1

Poslovni broj Gž R-382/2022-3

 

 

 

 

 

 

 

 

 

Poslovni broj Gž R-382/2022-3

 

 

 

U   I M E   R E P U B L I K E   H R V A T S K E

 

P R E S U D A

 

I

 

R J E Š E N J E

 

Županijski sud u Rijeci, u vijeću sastavljenom od sudaca Larise Crnković, predsjednika vijeća, Ksenije Dimec, suca izvjestitelja i člana vijeća i Svjetlane Pražić, člana vijeća, u pravnoj stvari tužitelja K. K. iz R. B. i H., B. B., OIB: ...., zastupanog po punomoćniku D. A., odvjetniku iz O., protiv tuženika M. j.d.o.o. S., OIB: ..., zastupanog po punomoćniku S. P., odvjetniku iz V., radi proglašenja odluke o otkazu ugovora o radu nezakonitom i nedopuštenom, sudskog raskida ugovora o radu, isplate dnevnica, naknade štete i isplate plaće, rješavajući žalbu tužitelja izjavljenu protiv presude Općinskog suda u Virovitici, Stalne službe u Slatini, posl. br. Pr-60/2020-39 od 28. siječnja 2022., ispravljene rješenjem Općinskog suda u Virovitici, Stalne službe u Slatini, posl. br. Pr-60/2020-40 od 31. siječnja 2022., u sjednici vijeća održanoj dana 01. ožujka 2023. godine,

 

 

p r e s u d i o   j e

 

Odbija se žalba tužitelja kao neosnovana i potvrđuje presuda Općinskog suda u Virovitici, Stalne službe u Slatini, posl. br. Pr-60/2020-39 od 28. siječnja 2022., ispravljena rješenjem Općinskog suda u Virovitici, Stalne službe u Slatini, posl. br. Pr-60/2020-40 od 31. siječnja 2022., u točkama I.II., I.III., I.IV. i I.V. izreke. 

 

r i j e š i o   j e

Ukida se citirana presuda u točkama I.I., I.VI. i II. izreke, te se predmet u tom dijelu vraća prvostupanjskom sudu na ponovno suđenje.

Obrazloženje

             

1. Citiranom presudom odbijeni su svi tužbeni zahtjevi tužitelja sadržaja kao u

izreci, te mu je naloženo da tuženiku naknadi parnični trošak u iznosu od 2.500,00 kn (točke I. i II. izreke), dok je u preostalom dijelu odbijen zahtjev tuženika za naknadom parničnog troška (točka III. izreke).

 

2. Protiv citirane presude (osim točke III. izreke) žalbu podnosi tužitelj iz svih

zakonskih žalbenih razloga iz članka 353. stavka 1. Zakona o parničnom postupku („NN“ 53/91, 91/92, 111/99, 88/01, 117/03, 88/05, 2/07, 84/08, 123/08, 57/11, 148/11, 25/13, 28/13 i 89/14 - dalje ZPP), predlažući da se presuda preinači prihvaćanjem tužbenih zahtjeva.

 

              3. Odgovor na žalbu nije podnesen.

 

              4. Žalba je djelomično osnovana.

 

5. Predmet spora su zahtjevi tužitelja da se utvrdi da je Odluka o otkazu ugovora o radu od 27. ožujka 2020. nezakonita i nedopuštena i da se odredi sudski raskid Ugovora o radu s danom 12. srpnja 2020., te da mu tuženik isplati troškove dnevnica u ukupnom iznosu od 19.871,25 kn, naknadu štete u iznosu od 12.187,50 kn i plaću za razdoblje od travnja do srpnja 2020.

6.1. Nakon provedenog dokaznog postupka prvostupanjski sud utvrđuje da je između tužitelja, kao radnika, i tuženika, kao poslodavca, zaključen Ugovor o radu na određeno vrijeme od 31. siječnja 2020. do 31. siječnja 2021. na poslovima vozača motornog vozila iznad 7,5 tona nosivosti i da je Odlukom o otkazu ugovora o radu od 27. ožujka 2020. tuženik otkazao tužitelju navedeni Ugovor o radu.

