- 1 -              Rev-x 651/2016-2

 

 

 

 

 

Broj: Rev-x 651/2016-2

 

 

 

U   I M E   R E P U B L I K E   H R V A T S K E

P R E S U D A

 

              Vrhovni sud Republike Hrvatske u vijeću sastavljenom od sudaca Željka Šarića predsjednika vijeća, mr. sc. Igora Periše člana vijeća i suca izvjestitelja, dr. sc. Ante Perkušića člana vijeća, Željka Pajalića člana vijeća i Slavka Pavkovića člana vijeća, u pravnoj stvari tužiteljice V. M., V. G., koju zastupa punomoćnik M. H., odvjetnik u Z., protiv tuženika P. J., V. G., kojega zastupa punomoćnik J. Š., odvjetnik u Z., radi isplate, odlučujući o tuženikovoj reviziji protiv presude Županijskog suda u Varaždinu poslovni broj Gž-1910/2006-2 od 15. siječnja 2007., kojom je djelomično potvrđena i djelomično preinačena presuda Općinskog suda u Velikoj Gorici poslovni broj P-1118/2004-64 od 12. svibnja 2005., u sjednici održanoj 1. ožujka 2023.,

 

p r e s u d i o    j e:

 

              Revizija se odbija kao neosnovana.

 

Obrazloženje

 

1. Prvostupanjskom je presudom odlučeno:

 

"I. Tuženik P. J. iz V. G., sada u Njemačkoj, B., dužan je tužiteljici V. J. iz V. G., sada u Njemačkoj, B., isplatiti iznos od 25.564,59 EUR-a (slovima: dvadeset i pet tisuća pet stotina šezdeset i četiri eura i pedeset i devet centi) s pripadajućim kamatama po stopi koju Z. b. d.d. plaća na devizna sredstava po viđenju za tu valutu, tekućom od 4. travnja 1996. do ispate, sve u kunskoj protuvrijednosti po srednjem tečaju Hrvatske narodne banke važećem na dan isplate te joj naknaditi trošak ovog parničnog postupka u iznosu od 33.261.06 kn, sve u roku od 15 dana.

 

II. Odbija se tužiteljica s preostalim dijelom tužbenog zahtjeva, u iznosu od 6.142,75 EUR-a (slovima: šest tisuća stotinu četrdeset i dva eura i sedamdeset i pet centi) te sa zahtjevom za isplatom pripadajućih kamata, tekućih od 3. travnja 1995. do 3. travnja 1996."

 

2. Drugostupanjskom presudom i rješenjem je odlučeno:

 

"Žalbe tužiteljice i tuženika djelomično se odbijaju kao neosnovana, a djelomično se usvajaju, pa se presuda Općinskog suda u Velikoj Gorici br. P. 1118/04-64, od 12. svibnja 2005.g.

 

- djelomično potvrđuje u pobijanom dijelu pod toč. II. izreke a gdje je tužiteljica odbijena sa zahtjevom za isplatu pripadajućih kamata za period od 3. travnja 1995. pa do 3. travnja 1996. godine,

 

- djelomično preinačuje u pobijanom dosađujućem dijelu pod toč. I. izreke, tako da preinačena u tom dijelu glasi:

 

Tuženik J. P. iz V. G., sada u Njemačkoj, B. dužan je tužiteljici V. M. iz V. G., sada u Njemačkoj, B. isplatiti iznos od 25.564,59 EUR (slovima: dvadesetpettisućapetstošezdesetčetiri eura i pedesetidevet centa) u protuvrijednosti u kunama prema srednjem tečaju Hrvatske narodne banke na dan isplate, sa zakonskom zateznom kamatom na iznos od 50.000,00 DEM po stopi koju je Z. b. d. plaćala na devizna sredstva po viđenju DEM za razdoblje od 4. travnja 1996. pa do 31. prosinca 2001. godine, a od 1. siječnja 2002. godine pa do isplate zakonsku zateznu kamatu na iznos od 25.564,59 EUR po stopi koju Z. b. d.d. plaća na štedne uloge građana EUR po viđenju, sve to u roku od 15 dana pod prijetnjom ovrhe;

 

- djelomično ukida u pobijanom odbijajućem dijelu pod toč. II. izreke za iznos od 6.142,75 EUR, kao i kamatama na navedeni iznos, te u dijelu pod toč. I. izreke, gdje je odlučeno o troškovima postupka, pa se u tim ukinutim dijelovima vraća istom sudu prvog stupnja na ponovno suđenje."

