1

Poslovni broj: 37 Gž-927/2022-2

Poslovni broj: 37 Gž-927/2022-2

U   I M E   R E P U B L I K E   H R V A T S K E

P R E S U D A

Županijski sud u Varaždinu, u vijeću sastavljenom od sutkinje Dubravke Bosilj kao predsjednice vijeća, te Tanje Novak-Premec kao sutkinje izvjestiteljice i članice vijeća i Dijane Hofer, kao članice vijeća, u pravnoj stvari tužiteljice R. H., M. d. i., OIB:..., zastupane po O. d. o., Građansko-upravnom odjelu u S., protiv tuženice M. K. iz S., OIB:..., koju zastupa punomoćnik D. D., odvjetnik u S., radi isplate, odlučujući povodom žalbe tužiteljice izjavljene protiv presude Općinskog suda u Splitu od 25. ožujka 2022. poslovni broj: Povrv-575/2020-25, u sjednici vijeća održanoj 2. ožujka 2023.,

p r e s u d i o   j e

Odbija se žalba tužiteljice kao neosnovana i potvrđuje se presuda Općinskog suda u Splitu poslovni broj: Povrv-575/2020-25 od 25. ožujka 2022.

Obrazloženje

1. Pobijanom presudom u točki I. izreke ukinut je platni nalog sadržan u rješenju o ovrsi javnog bilježnika u S. T. K. – M. donesenog pod posl.br. Ovrv-50/2020 od 3. veljače 2020. te je zahtjev tužiteljice odbijen u cijelosti. Točkom II. izreke naloženo je tužiteljici naknaditi tuženici trošak u iznosu od 1.875,00 kn sa zateznim kamatama od presuđenja do isplate.

2. Navedenu presudu pravodobnom žalbom pobija tužiteljica zbog svih žalbenih razloga iz članka 353. Zakona o parničnom postupku („Narodne novine“ broj: 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 2/07 - Odluka USRH, 84/08, 96/08 – Odluka USRH, 123/08 - ispravak, 57/11, 148/11 - pročišćeni tekst, 25/13, 89/14 – Odluka USRH, 70/19 i 80/22 – dalje u tekstu: ZPP) te predlaže pobijanu presudu preinačiti na način da se prihvati njezin tužbeni zahtjev i tuženici naloži plaćanje parničnog troška, a podredno istu ukinuti i predmet vratiti na ponovno suđenje.

3. Tuženica nije odgovorila na žalbu.

4. Žalba tužiteljice nije osnovana.

5. Predmet postupka koji je započeo podnošenjem prijedloga tužiteljice za ovrhu na temelju vjerodostojne isprave protiv tuženice, a nastavljen kao parnični povodom prigovora tuženice protiv rješenja o ovrsi na temelju vjerodostojne isprave javnog bilježnika T. K. – M. iz S. posl.br. Ovrv-50/2020 od 3. veljače 2020., zahtjev je tužiteljice za isplatu zatezne kamate zbog zakašnjenja u plaćanju dospjelih obroka s osnova Ugovora broj 55/95 o prodaji stana na kojem postoji stanarsko pravo (s obročnom otplatom) od 19. travnja 1995. (dalje: Ugovor o prodaji stana), a koja zatezna kamata je dospjela do 8. studenog 2018. u ukupnom iznosu od 16.764,51 kn. Tijekom postupka nije bilo sporno da je tuženica dospjele mjesečne obroke koje je temeljem naprijed navedenog Ugovora o prodaji stana bila u obvezi plaćati u iznosu od 219,00 kn, plaćala sa zakašnjenjem dok je bila sporna visina obračunate zatezne kamate te da li je utuženo potraživanje zastarjelo obzirom na takav prigovor tuženice.

6. Prvostupanjski sud, a protivno stanju spisa predmeta i prijedloga za ovrhu na temelju vjerodostojne isprave i to Izvatka iz poslovnih knjiga od 8. studenog 2018. u kojem se navodi da na dan 8. studenog 2018. dug s osnove kamate iznosi 16.764,51 kn, uz zastaru utvrđuje kao spornim postojanje dugovanja za kamate s danom 31. ožujka 2020.

