosnovan u odnosu na zahtijevanu preplaćenu kamatu po preinačenoj tužbi, valjalo je prihvati žalbu tuženika, ukinuti pobijanu presudu u tom dijelu (točka I. izreke) kao i u odluci o troškovima postupka sukladno članku 166. stavku 4. ZPP i vratiti predmet prvostupanjskom u tom ukinutom dijelu na ponovno suđenje.

 

23. U ponovnom postupku prvostupanjski sud ponovno će ocijeniti osnovanost prigovora zastare tuženika s osnove preplaćene kamate zahtijevane preinačenom tužbom u većem iznosu u odnosu na zahtijevani iznos iz tužbe, te će biti dužan u novoj odluci o osnovanosti ili neosnovanosti tužbenog zahtjeva s tog osnova iznijeti sve razloge o odlučnim činjenicama pri tome vodeći računa o materijalnopravnim shvaćanjima iznesenim u ovoj odluci. Ujedno će odlučiti o zahtjevima stranaka za naknadu troškova cjelokupnog postupka. 

 

U Varaždinu 2. ožujka 2023.