 

3. Protiv drugostupanjske presude, u dijelu u kojem nije uspio u sporu, tuženik je izjavio reviziju na temelju čl. 382. st. 1. t. 1. Zakona o parničnom postupku (Narodne novine br. 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, dalje: ZPP) zbog bitne povrede odredaba parničnoga postupka i pogrešne primjene materijalnoga prava i predložio je ovome sudu da preinači ili ukine nižestupanjske presude.

 

4. Tužiteljica na reviziju nije odgovorila.

 

5. Ovaj je sud drugostupanjsku presudu ispitao u dijelu u kojem tuženik nije uspio u sporu, kako je tuženik revizijom i pobija, a samo u granicama razloga određeno navedenih u reviziji, u skladu s odredbom čl. 392.a ZPP.

 

6. Revizija nije osnovana.

 

7. Predmet spora zahtjev je tužiteljice za isplatu utemeljen na tvrdnji da je tuženiku 3. travnja 1995. pozajmila 62.000,00 DEM s rokom povrata do 3. travnja 1996., a tuženik da nije vratio pozajmljeni iznos.

 

8. Prvostupanjski je sud tužbeni zahtjev ocijenio djelomično osnovanim utvrdivši i obrazloživši:

 

- da je brak parničnih stranaka razveden sudskom presudom pravomoćnom 22. listopada 1996., ali da je faktično njihova bračna i ekonomska zajednica prestala ranije;

 

- da činjenica kako je tuženik na ime pozajmice od tužiteljice primio novac proizlazi iz isprave, „potvrde“ od 20. srpnja 1995., pri čemu da je nevjerodostojna tuženikova tvrdnja kako mu nije bilo jasno što znači u toj potvrdi napisana riječ „posuditi“, ali i da na istinitost tužiteljičine tvrdnje o tuženiku predanome novcu ukazuje i utvrđena činjenica da je tuženik istu svotu novca, istoga dana kada ga je primio od tužiteljice, pozajmio drugoj osobi, uz ugovorenu kamatu, s istim rokom povrata u kojem se tuženik obvezao pozajmicu vratiti tužiteljici, pri čemu je tuženik toj osobi izjavio da se većim dijelom radi o novcu tužiteljice;

 

- da nije istinita, osim za dio koji prelazi iznos od 50.000,00 DEM, tuženikova tvrdnja kako novac za koji tužiteljica tvrdi da mu ga je pozajmila predstavlja njihovu zajedničku imovinu, stečenu za trajanja braka, jer je utvrđeno da se radi o novcu koji je tužiteljici isplatio na ime otpremnine njen poslodavac u Njemačkoj, nakon prestanka ekonomske i bračne zajednice stranaka, što da proizlazi i iz pravomoćne presude Općinskog suda u Velikoj Gorici P-167/2001 od 9. svibnja 2002., kojom je tuženik, u tom postupku tužitelj, odbijen s tužbenim zahtjevom za isplatu polovice svote koju je tužiteljica primila od poslodavca na ime otpremnine, s obrazloženjem da se radi o njenoj posebnoj imovini, stečenoj po pravnoj osnovi različitoj od one iz čl. 252. Obiteljskoga zakona (Narodne novine br. 116/03);

 

- da nije logično da tuženik pri sklapanju sudske nagodbe s tužiteljicom, 31. siječnja 2000., u postupku radi utvrđenja bračne stečevine stranaka, a kojom se tužiteljici obvezao na ime njenoga dijela u bračnoj stečevini isplatiti 65.000,00 DEM, ne bi uključio i imovinu, novac, koji je tužiteljica dobila od svoga poslodavca, ako tvrdi da se radi o novcu koji nije njena posebna imovina.

 

- da na ovo utvrđenje, što se glavnoga zahtjeva tiče, treba primijeniti čl. 557. Zakona o obveznim odnosima (Narodne novine br. 53/91, 73/91, 3794, 7/96, 112/99 i 88/01, dalje: ZOO) prema kojem se ugovorom o zajmu obvezuje zajmodavac da zajmoprimcu preda određeni iznos novca ili određenu količinu drugih zamjenjivih stvari, a zajmoprimac se obvezuje vratiti mu poslije stanovitog vremena isti iznos novca odnosno istu količinu stvari iste vrste i kvalitete, pa je tužbeni zahtjev prihvaćen za iznos od 50.000,00 DEM odnosno 25.564,59 EUR u kunskoj protuvrijednosti, dok je za iznos od 6.142,75 EUR tužbeni zahtjev odbijen, jer se radi o novcu iz zajedničke ušteđevine stranaka,  a odbijen je i zahtjev za isplatu ugovorne kamate, jer je utvrđeno da plaćanje kamate između stranaka nije ugovoreno;

 

- da, što se zahtjeva za isplatu zatezne kamate tiče, treba primijeniti čl. 277. ZOO, s tim da, jer se radi o glavnici u stranoj valuti, tužiteljici zatezna kamata pripada po stopi koja se u mjestu ispunjenja plaća na devizne štedne uloge po viđenju.