6.2. Odlukom o otkazu ugovora o radu od 27. ožujka 2020. tuženik da je otkazao Ugovor o radu zbog skrivljenog ponašanja radnika uz obrazloženje da tužitelju prestaje radni odnos radi nepoštivanja Ugovora o radu zbog neizvršavanja radnih zadataka jer da je, bez najave, ostavio kamion i nije obavijestio odgovornu osobu o razlogu napuštanja vozila. Prvostupanjski sud utvrđuje da se u konkretnom slučaju radi o izvanrednom otkazu Ugovora o radu jer da je tužitelj 27. ožujka 2020., na parkingu u S. B., bez opravdanog razloga i bez prethodne najave te odobrenja i znanja poslodavca, ostavio nezaključani kamion marke I. reg. oznake ...., vlasništvo tuženika, za koji kamion je tužitelj, kao vozač, bio zadužen na radu kod tuženika, nakon čega da se više nije javio na posao. Razloge zbog kojih je tužitelj navedeno učinio prvostupanjski sud smatra neopravdanim. Naime, nakon što je odvezao zadnju turu tereta u K., tužitelj da nije otišao na novi utovar u Ž. iz razloga jer mu tuženik nije htio odobriti slobodno vrijeme za vikend radi odlaska kući, niti mu je pravodobno isplaćivao plaću i dnevnice. Takvo postupanje tužitelja da predstavlja osobito teško kršenje radne obveze i stoga opravdani razlog za izvanredni otkaz ugovora o radu uvjetovan skrivljenim ponašanjem radnika, uslijed čega nastavak radnog odnosa više nije moguć. Tužitelj da je imao mogućnost, ukoliko je bio nezadovoljan što mu tuženik nije isplaćivao plaće niti dnevnice, niti mu je dopustio korištenje dnevnog i tjednog odmora, izvanredno otkazati predmetni Ugovor o radu i zatražiti isplatu neisplaćenih plaća i ostalih potraživanja, a ne postupiti kako je postupio (bez prethodne najave i bez odobrenja i znanja poslodavca na parkingu u S. B. ostaviti nezaključan kamion). Kako se u konkretnom slučaju radi o izvanrednom, a ne redovitom otkazivanju ugovora o radu, činjenica što tuženik prije otkazivanja nije pisano upozorio tužitelja na obvezu iz radnog odnosa i ukazao mu na mogućnost otkaza u slučaju nastavka povrede te obveze da nije od relevantnog značaja za ocjenu zakonitosti sporne odluke o otkazivanju. Također da su u konkretnom slučaju postojale okolnosti zbog kojih nije bilo opravdano očekivati od tuženika, kao poslodavca, da omogući tužitelju, kao radniku, da iznese svoju obranu. Naime, u okolnostima kada tužitelj bez ikakve prethodne najave, te bez znanja i odobrenja tuženika, na parkingu u S. B. ostavlja bez nadzora nezaključani kamion vlasništvo tuženika, ostavivši ključeve kamiona ispod haube motora okačene o čep hladnjaka motora, nakon čega više ne kontaktira tuženika, niti se javlja na posao, a da je tuženik tek pomoću aplikacije "praćenja" uočio da se tužitelj s kamionom kreće prema S. B., umjesto da se nakon istovara tereta u K. vrati u S. i da ga je pokušao telefonom kontaktirati i saznati o čemu se radi, no da mu se tužitelj nije htio javiti, da su okolnosti zbog kojih nije bilo opravdano očekivati od tuženika da prije izvanrednog otkazivanja tužitelju omogući da iznese svoju obranu. Prvostupanjski sud nadalje utvrđuje da su točni navodi tužitelja da mu Odluka o otkazu nije osobno dostavljena (zaprimio ju je 18. kolovoza 2020.), ali da navedena činjenica ne utječe na njezinu zakonitost jer da tužitelj nije bio prekludiran u ostvarenju prava na sudsku zaštitu svojih prava iz radnog odnosa. Utvrdivši da je neosnovan tužbeni zahtjev za utvrđenjem da je Odluka o otkazu ugovora o radu od 27. ožujka 2020. nedopuštena i nezakonita, prvostupanjski sud je posljedično odbio i zahtjeve tužitelja za sudskim raskidom Ugovora o radu na određeno vrijeme s danom 12. srpnja 2020., zahtjev za isplatom iznosa od 12.187,50 kn na ime naknade štete u visini tri prosječne ugovorene bruto plaće tužitelja i zahtjev za isplatom plaća za travanj, svibanj, lipanj i dio srpnja 2020.