6.1.  Iznoseći razloge o neosnovanosti tužbenog zahtjeva sud prvog stupnja navodi da je na sporna pitanja angažiran stalni sudski vještak iz kojeg nalaza je utvrdio da su stranke Ugovorom o prodaji stana otplatu stana ugovorile u anuitetima budući se ugovoreni mjesečni obrok od 219,00 kn sastoji od glavnice i kamate te zbog toga zaključuje da se ima primijeniti  odredba članka 226. stavka 2. Zakona o obveznim odnosima („Narodne novine“ broj: 35/05, 41/08, 125/11, 78/15, 29/18 i 126/21 - dalje u tekstu: ZOO) u smislu zastare na potraživanja anuiteta od tri godine od dospijeća svakog pojedinog davanja. U odnosu na spornu činjenicu da li je tuženica ostala dužna platiti neplaćene zakonske zatezne kamate zbog zakašnjenja u isplatama anuiteta, prvostupanjski sud prihvaća nalaz vještaka na koji tužiteljica više nije imala primjedbi nakon što se vještak očitovao na njezine primjedbe,  ocjenjujući ga točnim i vjerodostojnim, a u kojem taj vještak zaključuje da je tuženica tužitelju u cijelosti podmirila sveukupno dugovanje na dan 15. lipnja 2020., pa čak i preplatila za iznos od 1.218,39 kn.

7. Tužiteljica u žalbi ističe bitnu povredu odredaba parničnog postupka iz članka 354. stavka 2. točke 11. ZPP tvrdeći da presuda nema razloge o odlučnim činjenicama. Ispitivanjem pobijane presudu s aspekta te bitne povrede odredaba parničnog postupka utvrđeno je da su u pobijanoj presudi iznijeti razlozi o činjenicama na temelju kojih je  prvostupanjski sud tužbeni zahtjev ocijenio neosnovanim te da ista nema nedostataka zbog kojih se ne bi mogla ispitati, a ujedno je utvrđeno da u prvostupanjskom postupku nije počinjena ni jedna bitna povreda odredaba parničnog postupka na koje ovaj sud pazi po službenoj dužnosti na temelju odredbe članka 365. stavka 2. ZPP.

7.1. Osporavajući činjenično stanje utemeljeno na nalazu i mišljenju sudskog vještaka tužiteljica u žalbi smatra da je vještak prekoračio svoje ovlasti i ušao u odlučivanje u meritum stvari tj. o zastari te da je na vlastitu inicijativu mijenjao zadatak koji je dobio od suda što je protivno odredbi članka 259. ZPP prema kojoj sud rukovodi vještačenjem. Ne prihvaća ocjenu da su njezine primjedbe bile paušalne jer je iznijela konkretne primjedbe koje vještak nije otklonio ni dopunskim nalazom i mišljenjem, a na kojim primjedbama je ustrajala. Ističe da je vještak dopunski nalaz i mišljenje dostavio pisanim putem čime joj je bilo uskraćeno da postavlja pitanja u odnosu na vlastite prigovore i dopunski nalaz i mišljenje čime je sud postupio protivno članku 302. stavak 2. ZPP. Ukazuje da vještak u nalazu navodi da je obračun započeo na dan 27. srpnja 2017., ali da pri tome zanemaruje činjenicu da tuženica na taj dan već duguje iznos od 10.768,27 kn te daljnjim sadržajem žalbe pobija nalaz vještaka prema kojem bi došlo do pretplate u iznosu od 1.218,38 kn.