 

9. Drugostupanjski je sud, prihvativši činjenično stanje utvrđeno u prvostupanjskom postupku, osim u dijelu u kojem je tužbeni zahtjev odbijen za isplatu 6.142,75 EUR, odbio tužiteljevu žalbu glede isplate glavnice te u tom dijelu prvostupanjsku presudu potvrdio, a preinačio ju je, zbog pogrešne primjene materijalnoga prava, u dijelu u kojem je tužiteljici zatezna kamata na protuvrijednost u EUR dosuđena za razdoblje dok ta valuta nije postojala. U dijelu u kojem je tužbeni zahtjev za isplatu 6.142,75 EUR s kamatom odbijen, prvostupanjsku je presudu ukinuo i predmet vratio prvostupanjskome sudu na ponovno suđenje.

 

10. Neosnovan je tuženikov revizijski razlog bitne povrede odredaba parničnoga postupka iz čl. 354. st. 2. t. 11. ZPP, obrazložen ukazivanjem na nerazumljivost izreke drugostupanjske odluke glede odluke o zahtjevu za isplatu ugovorne kamate, jer se ta tvrdnja odnosi na izreku drugostupanjske presude u dijelu kojim je, odbijanjem tužiteljičine žalbe, pravomoćno djelomično odbijen njen tužbeni zahtjev i u kojem tuženik drugostupanjsku presudu ne pobija, niti bi imao pravni interes to činiti, kao i na izreku drugostupanjskoga rješenja, kojim je prvostupanjska preuda ukinuta, i o čemu, dakle, nije pravomoćno presuđeno, pa se taj dio drugostupanjske odluke revizijom također ne pobija.

 

11. Revizijski pak navod kako prvostupanjska presuda „proturječi sama sebi“, „jer su razlozi navedeni u presudi proturječni“, kao i navod da je „drugostupanjski sud … neotklanjanjem istih počinio istu povredu“, kojima tuženik također obrazlaže revizijski razlog bitne povrede odredaba parničnoga postupka iz čl. 354. st. 2. t. 11. ZPP, tek je paušalna tvrdnja koja se u nastavku revizijskoga sadržaja obrazlaže tvrdnjom o nerazumljivosti i nelogičnosti obrazloženja prvostupanjske presude glede zaključaka o sadržaju iskaza pojedinih svjedoka. To što se revizija ne može podnijeti zbog pogrešno i nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja (čl. 385. ZPP) doista ne znači da stranka u reviziji nema pravo ukazivati na nelogičnost u obrazloženju presude glede ocjene izvedenih dokaza. Tako stranka zapravo ukazuje na nerazumljivost obrazloženja presude i, stoga, na počinjenu bitnu povredu odredaba parničnoga postupka iz čl. 354. st. 2. t. 11. ZPP. No, u konkretnome slučaju tuženik to čini tako da iz konteksta izvlači iskaze pojedinih svjedoka i potom iznosi vlastitu ocjenu dokaza, neovisno o sadržaju cjelokupnoga dokaznog postupka.

 