6.3. U odnosu na tužbeni zahtjev kojim tužitelj potražuje isplatu 35 dnevnica u ukupnom iznosu od 19.871,25 kn (35 dnevnica x 75,00 eur), prvostupanjski sud utvrđuje da je tužitelj za vrijeme trajanja radnog odnosa kod tuženika, u obavljanju poslova vozača motornog vozila, proveo na službenom putu kako u RH, tako i u državama EU i drugim državama, i više od 35 dana za koje potražuje isplatu utuženog iznosa od 19.871,25 kn na ime neisplaćenih dnevnica. Prvostupanjski sud utvrđuje da je dnevnica za rad na terenu naknada koju poslodavac isplaćuje radniku koji je poslan na rad izvan svojeg mjesta prebivališta ili boravišta radi obavljanja poslova koji su udaljeni od mjesta sjedišta poslodavca te mjesta prebivališta ili boravišta radnika najmanje 30 kilometara i pokriva troškove prehrane, pića, prijevoza i drugih troškova radnika i da je tužitelj, s obzirom na vrstu i narav posla kojeg je po ugovoru obavljao za vrijeme radnog odnosa kod tuženika, imao troškove prehrane i pića za vrijeme dok je rad obavljao na terenu, odnosno na područjima udaljenim od mjesta svog prebivališta ili boravišta i od mjesta sjedišta tuženika više od 30 km. Međutim, obveza isplate dnevnice za rad na terenu da nije propisana odredbama Zakona o radu što znači da poslodavac nije obvezan radniku obračunavati i isplatiti dnevnicu, osim ako ta obveza nije određena kolektivnim ugovorom u djelatnosti kojoj pripada poslodavac, pravilnikom o radu ili ugovorom u radu. Ugovorom o radu na određeno vrijeme od 31. siječnja 2020. stranke da nisu ugovorile pravo tužitelja na dnevnice za rad na terenu. S obzirom da je ugovor o radu dvostrani pravni posao koji se sklapa voljom poslodavca i radnika, tužitelj da je imao mogućnost odbiti potpisati predmetni Ugovor o radu ukoliko je smatrao da ima pravo na dnevnice, odnosno u tom dijelu zatražiti izmjene sklopljenog ugovora i zahtijevati da se u ugovor unese odredba o pravu na dnevnice za rad na terenu, što on nije učinio. Nadalje, tuženik da nije donio pravilnik o radu, ali kako ne zapošljava više od dvadeset radnika, da nije niti imao obvezu donijeti ga. Pravo tužitelja na dnevnice za rad na terenu da nije određeno niti kolektivnim ugovorom u djelatnosti kojoj pripada tuženik, odnosno u djelatnosti prijevoza i usluge u cestovnom prometu. Kako, dakle, obveza tuženika kao poslodavca za isplatom dnevnice nije propisana ZR, nije ugovorena Ugovorom o radu, niti je pravo radnika na dnevnicu za rad na terenu određeno važećim kolektivnom ugovorom u djelatnosti kojoj pripada tuženik, prvostupanjski sud utvrđuje tuženik nije u obvezi tužitelju isplatiti utuženi iznos od 19.871,25 kn na ime dnevnica, te je odbio i taj tužbeni zahtjev.

7. Neosnovani su žalbeni navodi tužitelja o postojanju bitnih povreda odredaba parničnog postupka iz članka 354. stavka 2. ZPP-a jer donošenjem pobijane presude prvostupanjski sud nije počinio niti jednu bitnu povredu iz članka 354. stavka 2. ZPP-a u vezi s člankom 365. stavkom 2. ZPP-a, pa tako niti bitnu povredu iz članka 354. stavka 2. točke 11. ZPP-a, jer presuda sadrži razloge o odlučnim činjenicama i može se ispitati. Prvostupanjski sud je na pravilno i potpuno utvrđeno činjenično stanje pravilno primjenio materijalno pravo odlučujući o tužbenim zahtjevima, osim o tužbenom zahtjevu koji se odnosi na isplatu dnevnica, u odnosu na koji tužbeni zahtjev činjenično stanje nije pravilno i potpuno utvrđeno iz razloga koji se navode u nastavku obrazloženja.

 

8.1. Tužitelj u žalbi navodi da je Odluka o otkazu nezakonita jer da mu nije dostavljena kako to propisuje odredba članka 120. stavka 3. ZR-a. Nije točno da tužitelju nije dostavljena Odluka o otkazu. Odluka o otkazu dostavljena je njegovom punomoćniku dana 18. kolovoza 2020. i ta činjenica nije sporna. Sama činjenica što Oduka o otkazu nije dostavljena tužitelju odmah, nego protekom nekoliko mjeseci, ne utječe na zakonitost otkaza u situaciji kada tužitelj nije bio prekludiran u zaštiti prava iz radnog odnosa. Stoga su neosnovani žalbeni navodi tužitelja da je otkaz nezakonit iz navedenog razloga.

8.2. Neosnovani su žalbeni navodi tužitelja da se u konkretnom slučaju radi o redovitom otkazu ugovora o radu, a ne o izvanrednom otkazu ugovora o radu. Naime, iako tuženik nije u Odluci o otkazu ugovora o radu naveo je li riječ o redovitom ili izvanrednom otkazu ugovora o radu, iz njezina sadržaja proizlazi da je riječ o izvanrednom otkazu ugovora o radu. Činjenica što je na obrascu - Prijavi o prestanku osiguranja kod HZMO kao razlog prestanka svojstva osiguranika naveden otkaz uvjetovan skrivljenim ponašanjem zaposlenika, je irelevantna.

