- 1 -              Revd 4721/2022-2

 

 

 

 

 

 

Broj: Revd 4721/2022-2

 

 

 

 

U   I M E   R E P U B L I K E   H R V A T S K E

R J E Š E N J E

 

              Vrhovni sud Republike Hrvatske u vijeću sastavljenom od sudaca Đura Sesse predsjednika vijeća, mr.sc. Dražena Jakovine člana vijeća i suca izvjestitelja, Ljiljane Hrastinski Jurčec članice vijeća, Ivana Vučemila člana vijeća i Mirjane Magud članice vijeća, u pravnoj stvari tužitelja T. S., OIB ... iz Z., kojeg zastupa punomoćnik S. V., odvjetnik u Z., protiv tuženika P. b. Z. d.d., OIB ... Z., kojeg zastupa punomoćnica T. S., odvjetnica u Odvjetničkom društvu L. i P., u Z., radi isplate, odlučujući o prijedlogu tuženika za dopuštenje  revizije protiv presude Županijskog suda u Karlovcu poslovni broj Gž-767/2020-3 od 15. prosinca 2021., kojom je potvrđena presuda Općinskog građanskog suda u Zagrebu poslovni broj P-1973/19-17 od 24. lipnja 2020., u sjednici održanoj 1. ožujka 2023.,

 

 

r i j e š i o j e:

 

Prijedlog tuženika za dopuštenje revizije se odbacuje.

 

 

Obrazloženje

 

1. Tuženik je podnio prijedlog za dopuštenje revizije protiv presude Županijskog suda u Karlovcu poslovni broj Gž-767/2020-3 od 15. prosinca 2021., kojom je potvrđena presuda Općinskog građanskog suda u Zagrebu poslovni broj P-1973/19-17 od 24. lipnja 2020.

 

2. U prijedlogu za dopuštenje revizije tuženik postavlja pravna pitanja koja smatra važnima za osiguranje jedinstvene primjene prava i ravnopravnosti svih u njegovoj primjeni:

 

„1. Smatra li se promjenjiva kamatna stopa nedovoljno određenom, preciznom i utvrđenom ukoliko do stupanja na snagu Zakona o izmjeni Zakona o potrošačkom kreditiranju nije postojalo zakonskih obveza glede izmjene ili usklađivanja odredaba u postojećim ugovorima o kreditu na način da definira parametre promjenjivosti?

2. Može li sud, u individualnoj parnici radi naknade štete koja se temelji na utvrđenjima iz presude donesene u sporu za zaštitu kolektivnih interesa potrošača, utvrđenja iz takve presude tumačiti na način kojim uspostavlja novu neravnotežu u ugovornom odnosu stranaka, odnosno u razrješenju međusobnih odnosa nakon što je ugovorni odnos prestao, pružajući tužitelju zaštitu kojom izravno intervenira u samu narav takvog ugovornog odnosa, zadirući pritom u kreiranje poslovne politike i odlike kreditnih proizvoda koje tuženik kao kreditna institucija nudi na tržištu, nalažući isplatu po osnovi „preplaćenih“ kamata kao da je ugovorena fiksna kamatna stopa i kao da je ugovoren fiksni tečaj kroz cijelo razdoblje otplate , dakle, tretirajući ugovorni odnos stranaka sukladno uvjetima koji nisu u sporno vrijeme postojali na tržištu?

S tim u vezi, može li se, u tumačenju i primjeni utvrđenja iz presude donesene u sporu za zaštitu kolektivnih interesa potrošača, na individualni ugovorni odnos u pogledu kojeg tužitelj zahtijeva pravnu zaštitu, dozvoliti sudu da intervenira na način koji ne ide ka utvrđenju postojanja eventualne odgovornosti za štetu i, posljedično, visine same štete u okviru postavljenog tužbenog zahtjeva , već ka arbitrarnoj jednostranoj izmjeni bitnih uvjeta ugovora iz kojeg proizlazi tužbeni zahtjev, a koje postupanje izravno zadire u poslovanje financijske institucije glede kreiranja pojedine kategorije kreditnih proizvoda, kao i samovoljno i nedopuštenu „korekciju“ tržišnih uvjeta u pogledu promjenjive kamatne stope, što u konačnici dovodi do toga da se potrošaču neosnovano stavlja u povoljniji položaj  nego što je to mogao biti u trenutku sklapanja ugovora o kreditu (jer mu se „nadoknađuje šteta“ čija je visina utvrđena primjenom arbitrarnih i nepostojećih uvjeta kreditiranja koji nisu postojali u relevantno vrijeme i to od strane suda koji je za takvu intervenciju u ugovorni odnos stranaka bez njihove obostrane privole apsolutno nenadležan)?

3. Može li se podnošenje tužbe za zaštitu kolektivnih interesa potrošača (i kojom se ne traži utvrđivanje, osiguranje ili ispunjenje točno određene, individualne tražbine vjerovnika, već je svrha iste zaštita potrošača na općenitoj razini) smatrati vjerovnikovom radnjom poduzetom protiv dužnika pred sudom/drugim nadležnim tijelom radi utvrđivanja, osiguranja ili ostvarenja/konkretne tražbine, a kojom se radnjom prekida zastara u smislu odredbe čl.241. ZOO-a?“

 

3. Odgovor na prijedlog za dopuštenje revizije nije podnesen.

 

4. Prijedlog za dopuštenje revizije nije dopušten.

 

5. Polazeći od odredbe članka 385. Zakona o parničnom postupku („Narodne novine“, broj 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 2/07, 84/08, 96/08, 57/11, 25/13, 89/14 i 70/19 - dalje: ZPP-a), a postupajući sukladno odredbi članka 385. a i članka 387. ZPP-a revizijski sud je ocijenio da pravna pitanja koja je tuženik postavio u prijedlogu za dopuštenje revizije nisu važna za osiguranje jedinstvene primjene prava i ravnopravnosti svih u njegovoj primjeni ili za razvoj prava kroz sudsku praksu, jer je riječ o pitanjima glede kojih pobijana odluka ne odstupa od ustaljene prakse revizijskog suda i zauzetih pravnih shvaćanja u odlukama ovog suda broj Rev-2221/18 od 3. rujna 2019., Rev-2245/17 od 20. ožujka 2018. i Rev-3142/18 od 19. ožujka 2019., a nije riječ niti o pitanjima u odnosu na koje bi bilo potrebno preispitati ustaljenu sudsku praksu (tako i u Revd-3171/2022-2 od 31. kolovoza 2022.).

 

 

6. Slijedom toga, kako u ovoj pravnoj stvari nisu ispunjene pretpostavke za intervenciju revizijskog suda iz članka 385.a stavka 1. ZPP-a i dopuštenje revizije, to je na temelju odredbe članka 392. stavka 1. u vezi s člankom 387. stavkom 5. ZPP-a, riješeno kao u izreci.

Zagreb, 1. ožujka 2023.

 

                                                                                                                              Predsjednik vijeća:

              Đuro Sessa, v.r.