12. Bitnu povredu odredaba parničnoga postupka tuženik nalazi i u obrazloženju drugostupanjske presude glede činjenica koje se smatraju utvrđenima na temelju sadržaja presude Općinskog suda u Velikoj Gorici P-167/2001 od 9. svibnja 2002. Tom je pravomoćnom presudom odbijen tužbeni zahtjev ovdje tuženika, u tom postupku tužitelja, da mu ovdje tužiteljica, tamo tuženica, isplati polovicu svote koju je primila od poslodavca na ime otpremnine, s obrazloženjem da se radi o njenoj posebnoj imovini. Iz toga prvostupanjski sud zaključuje da je već pravomoćno odlučeno kako onaj novac koji je tužiteljici na ime otpremnine isplatio njen poslodavac, nije zajednička imovina stranaka, već njena posebna imovina. Tuženik pak tvrdi kako ova presuda nema značaj koji joj daje prvostupanjski sud, jer da sud veže samo izreka prvostupanjske presude, a njome je samo odbijen njegov tužbeni zahtjev za isplatu, dok se izrekom te presude ne utvrđuje da novac čiju isplatu traži ne predstavlja bračnu stečevinu stranaka. Međutim, drugostupanjski sud, odgovarajući na tuženikove žalbene navode o počinjenoj bitnoj povredi iz čl. 354. st. 1. u vezi s čl. 12. ZPP, osim što navodi da, iako je načelno točno da „pravomoćnost dobiva izreka presude i da ono što veže stranke je izreka presude, a ne obrazloženje“, kao i: „da bi se radilo o presuđenoj stvari tada je bitno i iz koje činjenične osnove je podnijeta tužba“, ukazuje i na to da je utvrđenje prvostupanjskoga suda kako novac koji je tužiteljica pozajmila tuženiku nije onaj iz zajedničke imovine stranaka taj sud opravdao ocjenom i svih drugih izvedenih dokaza na koje se u obrazloženju presude pozvao i pravilno ih ocijenio, što sve tuženik u reviziji zanemaruje.

 

13. Zato nije osnovan revizijski razlog bitne povrede odredaba parničnoga postupka iz čl. 354. st. 2. t. 11. ZPP.

 

14. Neosnovano tuženik smatra da je drugostupanjski sud pogrešno primijenio materijalno pravo kada je djelomično preinačio prvostupanjsku presudu u dijelu koji se odnosi na zatezne kamate. Naime, prvostupanjski je sud zatezne kamate tužiteljici dosudio tako da se one imaju obračunati na eure i za vrijeme kada ta valuta nije postojala, a drugostupanjskom je presudom naložena isplata tih kamata obračunatih za određeno razdoblje, do uvođenja eura, na njemačke marke. Pritom je u izreci drugostupanjske presude navedeno da se radi o „zakonskoj zateznoj kamati“, ali je i izričito navedeno po kojoj se stopi izračunava zatezna kamata dosuđena tužiteljici, odnosno, navedeno je da se radi o kamati koju je „Z. b. d.d. plaćala na devizna sredstva po viđenju u DEM za razdoblje …“. I sam tuženik u reviziji tvrdi da je „stav sudske prakse da vjerovnik ima pravo na takvu zateznu kamatu po stopi koju banke u mjestu ispunjenja plaćaju na devizne štede uloge po viđenju“, no smatra da nije trebalo navesti da se radi o zakonskoj zateznoj kamati. Iz daljnje revizijske tvrdnje kako je „notorno da se na iznose u stranoj valuti ne obračunavaju zakonske zatezne kamate“ i kako je zakonska zatezna kamata ona koja je „određena Uredbom o visini stope zatezne kamate“, proizlazi, zapravo, da tuženik shvaća kako zatezna kamata koja se dosuđuje zbog dužnikova zakašnjenja po stopi koja se obračunava na devizne štedne uloge po viđenju, jer se obračunava na glavnicu u stranoj valuti, odnosno na kunsku protuvrijednost strane valute, nije zakonska zatezna kamata. To je pogrešno, jer u svakom slučaju kada se dužniku isplata kamate nalaže zbog njegova zakašnjenja u ispunjenju novčane obveze, to se čini na  temelju zakona, naime, u ovome slučaju, s obzirom na vrijeme nastanka obveze, čl. 277. ZOO, kojim je propisano da dužnik koji zakasni s ispunjenjem novčane obveze duguje, pored glavnice i zateznu kamatu. Stoga je i svaka zatezna kamata zapravo zakonska kamata. No, u konkretnome slučaju njena stopa nije određena zakonom koji propisuje stopu zatezne kamate, već je presuđeno da se radi o kamati koju je „Z. b. d.d. plaćala na devizna sredstva po viđenju u DEM za razdoblje …“.

 

15. Ostale tvrdnje o pogrešnoj primjeni materijalnoga prava tuženik u reviziji zasniva samo na viđenju kako bi o tužbenome zahtjevu valjalo odlučiti pod pretpostavkom da je činjenično stanje onakvo kakvim ga on vidi, a ne onakvo kakvo je u postupku utvrđeno. Zato nije ostvaren ni revizijski razlog pogrešne primjene materijalnoga prava.

 

16. Kako ne postoje razlozi zbog kojih je revizija podnesena valjalo ju je na temelju odredbe čl. 393. ZPP odbiti kao neosnovanu.

 

Zagreb, 1. ožujka 2023.

 

                                                                                                                              Predsjednik vijeća:

                                                                                                                              Željko Šarić, v.r.