8.3. U odnosu na žalbene navode tužitelja da prvostupanjski sud nije pravilno ocijenio okolnosti slučaja kada je utvrdio da je Odluka o otkazu ugovora o radu zakonita, valja reći slijedeće. Činjenično stanje koje je prethodilo otkazu ugovora o radu je nesporno. Naime, nesporno je da je 27. ožujka 2020., nakon što je odvezao  teret u K., tužitelj, umjesto da ide na novi utovar u Ž., što je bio njegov radni zadatak, bez da je obavijestio tuženika, odvezao kamion u S. B. i ostavio ga otključanog na parkiralištu i nije se javljao na tuženikove pozive, koji je na aplikaciji za praćenje kamiona primijetio da kamion ne ide prema K., nego u suprotnom pravcu. I ovaj sud je mišljenja da takvo ponašanje tužitelja predstavlja opravdani razlog za izvanredni otkaz ugovora o radu. Pri tome su irelevantni razlozi zbog kojih je tužitelj tako postupio (jer mu tuženik nije odobrio korištenje slobodnog vremena kako bi otišao kući). Nadalje, u situaciji kada je tužitelj nenajavljeno odvezao kamion na drugu lokaciju i ostavio ga otključanog, ne obavijestivši o tome tuženika s kojim je prekinuo svaku komunikaciju, pravilno je utvrđenje prvostupanjskog suda da zbog tih okolnosti (nenajavljen odlazak tužitelja na drugu lokaciju i prekid komunikacije s tuženikom) nije bilo opravdano očekivati od tuženika da omogući obranu tužitelju, u smislu članka 119. stavka 2. ZR-a, pa su neosnovani žalbeni navodi tužitelja kojima tvrdi suprotno.

              9.1. Osnovani su, međutim, žalbeni navodi tužitelja koji se tiču zahtjeva za isplatom dnevnica, pa je stoga u tom dijelu valjalo ukinuti prvostupanjsku presudu zbog nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja.

9.2. Mišljenje je ovog suda da tužitelj osnovano ukazuje u žalbi da su parnične stranke usmeno dogovorile isplatu dnevnica. Tužitelj je iskazao da je dogovorena isplata dnevnica u iznosu od 75,00 eur i da mu je tuženik isplatio dnevnice u iznosu od cca. 1.100,00 eur i to jedan dio putem svojeg tekućeg računa, a 200,00 eur na ruke. Zakonski zastupnik tuženika iskazao je da je plaćanje dnevnica ugovoreno unutar plaće u iznosu od 4.062,50 kn bruto, da bi zatim iskazao da je tužitelju isplatio prije odlaska na put iznose od 1.000,00 do 1.500,00 eur na ruke i to u tri navrata i da mu je za navedene iznose umanjio plaću, te da bi mu tužitelj trebao vratiti 2.500,00 eur jer da mu nije nikada predočio račune o troškovima po povratku s puta. Dakle, očito je da je iskaz zakonskog zastupnika tuženika kontradiktoran, pogotovo kada se uzme u obzir njegovo očitovanje od 30.07.2020. (list 15 spisa) u kojem je, između ostaloga, naveo da su dnevnice isplaćene na ruke za razdoblje rada (dakle, ne spominje se da su dnevnice već uračunate u plaću), kao i odgovor na tužbu gdje je naveo da nije dužan tužitelju dnevnice jer da ih je tužitelj „sve unaprijed preuzeo kao što se to uvijek radi“. Iz navedenog proizlazi da je usmeno ugovoreno plaćanje dnevnica, dok je, zbog pogrešnog pravnog pristupa prvostupanjskog suda, ostalo neutvrđeno u kojem iznosu su ugovorene dnevnice, za koja putovanja (samo izvan H. ili i unutar H.), način njihova obračuna, te koliko je tuženik isplatio na ime dnevnica tužitelju, odnosno da li mu je još ostao nešto dužan s navedene osnove. U nastavku postupka prvostupanjski sud će utvrditi ove činjenice vodeći računa o pravilu o teretu dokazivanja, te će donijeti novu, zakonitu odluku, kao i odluku o parničnom trošku (čl. 166. st. 3. ZPP-a).   

10. Iz ovih je razloga, na temelju odredbe čl. 368. st. 1. i 370. ZPP-a, odlučeno kao u izreci ove presude i rješenja.

              11. Prvostupanjska presuda, kao nepobijana, ostaje neizmijenjena u točki III. izreke.

 

 

U Rijeci 01. ožujka 2023.

                                                       

 

Predsjednik vijeća

Larisa Crnković