8. Odredbom članka 259. ZPP na koji ukazuje žalba, propisano je između ostalog i da sud rukovodi vještačenjem, što podrazumijeva dužnost suda da vještaku naloži predmet vještačenja. Rješenjem donesenim na ročištu održanom 4. veljače 2021. prvostupanjski sud je odredio "financijsko knjigovodstveno vještačenje radi utvrđivanja duga, u smislu razdvajanja i tabelarnog prikaza glavnice duga, dospijeća pojedinog iznosa, tijek kamate". Iz sadržaja takvog rješenja razvidno je da sud nije dao dovoljno određeni nalog i zadatak za vještačenje na temelju kojeg bi vještak utvrdio visinu zateznih kamata za relevantno razdoblje obzirom na istaknuti prigovor zastare, a što je imalo za posljedicu da na nalazu vještaka prvostupanjski sud nije ni mogao utemeljiti odluku o neosnovanosti tužbenog zahtjeva.

9. Navodima žalbe da joj je uskraćeno pravo na postavljanje pitanja vještaku u odnosu na njegov pisani dopunjeni nalaz i mišljenje, tužiteljica upire i na bitnu povredu odredaba parničnog postupka iz članka 354. stavka 2. točke 6. ZPP. Protivno takvim navodima tužiteljici nije uskraćeno pravo na postavljanje pitanja vještaku, a niti je posljedično prvostupanjski sud počinio bitnu povredu odredaba parničnog postupka iz članka 354. stavka 2. točke 6. ZPP. Naime, iz sadržaja zapisnika sa ročišta održanog 17. veljače 2022. razvidno je da je prisutni sudski vještak u odnosu na prethodno iznesene pisane primjedbe tužiteljice na njegov nalaz, predao pisano očitovanje opravdavajući takvo postupanje preboljenom koronom zbog koje ima problema sa disanjem, te da tužiteljica nije isticala nikakve primjedbe na dopunjeni nalaz, a niti je postavljala bilo kakva pitanja vještaku, već je samo istakla da ostaje kod svog zahtjeva, da nema daljnjih dokaznih prijedloga i da predlaže zaključenje raspravljanja.

10. Kao što je već naprijed navedeno prvostupanjski sud pogrešno je utvrdio činjenično stanje na nalazu i mišljenju sudskog vještaka na što ukazuje i žalba budući da tim nalazom nije moguće utvrditi visinu utužene zatezne kamate koja je dospjela 3 godine prije podnošenja prijedloga za ovrhu, a što je odlučna činjenica obzirom na prigovor zastare utuženog potraživanja. Naime, prema članku 226. stavak 1. ZOO tražbine povremenih davanja koje dospijevaju godišnje ili u kraćim razdobljima, pa bilo da se radi o sporednim povremenim tražbinama kao što je tražbina kamata, bilo da se radi o takvim povremenim tražbinama u kojima se iscrpljuje samo pravo, kao što je tražbina uzdržavanja, zastarijevaju za 3 godine od dospjelosti svakog pojedinog davanja, dok je člankom 241. istog Zakona određeno da se zastara prekida podnošenjem tužbe i svakom drugom vjerovnikovom radnjom poduzetom protiv dužnika pred sudom ili drugim nadležnim tijelom radi utvrđivanja, osiguranja ili ostvarenja tražbine. Dakle, prema naprijed citiranim odredbama zatezna kamata na plaćeno glavnično potraživanje sa zakašnjenjem, a što je u ovom slučaju mjesečni obrok od 219,00 kn, zastarijeva u roku od 3 godine od dana dospijeća, tj. od dana kada je plaćeno glavnično potraživanje sa zakašnjenjem te su stoga zastarjele sve tražbine zatezne kamate koje su dospjele u tri godine prije podnošenja prijedloga za ovrhu.

11. Budući je odlučne činjenice moguće utvrditi na temelju isprava i izvedenih dokaza koji se nalaze u spisu i neovisno o tome što ih prvostupanjski sud prigodom donošenja pobijane presude nije uzeo u obzir, to je ovaj sud o žalbi tužiteljice odlučio primjenom članka 373.a stavak 1. ZPP.

12. Valja ponoviti da tužiteljica zahtjeva tražbinu s osnove zatezne kamate u iznosu od 16.764,51 kn koliko ista prema izvodu iz poslovnih knjiga tužiteljice iznosi na dan 8. studenog 2018. Visinu tražbine u tom iznosu tužiteljica dokazuje i obračunom zatezne kamate koji prileži na listu 48 do 51. spisa. Iz tog obračuna razvidno je da je do dana 30. rujna 2005. dug s osnove zatezne kamate iznosio 7.056,64 kn nakon čega je obračunata daljnja mjesečna zatezna kamata do 31. ožujka 2020. u ukupnom iznosu od 16.765,01 kn time da na dan 31. srpnja 2018. dužna kamata iznosi 16.764,51 kn koji iznos tužiteljica i potražuje od tuženice u ovom postupku. Prijedlog za ovrhu tužiteljica je podnijela 29. siječnja 2020. pa je s tim danom došlo do prekida zastare, a imajući u vidu propisan rok zastare za kamatu od tri godine, u zastari je sve potraživanje kamate koja je dospjela do 29. siječnja 2017. Prema obračunu kamata u razdoblju od 29. siječnja 2017. do 8. studenog 2018. kao danom Izvoda iz poslovnih knjiga, zatezna kamata obračunata je u iznosu od 677,55 kn. Iz tog obračuna zateznih kamata razvidno je i da je tuženica u tom razdoblju platila zateznu kamatu u ukupnom iznosu od 1.338,00 kn. Prema obračunu zateznih kamata za razdoblje od 8. studenog 2015. do 8. studenog 2018. s lista 54 i 55 spisa obračunata je kamata u tom razdoblju u ukupnom iznosu od 1.604,71 kn od čega se iznos od 498,27 odnosi na razdoblje od 29. siječnja 2017. do 8. studenog 2018., a koje razdoblje ne podliježe zastari. I iz tog obračuna razvidno je da je tuženica podmirila zateznu kamatu u iznosu od 219,00 kn 14. svibnja 2018. i u iznosu od 1.119,00 kn 30. lipnja 2018. ili ukupno 1.338,00 kn. Budući da prema jednom obračunu kamata nezastarjela zatezna kamata iznosi 677,55 kn, a prema drugom 498,27 kn, a da je u tom razdoblju tuženica prema oba obračuna kamata platila iznos od 1.338,00 kn s te osnove, to ovaj sud zaključuje da je tuženica u cijelosti tužiteljici podmirila dužnu zateznu kamatu za koju nije nastupila zastara, dok je sve ostalo potraživanje dospjelo do 28. siječnja 2017. zastarjelo. Utvrđenje da je tuženica uplatama u svibnju i lipnju 2018. platila zateznu kamatu koja u trenutku plaćanja nije bila zastarjela ovaj sud temelji na korespondenciji između tadašnjeg M. d. i. i tuženice iz koje je razvidno da je tuženica istakla prigovor zastare na potraživanje tužiteljice s osnove kamate te da se u e-mailu tog Ministarstva od 14. svibnja s lista 65 spisa navodi da će tuženicu obavijestiti o otpisu zatezne kamate koja je u zastari. Obzirom na takvo utvrđenje, a da sukladno članku 214. stavkom 1. ZOO zastarom prestaje pravo zahtijevati ispunjenje obveze, to je tužbeni zahtjev tužiteljice ocijenjen neosnovanim u cijelosti.

13. Iz naprijed navedenih razloga ovaj sud je primjenom članka 373.a stavka 1. ZPP potvrdio prvostupanjsku presudu u cijelosti, dakle i u odluci o troškovima sadržanoj u točki II. izreke budući da istu prvostupanjski sud pravilno temelji na članku 154. stavku 1. ZPP te da je visina dosuđenih troškova za zastupanje u skladu s mjerodavnim odredbama Tarife o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika („Narodne novine“ broj: 142/12, 103/14, 118/14, 107/15 i 37/22), stanju spisa predmeta i vrijednosti predmeta spora od 16.764,51 kn.

U Varaždinu 2. ožujka 2023.